Novo:

Anglikanska crkva u doba Elizabete I.

Anglikanizam i Anglikanska crkva poznata pod nazivom „Church of England“ je jedna od 3 najvažnije vjeroispovijesti nastale konfesionalizacijom Europe. Stvaranje engleske državne crkve i njezino izdvajanje iz rimokatoličke pripisuje se Henriku VIII. 1534. godine. Dok je Henrik postavio temelje samostalne engleske državne crkve, Elizabeta je taj koncept razvila i usavršila ga te zato upravo njoj pripisujemo konačno oblikovanje Anglikanske crkve kakvu poznajemo danas. Iako je Henrik VIII. odvojio englesku crkvu od rimokatoličke i utjecaja pape, tek je 1550- ih pod Edwardom VI. crkva prihvatila protestantsku doktrinu i rituale, dok je u organizaciji ostala tradicionalna. Za kratko vrijeme vladavine kraljice Mary dolazi do preokreta. Katoličanstvo opet postaje državna religija, a mnogi koji to nisu mogli prihvatiti bili su protjerani, ili pak ubijeni. Ta je krvava katolička epizoda bila uvertira dolasku na vlast jedne od najznačajnijih engleskih vladarica – Elizabete I.

Ona je mnogo poznatija po svojim političkim, vojnim i kulturnim uspjesima, no među njima nikako ne izostaje crkvena reorganizacija. Kada je Elizabeta I. došla na vlast 1558. jedne od prvih reformi koje je provela bile su crkvene reforme prepoznajući važnost religijske nagodbe katoličanstva i protestantizma. Elizabetansku crkvenu doktrinu obilježava srednji put, između katoličanstva i protestantizma, kojem je Elizabeta odlučila pristupiti. Glavni cilj njezine vjerske politike je ostvariti jedinstvo i harmoniju države sekularizacijom. Pri povezivanju ljudi crkva je tradicionalno igrala važnu ulogu, a Elizabeta je političku odanost poistovjećivala s vjerskom. Iako je anglikanska crkva pretežito protestantska u svojoj doktrini, istovremeno naglašava katoličku poveznicu i kontinuitet s apostolskom tradicijom. Aktovi o supremaciji i uniformnosti odredili su glavna obilježja Elizabetine vjerske politike te zajedno s Knjigom molitve i 39 članaka[1] predstavljaju okosnicu Anglikanske crkve.

Glavni cilj mog seminarskog rada je definirati glavna obilježja Anglikanske crkve za vrijeme vladavine Elizabete I. te vidjeti koji su razlozi Elizabete I. za takvu vjersku politiku. Također ću pokušati ocijeniti uspješnost elizabetanske nagodbe i crkvene reforme na temelju naslijeđa i posljedica crkvene doktrine Elizabete I. Na kraju ću vidjeti kakav je bio odnos državne crkve prema pripadnicima drugih konfesija – jesu li bili ograničavani, te ako nisu kakve su slobode imali.

Koristila sam upotpunosti stranu literaturu jer je u domaćoj literaturi ova tema slabo obrađena. Nastojala sam izabrati raznoliku literaturu koja pruža više pogleda na elizabetansku vjersku politiku. Osim općih pregleda engleske povijesti i biografija Elizabete I. odabrala sam nekoliko monografija Elizabetanskog doba u kojima je vjerska politika puno detaljnije obrađena.

