U međuratno vrijeme kada je ekonomska i politička kriza nagrizala kapitalizam, Mussolini preuzimao Italiju, Hitler Njemačku, Staljin SSSR, kad je prohibicija dovela do rasta kriminala u SAD-u i pojave likova poput Dillingera, Caponea i Bonnie i Clydea, a Okiji su bježali u Kaliforniju za boljim životom, kad su tadašnju jugoslavensku državu potresali atentati, diktatura, teror i još atentata, a Hajduk osvajao svoja prva dva naslova državnog prvaka – brazilski sjeveroistok, točnije njegovo suho zaleđe, “osvajali” su tamošnji hajduci, „Cangaçeirosi“. Ukoliko ste voljeli čitati Mister Noa, sigurno ste naletjeli na jednu od priča o ovim drumskim razbojnicima/narodnim herojima. Lampião, Maria Bonita i Corisco bili su strah i trepet brazilskog Sertãa skoro puna dva desetljeća, a sličnosti sa hajducima s naših prostora su poprilično očite.
Sertão
Sertão (najtočniji prijevod bio bi “zaleđe”) je naziv za polupustinjsko područje niske ravni veličine 1 100 000 četvornih kilometara na sjeveroistoku Brazila, koje se proteže od obalnih visokih ravni (chapados) prema unutrašnjosti i obuhvaća teritorije osam brazilskih saveznih država.
Kako je blizu ekvatoru, temperature su uglavnom jednako vruće tijekom cijele godine, međutim, za razliku od ostatka zemlje, padaline su jako rijetke. Iako u prosjeku padne 500 do 800 mm kiše godišnje, kišna sezona traje svega tri mjeseca. Suše su stoga učestale i katastrofalne, a i poplave, kad do njih dođe. Ovakva klima, skupa sa neuravnoteženom podjelom zemlje među veleposjednicima i farmerima, glavni je uzrok gladi u sertãu. Glad krajem 1870-ih pobila je polovicu populacije ovog područja. U takvoj klimi, pogotovo društvenoj, nastala je Cangaça.
Zaštita slabome, prkos moćnome!
Već tijekom 1840-ih, naziv cangaçeiro odnosio se na skupine siromašnih seljaka koji su živjeli u sjeveroistočnim pustinjama i nosili kožnu odjeću i šešire, karabine, revolvere i duge noževe, peixeirase. Bio je to pogrdni naziv i označavao je osobu iz zaleđa koja se ne može naviknuti na život na obali, slično nazivima koje su stanovnici obalnih dijelova Dalmacije imali za pridošlice iz zaleđa.
Već tada postojale su dvije grupe naoružanih odmetnika. Jagunçosi su bili plaćenici koji su radili za onog koji im više plati, uglavnom zemljoposjednike. Pomagali su im štititi ili širiti posjede te nadgledati radnike i gušiti eventualni neposluh. S druge strane, Cangaçeirosi su bili “socijalni razbojnici”, pravi hajduci (“zaštita slabome, prkos moćnome!“) koji su imali potporu siromašnog dijela populacije jer su pokazivali humanitarnu crtu – često su otkupljivali robu od farmera po većoj cijeni ili im davali besplatno hranu i druge stvari. Narod im je zato davao hranu, utočište i informacije koje su im pomagale u bijegu pred vlastima.
Kao svaki pravi hajduci, Cangaçeirosi su imali svoje jatake koji su se zvali Coiteiros. Pomagali su im iz različitih razloga – ili su im bili rođaci, prijatelji, susjedi, iz ideala ili interesa ili iz straha.
Kad je Lampião pristupio cangaçi, djelovao je veliki broj bandi. Tada je pristupanje Cangaçi bio ekvivalent karijeri. Mogli bi povući paralelu s djelom Dinka Tomašića „Društveni razvitak Hrvata“ u kojem ovaj hrvatski sociolog opisuje plemensku kulturu koja se razvijala u dalmatinskom zaleđu gdje je sistematska i organizirana pljačka, grabež i hajdučija glavno i jedino dostojno zanimanje odraslih muškaraca.
