Novo:

Anthology of wounds: A terrific and artistic testimony of the hell of living

Albanian Rehabilitation Centre for Trauma and Torture Survivors, Tirana, 2006., 279. str. Albanian Rehabilitation Centre for Trauma and Torture Survivors izdalo je 2004. u Tirani Anthology of Wounds: A terrific and artistic testimony of the hell of living, a ove godine ono ga je prevelo na engleski jezik. Razlog prevođenju može se naći u želji izdavača da se ova tematika približi širem (nealbanskom) krugu čitatelja, a pritom treba imati na umu kako je jedan od ciljeva izdavanja bilo i sprečavanje «zaborava» ovog okrutnog progona kod «mlađih generacija albanskog društva». Ovo djelo je temeljeno na svjedočanstvima dvadesetak bivših političkih zatvorenika iz albanskog komunističkog razdoblja. Sastoji se od Uvoda, Predogovora te svjedočanstava političkih zatvorenika. Na kraju se nalazi sažet opis o albanskoj pripadnosti Majke Tereze i povijesni pregled komunističkog progona u Albaniji.

Predgovor je napisao albanski publicist Visar Zhiti, i sam politički zatvorenik, u kojem se osvrnuo na one koje su provodili progon u razdoblju od 1945.  do 1990.. Pritom je naveo kako je nakon uspostavljanja komunističke Albanije bila uspostavljena izrazita izolacija obilježena nasilnim progonima i zatvaranjima političkih neistomišljenika što je pridonijelo društvenom i ekonomskom nazadovanju. Potrebno je imati na umu kako je Albanska Komunistička Partija predvođena Enverom Hodžom nakon završetka Drugog svjetskog rata započela s «krvavim progonom» neistomišljenika. Upravo su svjedočanstva tih neistomišljenika okosnica ovog djela. Zanimljivo je da su dijelovi ove knjige bili zapisivani tajnim pismom na kamenu, na poleđini kutija cigareta ili na posljednjim stranicama novina u raznim zatvorima. Zhiti piše kako je ovo djelo «…vrlo šokantna knjiga o anti – životu i njegovom divljačkom mučenju protiv onih koji su mu se suprotstavili i koji su bili zatvarani unutar bodljikave žice…» (str. 13).