GLAVNA OBILJEŽJA ANGLIKANSKE CRKVE

Kako bi se što bolje razumjele promijene u strukturi, liturgiji i upravi anglikanske crkve dolaskom na vlast Elizabete I. potrebno je najprije objasniti neka njena glavna obilježja. Kao što sam već spomenula anglikanska crkva u doba Elizabete I. tj. njena vjerska nagodba predstavlja kompromis između katoličanstva i protestantizma. Treba napomenuti da protestantizam definitivno nije bio homogen te utjecaj u Engleskoj imaju kalvinističke, puritanske te nešto manje luteranske struje. Prve dvije dobivaju na značaju povratkom velikog broja marijanskih izbjeglica[2] te ponovno mijenjaju vjersku strukturu Engleske. Utjecaj kalvinizma na anglikansku crkvu najbolje se vidi u vjerskoj doktrini predodređenja. Puritanci su za razliku od kalvinista bili mnogo radikalniji u svojim zahtjevima. Oni su zahtijevali potpuni raskid tradicije s katoličkom crkvom što je značilo uklanjanje svih svijeća, zvona, i druge ornamentacije te stavljanje naglaska na Sveto Pismo i propovijed.[3]

Temelj vjerske doktrine anglikanske crkve leži u kalvinističkom učenju da su svi ljudi grešni, ali su svojom vjerom u Boga predodređeni za život vječni. Prema njima crkva nije potrebna za spasenje, već ona postoji da ljude vodi na tom putu. Samim time svećenici ne predstavljaju volju Božju; oni nisu posrednici između Boga i ljudi jer je bliskost s Bogom individualnog karaktera te se ne može i ne treba dokazivati. Katoličku crkvu smatraju korumpiranom, zato ona ne može predstavljati pravu vjeru u Krista – to može samo Sveto pismo. Još jedina različitost anglikanske crkve od rimokatoličke je njezin pogled na sakramente. Jedina dva sakramenta su krštenje i euharistija. Ipak, ostale sakramente također smatraju vrijednim, ali ne i potrebnima jer nisu propisani Svetim pismom. Uz izvođenje sakramenta bilo je potrebno razumijevanje važnosti sakramenata i vjere jer su bez toga oni bezvrijedni. Kao i ostale protestantske konfesije anglikanska crkva ne prihvaća papin autoritet. Smatra papu grešnim čovjekom, poput svih ostalih, te zbog toga ne postoji razlog njegovom uzvišenju i posebnom statusu. Čistilište također ne postoji jer se ne nalazi u Svetom pismu, a prodaja grijeha također je bila zabranjena. Najvažnije je ipak bilo individualno poimanje vjere i Svetog pisma kojeg ne mogu uvjetovati svećenici i sveci. Tako je anglikanska crkva odbila štovanje Djevice Marije (jer ona nije bila bezgrešna) i svetaca. Svećenici su se suprotno učenje katoličke crkve mogli ženiti, ali bi krlajica preferirala ukoliko to ne bi činili. Utjecaj katoličke crkve vidi se samo u crkvenoj organizaciji i jednim dijelom liturgiji. Liturgija je bila podjednostavljena,a  unutrašnje uređenje svedeno na minimum uz zadržavanje svijeća i crkvenih zvona, kao i vitraja. Elizabeta I je čini se izuzetno dobro razumjela važnost crkve i vjere u održavanju kohezije tradicionalnog društva zato je bila spremna na neke ustupke i umjeren put kojega je odabrala. Ipak kao i mnogim drugim europskim vladarima smetala joj je institucionalna dezintegracija koju je crkva potpomagala svojim bogatstvom i utjecajem u državi.[4]

