Štefica Vidačić (umjetnički Steffie Vida) rođena je 1905. godine u Požegi. Bila je vlasnica kafića u Jurišićevoj ulici (prema nekim izvorima bila je samo zaposlena radnica u kafiću). Crne kose, zelenih očiju i visine 161 cm. Izabrana je za Miss Jugoslavije u zagrebačkom hotelu Esplanada na prvom izboru za Miss 1926. godine, dok je 1927. godine izabrana za Miss Europe u Berlinu. Dobivene titule osigurale su joj slavu u Budimpešti, Beču i Berlinu. Uz njezinu ljepotu vežu se mnoge legende, a bile one istinite ili ne, jedno je sigurno, njene crte lica, njezin stas i seksepil još i danas su aktualni te u potpunosti odražavaju duh Art déco razdoblja.

Snimila je i nekoliko filmova te su joj filmski producenti obećavali veliki uspjeh, a kao što je to i danas s poznatim licima i tada su hrvatski mediji pratili Šteficu na svakom koraku. Izvještavalo se o njezinoj novoj frizuri, haljini, iskustvima s putovanja po europskim sjedištima te sa snimanja. Šteficu je portretirao i poznati slikar tog razdoblja Robert Auer, nagu, samo djelomično prekrivenu tkaninom.

Pod umjetničkim je imenom Steffie Vida, odigrala sporedne uloge u filmovima “Ponoćni taksi”, “Ljubav u snijegu”, “Tajne Orijenta”, “Vitezovi noći”, a najupečatljiviju je ulogu odigrala u “Evinim kćerima” gdje je utjelovila barunicu Edith von Stetten.

Slomila je mnoga muška srca kada se udala za bogatog njemačkog filmaša, što je pokrenulo priče i legende. Jedna kaže da je ugledni gospodin iz Vlaške ulice, Josip Tiljak, zbog nje počinio samoubojstvo nakon čega je u novinama objavljeno njegovo oproštajno pismo.Najpoznatija je ipak legenda o Štefici i Miškecu. Miškec je bio zagrebački mladić koji je radio kao pomoćnik majstora i bio zaljubljen u Šteficu. Nakon što se Štefica udala, propio se, dao otkaz i postao prosjak. Kao prosjak uvijek je spavao na istom mjestu, pokraj Balkan prolaza, devedesetih je taj prolaz nazvan: Miškecov prolaz.