Praško proljeće je turbulentno razdoblje u povijesti Čehoslovačke obilježeno pokušajem reforme komunističkog sustava. Ova kratka era političke liberalizacije tijekom 1968. godine postala je simbol širih borbi unutar Istočnog bloka tijekom Hladnoga rata — razdoblja intenzivnog rivalstva i ideološkog sukoba između SSSR-a i zapadnih sila, predvođenih SAD-om.

Pozadina: Čehoslovačka i sovjetska sfera

Nakon Drugog svjetskog rata, Čehoslovačka je, poput mnogih zemalja srednje i istočne Europe, pala u sferu utjecaja Sovjetskog Saveza. Godine 1948. komunistički puč koji je podupro Sovjetski Savez učvrstio je Čehoslovačku kao jednostranačku državu pod Komunističkom partijom, blisko je povezujući sa sovjetskom politikom i praksom.

Nezadovoljstvo je postepeno raslo među čehoslovačkim stanovništvom. Uz gospodarsku stagnaciju život je bio obilježen nedostatkom osobnih sloboda, cenzurom i rigidnom kontrolom vlade. Intelektualci, studenti i radnici počeli su pozivati ​​na reforme.

Uspon Alexandera Dubčeka

Socijalizam ne može značiti samo oslobađanje radnih ljudi od dominacije izrabljivačkih klasnih odnosa, već mora osigurati više mogućnosti za potpuniji život ličnosti nego bilo koja buržoaska demokracija.

Alexander Dubček

Planirane reforme Akcijskog programa (od travnja 1968.):

• Veća sloboda govora i tiska: Jedna od najznačajnijih reformi bilo je ublažavanje cenzure. Vlada je počela dopuštati veću slobodu izražavanja, omogućujući medijima kritiziranje vlade i izvještavanje o temama koje su prije bile potisnute. To je dovelo do eksplozije javne rasprave, s novinama, televizijom i radijem koji su se uključili u otvorene rasprave o budućnosti zemlje.
• Politički pluralizam: Dubček je predložio dopuštanje ograničenog političkog pluralizma unutar socijalističkog okvira. Iako nije namjeravao okončati dominaciju Komunističke partije, nastojao je uvesti više demokratskih elemenata, kao što je dopuštanje većeg utjecaja nekomunističkim organizacijama na određena vladina pitanja. To je bilo radikalno odstupanje od krute jednostranačke vladavine koja je karakterizirala Istočni blok. Demokratizacija je trebala biti ostvarena kroz deset godina.
• Ekonomske reforme: Gospodarski sustav, koji je bio pod strogom kontrolom države, također je trebao doživjeti promjene. Dubčekova vlada trebala je uvesti mjere za decentralizaciju gospodarstva, dajući više autonomije pojedinačnim poduzećima i uvodeći neke tržišno orijentirane reforme. Te su promjene imale za cilj potaknuti produktivnost i riješiti gospodarske izazove s kojima se zemlja suočava.
• Povećana autonomija za Slovačku: Čehoslovačka je bila savezna država sastavljena od dvije glavne regije: Češke zemlje i Slovačke. Dubček, koji je i sam bio Slovak, podupirao je reforme koje bi Slovačkoj dale veću autonomiju, omogućile više lokalnog odlučivanja i riješile dugotrajne pritužbe među slovačkim stanovništvom.

Odjek javnosti i vrhunac Praškog proljeća

Odaziv javnosti na najavljene reforme bio je izrazito pozitivan. Građani, intelektualci i umjetnici prihvatili su novopronađene slobode, što je dovelo do kulturnog preporoda. Prag, glavni grad, postao je središte intelektualne i umjetničke aktivnosti, s javnim raspravama, novom književnošću i procvatom eksperimentalnog kazališta. Ozračje je bilo uzbuđenja i nade, jer su ljudi vjerovali da su na korak od izgradnje pravednijeg i slobodnijeg društva unutar socijalističkog okvira.