ELIZABETANSKA NAGODBA

Elizabetanska nagodba je ime za crkvene promjene Elizabete I. kao odgovor na religijsku podjelu koja je zavladala u vrijeme Henrika VIII., Edwarda VI., i Mary Tudor. Najvažnije crkvene promjene dogodile su se u prvim godinama Elizabetine vladavine 1558./1559. pa se te reforme često nazivaju „Revolucijom 1559.“ One su bile definirane aktovima o supremaciji i uniformizmu. Već je sama činjenica da je Elizabeta crkvene promjene smatrala od presudne važnosti i njima se prvo posvetila dokaz njihove nužnosti. Najprije je htjela odrediti odnose države i crkve koji su bili temelji za ostatak reformi. Njezina želja je bila ostvariti balans i harmoniju u državi gdje svi znaju kamo pripadaju i što im je činiti. U traženju harmonije i vjerskog jedinstva imala je na umu misao Tomasa Howarda da Engleska ne može podnjeti još jedan radikalan preokret što ju je potaknulo da krene umjerenim putem.[5] Jedan od preduvjeta njezine uspješne vladavine bio je savršen izbor povjerenika i njoj podređenih. To se najbolje vidi u izboru Canterburyskog nadbiskupa Mathewa Parkera. On je bio odan, poslušan i vjeran kruni k tome imao je moralnu obavezu služiti Elizabeti zbog svoje odanosti prema njezinoj majci. Ono što je Mathew Parker bio u vjerskim pitanjima, William Cecil je bio u politici i upravi. To su bile dvije najključnije osobe Elizabetine vladavine koji su s njom polako izgrađivali modernu Englesku[6].

Akt o supremaciji

Akt o supremaciji

Odgoj je imao važnu ulogu u vjerskoj politici Elizabete I. Kao dijete Anne Boyelin bila je protestant, ali ne tako gorljiv poput Martira. Krasila ju je mješavina majčinog umjerenog protestantizma i očevih katoličkih osobina.[7] Esencija religije za Elizabetu uvijek je ostala individualna i mistična. „Samo je jedan Isus Krist i samo je jedna vjera, ostalo je sve relativno.“[8]

Početkom 1559. sazvala je zasjedanje parlamaneta na kojem se raspravljalo o pitanju crkvene reforme i ponovnog uspostavljanja neovisne anglikanske crkve. Tako su se na zasjedanju parlamenta koji je bio raspušten nakon Uskrsa 1559. donjele odluke o glavnim obilježjima nove anglikanske crkve (status pape, Sveto pismo, odijevanje i ženidba svećenika, odnos prema religijskim slikama i simbolima… ). Ovakve su promijene dovele do negodovanja predstavnika kuće lordova koje uglavnom sačinjavaju biskupi. Oni su glasovali protiv ovih reformi jer se nisu slagali s promijenama u liturgiji, transubstantiation in the Communion i položaju Elizabete I. – vrhovne upraviteljice anglikanske crkve. Nakon raspuštanja parlamenta vlada je predstavila dva akta: Akt o supremaciji i Akt o uniformizmu.[9]

Prvi akt koji je donešen bio je Akt o supremaciji. On je riješio mnoge konflikte u vijeću i frakcije. Njime je Elizabeta I. bila imenovana vrhovnom upraviteljicom anglikanske crkve te su 10 članaka Henrika VIII., ukinutih za vrijeme Mary Tudor, ponovno uspostavljeni. Elizabetin naslov „upraviteljice“ je bio jedan od glavih razloga zbog kojega je akt bio više- manje dobro prihvaćen. Ipak ponovno uspostavljanje Henrikovih članaka nije prošlo mirno. Anthony Kitchinn od Llandaffa bio je predvodnik opozicijske struje. Stotinjak svećenika iz Oxforda odlučilo je slijediti njegov primjer i radije se povući nego prisegnuti kraljici na odanost. Elizabetu taj slučaj nije obeshrabrio te je te svećenike zamijenila sebi odanima. Još jedan razlog sukoba bilo je pitanje vjerskih simbola, ponajprije križeva i raspela. Elizabeta je željela zadržati križeve i vratiti raspela u korištenje, ali je to izazvala val nezadovoljstva, ponajprije u Londonu gdje je 1561. Edmund Grindal organizirao veliku akciju paljenja križeva. Tada je Elizabeta shvatila da polovična reforma uklanjanja simbola nije moguća te su nakraju križevi i raspela bili zabranjeni, iako ih je ona privatno upotrebljavala. I dok je bila neodlučna po pitanjima ikona odlučila je iz anglikanske crkve ukloniti sve tragove papizma kao što je bila svećenička odjeća, oltari, crkveni ornamenti… Pošto je papa izgubio autoritet parlament je odlučivao što je hereza, tako je dobio važnu ulogu u crkvenim pitanjima. Odcijepljenje od Rima koje je bilo potvrđeno Aktom o supremaciji je bilo dobro primljeno zbog Marijanske vladavine i dominacije katolika kojima su ljudi postali neskloni.[10]

