Novo:

Antarktika – posljednji otkriveni kontinent

Antarktika - 7. kontinent, najkasnije je otkriveni kontinent zbog svog izuzetno izoliranog položaja, a to je i razlog što je otkrivena tek u 19. stoljeću, na pragu modernog doba. Kad spomenemo Antarktiku, odmah se misli na veliku gomilu snijega i leda oko koje plove ledene sante bregovi i gdje pušu hladni vjetrovi koji smrzavaju kosti. Otkriće Antarktike bila je jedna od posljednjih karika u sastavljanju slagalice nama još uvijek nedokučivog planeta Zemlje. Ime Antarktika potječe od grčkih riječi anti - protiv i arktos - medvjed, a ime je dobila zbog suprotnog položaja na Zemlji od Arktika iznad kojeg je zviježđe Velikog i Malog medvjeda. Površina Antarktike je 14.107.637 km2 s ledenim pragom i svim susjednim otocima, a samo područje Antarktike zauzima 13.176.727 km2. Na površinu manjih otoka otpada 75.573 km2 (South Georgia 3.755 km2, South Shetland 4.662 km2). Antarktika se smjestila na vrhu južne hemisfere i okružena je sa sva tri oceana, Atlantskim, Tihim i Indijskim te Rossovim i Weddellovim morima koja su se usjekla u sam kontinent. Takav geografski položaj omogućio je Antarktici da se nađe izvan važnih istraživačkih i trgovačkih puteva te da do 19. stoljeća ostane "Terra Australis Incognita", odnosno Nepoznata južna zemlja.

Otkrivanje Antarktike

Mađarska poštanska marka sa motivom Cookove antarktičke ekspedicije

Mađarska poštanska marka sa motivom Cookove antarktičke ekspedicije

1768. godine britanski poručnik James Cook dobiva zadatak od britanskog Admiraliteta da otkrije neku “južnu zemlju” o kojoj još od 15. stoljeća postoji teorija da drži ravnotežu Zemlju u odnosu na Euroaziju i Sjevernu Amerku. 1772. godine Cook je krenuo prema jugu s dva broda: “Resolution” i “Discovery”. Doprijeli su do 68o južne geografske širine, no zbog općeg nezadovoljstva posade morali su se vratiti sjevernije. U drugom pokušaju Cook je dva puta prešao polarnicu, ali nije otkrio “ništa”. Naime, ploveći nakon toga prema Australiji brodovi su se približili Antarktici na 241 km i neko vrijeme plovili usporedo s linijom obale. Ni Cook ni ostala posada nisu znali da plove uz obale neotkrivenog kontinenta.

Nakon Cookove smrti zanimanje za Antarktiku je privremeno zamrlo. U blizini tada još uvijek neotkrivene Antarktike kitolovci i tuljanolovci brodovima traže svoj plijen. Između 1800. i 1820. američki i britanski lovci na kitove otkrivaju niz otoka i dijelove antarktičkog poluotoka, među kojima je Nathaniel B. Palmer (SAD) otkrio otoke Deception i Trinity iz otočne skupine South Shetland, a i prvi je ugledao obale Antarktike prekrivene snijegom i ledom. Palmer je dobio zadatak od kapetana flote tuljanolovaca da istražuje ta područja. Izvršavajući naređenje, Palmer je sa svojim brodom “Hero” susreo dva broda carske Rusije, “Vostok” i “Mirnij” pod zapovjedništvom kapetana Fabiana von Bellingshausena. Ruska ekspedicija je potpuno oplovila Antarktiku te otkrila Otok Petra I. i Zemlju Aleksandra I. Dana 7. veljače 1821. godine smatra se da je kapetan John Davis (SAD) kao prvi čovjek u povijesti zakoračio na Antarktiku. Istraživanja su nastavljena, 1823. godine lovac na kitove James Weddell s brodovima “Jane” i “Beaufoy” otplovio je 214 nautičkih milja južnije od Cooka te otkrio Weddellovo more. U razdoblju 1831. – 1832. Biscoe plovi po južnom polarnom otočju i otkriva Biscoevo otočje. Sva tri putovanja doprinijela su konačnom otkriću Antarktike, no zbog geografskog položaja te ako uzmemo u obzir jake morske struje blizu antartkičkog kontinenta, nepouzdano more i teške vremenske prilike, a i ne odviše izdržljive brodove koji su tada prevladavali nije nikakvo čudo da je Antarktika tako dugo ostala neotkrivena.