No, nisu svi bili oduševljeni promjenama. Neki tvrdokorni komunisti u Čehoslovačkoj i širem sovjetskom bloku bili su uznemireni tempom i opsegom reformi, strahujući da će dovesti do kolapsa komunističke kontrole i destabilizirati regiju. Pojačao se pritisak naroda da se reforme provedu odmah. Radikalni elementi postali su glasniji, antisovjetske polemike pojavile su se u tisku 26. lipnja 1968. i stvoreni su novi politički klubovi. Partijski konzervativci pozivali su na represivne mjere, ali Dubček je savjetovao umjerenost

Sovjetska reakcija: kriza hladnog rata

Sovjetski Savez, pod vodstvom Leonida Brežnjeva, s dubokom je zabrinutošću promatrao razvoj događaja u Čehoslovačkoj. Sovjetsko je vodstvo bilo posebno zabrinuto da bi Dubčekove reforme mogle potaknuti slične pokrete u drugim zemljama istočnog bloka, slabeći tako sovjetsku kontrolu nad svojim satelitskim državama. Svako odstupanje od utvrđenih normi smatralo se izravnom prijetnjom sovjetskoj moći.

U početku je Sovjetski Savez diplomatskim kanalima pokušao pritisnuti Dubčeka da zaustavi reforme. Sovjetski čelnici nekoliko su se puta sastali s Dubčekom, pozivajući ga da obuzda promjene i upozoravajući ga na moguće posljedice. Sjećanje na krvavu intervenciju u Mađarskoj 1956. g. bilo je još uvijek svježe. Unatoč upozorenjima, Dubček je nastavio gurati svoj program reformi, vjerujući da može uravnotežiti zahtjeve naroda sa stvarnošću sovjetske vlasti.

Čehoslovačka narodna armija bila je potpuno poražena od armija Varšavskog pakta. Tijekom napada 137 Čeha i Slovaka je ubijeno i stotine su ranjene. Dubček je pozvao narod da ne pruža otpor.

Sovjetski vojnici su propagandom uvjereni da će ih narod dočekati kao osloboditelje. Umjesto toga narod ih je gađao kamenjem, jajima, rajčicama i jabukama. Narod vojnicima nije dao ni hranu ni vodu. Osim u slučajevima kad su im obilno darivali alkohol pa su pijani vojnici izazivali pomutnju u vojnim jedinicama. Raznovrsni pasivni otpor se množio narednih sedam dana.

Normalizacija i kraj Praškog proljeća

Invazijom je zapravo okončano Praško proljeće. Dubčeka je odmah uhitio KGB i odveo u Moskvu zajedno s nekoliko njegovih kolega. Bio je prisiljen potpisati sporazum kojim su reforme poništene. Narod je to doživio kao izdaju. U sljedećim mjesecima implementiran je proces poznat kao “Normalizacija”. Nova vlada, pod kontrolom tvrdokornih komunista lojalnih Moskvi, sustavno je poništavala Dubčekove reforme. Ponovno je uvedena cenzura i onemogućeno svako političko suprotstavljanje Partiji. Dubček je u travnju 1969. izbačen iz komunističke partije i dobio je posao kao šumarski službenik. Jedina promjena koja je zaživjela iz Akcijskog programa je bila federalizacija države – od 1. siječnja 1969. unutar Čehoslovačke su postojale Češka Socijalistička Republika i Slovačka Socijalistička Republika (sve do 1989. g.).

Praško proljeće ostavilo je dubok utjecaj na Čehoslovačku i svijet. Za mnoge u Istočnom bloku, to je bio grubi podsjetnik na granice sovjetske tolerancije prema reformama i koliko je daleko Sovjetski Savez spreman ići da zadrži svoju kontrolu nad regijom. Odmah po intervenciji oko 70 000 građana je emigriralo u Zapadnu Europu. Tijekom godina ukupno oko 300 000.

Zapadne reakcije – diplomatska osuda bez intervencije

Zapadne sile, posebice Sjedinjene Države i njihovi NATO saveznici, bili su duboko zabrinuti sovjetskom invazijom na Čehoslovačku. Međutim, odgovor je uglavnom bio ograničen na diplomatsku osudu, a ne na izravnu intervenciju.

U to su vrijeme Sjedinjene Države bile upletene u Vijetnamski rat, koji je oduzeo velik dio njihove vojne i političke pozornosti. Dok je administracija predsjednika Lyndona B. Johnsona osudila invaziju i izrazila potporu čehoslovačkom narodu, nije bilo poteza da se vojno intervenira. SAD i njegovi saveznici priznali su da je Čehoslovačka unutar sovjetske sfere utjecaja, a svaki pokušaj osporavanja sovjetskih akcija mogao je dovesti do opasne eskalacije Hladnog rata, potencijalno čak i do nuklearnog sukoba.