Elizabeth I of England

Elizabeth I of England

Glavna odluka Akta o uniformizmu bilo je vraćanje molitvene knjige Edwarda VI. To je glasanje bilo tijesno jer je odluka usvojena sa samo 3 glasa više. Akt je obvezao sve vjernike na pohađanje crkve nedjeljom. U suprotnom ukoliko to ljudi ne bi činili bili bi novčano kažnjeni. Potvrđeno je uklanjanje ikona, ukrasa i ostalih praznovjernih objekata, no istovremeno je odlučila zaštiti vitraje i druge oblike crkvene umjetnosti. Može se reći da je ona bila prva vladarica koja je prepoznala gubitak umjetnosti i ljepote crkve koju je reformacija donjela. U ovom je aktu bila mnogo blaža prema katolicima i odnosu s papom što se njabolje vidi u novom molitveniku.[11]

Nakon raspuštanja parlamenta 1559. kraljica Elizabeta je zajedno s Williamom Cecilom sastavila Kraljevske zabrane kao dodatak Elizabetanskoj nagodbi. Kraljevske zabrane predstavljaju kontinuitet i pomirbu s katoličanstvom. Svećenicima je bilo naređeno tradicionalnije odijevanje, a bezkvasni je kruh mogao biti korišten za vrijeme svete mise kao i običan. Mnogi smatraju da je to učinila kako bi smirila katolike, koji su se odupirali vjerskoj nagodbi, a drugi da bi se približila luteranima. Ovim je dodatkom svećenički brak bio dozvoljen, ali ne i potican. Prije sklapanja braka svećenici bi morali dobiti potvrdu i odobrenje nadležnog biskupa. Istina je da se anglikanska crkva Kraljevskim zabrana u maloj mjeri vraća katoličkim korijenima, no to je bila slaba utjeha za katolike jer je crkva ostala primarno protestantskih obilježja.[12] Donošenjem 39 članaka 1563. Elizabeta I. je uredila odnose Anglikanske crkve s Rimokatoličkom i protestantskim vjeroispovijestima. Glavni cilj 39 članaka bio je uspostaviti balans teologije i doktrine te tako potvrditi umjereni put inkorporacijom kalvinističke crkvene doktrine i rimokatoličke prakse[13].

Odgovor papinstva na ovakvu vjersku politiku stigao je tek 1570. godine. Tada je papa Pio V. bulom „Regnans in Excelsis“ proglasio Elizabetu I. heretičarkom te je bez saslušanja ekskomunicirao iz crkve. Jedna od glavnih papinih zamjerki bila je promjena u Kraljevskom vijeću koje se u velikoj mjeri satojalo od biskupa i drugih crkvenih prelata.[14] „Zatrovala je Kraljevsko vijeće, sastavljeno od engleskog plemstva, i zamijenila ga opskurnim heretičarima.“[15]

William Cecil

William Cecil

ODNOSI PREMA REKUZANTIMA

Elizabetini rekuzantski zakoni su se direktno odrazili na položaj katolika u Engleskoj. Oni su ustanovljeni 1559. godine putem Akta o uniformizmu, a provodili su se putem administracije sakramenata i obaveze pohađanja crkve. Rekuzanti su svi oni koji su se opirali podleći autoritetima poput vlasti i novih zakona. Na primjeru Engleske to su ponajprije bili katolici koji su odbijali prisustvovati nedjeljnoj misi te su tako prkosili zakonu. Rekuzantski zakoni su kao i Elizabetanska nagodba potvrđeni od strane parlamenta 29. 4. 1559.[16]

