Odluka Japana da se zatvori od većeg dijela vanjskog svijeta, poznata kao Sakoku politika, značajan je događaj u svjetskoj povijesti. Ova politika nacionalne izolacije oblikovala je razvoj Japana više od dva stoljeća i nastavlja utjecati na njegovu kulturu i društvo danas.

Zašto se Japan izolirao?

Jedan od glavnih razloga izolacije Japana bila je bojazan od stranog utjecaja na japansko društvo i gospodarstvo. Portugalski i španjolski trgovci i misionari djelovali su u Japanu od sredine 16. stoljeća, uvodeći kršćanstvo i uspostavljajući trgovinske odnose. Međutim, brzo širenje kršćanstva uznemirilo je Tokugawa vladare, koji su se bojali da bi to moglo dovesti do potkopavanja njihove vlasti i poremećaja društvenog poretka.

Štoviše, europske su sile, vođene kolonijalnim ambicijama, širile svoj utjecaj diljem Azije. Šogunat je bio oprezan da ne postane pijun u širim geopolitičkim igrama europskih imperija. Sjećanje na ono što se dogodilo drugim regijama, poput Filipina, gdje je španjolska kolonizacija bila popraćena obraćenjem kršćana i političkom dominacijom, bilo je upozoravajuća priča za japanske vođe.

Provedba Sakoku politike

Sakoku politika nije uvedena preko noći, već se postupno razvijala. Nekoliko ključnih uredbi između 1633. i 1639. oblikovalo je izolaciju Japana. Najznačajnije su bile uredbe koje su učinkovito zabranile prakticiranje kršćanstva, ograničili japanskim građanima napuštanje zemlju i ograničili vanjsku trgovinu na nekoliko strogo kontroliranih luka.

Samo je malom broju stranih trgovaca bilo dopušteno poslovati u Japanu uz ograničenje poslovanja na određena mjesta poput Nagasakija. Nizozemcima je, na primjer, bilo dopušteno trgovati s otoka Dejima pod strogim nadzorom, jer su predstavljali manju vjersku prijetnju u usporedbi sa Španjolcima ili Portugalcima. Kinezima je također bilo dopušteno trgovati, ali kao i Nizozemcima, njihove su interakcije bile pažljivo regulirane.

Koliko je dugo trajala izolacija?

Politika Sakokua trajala je više od dva stoljeća, od 1630-ih do sredine 19. stoljeća. Tijekom tog vremena, Japan je održavao strogu politiku nacionalne izolacije, s ograničenim i kontroliranim kontaktom s vanjskim svijetom.

Kraj izolacije: dolazak komodora Perryja

Izolacija Japana završila je 1853. godine kada je komodor Matthew Perry stigao s flotom američkih brodova. Perryjeva misija bila je otvoriti Japan američkoj trgovini svim potrebnim sredstvima. Pogled na suvremene ratne brodove na parni pogon, zajedno s demonstracijom vojne sile, jasno je Japancima dao do znanja da se njihova izolacija više ne može održati pred zapadnom tehnološkom nadmoći. Sporazum iz Kanagawe potpisan 1854. označio je kraj japanske izolacionističke politike. Ugovor je prisilio Japan da otvori nekoliko luka za američke brodove i da omogući otvaranje američkog konzulata.

Prednosti i nedostatci ponovnog otvaranja Japana

Nakon ponovnog otvaranja, Japan je brzo prihvatio zapadnu tehnologiju, osobito u vojsci, industriji i obrazovanju. Ova modernizacija pomogla je Japanu da postane moćna nacija. Otvaranje je omogućilo Japanu da trguje s mnogim zemljama, donoseći novu robu, ideje i bogatstvo. Učeći od zapadnih zemalja, Japan je reformirao svoju vladu, učinivši je centraliziranijom i moćnijom. To je dovelo do stvaranja snažnog nacionalnog identiteta i vlade sposobne povesti Japan u moderni svijet.

S druge strane iznenadni priljev zapadnjačkih ideja i dobara doveo je u pitanje tradicionalnu japansku kulturu i vrijednosti. Neki su Japanci osjećali da je njihov način života ugrožen. U početku je Japan bio prisiljen potpisati ugovore sa zapadnim silama koji mu nisu išli u prilog. Odluka o ponovnom otvaranju Japana izazvala je podjele unutar zemlje. Neki ljudi su htjeli zadržati tradicionalne načine, dok su drugi podržavali modernizaciju. To je dovelo do sukoba, uključujući Boshin rat (1868.-1869.), koji je rezultirao padom Tokugawa šogunata i usponom Meiji vlade.

Usporedbe s drugim izolacionističkim politikama

Japanska Sakoku politika nije jedini primjer nacionalne izolacije u povijesti. Druge zemlje također su provodile izolacionističku politiku, često iz sličnih razloga. Na primjer, Kina je za vrijeme dinastija Ming i Qing ograničila vanjsku trgovinu na određene luke i ograničila interakcije sa strancima, vođena zabrinutošću oko održavanja društvenog reda i zaštite suvereniteta. Slično tome, Sjedinjene Države usvojile su izolacionistički stav početkom 20. stoljeća, osobito nakon Prvog svjetskog rata, s ciljem izbjegavanja uplitanja u strane sukobe. Ove izolacionističke politike, bilo u Japanu, Kini ili Sjedinjenim Državama, odražavaju zajedničku želju za očuvanjem nacionalne sigurnosti i kulturnog identiteta usprkos vanjskim pritiscima.

Pitanja za analizu

1. Koji su bili glavni razlozi zbog kojih je Japan uveo Sakoku politiku?
2. Kako je širenje kršćanstva u Japanu doprinijelo odluci o izolaciji?
3. Koje su konkretne mjere poduzete da bi se Japan izolirao?
4. Kako je politika Sakokua utjecala na japansku trgovinu s vanjskim svijetom?
5. Razmislite o dugoročnim učincima izolacije na japansku kulturu i društvo. Na koji način je izolacija oblikovala japanski identitet do danas?
6. Što je dovelo do kraja japanske izolacije i otvaranja prema svijetu?
7. Koje su bile glavne prednosti i nedostaci ponovnog otvaranja Japana prema svijetu?
8. Usporedite Sakoku politiku Japana s izolacionističkim politikama drugih zemalja poput Kine i Sjedinjenih Država.
9. Na koji način je Japan preoblikovao svoju vanjsku politiku nakon završetka Sakokua?
10. Postoje li danas primjeri zemalja koje provode slične politike? Kakve su posljedice takvih politika?