Drugi svjetski rat

IV. neprijateljska ofenziva – Bitka na Neretvi

4.11Kviews

Tijekom posljednjeg tromjesečja 1942. godine, Osovina je dosegla i prošla svoj zenit; nakon spektakularnog ljetnog napredovanja, Nijemci su se našli uvučeni u teške jesenje borbe na Kavkazu i u Staljingradu, koje su se krajem godine pretvorile u kolosalni poraz nacističkih zavojevača. Talijansko-njemačka armija u sjevernoj Africi, pokušala se održati na položaju nadomak Sueza, ali je bila teško potučena britanskom ofenzivom kod El Alameina u studenom 1942. Bitka za Atlantik bjesnjela je svom žestinom od Murmanska do američke obale, te daleko na jug, do Rta Dobre nade i Rta Horn, a bila je još daleko od završetka.

Krajem 1942. još je jedna kritična točka izniknula na zemljovidima Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta – Jugoslavija, ili preciznije, današnja Hrvatska i BiH. Već je nekoliko većih operacija protiv Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOViPOJ, NOVJ) propalo, a potencijalna opasnost od savezničke invazije Balkana povećavala svakim kilometrom koje je Oklopna armija Afrika prevalila u povlačenju ka zapadu. Sredinom 1942. godine, Tito i Vrhovni štab (VŠ) NOVJ odlučili su prebaciti težište operacija iz sjeverozapadne Crne Gore i istočne BiH, u zapadne i sjeverozapadne krajeve BiH i susjedna hrvatska područja. Ta je odluka donesena nakon uništenja partizanskog pokreta u Srbiji, ujesen 1941. i nakon žestokih borba u istočnoj Bosni. Tijekom proboja na zapad Glavna operativna grupa  (GOG) NOVJ je na više mjesta minirala prugu Sarajevo – Mostar i raznijela dva mosta, što je bitno otežalo njemačku eksploataciju boksita iz tog područja, a bio je pregažen i čitav manjih neprijateljskih ispostava. Do konca srpnja oslobođena je cijela zapadna i sjeverozapadna Bosna i veći dio zapadne Hercegovine, osim područja Kupresa, koje su ustaše uspješno branili nanijevši napadačima znatne gubitke. Oslobođeni su i veliki dijelovi Banovine, Korduna i Like.

Po neuspjehu kod Kupresa partizani se okrenuše k Jajcu branjenom od 1200 ustaša i domobrana, koji su podlegli nakon četverodnevne borbe izgubivši oko 440 ljudi. Čišćenje oslobođenog teritorija trajalo je do kraja rujna, a tada je došlo vrijeme za veliki test – napad na bihaćki garnizon. Bihać je branilo devet bojna (ekvivalent divizije) ustaša i domobrana, uz odgovarajuću količinu topništva i teških strojnica. Čitava GOG poslana je u navalu na Bihać, a Glavni štab Hrvatske poslao je u pomoć tri brigade iz sastava NOV Hrvatske. Bila je to, do tada, najveća partizanska akcija. Bitka za Bihać trajala je od 1. do 4. X. 1942. i bila je na momente vrlo neizvjesna. Tijekom početnog napada, dva su partizanska bataljuna ušla relativno duboko u grad izgubivši vezu sa ostatkom snaga koje su bile odbačene. U idućem napadu partizani su nastupili sa tri strane nastojeći se povezati s opkoljenim jedinicama. Nakon što im je to uspjelo endehazijska obrana se brzo raspala. Preostali ustaše i domobrani povukli su se na sjever i zapad, izgubivši oko 1485 vojnika, od kojih 835 zarobljenih. Oslobađanjem Bihaća završilo je stvaranje kompaktnog slobodnog teritorija od oko 50 000 km². Sjajni uspjesi NOVJ doprinijeli su masovnom pridruživanju novih boraca. Tako su tijekom posljednjeg tromjesečja 1942. u zapadnoj i sjeverozapadnoj BiH stvorene 4 nove brigade, a u Hrvatskoj 9 novih brigada kao i zametak Ratne mornarice.