Maria Medicina je prva iznijela svoje svjedočanstvo žrtve komunističkog režima. Ona se sa devetnaest godina vratila iz Italije u rodnu Albaniju kako bi sudjelovala u Drugom svjetskom ratu na strani partizana. Sedam godina poslije završetka rata je bila uhićena i osuđena na smrt na temelju prijave agenta Sigurimi (albanske tajne službe) pod optužbom da ona podržava „Zapad“ i želi „slobodnu Albaniju“. Nakon žalbenog procesa kazna joj je ublažena na 25 godina zatvora, a iz zatvora je izišla nakon 14 godina. U svom svjedočanstvu je istaknula svoje „žigosanje“ kao neprijatelja države što je dovelo do izolacije u obitelji i šire okoline. Tuk i Mita Jakova su bili obrazovani Albanci koji su sudjelovali u ratu na strani komunista. No, nakon rata je Tuk bio izbačen sa svih partijskih funkcija zbog političkog neslaganja. Posljedica toga je bilo njegovo interniranje s obitelji, a sredinom 1950-ih je bio osuđen na 20 godina zatvora. Ubrzo je umro u zatvoru, a njegova obitelj je u 1980 – im bila ponovno internirana. Zatim slijedi svjedočanstvo Liri Lubonji, koja je bila internirana jer je bila žena i majka političkih zatvorenika. Vasil Kati je sredinom 1970-ih bio osuđen na 15 godina zatvora zbog svojih drugačijih ekonomskih ideja, iako je desetljeće ranije obavljao funkciju Ministra za vanjsku trgovinu. Drita Çomo je u drugoj godini života bila internirana zajedno s drugim članovima obitelji jer su njezini roditelji bili politički zatvorenici. S dvadesetak godina je umrla sama jer je njezinim roditeljima bio zabranjeno njegovanje ili posjećivanje. Slično su bili progonjeni Rozeta Pepellashi, koja je kao kćer političkog zatvorenika bila poslana u internacijski logor i Luan Myftiu, čiji je otac nakon 1945. bio zatvoren i umro u zatvoru, a on je 1975. bio uhićen zbog širenja antikomunističke propagande. Sami Repishti se nakon završenog studija povijesti u Italiji vratio u Albaniji gdje je 1945. bio osuđen na 15 godina zatvora. Nakon odsluženih deset godina je bio pušten te je preko Jugoslavije emigrirao u Sjedinjene Američke Države. Marko Jamarber, novinar, zbog agitacije i propagande bio je 1975. osuđen na 7 godina zatvora, dok je dvanaest godina ranije Agim Musta, profesor povijesti, bio osuđen zbog antikomunističkog djelovanja. Albansko komunističko vodstvo je posebno progonilo svećenstvo što je vidljivo iz nekoliko svjedočanstva u ovome djelu. Dom Simon Jubani, svećenik, bio je 1958. osuđen na 26 godina zatvora te je 1989. po izlasku iz zatvora bio prvi svećenik koji je održao katoličko bogoslužje nakon nekoliko desetljeća zabrane. O. Konrad Gjolaj, svećenik, bio je nekoliko puta zatvaran i mučen nakon 1945. te osuđen na 25 godina zatvorske kazne. Sličnu sudbinu je doživio o. Giacomo Gardini, talijanski svećenik koji je od 1930-ih živio i radio kao župnik u Albaniji te je 1945. osuđen na 8 godina zatvora i dvije godine internacije. Nakon odsluženja zatvorske kazne vratio se u Italiju. Selfixne Broja, novinarka i književnica, bila je sa svojim mužem Xemalom, kazališnim dramatičarom, dva puta internirana (1947. i 1966.) na višegodišnje kazne. Posljedice političkog progona su se osjećale i na druge članove obitelji, koji su zbog „prošlosti“ svojih bližnjih (roditelja, braće i sestara, muževa i žena) teško živjeli, često bili otpuštani ili prisiljavani raditi „najniže“ poslove. Takve posljedice bile su vidljive na primjeru Fatbardhe Saraci, koja je unatoč svome visokom obrazovanju bila često otpuštana i prisiljavana raditi manualne poslove. Braća Marie Gjoke bili su politički progonjeni i osuđivani na temelju lažnih dokaza. Makensen Bungo, učitelj, bio je 1946. uhićen i osuđen zbog antikomunističkog djelovanja. Unatoč tome što je Ahmet Bushati bio među prvim antifašistima u Skodri bio je 1948. uhićen i osuđen na 7 godina zatvora. Uran Butka, profesor književnosti, bio je otpušten i prisiljen raditi manualne poslove zbog djelovanja svog oca u ratu, a 1975. je bio „deportiran“ (prisilno iseljen). Marija Gjoka bila je progonjena zbog svog brata Dom Nikoll Mazreku, svećenika, koji je bio 1946. osuđen i interniran. Ubrzo je njezin drugi brat Rroku bio ubijen. Posljednje svjedočanstvo u ovom djelu je Martina Camaja, koga su jugoslavenske vlasti zatvorile zbog sudjelovanja u ustanku u Postribi, a on je nakon izdržavanja kazne emigrirao u Italiju i Njemačku. Nakon ovih svjedočanstva donosi se kratak izvadak tekst Zef Pllumia o Majci Terezi u Albaniji, u kojem se ističe njezina albanska pripadnost. Djelo završava kratkim povijesnim osvrtom na komunistički progon u Albaniji. U tom se tekstu raspravlja o pojmovima totalitarizma, posebnosti komunizma u Albaniji te o vrstama tortura i zlostavljanja kroz koji su prošli politički i drugi zatvorenici.

Ono što je zajedničko ovim svjedočanstvima je stravičan prikaz burtalnosti kojim je albansko komunističko vodstvo namjeravalo ugušiti svaki pokušaj društvene i političke opozicije u poslijeratnoj Albaniji. Većina «svjedoka» u ovom djelu pripadali su obrazovnom sloju (poput profesora, znanstvenika i svečenstva) te se i u njihovoj obrazovanosti može razumjeti razloge njihovog progona. Također, ovo djelo je potrebno shvatiti u širem kontekstu hladnoratovske Europe zbog kojeg je Albanija bila jedna od najizoliranijih i gospodarski najsiromašnijih država. Pritom se ne smije zaboraviti kako je progon političkih neistomišljenika bio prisutan u većini (ili gotovo svim) istočnoeuropskim državama, a među njima i u Hrvatskoj. Nažalost, posljedice takve albanske (komunističke) politike vidljive su i u danas u Albaniji, koja prolazi kroz teško gospodarski i društveno tranzicijsko razdoblje.