1. Ljudi koji su održavali, ili prisustvovali privatnim misama bili su kažnjeni zatvorom.[17]

2. Kazna za nepohađanje crkve nedjeljom bila je 12 šilinga.[18]

3. Svi koji ne bi platili kaznu bili bi pritvoreni.[19]

Ipak treba napomenuti da sve do 1559. nije postojao zakon uperen isključivo protiv katolika, ili kako su često nazivani papinskim rekuzantima. Aktom o zabrani prebivališta katolicima je zabranjeno živjeti na određenim mjestima. Elizabeta je isprva bila blaga i naklona prema katolicima željeći postići jedinstvo i slogu u Kraljevstvu. Do promjene dolazi pred kraj njezine vladavine, posebno nakon Bartolomejske noći. Tamošnji događaji nisu prošli nezapaženo u Engleskoj jer su o njima svjedočili Sir Philip Sidney, Sir Walter Raleigh and Sir Francis Walsingham. Bartolomejska noć rezultirala je panikom i strahom u Engleskoj od katoličke invazije. To ipak nije bio glavni razlog promjene politike kraljice prema rekuzantima, nju su najviše zabrinjavale priče o zavjeri.[20] Katolici su naime na vlast htjeli dovesti škotsku kraljicu Mary što su planirali na koncilu u Trentu 1591. Ti su planovi bili glavni razlog kaznama i ograničenjima rekuzanata koja su se krajem Elizabetine vladavine postrožila[21]. Tako je umjesto blagih 12 šilinga zbog nepohađanja mise, što se nije previše osjetilo na obiteljskom budžetu, kazna postala velikih 20 funti na mjesec. Broj smaknuća i ekskomunikacija katoličkih svećenika se povećao.[22]

Treba napomenuti kako katolici ipak nisu bez borbe prihvatili nametnutu vjeroispovijest. U ranom razdoblju Elizabetine vladavine mnogi su katolici i katolički biskupi nastavljali prakticirati vjeru u svojim domovima. Neki od njih poput Williama Allena pokrenuli su katoličku propagandu u Engleskoj osnivanjem seminara za naobrazbu katoličkih svećenika. U razdoblju od 1570.- 1588. mjere uperene protiv katolika su se postrožile zbog straha od utjecaja katoličkih misionara, pobunama na sjeveru Engleske i događaja u Bartolomejskoj noći. Elizabeta je imala pravo na zabrinutost jer su misionari koji su u sve većem broju stizali iz Rima i katoličkih koledža predstavljali prijetnju unutrašnjem miru u Monarhiji. Među njima su se najviše isticali isusovci poput Roberta Parsonsa i Edmunda Campiona koji su žestoko napadali protestantsku doktrinu te u nekim slučajevima primjenjivali torturu[23]. Do kraja svoje vladavine Elizabeta je uspjela smanjiti broj jezuitskih misonara na svega dvadesetak, a zbog zabrinutosti od svrgavanja s prijestolja, ili ubojstva, dala je ubiti 64 katolička svećenika. Nakon pobjede nad španjolskom armadom 1588. katoličke prijetnje su oslabile pa je ova važna pobjeda značila i vjerski uspjeh.[24]

Katolici nisu bili jedini na koje se gledale kao rekuzante. Puritanci isprva nisu predstavljali veliku prijetnju, ali su s vremenom zadobivali sve veću ulogu u vjerskom životu Engleske. Posebno nakon povratka marijanskih izbjeglica koji su pod utjecajem kalvinizma željeli pročistiti elizabetansku crkvu od elemenata katoličanstva. Imali su naum zauzeti crkvu i uspostaviti „Novi Jeruzalem“, a 1570- ih počinje organiziranje puritanskih loža. Njihov vođa je bio Thomas Catwright koji je koristio agresivnu promidžbu da pridobi mase.[25] Usprkos tome što je nagodba išla više na ruku protestantima, samim time i puritancima, oni su u svojim zahtjevima bili radikalni i nisu prihvaćali kompromis elizabetanske nagodbe. Tradicionalno se smatralo da je puritanski zbor imao veliki utjecaj na elizabetansku nagodbu. Ipak, novije mišljenje je pokazalo da se Elizabeta odlučila na određene ustupke katolicima jer nije htjela da joj se nametnu puritanske reforme od strane marijanskih izbjeglica.[26]