                                                                  ***

Krajem 1942. Hitler je general-pukovniku Alexanderu Löhru, zapovjedniku grupe armija E, iznio svoje planove za Balkan. Obavijestio ga je da će bugarska okupacijska zona u Srbiji biti proširena što će jednu njemačku diviziju osloboditi za protupartizanska djelovanja. Bila je to 7. SS brdska divizija Prinz Eugen. Ta je postrojba bila sastavljena od pripadnika njemačke nacionalne manjine iz Banata, Bačke, Srijema, istočne Slavonije i Baranje. Znali su jezik i mentalitet protivnika što ih je činilo posebno opasnim protivnicima. Hitler je pritisnuo Talijane, koji su obećali angažman nekoliko svojih divizija u nadolazećoj velikoj ofenzivi. Primarni cilj bio je uništenje partizana, a potom razoružanje i raspuštanje četničkih postrojba, jer je Hitler, s pravom, mislio kako će četnici požuriti okrenuti novu stranicu u slučaju savezničkog napada na jadransku obalu. Važna mjera bila je i povećanje borbene spremnosti postrojba NDH. Žandarmerija je bila kvalitetna komponenta, ali relativno potrebama malobrojna, kao i ustaše u borbenim jedinicama. Domobrani su bili glavni oslonac endehazijske oružane sile. Oni su, općenito govoreći, bili naoružani inferiornim oružjem, ne baš pretjerano oduševljeni vojnom službom i loše vođeni. Bilo je i nekoliko odličnih domobranskih postrojba, a takve su tijekom 1942. prošle obuku u Austriji, opremljene su njemačkim oružjem i formirane u tri brdske brigade. Krajem 1942. sa obuke je u Hrvatsku pristigla i njemačka 369. pješačka divizija, znana i kao Teufel Division (Vražja divizija), sastavljena od hrvatske momčadi i dočasnika, te njemačkih časnika. Ovim je pojačanjima Hitler odlučio konačno uništiti NOVJ u odlučujućoj zimskoj kampanji.

Alexander Löhr
Alexander Löhr

Kako bi proveli u djelo Hitlerove zapovjedi, njemački, talijanski i endehazijski zapovjednici konstruirali su plan za operaciju Weiss (bijeli). Operacija je bila podijeljena u tri faze, koje su se uklapale jedna u drugu.  Operacija Weiss I je za ciljeve imala uništenje partizana u okolici Karlovca, Ogulina, Gospića, Knina, Bosanskog Petrovca, Prijedora i Gline, te razoružanje i raspuštanje četničkih postrojba u zapadnoj NDH. U nastavku ofenzive (Weiss II) trebalo je uništiti partizane u području omeđenom gradovima Drvar, Glamoč, Livno, Jajce i Ključ. Operacijom  Weiss III ostvarit će se raspuštanje četničkih postrojba u istočnoj Hercegovini, Dalmaciji i Crnoj Gori. S obzirom na razvoj i dinamiku događaja, Weiss bismo mogli podijeliti u tri jasno odijeljene operacije, kolokvijalno nazvane:

  1. Bitka na Uni;
  2. Bitka na Neretvi;
  3. Bitka na Drini.

Bitka na Uni 20. siječnja – 20. veljače 1943.

Konačni nacrt plana prve faze ofenzive utvrđen je u Zagrebu, tijekom sastanka generala Roatte i Löhra. Osnovna ideja bila je presjeći slobodni teritorij duž osovine zapad-istok, a potom uništiti neprijatelja po dijelovima, koncentričnim napadima. Zamišljena osovina istok-zapad protezala se cestom Karlovac-Slunj-Bihać-Bosanski Petrovac-Ključ. Zadatak udara tom prometnicom imali su motorizirani elementi 7. SS divizije sa zapada (od Karlovca), odnosno, motorizirani elementi 717. divizije sa istoka (od Sanskog Mosta). Prema planu te su se postrojbe imale povezati u zoni Vrtoče drugog dana ofenzive. Na lijevom krilu 7. SS, nastupala je 369. divizija ojačana regimentom 187. pričuvne divizije i 3. domobranskim gorskim zdrugom. Njemačka 714. divizija napadala je sa linije Bosanski Novi – Sanski Most, a 2. domobranski gorski zdrug (pod taktičkom kontrolom 717. div.) trebao je napasti južnom stranom puta Sanski Most – Bosanska Krupa.

Na desnom krilu 7. SS napadala je talijanska divizija Lombardia od Ogulina prema Slunju, a zatim prema Bihaću. Divizija Re ojačana s jednom ustaškom i dvjema domobranskim bojnama, te bojnom divizije Sassari, kreatala je u nastupanje prema Bihaću sa linije Lovinac – Lički Osik – Vrhovine. Divizija Sassari kretala je sa linije Lovinac – Gračac i napadala prometnicom Bruvno – Donji Lapac – Bihać. Četnici iz Dinarske Divizije potpomognuti hercegovačkim kolegama napadali su od Knina prema Kulen Vakufu, u taktičkoj suradnji sa divizijom Sassari. Kao zračna podrška određeno je 12 eskadrila Reggia Aeronautica, Luftwaffe i Ratnog Zrakoplovstva NDH. Broj Nijemaca angažiranih u Weiss I iznosio je oko 44 000 vojnika, Talijani su angažirali oko 21 500 vojnika, dok su kolaboracionisti osigurali oko 11 000 ljudi – ukupno oko 75 000 vojnika Osovine spremalo se jurišati na oslobođeni teritorij i uništiti partizansku glavninu s Vrhovnim štabom.