Majmuni
Da bi stala na kraj ovim razbojnicima, vlasti su formirale male policijske trupe (od 20 do 60 ljudi) iz svih saveznih država – volantes (“leteća armija”). Cangaçeirosi su ih, zbog njihovih smeđih uniforma i poslušnosti prilikom izvršavanja zapovijedi zvali macacos (majmuni).
Oprema i oružje Cangaçeirosa
Cangaçeirosi su “posebno pazili” na odijevanje. Odrastajući u pustinjama sjeveroistočnog Brazila, morali su se kretati među caatingom – trnovitom i suhom makijom tipičnom za Sertão. Tako su, unatoč dnevnim vrućinama, nosili kožnu odjeću ukrašenu mnogim vrpcama i komadićima metala, koju su sami znali šiti. Svoje kožne rukavice ukrašavali su novčićima ili drugim komadima metala, gotovo poput oklopa. Preferirali su nositi široke kožne „sombrerose“ koje bi ispred podigli i ukrašavali.
Do oružja i municije bi dolazili krađom ili podmićivanjem policije i paravojnih formacija, a to su uglavnom bile puške Mauser, Winchester te revolveri i poluautomatski pištolji Luger i Mauser.
Koristili su i duge tanke noževe za čišćenje ribe “peixeira”, uglavnom za mučenje i rezanje vratova.
Zbog vrućine i manjka vode neki Cangaçeirosi – posebno Lampião – nosili su francuske parfeme koje su krali od bogataša i obilno ih nanosili na sebe.
Lampião
Najpoznatiji Cangaçeiro, gotovo pa mitsko biće i otjelovljenje Cangaçe bio je Virgulino Ferreira da Silva, poznatiji kao Lampião (u prijevodu Lampion). Njegove avanture i reputacija pretvorile su ga u narodnog heroja.
Rođen 1898. godine kao treće dijete u obitelji skromnih farmera u selu Serra Talhada. Do svoje 21. godine bio je pastir očevim kravama, ovcama i kozama, ovladavši jahanjem poput pravog kauboja. Također je ovladao obradom i šivanjem kože. Iako nije pohađao školu, bio je pismen i nosio naočale za čitanje – ne baš učestala karakteristika nekoga iz te grube i siromašne regije.
Sertão je bio poput Divljeg zapada. Ono malo policije bilo je pod kontrolom lokalnog “Coronela” – vodećeg veleposjednika koji je ujedno bio i civilna vlast – i u sporovima bi stajali na strani moćnika. Siromašno stanovništvo je konstantno bilo maltretirano od strane takve policije i preferiralo je prisutnost razbojnika. U takvom društvu sporovi među susjedima često su eskalirali u otvoreno nasilje. Stoga je Virgulinov otac Jose Ferreira odveo obitelj što je dalje mogao. Međutim nasilje ih je pratilo, a Virgulino i braća su dobili reputaciju nasilnika. Nakon što je policija u svibnju 1921. godine ubila Josea Ferreiru, Virgulino se odlučio osvetiti – i to je napravio poprilično nasilno. Odmetnuo se, a ubrzo je i dobio nadimak Lampião – navodno zato jer je repetirku pucao tako brzo da je noću izgledalo kao da drži fenjer.
Povezao se sa već afirmiranim vođom cangaçe Sebastiaom Pereirom. Međutim, nakon nekoliko mjeseci zajedničkog rada, Pereira se “umirovio” i preselio se u državu Goias, gdje je doživio duboku starost. Tako je Lampião preuzeo vodstvo i punih 16 godina vodio svoju bandu, koja je varirala u ljudstvu između 12 do 100, u razbojničke pohode kroz 7 saveznih država brazilskog sjeveroistoka.