Matthew Parker

Matthew Parker

USPJEH I POSLJEDICE ELIZABETANSKE NAGODBE

Elizabetanska nagodba je na čuđenje mnogih vrlo dobro prihvaćena od strane klera i naroda. Najvjerojatnije je razlog tome teško stanje koje je prethodilo Elizabetinoj vladavini. Narod je želio mir i napredak te ga je dobio. Možda su upravo radi nade u bolja vremena i blagostanje mnogi odlučili prijeći preko svojih vjerskih ideala. Elizabetino doba je zato u vjerskom smislu doba pomirbe i nade.[27] Teško je reći što je glavni razlog uspjeha elizabetanskih vjerskih reformi, ali je veliku ulogu u tome imala Elizabetina narav i duga vladavina. Elizabeta je u svojim reformama uvijek bila odmjerena i oprezna. Ona je bila pravi autokrat i realist. Ljude je osvojila jer je razumjela duh tog vremena, što mnogi europski vladari unatoč svojim predispozicija nisu. Bila je bliska s ljudima te je razumjela promjene u Europi i zahtjeve države 16. stoljeća[28]. Njezinu narav najbolje opisuje činjenica da se nikada nije htjela udavati jer je zauvijek htjela ostati kralj i kraljica u jednoj osobi[29]. Za razliku od njezinih prethodnika vladala mnogo duže. Mnogi su se početkom njezine vladavine nadali da su ove promjene samo još jedna kratkotrajna epizoda, no to se pokazalo pogrešnim. Zbog njezine uspješne i dugotrajne vladavine elizabetanska se nagodba ukorijenila te zaživjela u narodu[30]. Zato kažemo da Elizabetina vjerska politika predstavlja temeljni koncept anglikanizma – kompromis uzmeđu protestantizma i katoličanstva. To se najbolje vidi na primjeru Molitvenika koji je bio kombinacija svojih prethodnika iz 1549. i 1552.

Glavna posljedica, ujedno i uspjeh, elizabetanske vjerske politike je sekularizacija države. Uspjela je uspostaviti red i jedinstvo u državi i crkvi, makar je ono ponekad bilo tek prividno. Došlo je do velikih promjena u redu, disciplini, obrazovanju i standardu klera. Prije dolaska Elizabete malo je svećenika znalo latinski, a tek šačica je onih koji su mogli propovijedati. Zato je kraljica 1561. predložila organiziranje kolegija za bolje poznavanje Svetog pisma i latinskog jezika. Ubrzo se broj svećenika koji su imali dozvolu propovijedati višestruko povećao. Osim toga postotak svećenika sa sveučilišnom naobrazbom je porastao. To sve je značilo bolje organizirane i vođene crkve, dijoceze i biskupije. Ipak, treba napomenuti i neke negativne posljedice elizabetanske vjerske reforme. One su se najviše osjećale na polju kulture jer su brojni manuskripti, knjige, slike i kipovi nepovratno uništeni.[31]