Vrhovni štab (VŠ) NOVJ načuo je glasine o predstojećoj ofenzivi tijekom prosinca 1942., ali bilo je premalo podataka na temelju kojih bi se donijeli bilo kakvi zaključci i/ili protumjere. U tim okolnostima VŠ je zaključio kako nema razloga u potpunosti zaustaviti ofenzivne operacije. To je bila pogreška zahvaljujući kojoj se neke od jedinica nisu nalazile na najboljim mogućim obrambenim položajima u trenutku početka ofenzive.

Prvi hrvatski korpus je svoju 7. diviziju (7, 8. i 16. brigada) i Banijski partizanski odred postavio na liniju Kostajnica – Sunja – Petrinja – Glina, dok je 8. divizija držala frontu prema Karlovcu (5. brigada), Slunju (15. brigada), dok se 4. brigada nalazila na Žumberku, zajedno sa 13. proleterskom brigadom. Kordunaški partizanski odred branio je južni dio fronta prema Karlovcu i sjeverni dio fronta prema Ogulinu, Primorsko-goranska grupa brigada (6. i 14.), nalazila se u zoni Plaškog, a 6. divizija i Lički partizanski odred ukopali su se na liniji Čudin klanac – Gračac.

Prvi bosanski korpus je 4. divizijom (2. i 5. brigada) okupirao teritorij Kozare, dok je njena 6. brigada zatvarala pravac Sanski Most – Bosanska Krupa, a 5. divizija (1, 4. i 7. brigada) nalazila se u široj okolici Sanskog Mosta, sa glavninom snaga na sjevernoj obali rijeke Sane. Osma brigada branila je pravac Bosanski Novi – Otoka, a Kombinovana brigada ukopala se na putu Bosansko Grahovo – Knin.

Glavna Operativna Grupa (GOG) Vrhovnog štaba NOVJ je 1. proletersku diviziju (3. proleterska, 3. krajiška i 3. sandžačka brigada) držala u zoni Prnjavor – Teslić – Banja Luka, 2. proletsku diviziju je (2. i 4. crnogorska brigada) oko Bosanskog Grahova i na potezu Duvno – Imotski (2. dalmatinska brigada). Treća divizija (1. dalmatinska, 10. hercegovačka i 5. crnogorska brigada) utaborila se nekoliko kilometara istočno od Jajca, dok se 9. dalmatinska divizija (3, 4. i 5. dalmatinska brigada) okupljala nekoliko kilometara jugoistočno od Imotskog. Sve postrojbe GOG nalazile su se izvan zamišljenog osovinskog obruča. Ukupno je u postrojbama NOVJ direktno zahvaćenih operacijom Weiss I bilo oko 23 000 vojnika.

***

 

oklopni element 7. SS divizije za operacije Weiss
oklopni element 7. SS divizije za operacije Weiss