Ovisno o terenu i drugim uvjetima, operirali su pješice ili na konjima. Dobro naoružani u kožnoj odjeći, jaknama, sandalama, opasani redenicima. Zanimljivo, i policajci su se identično odijevali i nemalo puta je Lampião, ulazeći u novi teritorij, glumio da je policajac ne bi li ishodio nešto korisnih informacija.
Lampião je bio poprilično pobožan. Dok je ubijao i pljačkao, regularno se molio i poštivao Crkvu i svećenike, a posebno oca Cicera, karizmatika iz Juazeira.
Bio je poznat po lojalnosti prijateljima i svima kojima je bio dužan. Velikodušno je nagrađivao svoje sljedbenike i jatake i držao je do svoje riječi. Sposoban za mnoga milosrdna djela i dobrotvor, ipak je sustavno koristio teror da osigura vlastiti opstanak. Bio je neumoljiv prema neprijateljima i ubijao je ljude samo zato jer su imali nekakve veze s nekim tko mu se zamjerio.
“Ako morate ubiti, ubijte brzo. Ali za mene ubojstvo tisuću jednako je kao i ubojstvo jednog.”
Za cangaçeirose ubojstvo nije bilo samo potreba već su se ponosili svojom učinkovitosti. Bili su odlični strijelci i jako su dobro baratali peixeirasima.
Njegova banda napadala je male gradove i farme u 7 saveznih država, uzimala taoce za otkupninu, iznuđivala novac nasiljem, mučila, žigosala i sakatila – navodno su pobili više od 1000 ljudi i 5000 grla stoke te silovali više od 200 žena. S policijom su se sukobili preko 200 puta i Lampião je bio ranjen 6 puta.
Bitka kod Serra Grande, napad na Mossoro i okupacija Queimade
Vjerojatno najveća Lampiãova bitka odigrala se krajem studenog 1926. godine kod Serra Grande gdje se 100 njegovih Cangaçeirosa borilo sa 295 vojnika, ubivši njih 10 i ranivši još desetak. Već tada je, sam sebe i djelomično u šali, nazivao “guvernerom zaleđa”.
Osam mjeseci kasnije Lampião je napao grad Mossoro u državi Rio Grande de Norte uz zvukove trube te uz svoju posebnu pjesmu Mulher Rendera i skandirajući “vivas”. Međutim, stanovnici su se stigli organizirati i njih 300-njak otjeralo je Lampiãovih 60 Cangaçeirosa.
U prosincu 1929. Lampião je zauzeo gradić Queimadas u Bahii. Odmah po dolasku u gradu isključio je telegrafski ured, da spriječi širenje vijesti. Sedam policajaca i njihov narednik su zatvoreni, a zatvorenici pušteni. Najbogatiji građani su zatim natjerani na prisilni monetarni doprinos. Razbojnici su, međutim, platili sve što su kupili u lokalnim trgovinama. Sedam policajaca je zatim pogubljeno metkom u glavu, dok je narednik pošteđen jer ga je narod volio. U večernjim satima Lampião je organizirao ples za mještane i svoje Cangaçeirose, kao i prikazivanje filma u lokalnom kinu. Razbojnici su, nadalje, bili pod strogim uputama da ne diraju lokalne djevojke, a Lampiãov autoritet je bio takav da nijedna djevojka nije bila napastvovana. Napustili su grad u 4 ujutro, a Lampião je odjahao na posuđenoj mazgi koju je kasnije uredno vratio vlasniku.
Brazilski Bonnie i Clyde
Godine 1930. Lampiãou se pridružila njegova djevojka Maria Deia, koju su nazvali Maria Bonita (“Lijepa Maria”). Njihov odnos donio im je reputaciju “romantike i nasilja” koju su u SAD-u uživali Bonnie i Clyade. Cangaçeiras, kako su zvali žene odmetnice, odijevale su se kao njihovi suborci i sudjelovale su u vojnim akcijama. Maria i Lampião imali su jedno dijete, kćer Expeditu, rođenu 1932. Sva djeca rođena u Cangaçi, uključujući Lampiãovo, ostavljena su kod rođaka, prijatelja ili kod svećenika. Expeditu je, nakon smrti njenih roditelja, odgojio Lampiãov brat Joao Ferreira – jedini od braće koji se nije odmetnuo. Ostala trojica, Antonio, Levino i Ezeguiel ubijeni su 1925., odnosno 1926. i 1931. godine.
