Rimski svijet

Život i vladavina cara Klaudija (1/3)

858views

Slučajnim okolnostima Klaudije je naslijedio svoga nećaka Gaja Kaligulu na carskom prijestolju. Kaligulina tiranija nije donijela ničega dobroga Rimskom Carstvu: donio je mnoštvo štetnih odredbi i zakona. Senat mu je bio glavni neprijatelj, a on je uživao u statusu boga kojeg je sam sebi dodijelio. Ni ne čudi da su ga ubili pretorijanci, njegova osobna straža, a bio je omražen i u krugovima rimskog naroda. Stanje u provincijama bilo je nepodnošljivo, publikani su se bogatili na skupljanju poreza, a među stanovnicima je vladala netrpeljivost, posebno među Grcima i Židovima. Sve te probleme na neki način riješiti će Klaudije koji će se pokazati sposobniji od svojih prethodnika. Klaudije se u svojoj vladavini vraća na Augustov model vladavine, a to je principat. Ne čudi Klaudijev povratak na Augustovu tradiciju jer je i sam bio zanesen tradicijom i starinama. Pod principatom su se razvijale provincije, osnivale kolonije, širilo latinsko i rimsko građansko pravo, provincijalci uvodili u Senat, a postojanost sustava davala je koncentracija moći u carevim rukama. No principat nije trebao biti despotski odnosno tiranski oblik vladavine, a ponajmanje je to želio sam Klaudije. U krajnjoj liniji, ukoliko bi se sva moć i vlast potpuno usredotočili u osobi vladara, lako je moglo doći do državnog udara i uzurpacije vlasti. To bi unosilo element nestabilnosti u ukupni državni poredak i bilo upravo suprotno onomu što je August nastojao uspostaviti: poredak koji ne bi bio stalno ugrožen prijetnjama prevrata, i štoviše, novim građanskim ratovima.

Zlo Klaudijeva principata bila je prevelika moć dana oslobođenicima i ženama, prodavanje službi i građanskog prava, te velik broj pogubljenih senatora i vitezova. Provincije su za vrijeme  Klaudijeve vladavine bile čvršće integrirane u Rimsko Carstvo, a Klaudije je budno kontrolirao namjesnike u provincijama. Klaudije je imao i podložne kraljeve u provincijama s kojima je bio u savezu. Među njima se najviše isticao Herod Agripa, židovski kralj. On je bio carev prijatelj od djetinjstva, Klaudije je jednom prilikom Agripi dao počasnu titulu rimskog konzula. Prema Gravesu Agripa je kalkulirao i radio Klaudiju  iza leđa, htio je odvojiti Judeju od Carstva. Klaudije je znao za njegove namjere, no u to vrijeme bio je koncentriran na osvajanje Britanije, a i Agripu je u tom planu spriječila smrt. Nakon Agripine smrti vlast u Cezareji i Samariji preuzeo je Marsije, a Judeja je postala provincija (44.godine).

Glavne odrednice Klaudijeve vladavine bilo je uređenje provincija, osvajanje Britanije, pokušaj obnove Senata, te povjeravanje uprave Carstva oslobođenicima. Neki smatraju da su loše strane Klaudijeve vlasti ubrzo zaboravljene dolaskom Nerona na vlast, koji se smatra jednom od najgrotesknijih figura u povijesti.

O Klaudijevoj vladavini svjedoče mnogi pisani izvori za rimsku povijest,  koji datiraju od 44.pr.K. do 70.po.K. Izvori se dijele na latinske i grčke izvore koji nisu sačuvani  i na latinske i grčke izvore koji su sačuvani.

Klaudijev dolazak na prijestolje (41.-54. godine)