Osovinska ofenziva započela je 20. 1. 1943. godine. Očekivani proboj 7. SS, odnosno 717. divizije nije uspio. Partizanske postrojbe su žestokim okršajima osovinsko napredovanje svele na puževu brzinu. Petog dana ofenzive čela 7.SS i 717.divizije, koje su se trebale spojiti u zoni Vrtoče drugog dana napada, bila su udaljena čitavih 150 kilometara! Tijekom tih pet dana 7. SS napredovala je do linije Slunj – Velika Kladuša. Njoj nasuprot stajala je 8. divizija i elementi 6. primorsko-goranske brigade. Posebno teška borba s relativno ozbiljnim gubicima na obje strane razvila se u blizini Veljuna. Na istočnom dijelu bojišta 717. divizija je forsirala rijeku Sanu kod Vrhopolja, ali je potom bila usporena žilavom obranom 5. divizije. Drugi domobranski gorski zdrug pretrpio je ozbiljne gubitke u sukobu s postrojbama 6. brigade, u okolici Djedovače i Brajića Tavana, te je bio prisiljen povući se u Sanski Most. Jedna od bojna 2. domobranskog gorskog zdruga zamalo je uništena u žustrim napadima i protunapadima u okolici Kamengrada, ali i partizani su pretrpjeli nemale žrtve. Na području između 7.SS i 717. je sa sjevera nastupala 369. divizija. Ova je postrojba ostvarila početni uspjeh na lijevom krilu svojeg rasporeda, gdje je doprla do puta Kostajnica – Bosanski Novi. Đavolja divizija pokušala je kapitalizirati početni uspjeh navalom na istočni bok 7. divizije, ali taj pothvat je brzo zamro u žestokim okršajima s nepopustljivim partizanima. Banijski partizanski odred i 7. divizija čak su uspjeli opkoliti jednu bojnu 369. divizije, ali Nijemci su reagirali promptno jakim zračno-kopnenim napadom i oslobodili opkoljene drugove. Ta se bitka vodila na Baltića brdu, blizu Balinaca. Njemačka 714. div. uspjela je osvojiti nešto terena, ali je odbačena na početne pozicije u partizanskom protunapadu iz područja Kozare. Tijekom prvih pet dana ofenzive talijanska divizija Lombardia dosegla je liniju Tounjski Tržić – Tobolić – Plaški, Re je napredovala do Čudin klanca i Čardaka, gdje je zaustavljena oštrim otporom 6. divizije NOVJ. Divizija Sassari je u tih pet dana napredovala samo dva kilometra! Bitka se pretvorila u frontalne okršaje s jedinicama NOVJ, što nije bilo planirano. Osovinske postrojbe su pokušavale izvesti veliki obuhvatni manevar, ali je put prema jugoistoku i dalje bio širom otvoren, s obzirom na to da 7. SS i 717. divizija nisu bile ni blizu povezivanja.

Sedma SS je 26. 1. 1943. napokon polučila napredak. Esesovci su pregazili partizanske položaje kod Rakovice i potukle dijelove 8. divizije u blizini Vaganca. Potom su pregazili Koranu, probili se do Drežnik Grada i direktno ugrozili Bihać. Protiv sebe su još uvijek imali partizanske snage sastavljene od 8. divizije i Kordunaškog partizanskog odreda. Na putu prema Bihaću 369. divizija je istoga datuma dosegla jako branjenu poziciju u Brezovom Polju i bila zadržana iduća dva dana u oštrim okršajima. Šesta brigada je u blizini Eminovaca izvršila protunapad i odbacila 2. domobranski gorski zdrug, koji je nastupao od Sanskog Mosta ka zapadu. Istovremeno, 717. divizija je polako napredovala u smjeru jug-jugoistok, od Sanskog Mosta prema Ključu. Talijanske divizije Re i Sassari i dalje nisu nalazile rješenje protiv tvrdoglave obrane 6. divizije.

Operacija Weiss I
Operacija Weiss I

Teško pritisnut i odlučan u neprihvaćanju frontalne bitke velikih razmjera, Tito odlučuje povesti GOG sa 7. i 9. divizijom NOVH u proboj prema dolini Neretve, u istočnu Hercegovinu. Tim se postrojbama kasnije trebala priključiti i 6. krajiška brigada. Kako bi stvorili uvjete za prijelaz Neretve partizani su prvo trebali poraziti neprijatelje u trokutu Mostar – Prozor – Ivan Sedlo. Zadatak osvajanja uporišta između Konjica i Ivan Sedla pao je na leđa 1. proleterske divizije. Po završetku tog zadatka, trebala je na Ivan Sedlu postaviti defenzivni položaj protiv Sarajeva i na taj način štititi lijevi (sjeverni) bok GOG. Druga proleterska divizija dobila je u zadatak zaštitu desnog (južnog) krila. Kako bi obavila ovu zadaću, morala je postaviti frontu između Jablanice i Mostara. Osiguranje putova preko Neretve zapalo je 3. proletersku diviziju. Ta je postrojba morala osvojiti Prozor, Ramu, Ostrožac i Konjic, a potom organizirati mostobran na istočnoj obali Neretve. Sedma divizija je osiguravala zaštitnicu cijeloj grupaciji, a bilo je zamišljeno da se ta postrojba povlači putem Bihać – Bosanski Petrovac – Drvar – Glamoč – Prozor. Dodatnu zaštitu južnog krila i zaleđa pružala je 9. dalmatinska divizija koja je iz Imotskog trebala slijediti GOG.