Weddell je svoje doživljaje ovjekovječio na slici 'Ledeni otoci' na kojima je prikazao borbu brodova Jane i Beaufoy s nemirnim morem

Weddell je svoje doživljaje ovjekovječio na slici ‘Ledeni otoci’ na kojima je prikazao borbu brodova Jane i Beaufoy s nemirnim morem

Potraga za Južnim magnetskim i geografskim polovima

Nakon što je dokazano da ipak postoji 7. kontinent i izrađene prve karte Antarktike krenuli su razni istraživači “uzeti svoj dio kolača” u razotkrivanju antarktičkih tajni. Te ekspedicije bile su sponzorirane i upravljane od strane svjetskih sila koje su tu namjeravale ostvariti svoje teritorijalne pretenzije, ali i steći slavu “onog prvog” u dopiranju do nečeg kamo ljudska noga još nije kročila. 1837. godine krenuo je francuski istraživač, pomorac i etnolog Jules Dumont d’Urville iz Francuske s dva broda: “Astrolabe” i “Zelee” prema Antarktici. Cilj mu je bio pronaći Južni magnetski pol, no zbog teških vremenskih uvjeta i gotovo nepremostivih prirodnih zapreka nije uspio. Ipak, iskrcao se na obalu koju je prozvao Adelijinom zemljom, po svojoj ženi i zaposjeo je u ime Francuske.

I SAD su sudjelovale u utrci u istraživanju Antarktike. 1839. godine Charles Wilkes s brodovima “Vincennes”, “Peacock” i “Porpoise” proputovao je 2415 km obale te istražio rt Grahamove zemlje na poluotoku Palmer. Iste godine James C. Ross s brodovima “Erebus” i “Terror” otplovio je iz Londona prema Australiji, a zatim Antarktici, kamo je stigao 1841. godine. U svojoj ekspediciji otkrio je Victorijinu zemlju, otok Possession i dva vulkana: Mont Erebus (aktivni) i Mont Terror. Dopro je do južne pozicije 74o20′, a otkrio je i Rossovo more, Rossov ledeni šelf – ogromnu ploču plutajućeg leda debelog između 180 i 300 metara, te prolaz McMurdo. Potkraj iste godine druga Rossova ekspedicija došla je do 78o10′ južne geografske širine što je bio dotadašnji rekord u približavanju Južnom polu, ali i rekord koji će se održati slijedećih 60 godina.

Južni pol je geografsko dno svijeta, pozicionirano 90o južno od ekvatora gdje se sastaju svi meridijani. Sama točka pola nema nikakvih posebnih geografskih obilježja već je smještena na potpuno jednoličnom ravnom terenu te ga je teško pronaći. Može ga se točno pozicionirati samo na osnovu preciznih astronomskih opažanja.

1908. Irac Ernest Shackleton poveo je britansku ekspediciju do Južnog magnetskog pola te do mjesta 88o23’10” istočne geografske dužine – 156 km udaljenog od Južnog pola, no zbog prejake zime i nestašice hrane morao se vratiti. To je dalo poticaja mladom engleskom istraživaču Robertu Falconu Scottu (1868.) koji je u lipnju 1910. godine krenuo brodom “Terra Nova” prema Novom Zelandu s namjerom da dođe do Antarktike i otkrije Južni pol. Scott je već imao iskustva s Antarktikom jer je kao vođa ekspedicije u razdoblju 1900.-1904. brodom “Discovery” istraživao Rossovo more, a stigao je i do 975 km od Južnog pola. 1. studenog 1911. godine Scott je krenuo iz svoje baze u prolazu McMurdo prema Južnom polu. 18. siječnja 1912. Scott je sa četiri druga (Oates, Bowers, Wilson i Evans) stigao na Južni pol, no stigli su tek drugi, iza Amundsenove ekspedicije. Pogled na zabodenu norvešku zastavu izazvao je veliko razočaranje. Na povratku ih je zatekla tragedija. Zbog nedostatka hrane, prevelike zime i loše pripremljene ekspedicije, svi su izgubili život i nitko se nije vratio. Tek nekoliko mjeseci kasnije otkrivena su njihova smrznuta tijela koja su uz velike počasti pokopana. Uz Scottovo tijelo je otkriven i njegov dnevnik.

Scottova ekipa fotografirala se 18. siječnja 1912. (Wilson, Scott und Oates (stoje), Bowers i Evans (sjede))

Scottova ekipa fotografirala se 18. siječnja 1912. (Wilson, Scott und Oates (stoje), Bowers i Evans (sjede))

Još je jedan, vrlo iskusan istraživač polarnih predjela, Norvežanin Roald Amundsen krenuo u kolovozu 1910. prema Antarktici s istom namjerom kao i Scott. U listopadu 1911. godine krenuo je s četiri člana ekspedicije prema Južnom polu, kamo je stigao 14. prosinca 1911. te istaknuo norvešku zastavu, a okolno područje nazvao Zemljom kralja Haakona VII. Bez ikakvih poteškoća, vratili su se 25. siječnja 1912. u glavnu bazu, u Zaljevu kitova, nakon što su obavili kružno putovanje do pola za 99 dana.