Lampiãova smrt, Corisco i kraj Cangaçe
28. srpnja 1938. Lampiãoa je izdao jedan od njegovih jataka, Joca Bernardes. Policija, naoružana strojnicama, napala je u zoru njegovu bandu na njegovom utočištu na farmi Angicos. U kratkoj bici, Lampião, Maria Bonita i 9 njegovih vojnika je ubijeno, dok je nekih 40 uspjelo pobjeći. Glave ubijenih su odrezane i odnesene u Salvador, glavni grad Bahie da bi ih pregledali specijalisti na Državnom forenzičkom institutu. Kasnije su javno izloženi u gradu Piranhasu. Tek 1971. godine je njihovim obiteljima dozvoljeno da preuzmu njihove očuvane glave iz muzeja da bi ih konačno pokopali.
Kad se Lampião „dao u hajduke“, djelovalo je mnogo odmetničkih bandi. Međutim, u vrijeme njegove smrti, on je bio jedini samostalni vođa, makar su neki njegovi podređeni, poput Corisca, često išli u samostalne pohode. Samo Lampiãova karizma i inteligencija je osigurala masovnost i vidljivost Cangaçe u kasnim tridesetima.
Corisco (Cristino Gomes da Silva Cleto) – po reputaciji među okrutnijima cangaçeirosima – trebao je naslijediti Lampiãoa. Prvo je krenuo osvetiti svog vođu i uhvatio Jocu Bernardesa. Doušnik je prebacio krivnju na izvjesnog Domingosa Venturu, kojeg je, ni krivog ni dužnog, Corisco ubio skupa sa njegovom familijom.
Dvije godine nakon Lampiãove smrti, Cangaça je postala povijest. Svi potencijalni vođe su ubijeni ili “umirovljeni”. Corisco je ubijen 1940., a Angelo Roque se predao policiji da izbjegne smrtnu kaznu. Prvo je osuđen na 90, zatim na 35 godina zatvora, a na koncu je pušten 1950. Coriscova supruga Dada ostala je bez noge u borbi u kojoj je ubijen Corisco i umrla je 1994. Neki Cangaçeirosi izdali su svoje suborce, ubijajući ih i obezglavljujući ih te su sa njihovim glavama došli policiji da pokažu iskrenost namjere da se predaju.
Lampiãovo nasljeđe
Unatoč povijesti brutalnog nasilja, njegova nedvojbena hrabrost, mnoge bitke iz kojih je izašao živ i nepobijeđen unatoč malim izgledima, njegova povremena milorsđa i dobročinstva i njegova pobožnost omogućili su Lampiãou da u povijesti naroda ostane zapamćen kao heroj. Anarhistički heroj koji je sebi napravio mjesto u društvu i političkom okružju gdje su ljudi na prvo mjesto stavljali vlastite sebične interese. Priča o Lampiãu i Marii Boniti našla je mjesto u mnogima knjigama, stripovima, romanima, pjesmama, filmovima, telenovelama sa svim elementima drame, strasti i nasilja tipičnih za westerne. Spomenimo da se Lampião spominje u pjesmama brazilskog black metal banda Sepulture, a Joan Baez je obradila borbenu pjesmu Cangaçeirosa, Mulher Rendeira.
Više na:
https://tokdehistoria.com.br/2012/09/02/
https://en.wikipedia.org/wiki/Canga%C3%A7o
https://en.wikipedia.org/wiki/Lampi%C3%A3o
https://en.wikipedia.org/wiki/Sert%C3%A3o
https://streetsmartbrazil.com/lampiao-maria-bonita-meet-cangaceiros-brazilian-sertao/