Reakcija ljudi na crkvene promjene bila je različita. Neki su se adoptirali prije od drugih, no bilo je jasno da su ljudi u šesnaestom stoljeću tražili nova vjerovanja i načine da izraze svoja moralna načela koja odgovaraju ranonovovjekovnoj državi i društvu. Elizabetina velika pobjeda bilo je pojednostavljenje liturgije koja više nije bilo toliko formalna nastojeći je približiti ljudima. Kontradiktorno redu i jednakosti koje je Elizabeta htjela postići među narodom za vrijeme njezine vladavine procvala su stara vjerovanja i praznovjerja. To se vidi i na primjeru Shakespearovih drama koje su pune vila, vještica i duhova. Porasla je popularnost astrologiji i alkemiji koje su smatrali znanostima. Navodno se čak i kraljica savjetovala s astrolozima pri određivanju datuma krunidbe. Ljudi su nerijetko nosili razne talismane za sreću, ili zaštitu. Tako je u vrijeme zabranjivanja praznovjerja, ikona i svetačkih slika u crkvenom životu, praznovjerje ponovno isplivalo na površinu i postalo dijelom svakodnevnice mnogih.[32]

Premda elizabetanska nagodba predstavlja temeljni koncept modernog anglikanizma treba napomenuti da su se pravi Anglikanci pojavili tek 50- ak godina nakon elizabetanske nagodbe. Nakon određenog vremenea koje je bilo potrebno da Elizabetine ideje zažive u duhu naroda. Anglikanci su nakon Elizabetine vladavine podnosili puritance i bili snošljivi prema katolicima. Koristili su reviziranu verziju Molitvenika iz kojeg su maknute ofenzivne rečenice uperene prema katolicima.[33]

Elizabeti je izuzetno važna bila vjerska odanost koju je poistovjećivala s političkom. U idućim desetljećima vjerski se život fragmentirao te nakon Elizabetine smrti 1603. godine počinje mnogo krvavija epizoda engleske reformacije. Ovaj puta razlog tome nije bio sukob protestanata i katolika, već anglikanaca i radikalnije puritanske struje. Čak je i engleski građanski rat u sedamnaestom stoljeću imao svoje vjerske razloge. Može se reći da je elizabetanska nagodba imala direktni utjecaj na engleski građanski rat izazvan abolicijom molitvenih knjiga i episkopata od strane puritansko orijentiranog parlamenta. Nakon restauracije monarhije 1660. godine anglikanci su postaju temelj engleske državne crkve. Tako je Elizabetino nasljeđe stoljeće nakon donošenja vjerske nagodbe odnijelo konačnu pobjedu.[34]

ZAKLJUČAK

Elizabetina vjerska politika je za mene izuzetno uspješna. Mislim da je umjeren put koji je odabrala u tom trenutku nije bilo najlakše, ali jedino moguće rješenje. Premda stroge kazne nisu izostale smatram da su disciplina i red bili prijeko potrebni radi očuvanja vjerske nagodbe. Koliko god je anglikanska crkva u Europi bila neshvaćena upravo je ona zaslužna za jedinstveni duh i karakter Engleza. Postigla je ono što su mnogi prije pokušavali, no uglavnomnisu uspijevali. Država je od Elizabetinog vremena vladala crkvom, a ne crkva državom. Njezine vjerske reforme utjecale su na društveni, kulturni i politički život u Engleskoj i oblikovale njenu srž i posebnosti od ostatka Europe. Te će ratličitosti doći do punog izražaja u 17. i 18. stoljeću u doba industrijske revolucije kada će ostatak Europa i dalje biti duboko u feudalizmu.

Bibliografija

Literatura:

Black, J. B. The Reign of Elizabeth: 1558 – 1603. Oxford: Clarendon Press, 1959.

Dickens, A.G. The English Reformation. London: Fontana, 1967.

Haigh, Christopher. English Reformations: Religion, Politics and Society under the Tudors. Oxford: Oxford University Press, 1993.

Hamlyn, Paul. The Horizon Book of the Elizabethan World. London: Drury House, 1967. pet

Johnson, Paul. Elizabeth I: a study in power and intellect. London: Weidenfeld and Nicolson, 1974.

McManners, John, ur. The Oxford Illustrated History of Christianity. Oxford: Oxford University Press, 1990.

