Novo:

Adrian G. Gilbert, Magi

Adrian G. Gilbert, Magi, Teledisk, Zagreb, 2004. (napisano 1996.) Danas se nalazim pred teškim zadatkom, jer trebam napisati recenziju za ovu knjigu, koja za mene ima sasvim posebno značenje. Naime, već dugo nisam pročitao knjigu koja bi bila tako uzbudljiva, a postavljam si pitanje kako da vam sad predočim tu uzbudljivost tj. kako da vas pozovem da i sami pročitate knjigu.

Naime, ova knjiga za mene je posebna, jer povezuje desetine naslova koje sam ranije pročitao. Ona traži veliko predznanje iz različitih područja znanja i krenuti čitati ovu knjigu prvu na zadanu temu izgledalo bi mi kao da gledate neki film od kraja prema početku. Prije ove knjige trebalo bi usvojiti osnovne obavijesti o: 1. astrologiji 2. simbolima 3. Bibliji 4. Egiptu 5. Prednjoj Aziji u antici 6. Križarskim ratovima 7. gotičkoj arhitekturi i 8. geografiji Bliskog Istoka. Bez bilo kojeg od navedenog predznanja naći ćete se u problemima shvatiti napisano i postoji velika vjerovatnost da ćete odustati od čitanja prije kraja. Knjiga je, naime, toliko zahtjevna, da sam se i sam morao u nekim dijelovima prisiliti da je dalje čitam, bolje rečeno, da dvaput i triput čitam jednu te istu stranicu, te da se služim drugim knjigama i internetom kao podsjetnikom. Ali, nakon prvih 200 stranica izlaganja, od poglavlja broj 10. «Nimrudovi stupovi» stižemo do pravog spektakla, kad se doista saznaje mnogo toga novoga i važnoga, zbog čega će nam se trud isčitavanja itekako isplatiti.

