Novo:

Aleksandar Veliki i Egipat

 Aleksandar na antičkom mozaiku

U posljednjih nekoliko godina zahvaljujući “hoolywodskoj tvornici snova” opet je aktualna priča o Aleksandru Velikom, vjerovatno ne zadnji put, ali ovdje želim govoriti o egipatskom aspektu Aleksandrovog života i djelovanja, koji je, po mom mišljenju, presudan. Aleksandra bi trebali promatrati prije svega kao faraona i kralja, svjetskog državnika i vizionara, ali iako se o njemu, kao takvom, nudi, kod svih relevatnih antičkih pisaca, cijeli niz, što je zanimljivo, gotovo identičnih podataka, Aleksandra i dalje većina povjesničara opisuje kao nekog generala, ponajprije kao sudionika bitaka kod Ise i Gaugamele. A te bitke nisu presudne za Aleksandrovo djelovanje niti su, ako ćemo pošteno, uopće bile neke strašne bitke, jer se Darije dvaput kukavički povukao s bojnog polja bez stvarne potrebe.

Ako bi govorili o bitkama, pravi napor Aleksandar je napravio u osvajanju feničkog grada Tira, a prvu pravu krvavu bitku vodio je tek u Indiji i ona je, čini se, pravi razlog, zašto se odustaje od daljnjih pohoda, jer se vojska ustvari preplašila daljnjih teških gubitaka, a strah je “upakirala” u, doduše, realni umor. Aleksandar nedvojbeno jest briljantan i hrabri vojskovođa, ali posljedice njegovog djelovanja daleko nadmašuju ulogu jednog generala. On je prvenstveno čovjek sa dalekosežnim utjecajem na razvoj društva, jer je stvorio svjetsku kulturu poznatu pod imenom helenizam, i to namjerno. Naime, Aleksandar je činio baš sve da tada postojeće kulture izmiješa u jednu, a on sam davao je i osobno vrlo praktične primjere. Tako je nosio istočnjačku odjeću, naslove, preuzimao je običaje, ženio se Perzijankama, a na sve je to prisiljavao i svoje vojnike. Jedino stvarno grčko na čemu je Aleksandar inzistirao bio je jezik. Izvori čak navode da je prema Grcima bio daleko okrutniji nego prema Perzijancima (npr. razorio je beotski grad Tebu i oštro je kažnjavao grčke plaćenike u perzijskoj vojsci, kojih je bilo poprilično, čak više u nego u njegovoj, makedonskoj).

Kako bismo mogli povezati Aleksandra s Egiptom i to u presudnom smislu? Prva asocijacija nam je, osim Aleksandrovog naslova faraona, svakako grad Aleksandrija, središte svjetskog znanja, sa čuvenim Muzeionom i svjetionikom na otočiću Farosu, svjetskim čudom. Ali, Aleksandar je osnovao cijeli niz gradova nazvanih po sebi, a značaj egipatske Aleksandrije izražen je tek nakon Aleksandrove smrti, tako da taj grad nije toliko bitan za Aleksandra samog. Za egipatsku Aleksandriju postoji, međutim, jedan važniji trag, uglavnom zanemaren od povjesničara, a taj je da je prilikom osnivanja grada Aleksandar primio vrlo dobro znamenje. Naime, dok je Aleksandar crtao granicu novog grada nije imao krede, pa je koristio ječmeno brašno, a to brašno ptice su mu pojele. Ptice su u antici imale osobito povoljno značenje, a ovdje su predstavljale mnoštvo ljudi koji dolaze da nešto prime. Ovu priču donose antički autori Arijan, Kurcije, Plutarh, Strabon i još neki i čini se da nema prigovora. Aleksandar je, očito kao i većina Grka, vjerovao u znakove prirode, ali ovdje je zanimljivo da mu je glavni gataoc bio Aristander, čovjek u bijeloj uniformi, koji ga je slijedio od rođenja do smrti. I onda se moramo zapitati tko je taj što Aleksandra prati od rođenja do smrti? Tko mu to važniji i od oca i od majke i od učitelja Aristotela? Sukladno enciklopedijama, on je čovjek iz grada Telmesusa u Likiji, a izvori konkretno donose njegovih 19 predviđanja, (za predviđanja vidi ovaj link ), od kojih je najbitnija priča kad kod Gaugamele Aristander cijelu noć radi “svetu pripremu” Aleksandra za bitku, a ujutro Aleksandar u pratnji Aristandra obilazi vojsku, dok Aristander pokazuje sokola (Horus!?) iznad Aleksandrove glave kako leti, što je kod grčke vojske stvorilo euforiju. Zanimljivo je i da se je 12 dana (!) prije bitke kod Gaugamele dogodila pomrčina mjeseca, koju je Aristander shvatio kao povoljan znak, ali ovdje neki izvori kažu da su pomrčinu Aleksandru rastumačili egipatski proroci. Da li je moguće da je Aristander ustvari egipatski svećenik ili bar upućenik u njihova znanja, čak i ako je rođen u Likiji?