Jedan od članova Amundsenove ekipe fotografiran u prosincu 1911. (vjerojatno Hansen)

Jedan od članova Amundsenove ekipe fotografiran u prosincu 1911. (vjerojatno Hansen)

1911./1912. na Antarktiku je stigla australska ekspedicija na brodu tuljanovcu “Aurora” kako bi istražila područje između Oatesove zemlje i Zemlje Vilima II. Vođa ekspedicije bio je Douglas Mawson, iskusni znanstvenik, poznat po svojim prethodnim putovanjima kada se popeo na Mt. Erebus te dopratio profesora T.W.E. Davida do Južnog magnetskog pola. Australci su vršili sustavna meteorološka mjerenja tokom 10 mjeseci i bilježili podatke o promjenama vremena. Nakon toga, ekspedicija se podijelila u pet grupa, od kojih su četiri grupe krenule istraživati obalne predjele i ledene kore u unutrašnjosti Obale Georga V. Petu grupu sačinjavali su: Mawson, poručnik B.E.S. Ninnis (U.K.) i dr. Xavier Mertz (Švicarska), a oni su istraživali obalu od rta Denison do Oatesove zemlje. Peta grupa je završila tragično jer su Ninnis i Mertz poginuli, a sam Mawson se jedva izvukao i tek se 1914. godine, nakon dvije godine izbivanja vratio s Antarktike.

1914. godine Ernest Shackleton je s brodovima “Endurance” i “Aurora” organizirao ekspediciju sa ciljem da se Antarktika cijela prođe i to od Weddellova do Rossova mora (u najužem dijelu) i kroz Južni pol. “Endurance” je krenuo prema Weddellovu moru, a “Aurora” je isplovila iz Hobarta prema Rossovu moru. Međutim, led je zarobio i razbio “Endurance”, a posada se jedva spasila iskrcavanjem na otok Elephent. Odatle je Shackleton s petoricom suputnika otplovio po nemirnom moru do kitolovne postaje na otoku Južna Georgia u čamcu “James Caird”. Shackleton se zatim probio preko otoka do kitolovne postaje, a kasnije su svi brodolomci spašeni. Time je otkrivanje obale Antarktike bilo završeno, a nastupio je i 1. svjetski rat pa su istraživačke ekspedicije privremeno odustale od daljnjih putovanja na Antarktiku.

Završetkom Prvog svjetskog rata nastupilo je moderno doba, a stari brodovi ustuknuli su pred novim čudima tehnike među kojima su i avioni. Oni su se sada i te kako koristili u istraživačke, vojne i ekonomske svrhe. 1928. godine australski istraživač Hubert Wilkins prvi put je preletio preko Antarktike, a već slijedeće 1929. kapetan Richard E. Byrd (SAD) prvi je preletio Južni pol. Byrd time nije stao. 1928./1930. izgradio je bazu SAD-a “Mala Amerika” u Zaljevu kitova. Baza je bila dobro opremljena s nekoliko aviona, električnom centralom, telefonima i tri radio-tornja. Tu su se vršila klimatološka istraživanja, a 1933. godine Byrd je sam proveo pet mjeseci u izoliranoj meteorološkoj postaji bilježeći podatke o vremenu. 1946. godine SAD su provele najveće i najopsežnije istraživanje Antarktike do tada. Operacija se nazivala Highjump, a u nju je uključeno 4700 ljudi i 13 brodova. Ekspedicija je ubilježila u karte 225 km dotad nepoznate obale koju su i fotografirali, a otkriveni su i nepoznati planinski masivi i novih 26 otoka. 1955. ostvarena je operacija “Deep Freeze” kao sudjelovanje SAD-a u Međunarodnoj geofizičkoj godini 1957. Te godine u istraživanjima je sudjelovalo 12 zemalja s 50 znanstvenih baza širom Antarktike. Ciljevi istraživanja bili su istraživanje uzroka potresa, pitanje oceanografije i meteorologije, Zemljin magnetizam na Antarktici i Sunčevo djelovanje na Južnom polu. U sklopu tih istraživanja lansirani su umjetni sateliti na raketama (od SAD-a i SSSR-a) zbog proučavanja kozmičkih zraka, Sunčevih pjega, magnetskog polja, pomrčina, meteora i Sunčeva svjetla. Također je Antarktita prijeđena od Weddellova do Rossova mora preko Južnog pola. U tom pothvatu sudjelovali su dr. Vivian Fuchs (U.K.) koji je krenuo od Flichnerovog ledenog šelfa i Sir Edmund Hillary (Novi Zeland) koji je započeo putovanje prema Južnom polu u prolazu McMurdo. Time je završila epoha otkrića i prvog istraživanja Antarktike. Danas na Antarktici postoje istraživačke i meteorološke postaje raznih država. Da bi spriječili bilo kakvo korištenje Antarktike u vojne ili političke svrhe 1959. godine u Washingtonu je ugovorom između 12 država ratificiran sporazum o slobodnom provođenju znanstvenih i miroljubivih eksperimenata.