Tito i VŠ su znali da NOVJ ne smije prihvatiti odlučnu bitku kojoj se Osovina nadala. Znali su da bi to bio njihov kraj, te je zato i bio napušten prostrani oslobođeni teritorij Bihaćke Republike. Plan se već počeo odvijati, kad je VŠ saznao da su Talijani i četnici otkrili i ugrozili Glavnu bolnicu. Tito se savjetovao sa zapovjednikom IV. Operativne zone NOVH, Vickom Krstulovićem, o mogućnosti sakrivanja ranjenika na Velebitu. Krstulović je tu mogućnost odbacio, argumentirajući svoje stajalište nedostatnim vremenom za takav podvig – pogotovo uzme li se u obzir svakodnevne neprijateljeve izviđačke letove. U svjetlu tih činjenica Tito je odlučio povesti transport Glavne bolnice sa sobom, u proboj preko Neretve. Glavna bolnica je trebala slijediti GOG, koja je imala držati put preko Neretve otvorenim dok svi ranjenici i bolesnici ne prijeđu rijeku. Naravno, zahvaljujući toj odluci partizanske postrojbe su izgubile dosta od svoje poznate pokretljivosti. Kako bi olakšali posao GOG, I. hrvatski i I. bosanski korpus dobili su zapovijed za nastavak borbe u neprijateljevoj pozadini s glavnim ciljem zatvaranja putova na Grmeč, kao i ceste Bihać – Bosanski Petrovac – Drvar.

Sedma SS divizija ušla je u napušteni Bihać 29. siječnja, no između nje i 717. divizije još uvijek je zjapio prolaz širok sedamdeset kilometara. Jedna regimenta 7. SS (ojačana s 4 trofejna francuska tenka tipa Hotchkiss H39) pokušala je prodor od Bihaća prema Donjem Lapcu kako bi se povezala s Talijanima, koji su tamo zapeli. Taj je manevar spriječen na Drenovači gdje je 5. brigada 8. divizije postavila zasjedu i odbacila Nijemce. Tom je prilikom onesposobljen i zarobljen jedan od njemačkih tenkova, koji je ostao u partizanskoj službi sve do kraja rata. Sedma SS i 717. divizija su se konačno susrele kod Bosanskog Petrovca, 8. veljače, 18 dana kasnije nego što je bilo predviđeno početnim planom. Sedma i 5. divizija NOVJ povukle su se na jug s namjerom blokiranja puta Bosanski Petrovac – Drvar, nakon što su pretrpjele osjetne gubitke u okršajima kod Benkovca, Ripačkog Tesnaca i Ramića.

Zahvaljujući teško izborenom njemačkom uspjehu na sjeveru postrojbe NOVJ koje su uspješno zadržavale Talijane i četnike na južnom dijelu bojišta bile su prisiljene na povlačenje. Talijani su napredovali do Ličkog Petrovog Sela, Krbavskog polja i Koreničke kotline. Divizija Sassari se probila do Gornjeg Lapca, ali je odbačena pod silovitim protuudarima I. hrvatskog korpusa (1, 5, 9. i 15. brigade) u borbama kod Zuleševice. Divizija je odstupila u Gračac, a odatle dalje prema Kninu. Četničke brigade koje su nastupale na desnom krilu divizije, kroz dolinu Une, morale su, također, odstupiti nakon talijanskog poraza. Talijani nisu prodrli u dubinu partizanskog teritorija, tako da su Plješivica i prsten sela od Drenovače do Gornjeg Lapca ostali slobodni i poslužili kao okupljalište iscrpljenog I. hrvatskog korpusa. Operacija Weiss I je završila.

vojnici njemačke 369. pješačke divizije
vojnici njemačke 369. pješačke divizije

***

Još za vrijeme trajanja Bitke na Uni, 6.2.1943., GOG, 7. i 9. divizija započeli su svoj pokret ka dolini Neretve. Druga proleterska divizija i 4. dalmatinska brigada zauzele su Posušje istog dana, a već sljedećeg dana Imotski. Ista grupacija je nastavila kretanje prema Neretvi, nailazeći usputno na sporadičan otpor, na koju je izbila 16.2.1943. na potezu Drežnica – Grabovica. Postrojbe 2. proleterske div. i 2. dalmatinske brigade su zauzele obrambene položaje prema Mostaru, dok je 4. dalmatinska brigada krenula zapadnom obalom na sjever – prema Jablanici, koja je osvojena 22.2.1943.

Postrojbe 3. proleterske div. zauzele su Prozor nakon dvodnevne borbe s divizijom Murge. Dan kasnije osvojen je Ostrožac, a Rama je pala 20.2.1943.