Magi predstavljaju Biblijska tri kralja, koji su donijeli darove Isusu u Betlehem. Autor pokušava saznati tko su bila ta trojica tj. otkuda su došli i što u vezi  s tim možemo saznati o Isusovom rođenju. Pritom on ulaže izniman trud u istraživanju, koji već sam po sebi mora izazvati duboko poštovanje čitatelja. Naime, autor odgovore traži po mnogim državama svijeta, a često se vraća na jedno te isto «zabito» mjesto u Prednjoj Aziji po nekoliko puta, prolazeći kroz ratne zone, trpeći različite orijentalne bolesti i veliki nekomfor. Iako je pomalo teško predočiti kuda to točno autor putuje, uspijevamo shvatiti kako područje između Mezopotamije i Egipta također ima veliko kulturno naslijeđe, počevši od 2. tisućljeća pr. Kr do Srednjeg vijeka, preko Grka, Rimljana, Židova, Perzijanaca, Bizanta, Arapa i sl. Tko bi se nadao da je Edessa prvi kršćanski grad na svijetu i da je kao takva morala biti uključena u Križarsku državu krajem 11. stoljeća. Navodno je u tom gradu čuvana skupocjena relikvija Mandylion u kojoj se vidi odraz Krista, prema kojemu je i nastao njegov poznati lik bradatog i dugokosog mladića. Međutim, najvažnije saznanje knjige je ovo (ponekad čitajući između redova): Biblija ima svoje čvrsto uporište u egipatskoj religiji i kršćanstvo je njezin stvarni nastavak! Biblija, poput hijeroglifa ima nekoliko razina čitanja od kojih je leksičko značenje tek najprimitivnija razina. Čitati Bibliju doslovno znači ne shvatiti puno o Bogu. Tko misli da je Adam otkinuo rebro i tako stvorio ženu od kosti npr. 3500 g. pr. Kr doista je smiješan. Radi se o Principu stvaranja, a ne doslovnom događaju. Tako bi i Biblija bila poput hrama u Luksoru (vidi: Hram u čovjeku), knjiga učenja koja se uvijek iznova otvara čovjeku ovisno o svijesti koju je postigao. Adrian G. Gilbert navodi ideju, koju spremno prihvaćam, da su i Evanđelja tek kodovi za put prema Bogu, a ne povijest događaja koji su se odigrali između recimo 7. pr. Kr i 29. n.e. No, ovdje moram reći da se autor to u knjizi nije usudio javno reći, već sam sad to ja rekao umjesto njega. Autor nije želio povrijediti suvremene kršćane, koje je na početku knjige pozvao da mu oproste zbog onoga što će napisati, ali i da pokušaju procijeniti njegove dokaze. I tu se mogu, od riječi do riječi, pridružiti autoru. Ali, krenimo dalje. U knjizi možete saznati kako su egipatski simboli bilo kao predmeti bilo kao ličnosti dobivali nova imena, ali su im značenja ostajala ista. Tako je rijeka Nil postala Jordan, a ustvari ona i dalje simbolizira Mliječnu stazu, dok je Oziris postao Sv. Ilija, a kasnije i Sv. Ivan Krstitelj, a ustvari se radi o zvijezdama iz pojasa Orion. Mnogi zapisi iz Biblije, pa tako i Evanđelja, ustvari su astralne slike, neovisne o ovozemaljskim predmetima koji ih prikazuju. Bitni su broj, simbol i kod, a ne povijesni kontekst. I sam kad čitam Bibliju važnijim nalazim da su Evanđelja četiri od dvanaest, nego tko su autori tih Evanđelja. Na misi mi je važnija akustika prostora od riječi koje se izgovaraju, jer su prema egipatskoj tradiciji, građevine namijenjene bogovima prvenstveno trebale vibrirati. I samo crkveno zvono shvaćam kao oponašanje tih vibracija, koje su vjerovatno, prvotno dolazile iz piramida, koje su služile kao određene svemirske radio-stanice. Tu se vraćam na Stephena Mehlera, ali i de Lubicza, koji upozoravaju da je svaki kamen u egipatskim hramovima imao svoju važnost, a tako i njegova vrsta tj. akustičnost. Mehler čak navodi da je vibriranje proizvodila podzemna voda koja je dopremana do građevina te da se uz pomoć tih vibracija moglo liječiti ljude, nešto poput današnjih zračenja, kemoterapija, lasera i sl. Nije ni čudno da je Imhotep, koji je podignuo piramidu u Sakkari, bio poistovjećen sa bogom liječništva, a ne sprovoda, kako bi trebali shvatiti prema uvriježenoj egiptologiji. Vratimo se Gilbertu. U Egiptu je Oziris kao Orion bio otac Horusa, Sunca, dok mu je majka bila Izida, zvijezda Sirius. Ti su likovi preneseni na Josipa, Mariju i Isusa. Ikonografski su Izida i Horus Djevica i Isus što možete usporediti na sljedećoj slici. (http://www.danbrown.com/images/davinci_code/gallery/assorted/1isis_and_baby_horus_mary_and_baby_jesus.jpg). Horus tj. Isus, Božji Sin, je Sunce i zato je on Svjetlo na nebu. Zato i gotičke katedrale služe kao hramovi Svjetla. Orion je i Sv. Ivan Krstitelj, a to nedvojbeno potvrđuje podatak da je Blagdan rođenja Sv. Ivana u ranom kršćanstvu bio 24. lipnja, dan kad se na nebu pojavljivalo ovo zviježđe. Današnji Blagdan Sveta Tri Kralja od 6. siječnja izvorno je bio Blagdan Isusovog krštenja u rijeci Jordan. Autor uzima kartu neba od 6. siječnja u antici i uočava da se na taj dan Orion pojavljuje na Nebu, a odmah zatim ispod njega Sunce potone u mrak, u Mliječnu stazu. To bi dakle bilo krštenje Isusa u Jordanu! A mislim i da vam je svima poznato da u pojasu Oriona dominiraju tri zvijezde, što znači i da ime Tri Kralja odgovara astralnoj slici. Međutim, odmah nakon «krštenja» na Nebu se pojavljuje i zvijezda Sirius. Tu autor ništa ne primjećuje, ali ja ću reći ovo-nije Sunce Isus već sam Sirius! Sunce je još jedna zagonetka više na putu do pravog Boga. Sunce je ušlo u Jordan, ali nije izašlo iz njega. «Kršteno» Sunce koje je izišlo je Sirius. Kako Sirius, pomislit ćete, ako je Sirius Izida? Tu biste trebali poznavati astronomiju da biste znali da je Sirius dvojna zvijezda s time da se njezin blizanac zbog sjaja prvog Siriusa teško može vidjeti čak i teleskopom. To je taj bog koji je «nevidljiv», to je sin Izide i Ozirisa, koji je sakriven, kodiran, slučajno ili namjerno, Suncem. On je egipatski Amon ili naš biblijski Amen što na staroegipatskom znači «skriveni». On je biblijska Riječ na početku kao što je i na kraju, jer je Amen u Bibliji doslovno zadnja Riječ, što za čovjeka na osobnom planu znači da ga srećemo na Početku i Kraju Života.  Planeta koja prati Sirius poznata je starim narodima od davnina, a njezine karakteristike su nevjerovatne-njezina površina kutije šibica teži 160 tona, a na toj planeti bili bi, zbog neobično jake gravitacije visoki oko 1mm. Kruži oko vidljivog Siriusa 50 godina. Tu se odmah treba sjetiti brojnih mitova junaka s 50 pratilaca npr. Argonauti, Annunaki, Danaide i sl. Mi pratioca Siriusa zovemo Sirius B, a o njemu su mnogi pokušali postaviti svoje teorije. Čuveni Robert Temple naveo je da je od tamo došlo superiorno biće, koje je na Zemlji začelo civilizaciju i dalo nam Istine, koje će ostati neprevaziđene do kraja Svijeta. Neki drže da je priroda te planete važna čisto s fizičkog stanovišta, naime da ona svojom snažnom gravitacijom drži ravnotežu cijelog ovog dijela Svemira i ako bi bila uništena nestalo bi i nas i našeg Sunčevog sustava. Zato su egipatski svećenici sa ogromnim strahom čekali svake godine pojavljivanje zvijezde Sirius i to smatrali početkom Nove godine tj. Obnove života. Prema mitovima, navodno postoji i treća zvijezda tzv. Sirius C, ali nju još nitko nije uočio teleskopom. To bi moglo pokazati kako su i tri centralne zvijezde Oriona kod, jer je malo neobično zašto i ostale zvijezde iz tog pojasa nemaju veliku važnost. Tu bi trebalo prijeći u raspravu o Svetom Trojstvu, ali bio bi to preveliki odmak od teme.

Branimir Bunjac
About Branimir Bunjac (37 Articles)
<p>Dr.sc. Branimir Bunjac radi kao učitelj povijesti u OŠ Podturen. Predsjednik je Povijesnog društva Međimurske županije. Izdao je nekoliko knjiga povijesne tematike. Od 2016. godine saborski zastupnik.</p>