Kod samog Aleksandrovog rođenja spominje se da je također bio prisutan Aristander, ali neki izvori i tu govore da je bio egipatski svećenik imenom Nektaneb, a neki čak i da je Nektaneb pravi otac Aleksandra. Neki su čak skloni ustvrditi da je Aleksandar sin posljednjeg egipatskog faraona Nektaneba II., koji je vladao 360-343.pr.Kr. (link ). Tako opet uočavamo “zamjenu” Aristandra sa egipatskim svećenikom. Sigurno je da je onaj tko je bio prisutan prilikom Aleksandrovog rođenja bio tu da prati položaj zvijezda, isto kao što ih je pratio i prilikom Aleksandrovog začeća. Kako se Aleksandar rodio oko 20. srpnja neki moderni astrolozi pretpostavljaju da je trenutak rođenja bio tako podešen da se Sunce nalazi iznad zvijezde Regulus, što se smatra osobito sretnim spojem. (vidi-Noel Tyl, Astrološka predviđanja). Prema Plutarhu, pak, Aleksandrov otac Filip je bio osobit štovatelj egipatskog boga Amona i to prema uputama iz proročišta u Delfima. Ali, to proročište ga je i upozorilo da će izgubiti oko, kojim je špijunirao svoju ženu kako vodi ljubav sa bogom Amonom. Naime, Aleksandrova majka Olimpijada imala je sobu punu zmija (simbol Amona), a Filip ju je nerijetko vidio kako leži u krevetu sa velikom zmijom i to mu se toliko zgadilo, ali ga i uplašilo, da više uopće nije prilazio svojoj ženi. Kako bilo, dvije godine nakon rođenja Aleksandra (356. pr. Kr) Filipa je u bici kod Metone pogodila strelica u oko i on je to oko doista izgubio. Možemo tu zastati i reći da se radi o nekakvoj naknadno izmišljenoj romantičnoj priči, ali, čini se, da ova priča ima svoje uporište i u daljnjem Aleksandrovom životu. Prije nego je započeo pravo osvajanje Perzije, Aleksandar odlazi u Egipat gdje ga narod dočekuje kao oslobodioca. Aleksandar je krunjen u Memfisu za faraona, a narod i svećenstvo ga kao takvog bespogovorno i prihvaæaju, pa Aleksandar vlada u Egiptu čak mirnije nego i u rodnoj Makedoniji, a i njegovi nasljednici Ptolomeji vladaju tristo godina u miru, sve do dolaska Rimljana. Kako to da Egipćani tako radosno prihvaćaju “tuđinca”, kad se protiv tuđinskih Perzijanaca, od kojih ih Aleksandar oslobađa, svim srcem bore gotovo dvjesto godina. I onda najzanimljiviji detalj. Iako je postao faraon, Aleksandar još odlazi u oazu Siwa, oko 600 km u Saharu, gdje se nalazi čuveno Amonovo proročište. Oaza Siwa je prilično velika i odavno naseljena, a danas tamo živi više od 40000 ljudi. U ono vrijeme put u Siwu bio je opasan zbog vrućine, iako je bio dobro označen i poznat. Da se radi o važnom mjestu govori podatak da je osvajač Egipta Kambiz poslao u osvajanje Siwe vojsku i to čak 50000 ljudi, što ne vjerujem, iako se taj broj navodi u različitim izvorima, i pazite sad, ta vojska je u pustinji nestala! (o tome piše i Herodot, Historije, III, 26) Kako može nestati vojska? Kako nitko nije preživio? U oazi Siwa su kasnije pričali da je perzijsku vojsku uništila pustinjska oluja. Ako je to neobično, još je neobičnije da dok Aleksandar maršira prema Siwi cijelo vrijeme puta pada kiša, tako da vojska ne samo da ima vode, već je i temperatura pogodna za marš. Kiša koja pada u Sahari i to nekoliko dana uzastopce i baš kad Aleksandar prolazi pustinjom novi su momenti, koji otvaraju pitanja. Ali ovu priču potvrđuje više izvora, a među njima i ugledni Arijan, Diodor i Plutarh i ne možemo ju zanemariti. I zašto bi Aleksandar uopće riskirao marširati u pustinju? Na koncu, kad Aleksandar dolazi u Siwu glavni svećenik ga dočekuje na ulazu i odmah ga pozdravlja kao Amonovog sina, što je najveća počast, koju je čovjek tada uopće mogao doživjeti. Očito u Siwi znaju da je Aleksandar njihov (možda i po krvi?) i čekaju ga već dugo. Svećenik je Aleksandru rekao i da njegov otac nije smrtan, a zatim mu je dao proroštva, o kojima je Aleksandar morao šutjeti, ali je pisao majci Olimpijadi, da će njoj jedinoj reći o čemu se radi kad dođe kući u Makedoniju. I to pismo navodi se na više strana kao autentično. Nešto od proroštva Amonovog svećenika ipak je izašlo na vidjelo; prema Strabonu, Aleksandar je znao da će odnijeti glavnu pobjedu kod Gaugamele, a prema Plutarhu da će dosegnuti Indiju. U tom kontekstu zanimljiva je Aleksandrova tvrdoglavost kad on odbija iznimno povoljne uvjete mira s Perzijancima usprkos stavu nekih grčkih zapovjednika, koji su bili za prihvaćanje mira. Aleksandar očito gradi samopuzdanje na posjetu Siwi, a vrlo je vjerovatno, po mom mišljenju, da su svećenici Siwe na neki naèin instruirali Aleksandra na uništenje Perzije, tog dvostoljetnog smrtnog neprijatelja. Perzija je doista i uništena, a Egipat je započeo oporavak, koji, međutim, nikad neće doseći nekadašnji sjaj. Na kraju ove priče još jedan detalj, koji je neobičan, a može upućivati na neku pozadinsku, fantastičnu, stranu djelovanja Aleksandra i indirektno ga opet povezati sa Egiptom. Kad je prestao ratovati i “smirio se” u Babilonu, Aleksandar više nije primao povoljne, već nepovoljne znakove prirode oko sebe. Ubrzo ga je savladala paranoja, pa je cijeli dvor bio “zaštićen” protiv uroka i drugih vrsta magija. Da nešto nije zbilja bilo dobro, dokazuje brza Aleksandrova smrt u 33-oj godini, što je malo neobično za čovjeka takve konstitucije i položaja. Ali, ako je i smrt “prirodna” kao posljedica ratnih napora, čudno je kako baš nitko nije naveo uzrok Aleksandrove smrti, osim što su svi složni da je imao “nepoznatu” vrstu groznice.