U zapadnoj Europi, vlade i javnost bili su ogorčeni sovjetskim postupcima. Prosvjedi su održani u većim gradovima, a vlade su izdale oštra priopćenja osuđujući invaziju. Međutim, poput Sjedinjenih Država, zapadnoeuropske zemlje oklijevale su poduzeti bilo kakvu izravnu akciju, shvaćajući rizike šireg sukoba.

Sovjetska invazija iznesena je pred Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, gdje je naišla na široku osudu. Međutim, Sovjetski Savez, kao stalna članica Vijeća sigurnosti, stavio je veto na sve rezolucije koje su kritizirale njegove postupke. Ovo je istaknulo ograničenja UN-a u suočavanju sa sukobima koji su uključivali supersile tijekom Hladnog rata.

Neobični saveznici u osudi

Među komunističkim zemljama Jugoslavija i Rumunjska isticale su se svojim glasnim protivljenjem sovjetskoj invaziji. Jugoslavija je, pod vodstvom Josipa Broza Tita, uvijek održavala nezavisniji oblik socijalizma, često nazivan “titoizam”. Tito se uspješno odupro sovjetskom utjecaju krajem 1940-ih i zacrtao je politički i gospodarski neovisan smjer za Jugoslaviju. Tito je podržavao Dubčekove reforme i vidio ih je kao legitiman pokušaj stvaranja humanijeg oblika socijalizma. Jugoslavija je osudila invaziju i ponudila političku i moralnu podršku Čehoslovačkoj.

Rumunjska je pod vodstvom Nicolaea Ceaușescua također zauzela neovisan stav. Ceaușescu je bio poznat po svojoj nacionalističkoj politici i želji da potvrdi autonomiju Rumunjske unutar Istočnog bloka. Sovjetsku invaziju je smatrao kršenjem nacionalnog suvereniteta i bojao se da bi to moglo predstavljati presedan za sovjetsku intervenciju u drugim zemljama, uključujući Rumunjsku. Ceaușescuova osuda invazije bila je posebno hrabra, s obzirom na to da je Rumunjska formalno još uvijek bila članica Varšavskog pakta. Taj mu je stav stekao popularnost u zemlji i inozemstvu kao branitelju nacionalne neovisnosti.

Reakcije Jugoslavije i Rumunjske ukazale su na pukotine unutar komunističkog svijeta i još jednom su pokazale da nisu svi komunistički čelnici bili voljni neupitno slijediti vodstvo Moskve.

Nasljeđe Praškog proljeća

Praško proljeće ostaje snažan simbol borbe za slobodu i ograničenja autoritarne kontrole. Premda je pokret slomljen 1968. njegovi su ideali živjeli i nadahnjivali buduće generacije. Tijekom Baršunaste revolucije 1989. g. Čehoslovačka je konačno postigla političku slobodu kojoj se težilo tijekom Praškog proljeća jer je komunistička vladavina okončana mirnim putem i zemlja je prešla u demokraciju.

Pitanja za analizu

1. Koji su glavni uzroci nezadovoljstva među čehoslovačkim stanovništvom prije Praškog proljeća? Kako su ti uzroci povezani s političkim i ekonomskim sustavom pod sovjetskim utjecajem?
2. Koje su bile ključne reforme koje je Alexander Dubček predložio i kako su one odražavale koncept “socijalizma s ljudskim licem”?
3. Koje su bile moguće dugoročne posljedice Dubčekovih reformi da su provedene bez intervencije Sovjetskog Saveza?
4. Zašto je Sovjetski Savez odlučio vojno intervenirati u Čehoslovačkoj? Koje su bile strahove sovjetskog vodstva u vezi s Praškim proljećem?
5. Raspravite o političkim ograničenjima i strahovima od eskalacije Hladnog rata koji su utjecali na reakcije zapadnih vlada.
6. Analizirajte kako su Jugoslavija i Rumunjska reagirale i zašto su se odlučile za kritiku Sovjetskog Saveza.