Prva proleterska brigada 1. proleterske div. zauzela je Ivan Sedlo 18.2.1943. dok je ostatak divizije očistio sva neprijateljska uporišta između Ivan Sedla i Konjica. Jedini solidan kolni put vodio je kroz Konjic te je planirano poslati transport Glavne bolnice kroz taj grad. U Konjicu su partizani naišli na žilav otpor njemačke posade te su uspjeli zauzeti samo dio grada na zapadnoj strani Neretve. Svi pokušaji osvajanja mosta bili su ugušeni u krvi.

U koordiniranom udaru prema Neretvi divizija Murge je izgubila jednu kompletnu regimentu, dok je druga regimenta rastjerana te je “Murge” prestala funkcionirati kao divizija. Partizani su zarobili 12 tenkova, 36 topova, stotine automata i preko tisuću pušaka. Put preko Neretve bio je faktički otvoren, ali trebalo je pričekati bolnički transport koji je tek 19. uvečer napustio Duvanjsko polje i krenuo ka Prozorskoj kotlini.

Za to vrijeme nastavljale su se borbe na sjevernom dijelu bojišta. Prvi hrvatski korpus je pod silinom napada izgubio dodir sa I bosanskim korpusom te se izvukao prema Plješivici kako bi se pregrupirao i nastavio borbu. Prvi bosanski korpus je zatvarao sve putove prema jugu okupirajući liniju Bosansko Grahovo-Ključ-Jajce. Sedma divizija je do sredine veljače zatvarala put Bosanski Petrovac-Drvar, a tad je povučena na gornji tok Vrbasa gdje je 21.2.1943. uspostavila dodir sa 1. proleterskom divizijom (3. krajiška brigada). Te su postrojbe blokirale put Bugojno-Gornji Vakuf.

Deveta dalmatinska divizija štitila je komunikaciju Livno-Duvno-Prozor sa južne strane, okupiravši obrambene položaje oko Ljubuškog i Širokog Brijega.

Osovinske protumjere

General Lueters je 12. II. 1943. izdao zapovijed za početak operacije Weiss II. Planirano je da 7. SS, 369, 717. i 714. divizija počiste područje definirano toponimima Bosanski Petrovac – Bosansko Grahovo – Livno – Jajce – Ključ.

Operacija Weiss II
Operacija Weiss II

Nijemci su još uvijek bili skloni precjenjivanju vrijednosti slobodnog teritorija za partizane, i još uvijek su očekivali odlučan otpor i priliku za odlučujuću bitku.

Kao pomoć njemačkom napadu Lueters je na jugu angažirao talijansku diviziju Bergamo, ojačanu bojnom ustaša. Te su postrojbe trebale od Sinja nadirati prema Livnu, odnosno, od Drniša ka Vrlici. Dvije četničke birgade iz Weiss I dobile su zadatak čišćenja terena sjeverno od Knina. Operacija je, prema planu, trebala trajati 25. II. – 20. III. 1943.

Munjeviti partizanski napad na Neretvu uspaničio je Talijane. Postrojbe talijanskog 6. korpusa sa glavnom bazom u Mostaru, napustile su sva manja uporišta oko Širokog Brijega onemogućujući njemačku eksploataciju boksita u tom području. Pozvali su i D. Mihailovića zapovjedivši mu da prikupi svoj udarni četnički korpus. Oko 7000 četnika okupljalo se istočno od Neretve, dok su njihove isturene ispostave žurile prema rijeci.

U svrhu ponovne uspostave eksploatacije boksita Lueters je poslao 718. divizija sa ustaškom borbenom grupom Bugojno (oko 1000 ljudi) i dijelovima 2. domobranskog gorskog zdruga prema Mostaru. Jedan dio 718. div. i grupa Bugojno kretao se cestom Bugojno – Prozor – Rama, a drugi dio divizije i elementi 2. domobranskog gorskog zdruga (Kampfgruppe Anacker) napredovao je putem Sarajevo – Konjic.

Talijani su iz Mostara poslali kombinirane četničko-talijanske kolone zapadnom obalom Neretve te jednu četničku borbenu grupu istočnom obalom. Te su se snage s Nijemcima trebale povezati u Jablanici te zatvoriti okruženje.

Zapravo je Weiss II sadržavala dvije različite operacije:
1. napad prema Livnu, a izvodile su ga slijedeće postrojbe:
•    7. SS divizija;
•    369. divizija;
•    717. divizija;
•    divizija Bergamo;
•    dvije četničke “leteće brigade”.

2. koncentrično napredovanje prema trokutu Konjic – Jablanica – Prozor, a izvodile su ga slijedeće postrojbe:
•    718. divizija;
•    2. domobranski gorski zdrug;
•    ustaška bojna grupa Bugojno;
•    četnički “udarni korpus”;
•    neke postrojbe talijanskog 6. korpusa.