Klaudije je dospio na prijestolje u vrlo čudnim okolnostima. U metežu koji je uslijedio 24. siječnja 41. godine poslije ubojstva njegovog dementnog nećaka Kaligule u kojem su sudjelovali zapovjednik pretorijanaca Kasije Hereja  (Cassius Chaerea) i nekoliko senatora, budući car se nije uspio na vrijeme skloniti na sigurno mjesto, samo se pritajio u jednoj odaji carskog dvora kako urotnici ne bi i njega ubili. Međutim, opazio ga je jedan vojnik, pretorijanac Grato (Gratus). U trenutku kada je Klaudije pao na koljena i htio moliti za milost, pretorijanac ga je neočekivano proglasio za cara. Pretorijanci su ga na nosiljci odnijeli u svoj tabor i stavili pod svoju zaštitu. Senat je već u to vrijeme raspravljao kako će vratiti stari republikanski režim. U isto vrijeme, u taboru, pretorijanci su se u zboru zakunili na Klaudijevo ime, a on je obećao svakom vojniku petnaest tisuća sestercija. Tako je on bio prvi car koji je vjernost vojnika iskupio i novčanom nagradom.[i] Pretorijanci su sutradan kada je Senat bio najodlučniji da izglasa Republiku, spriječili te namjere, te je Senat morao legalizirati Klaudijev izbor na carsko prijestolje. [ii] Klaudije je tako postao treći Augustov nasljednik tj. četvrti rimski car (41. – 54.). U trenutku stupanja na prijestolje Klaudiju je bilo pedeset godina. Kako je postao car tako je Klaudije uzeo neke od titula koje mu je izglasao Senat. Prihvatio je titulu August, Pontifex Maximus, tribunsku titulu (tribunicia potestas), te se ubuduće zvao Tiberije Klaudije Cezar August Germanik (Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus). Odbio je titulu Imperatora i otklonio sve nepotrebne prevelike počasti. U svojoj tituli Klaudije je upotrebljavao i termin „filius Drusi“ (Druzov sin), kako bi podsjetio ljude na legendarnu ulogu svoga oca.[iii] Dao je pogubiti nekoliko tribuna i centuriona koji su sudjelovali u Kaligulinom ubojstvu, radi primjera drugima. Dva glavna zadatka njegove vladavine bila je postepena reorganizacija državnih financija i institucija, te ukidanje Kaligulinih odredbi koje su bile štetne za sustav. Poništivši sve Kaliguline odredbe  zabranio je da se dan njegova umorstva uvrsti među praznike, iako je to bio početak njegove vladavine; spaljena je Kaligulina dokumentacija, vraćen je hram Kastoru i Poluksu i ukinuti porezi koje je uveo Kaligula. Klaudije nije imao namjeru vladati kao njegovi prethodnici. Bio je veoma razuman i uljudan car. No, uz sve to nije bio pošteđen zasjeda i urota građana, senatora, pa i čitavih stranaka. Najpoznatije urote protiv Klaudijeve vladavine bio je Skribonijanov ustanak u Dalmaciji 42. godine i urota Azinija Gala i Statilija Korvina 46. godine. Narod i vojnici poštovali su Klaudija jer je bio Druzov sin i Germanikov brat i time je stekao određenu reputaciju.  Na kraju, zbog toga je zapravo i postao car.

Sudska i zakonodavna vlast

Klaudije je osobno sudio mnoge slučajeve kroz svoju vladavinu. Mnogi povjesničari smatraju kako su Klaudijeve presude varirale, te da ponekad nisu slijedile zakon. Strogost njegove presude odlučivalo je njegovo raspoloženje pa su neke njegove osude bile veoma čudne (na sudu bi netko viknuo da krivotvoritelju treba odsjeći ruku, car ga je poslušao i doveo krvnika s mačem).[iv] Sudsku dužnost Klaudije je obavljao kao konzul (četiri puta) i izvan te službe. Sudske rasprave, koje su bile raspoređene na zimske i ljetne mjesece, spojio je u jedan period. Izbrisao je poglavlje što ga je car Tiberije dodao Papijsko–popejskom zakonu, koje je pretpostavljalo da muškarci od šezdeset godina nisu sposobni da imaju djecu.[v] Odredio je da konzuli siročadi imenuju skrbnike i da se ljudi koje činovnici proganjaju iz provincija imaju istjerati iz Rima i iz Italije. Onima koji su se odricali senatorskog dostojanstva oduzimao bi i viteštvo. Među senatore je čak uvrstio i neke slobodnjake, uz preduvjet da ih posini neki rimski vitez. Klaudije je donio zakon i o robovima. Robovi koje bi njihovi gospodari ostavljali bolesne pred Eskualpovim hramom, u slučaju da bi ozdravili postaju slobodni i ne moraju se vratiti u službu svog gospodara. Isto tako, ako bi gospodar ubio svoga roba, on tada mora odgovarati za umorstvo. Klaudije je uredio i vojničku službu vitezova, oni su poslije zapovjedništva kohorte dobivali zapovjedništvo konjaničke čete, a poslije čin legijskog tribuna. Uređeno je i trajanje vojničke službe, a uvedena je i neka vrst prividne službe tzv. služba „preko broja“, u njoj su počasno služili odsutni ljudi. [vi] Klaudije je oštro kažnjavao lažno prisvajanje građanstva. Tako su slobodnjaci koji su se izdavali za vitezove kažnjeni zapljenom imovine, a neki su čak bili vraćeni u ropstvo.  Građansko rimsko pravo nije mogao dobiti svatko, samo oni koji su znali latinski jezik. Osobno je Mesalina, treća Klaudijeva žena, pregledavala spise rimskih građana i nalazila one koji su se lažno predstavljali i tražili povlastice na koje nisu imali prava. Ona je imala i duplikat pečata u Klaudijevo ime. Smatra se da su Mesalina i Klaudijev oslobođenik Polibije prodavali rimsko građansko pravo za novac, a takve postupke Klaudije je oštro kažnjavao. I Mesalina i Polibije bili su pogubljeni zbog izdaje. [vii]