Izgleda kao da je Aleksandar platio za nešto, za neku vrstu lošeg djelovanja, možda neprirodne pomoći. Jednom sam čuo komentar da su Aleksandra egipatski svećenici iskoristili i odbacili. Kako bilo, oaza Siwa je za mene jedna od najpoželjnijih destinacija za putovanje. Ima li tko zainteresiran da mi se pridruži? Sa osobnog stajališta mogu dodati još i ovo. U “Tajni broja dvanaest” naveo sam kako Aleksandar ratuje do 335. pr. Kr. do 323. pr. Kr., kad umire, a sad sam pronašao ozbiljan trag da se 311. pr. Kr., (link ), znači opet nakon dvanaest godina, njegovo carstvo raspalo u nezavisne države. To bi značilo da i ovdje izranja ciklus od dvanaest godina, ali o tome treba još malo istraživanja za konačnu potvrdu.

Napomena: Ovaj tekst publiciran je u časopisu Ako, Časopisu za društvena pitanja i kulturu grada Čakovca, broj 17, od travnja 2005.

Branimir Bunjac
About Branimir Bunjac (37 Articles)
Dr.sc. Branimir Bunjac radi kao učitelj povijesti u OŠ Podturen. Predsjednik je Povijesnog društva Međimurske županije. Izdao je nekoliko knjiga povijesne tematike. Od 2016. godine saborski zastupnik.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*