Antarktika danas

Antarktika je najhladnije područje na Zemlji, a pol hladnoće je “Vostok” – ruska istraživačka stanica gdje je izmjerena dosad najniža temperatura, -91,5oC! Antarktika sa zaleđenim plićacima zaprema čak 28,6×106 km3 i time je poslije Azije, prema obujmu, najrasprostranjenija cjelina u krutom agregatnom stanju. Antarktika je 98 % prekrivena ledom i snijegom, od toga 90 % ledenjačkog leda, te se tu nalazi 90 % od ukupnog leda na Zemlji i 70 % zaliha slatkovodne vode suvremenog svijeta. Najveća izmjerena debljina leda je 4.335 m i to na poziciji 85oS/110oW. Takav ogromni ledeni kontinent uzrokuje oko sebe široko polje ledenih santi koje plivaju čak do 50o. Antarktika nije jedinstvena kopnena cjelina, nego se sastoji od dva kopna – veće na istoku i manje na zapadu, a između njih je tektonski rov “Schmid-Graben” dubok oko 1500 metara. Istočno kopno je geološki starije i to je najveća visoravan na svijetu, a ostatak je pramase Gondwane. Zapadni dio je geološki sličan Andama Južne Amerike i gorju Novog Zelanda. Antarktika je nekadašnje “srce” južnog prakontinenta Gondwane, a ostaci izumrlih golosjemenjača “Glossopteris” koji su pronađeni na svim južnim kontinentima dokazuje da su bili spojeni. U zapadnom dijelu, u masivu Winson, u planinskom lancu Ellensworth nalazi se najviši vrh Antarktike visok 5.139 metara, dok se u istočnom nalazi dolinski Lambertov ledenjak – najdublji ledenjak na Zemlji. Oko Antarktike plove strujama nošeni ledeni blokovi u obliku santi dugi od 30 do 180 km. Specifična pojava su ledenjaci na plićaku (engl. shelf-ice) kao zaleđenost na samoj razini mora. Najveći ledenjaci su Rossov – 530.000 km2 i Flichnerov ledenjak s 400.000 km2. Padalina je vrlo malo – od 80 do 600 mm i većinom padaju ljeti u obliku snijega. Antarktikom pušu jaki vjetrovi koji se pojavljuju orkanski iznenada. Brzina vjetra može doseći čak i 160 km/h, a u Drakeovom prolazu pušu najsnažniji vjetrovi na Zemlji koji podižu valove i do 15 metara. Antarktika je vrlo siromašna životom, uz obalu skupljaju se pingvini, tuljani, kitovi i ostali morski sisavci, ptice burnice, a ljeti ima i čigri, galebova i pelikana te velikih plova riba. Vegetacija se svodi na mahovinu, lišajeve i slatkovodne alge koja prevladava također u obalnom pojasu, a u nekim predjelima Grahamove zemlje i u okolici “toplih” jezera ima nešto vegetacije u obliku tundre. Antarktika je danas jedini slobodni kontinent na Zemlji. Politički je podijeljena na 8 sektora (britanski, australski, novozelandski, francuski, čileanski, norveški, argentinski i sektor SAD-a). Ipak, granice sektora postoje samo u formalnom smislu pa je svim državama omogućen pristup na Antarktiku.

Antarktika

Milivoj Dretar
About Milivoj Dretar (31 Articles)
Diplomirao povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2004. godine radi u OŠ "Petar Zrinski" Jalžabet. Iste godine objavljuje prvi članak „Povijest ludbreške židovske zajednice“ u Podravskom zborniku, a nakon toga seriju članaka o povijesti ludbreških Židova u Ha-Kolu, glasilu židovske zajednice u Hrvatskoj. Pisao i za Historiu Varasdiensis, Meridijane i Most. Dopisnik Glasa antifašista i Ha-Kola, autor više članaka na Hrvatskom povijesnom portalu. Najviše se bavi zavičajnom poviješću i tematikom 2. svjetskog rata, posebno Holokaustom i Narodnooslobodilačkim pokretom.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*