Operacije na okuci Neretve

Zapadna grupa 718. divizije i 2. domobranski gorski zdrug započeli su napad na Gornji Vakuf 21. II. 1943. Do večeri 23. II. gradić je bio pod osovinskom kontrolom i grupacija je nastavila napredovati ka jugu – na Prozor. Između G. Vakufa i Prozora put su zatvorile 7. divizija i 3. krajiška brigada. Budući da se njemačko-domobranska grupacija nije uspijevala probiti, kao pojačanje je u G. Vakuf poslana i glavnina 717. divizije. Nastupilo je svojevrsno četverodnevno primirje, koliko je trebalo 717. diviziji da se okupi na danom sektoru. Osovinske snage su obnovile napredovanje prema G. Vakufu 27. II. 1943.

Njemački napad na Livno bio je izdvajanjem 717. div. oslabljen za 30% te je sva težina zadatka pala na 369. i 7.SS diviziju. Talijansko-četničke postrojbe su, ionako, služile samo kao podrška i Nijemci nisu očekivali njihov doprinos u većem obujmu.

Partizani su četverodnevno zatišje na gornjovakufskom bojištu iskoristili za novi pokušaj osvajanja Konjica. Tijekom noći 19./20. II. 1943. Prva proleterska brigada je uspjela zauzeti most i prebaciti dvije čete na istočnu obalu, ali 5. crnogorska brigada je zakasnila sa svojom navalom na istočni dio grada te su prebačene čete pretrpjele znatne gubitke i bile prisiljene na povlačenje. Po ovom neuspjehu 1. proleterskoj brigadi je zapovjeđeno da zauzme položaj u Ivan Sedlu i da se poveže s 3. sandžačkom brigadom. To je bilo u posljednjem trenutku jer je 21. II. 1943. KG Anacker sa sjevera udarila na partizansku obranu Ivan Sedla. Nakon jednodnevne borbe partizani su izbačeni iz svojih položaja te su Nijemci i ustaše zauzeli grad. Još istog dana, odmah po konsolidiranju linija, KG Anacker je nastavila napredovati prema Konjicu, izbaciti partizane iz zapadnog dijela grada i organizirati obrambeni perimetar.

Ti su njemački uspjesi doveli partizane u neugodan položaj. Neprijatelji su nadirali sa sjevera, zapada i juga, a četnici su mogli svakog časa zatvoriti prijelaze preko Neretve. Kako bi popravili položaj partizani su izvršili kontraudar na Konjic, izolirali taj garnizon te ga zaobišli sa zapada i nastavili prema Ivan Sedlu. Grupa Anacker je zaustavila partizanski kontranapad južno od Ivan Sedla te je pokušala obnoviti svoje napredovanje. Postrojbe NOVJ su zadržavale Nijemce do 27. II. 1943. kad su bile prisiljene započeti polagano odstupanje.

Osovinske snage su 27. II. 1943. obnovile navalu na potezu Gornji Vakuf – Prozor. Branitelji su odbačeni silovitim udarom te je bio izgledan i pad Prozora, što bi značilo zatvaranje odstupnice Glavnoj bolnici i smrt 4000 ranjenika i bolesnika. Kako bi otklonio tu opasnost, Tito je poslao 1. i 2. (bez 2. dalmatinske brigade) proletersku diviziju u kontraudar.

Osim toga, zapovjedio je rušenje svih mostova na Neretvi iz dva razloga:
1. sprečavanja četničkog udara sa istočne obale Neretve;
2. dovođenja Nijemaca u zabludu o pravim namjerama NOVJ.

Drugi ožujka su Nijemci krenuli u konačni napad na partizanske položaje sjeverno od G. Vakufa, u Vilića Gumnu. Istovremeno, u borbu se uključila i 4. proleterska brigada koja je napadače odbacila natrag na greben Raduša Planine.

Sveopći kontranapad postrojbi NOVJ na gornjovakufskom bojištu započeo je 3. III. 1943., a izvodilo ga je 9 brigada GOG-e. Partizani su pokušali obuhvatiti njemačka krila, ali neuspješno jer su Nijemci odstupili ne dopustivši partizanima zaobilaženje njihove glavnine. Borbe su se vodile do 5. III.1943. kad su Nijemci odbačeni na pola puta između Bugojna i G. Vakufa. Iako operativni plan (opkoljavanje njemačko-ustaških postrojbi) nije uspio, neprijatelj je bio odbačen, a put kroz Prozor osiguran. Osim toga, taj je kontranapad kombiniran s rušenjem mostova u potpunosti zavarao Nijemce koji su zaključili da se Tito pokušava vratiti na sjeverozapad kako bi se povezao sa I. bosanskim i I. hrvatskim korpusom, koji su nastavili borbu u pozadini njemačkog napredovanja.

