Novo:

Aleksandar – posljednji čarobnjak antike

A.B. Lorfels „Aleksandar-posljednji čarobnjak antike“ Beograd 2003. , 151. str. U želji da saznam nešto više o djelovanju Aleksandra na duh jednog vremena, uzeo sam u ruke knjigu, koja je, barem u Srbiji i Crnoj Gori, imala dobre recenzije i doživjela 3. izdanje. Naslov knjige je na prvi pogled intrigantan, a efektno izgleda i lik Aleksandra na kovanici, gdje on nosi ovnove rogove usađene u glavu, što dokazuje da je sam sebe smatrao Amonovim sinom. Knjiga načelno ima dobar pristup, jer ne promatra Aleksandra s vojnog aspekta, koji smatram sekundarnim za sagledavanje njegove ličnosti. Međutim, to bi bilo uglavnom sve od knjige što vrijedi, osim brojnih doslovnih citata, koji se ne mogu smatrati autorskim djelom. Inače, zbilja je neobično da netko u knjizi od 151 stranica ima recimo dvije stranice doslovnog citiranja proroka Danijela ili čak četiri stranice zaredom citiranja Herodota, autora koji, osim toga, živi davno prije Aleksandra.

Što je onda autor knjige-skupljač citata? Isto tako, ova knjiga nema nikakvu formu; ako je znanstveno djelo, znanstveni aparat (bilješke, literatura…) je više nego nepotpun, a autor na jednom mjestu čak piše „ako me sjećanje dobro služi“, što bi bilo nedopustivo za jedan studiozan rad. Ako je ova knjiga esej, postavlja se pitanje čemu sva ta sila citata i pretenzija konačnog objašnjenja „zabluda“ povjesničara i filozofa. Autor je ovaj rad doslovno sklepao, a očit nedostatak znanja nastoji prikriti agresivnošću i nadmenošću, sa stavom otprilike „ako mi proturječite, proglasit ću vas besvjesnom budalom“. Samo korištenje pseudonima u potpisu već je smiješno šepurenje, a autor valjda smatra da njegovi inicijali imaju neko posebno značenje, jer u knjizi razmatra „čarobnu“ riječ abrakadabra, koja sadrži staroegipatski prefiks AB, koji znači ovan, a slijedom toga AB-RA bi bilo Ovan-Sunce. Ali, koji su izvor i smisao te „čarolije“ i, na koncu, po čemu je Aleksandar „čarobnjak“, posebno onaj zadnji, kako piše u naslovu, to ne saznajemo. Knjiga, općenito, ne uspijeva izdržati ni najmanju ozbiljnu provjeru. Npr. autor je naveo da je Himmler 12 godina mlađi od Hitlera, što mi se učinilo zanimljivim, ali kratkim pregledom Googlea jasno je da je razlika između ove dvojice 11 godina. Sumnjam da je A.B. Lorfels obrazovan iz ijednog područja koje je potrebno da bi ličnost Aleksandra sustavno proučili. Ne vjerujem da poznaje povijesne, arheološke i lingvističke metode, a one „čarobnjačke“ još i manje. Sumnjam da se ikada maknuo iz Srbije i Crne Gore da bi proučavao Aleksandra, barem do Makedonije, ako ne već do Siwe ili Babilona. On piše o scientologiji, napada Freuda, citira Ivu Andrića, a kakve sve to ima veze s Aleksandrom? Već iz same kritike Freuda jasno je da autor nije pročitao nijednu Freudovu knjigu. Zatim, između ostalog, autor prihvaća potpuno nepouzdan podatak da je u bici kod Gaugamele Darije koristio između 600 tisuća i milijun vojnika, iako uz malo promišljanja možemo shvatiti da se radi o kroničarskom pretjerivanju barem 30-50x. U JEDNU bitku toliku vojsku ne bi mogli poslati ni Staljin ni Hitler, recimo, 1942. godine.Tolika vojska mogla bi se raširiti na FRONTI, ali ne u blizini nekog mjesta ili grada, s time da je potpuno irelevantno da je itko prije Napoleona imao mogućnost regrutirati 600 000 vojnika, a milijun čak ni on nije mogao sakupiti. A bitka s tolikom silom ni na koji način ne bi mogla trajati jedan dan. No, spominjanje par desetina, najviše stotina grčkih mrtvih u Aleksandrovim bitkama jasno prikazuje o kakvim razmjerima sukoba je tu bila riječ. Autor dalje „filozofira“ kako su nekakve tajne lože „glavne“ na svijetu, kako one posjeduju nekakvo „supermoćno“ znanje, pa nam valjda sugerira da je on jedan od tih ili bi htio postati. Nesumnjivo je da postoje tajne lože, koje imaju određenu moć, ali ta moć sigurno ne prevazilazi moć država i javnog djelovanja. Recimo, svi pričaju u zadnje vrijeme o moći križarskog reda templara, koji je imao jasni sustav hijerarhije i inicijacije, a te „moćne“ templare je poč. 14. st. francuski kralj Filip „razjurio“ bez ikakve posebne strategije. Templari su sigurno znali ponešto više o Svetoj zemlji nego prosječni Europljanin, ali NISU bili moćniji od svjetovnih vlasti. Ako pročitate moju recenziju knjige „Hram u čovjeku“ ili samu knjigu, jasno vam je da najveća znanja nisu skrivena u smislu zabrane i nedostupnosti, već su skrivena u smislu kodova i simbola, a samo je potrebno obrazovanje i proširivanje svijesti do određene mjere da bi se ta znanja primila. Ta znanja pritom ne daju pojedincu svjetovnu vlast u vidu oružja, novca ili manipulacije drugima, već mu daju dublji uvid u smisao ljudskog postojanja. Iako, zloupotrebe su uvijek moguće. Pritom pojedincu koji usvaja ta znanja nisu potrebne nikakve posebne „čarolije“ ili sound&light rituali, niti on mora živjeti na Tibetu ili u New Yorku, biti ove ili one vjere. Može živjeti bilo gdje.

Aleksandar je zagonetna ličnost ponajviše u tome što je očito pripreman još od djetinjstva za nešto posebno, za nešto pomno planirano, i to je neosporno, ali uz pomoć ove knjige tu priču nećemo rasvijetliti. Čak bi se usudio reći da čitajući je gubimo vrijeme.

Branimir Bunjac
About Branimir Bunjac (37 Articles)
Dr.sc. Branimir Bunjac radi kao učitelj povijesti u OŠ Podturen. Predsjednik je Povijesnog društva Međimurske županije. Izdao je nekoliko knjiga povijesne tematike. Od 2016. godine saborski zastupnik.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*