Morgan, Kenneth O., ur. The History of Britain and Ireland From Early People to the Present Day. Oxford: Oxford University Press, 2006.

Rowse, A. L. The England of Elizabeth: the Elizabethan age. London: Macmillan & Co., 1961.

Woodward, G. W. O.  Queen Elizabeth I. London: Pitkin Pictorials, 1975.

Elektronički izvori:

http://www.victorianweb.org/religion/denom1.html

http://elizabethan.org/compendium/7.html

http://elizabethan.org/compendium/12.html

http://www.elizabethan-era.org.uk/religion-elizabethan-england.htm

http://www.elizabethi.org/uk/elizabethanchurch/settlement.html

http://www.churchofengland.org/about-us/history/detailed-history.aspx

posjet 15. studenoga 2013.

Bilješke

[1] Donešeni 1563. – konačna verzija Elizabetina anglikanizma

[2] Ljudi koji su za vrijeme vladavine Mary Tudor pobjegli iz Engleske u Nizozemsku, Belgiju, Francusku i druge europske protestantske države.

[3]http://www.victorianweb.org/religion/denom1.html (posjet 9. 1. 2013.)

[4]http://elizabethan.org/compendium/12.html (posjet 9. 1. 2013.)

[5] A. L. Rowse, The England of Elizabeth: The Structure of Society (London: Macmillan and Co., 1961.), 386- 404

[6] Ibid.

[7] Paul Johnson, Elizabeth I: A Study in Power and Intellect (London: Weidenfeld and Nicolson, 1974.), 30

[8] Paul Hamlyn, The Horizon Book of the Elizabethan World (London: Drury House, 1967.), 74

[9] Rowse, The England of Elizabeth, 395 – 400

[10] J. B. Black, The Reign of Elizabeth: 1558 – 1603. (Oxford: Clarendon Press, 1959.), 41

[11] Christopher Haigh, English Reformations: Religion, Politics and Society under the Tudors, (Oxford: Oxford University Press, 1993.), 241 – 262

[12] Ibid.

[13] Ibid.

[14] Ibid.

[15] A. G. Dickens, The English Reformation (London: Fontana, 1967.), 401- 403

[16]http://www.elizabethan-era.org.uk/elizabethan-recusants-recusancy-laws.htm (posjet 9. 1. 2014.)

[17] Ibid.

[18] Ibid.

[19] Ibid.

[20] Paul Hamlyn, The Horizon Book of the Elizabethan World, 75- 79

[21] John McManners, The Oxford Illustrated History of Christianity (Oxford: Oxford University Press, 1990.), 367- 369

[22] John McManners, The Oxford Illustrated History of Christianity, 576- 580

[23] Imali su snažne veze sa Španjolskom i tamošnjim koledžima.

[24]http://faculty.history.wisc.edu/sommerville/361/361-18.htm (posjet 9. 1. 2014.)

[25] Paul Hamlyn, The Horizon Book of the Elizabethan World, 386 – 389

[26]http://people.opposingviews.com/religious-life-elizabethan-era-5189.html ( posjet 9. 1. 2014.)

[27] Kenneth O. Morgan, The History of Britain and Ireland From Early People to the Present Day (Oxford: Oxford University Press, 1966.), 196- 206

[28] G. W. O. Woodward, Queen Elizabeth I. (London: Pitkin Pictorials, 1975.), 3

[29] Paul Hamlyn, The Horizon Book of the Elizabethan World, 386 – 389

[30] Morgan, The History of Britain and Ireland, 198

[31] J. B. Black, The Reign of Elizabeth: 1558 – 1603 (Oxford: Clarendon Press, 1959.), 35

[32]http://www.victorianweb.org/religion/denom1.html (posjet 9. 1. 2014.)

[33] Black, The Reign of Elizabeth, 44

[34] Haigh, English Reformations, 241 – 262

Nicole Albrecht
About Nicole Albrecht (4 Articles)
Studentica preddiplomskog studija povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*