Njemačka navala na Livno započela je 25. II. 1943. Obrana I. bosanskog korpusa je bila brzo pregažena, te su Nijemci ušli u Livno 5. III. 1943. Istog je dana general Loehr zaključio da je težište borbi u dolini Neretve i da se Tito ne pokušava vratiti u SZ Bosnu, odnosno Hrvatsku. Do tog je zaključka došao nakon poraza kod Vilića Gumna. Kako bi ispravili grešku Nijemci su odlučili 7. SS div. poslati prema Mostaru, a 369. div. prema Prozoru. Ispravno su zaključili da će ubacivanje tih dviju izvrsnih postrojbi promijeniti tijek bitke u njihovu korist. Odjednom, probleme su počeli stvarati njihovi saveznici Talijani. Oni su počeli protestirati zbog pokreta 7. SS i 369. div. te su im uskratili dozvolu za ulazak u područje bogato boksitom – koje se nalazilo u talijanskoj okupacijskoj zoni. Nijemci su potrošili pet dana na sklapanje sporazuma s Talijanima, a još su bila potrebna četiri dana da se divizije okupe i pokrenu, tako da su najbolje njemačke divizije na Balkanu zakasnile na obračun s NOVJ u dolini Neretve.

Proboj u istočnu Hercegovinu

Po uspješnom kontranapadu na G. Vakuf partizani su morali pristupiti forsiranju Neretve. Zapovijed je izdana 5.3.1943., a operativni zadaci su bili razdijeljeni sa sljedeći način:

1.    2. proleterska divizija:
•    prijeći rijeku zahvaljujući improviziranom mostu kod Jablanice;
•    uništiti četnike na okuci rijeke;
•    napredovati putem Borci – Čičevo – Kalinovik.

2.    3. proleterska divizija:
•    napasti 718. diviziju i odbaciti ju prema Konjicu;
•    forsirati rijeku kod Ostrožca;
•    osigurati lijevo krilo protiv garnizona u Konjicu.

3.    7. banovinska i 9. dalmatinska divizija:
•    osigurati lijevo (južno) krilo.

4.     1. proleterska divizija:
•    organizirati zalaznicu i povlačiti se putem Gornji Vakuf – Prozor – Jablanica.

Druga dalmatinska brigada je bila prva postrojba koja je prešla Neretvu u noći 6./7. III. 1943. Bombaši dobrovoljci su se neprimijećeni privukli četničkom osiguranju i u ranu zoru ga izbrisali s lica zemlje. Druga dalmatinska brigada je krenula prema istoku, razbijajući četničke postave kako je na njih nailazila.

Na zapadnoj obali partizanski front se “urušavao”, sukladno planu. Sve su postrojbe prelazile rijeku i zauzimale svoje mjesto u marševskom poretku, štiteći transport Glavne bolnice. Zadnja postrojba koja je prešla Neretvu 15. III. 1943. bila je 3. krajiška brigada. Do tog su datuma postrojbe 2. proleterske divizije već doprle do Čičeva.

Između Čičeva i Kalinovika četnici su držali svoje najbolje postrojbe spremni da se napokon obračunaju s tim komunističkim odmetnicima. Drugoj proleterskoj diviziji pridružena je i 1. proleterska brigada i te su postrojbe hametice potukle četnički “udarni korpus”. Nakon tog poraza četnici postaju irelevantni u vojničkom smislu. Po dolasku na Neretvu Nijemci su zaključili da je operacija Weiss okončana, više-manje neuspješno.

Tijekom gotovo dvomjesečnih borbi partizani su pretrpjeli gubitke od oko 10 000 poginulih, nestalih i ranjenih te oko 2000 zarobljenih vojnika.

Nijemci su izgubili 514 poginulih, 1214 ranjenih i 158 nestalih vojnika. Domobrani i ustaše su pretrpjeli gubitke od 126 poginulih, 258 ranjenih i 218 nestalih. Poznati talijanski gubici su iznosili 1605 poginulih i 983 zarobljenih vojnika, a 259. regimenta divizije Murge bila je u potpunosti uništena (nepoznati gubici). Četnički gubici procjenjuju se na 2000 – 3000 ljudi. Total osovinskih gubitaka iznosi 6500-7500 vojnika.

Dinko Odak
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih 35 godina, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.