Car August bio je ukinuo cenzuru, no Klaudije ju je opet uveo 47. godine i obnašao je zajedno s Lucijem Vitelijem (Lucius Vitellius). U tome ga nije vodila prava državna korist nego želja da upozna stari život i običaje. Htio je u cenzorskoj službi obnoviti Senat i riješiti se nekorisnih članova i onih koji ometaju rad. Sastavio je popis senatora sa sto imena, a ostale je nagradio tako što je njihovim obiteljima podario plemstvo. Klaudije je i u latinski alfabet uveo tri nova slova. Cenzuru je obnašao do 48. godine. Iste godine proveden je i popis rimskih građana, za njegove vladavine broj građana se udvostručio. Car je izdavao i mnogo edikata, a u njima se govorilo o svemu od raznih medicinskih savjeta do moralnih stavova. Upravu u provincijama je strogo kontrolirao i pazio na sve što su namjesnici radili. Otoku Rodosu je vratio slobodu i oslobodio Troju od poreza za sva vremena. Pomirio je Židove i Grke u Aleksandriji, time je Klaudije potvrdio prava i slobode svih Židova u Carstvu. Car je na području sudstva i zakonodavstva bio veoma poduzetan, bez obzira što su mnogi radili iza njegovih leđa.

Car i senat

Senat koji je u vrijeme Klaudijeva imenovanja želio proglasiti Republiku, morao je pod pritiskom pretorijanaca legalizirati izbor novog cara. Klaudije je uvjeravao senatore da se ne zanosi monarhističkim tendencijama (affectatio regni) nego da će raditi u okviru principata. Bio je to povratak na Augustov model vladanja. Car je bio prvi u Senatu i prvi u državi pa se takav oblik vlasti naziva principat. Senat je bio najviši organ Rimskog Carstva, odlučivao je o unutarnjoj i vanjskoj politici, pitanjima vjere i financija, te je imao zakonodavne i sudske funkcije. Njegove odluke imale su snagu zakona, ali Senat je uglavnom djelovao onako kako bi to car naredio. Klaudije je tako 49. godine donio zakon sa Senatom kojim su dopušteni brakovi između stričeva i nećakinja kako bi se mogao oženiti Agripinom, te je Senat morao 53. godine jamčiti pravo na izvršavanje sudstva u provincijama carskim prokuratorima. Bez obzira na to Senat je imao vrlo važno mjesto u konstituciji carstva, iako je za Klaudijeve vladavine polako gubio svoj status. Senat je nakon legaliziranja Klaudijeva izbora na carski tron izglasao mu carske titule, no on je većinu njih odbio želeći da ih zasluži na primjeren način. Klaudije je dopustio Senatu da izdaje vlastite brončane kovanice, to je bilo tako prvi put od Augustove vladavine. Klaudije je i carske provincije Makedoniju i Aheju stavio pod kontrolu Senata. Senatorima je bila ostavljena zapravo samo prividna sloboda, a time je bila učvršćena uprava nad provincijama.[viii] Car je želio da Senat postane reprezentativno tijelo. Htio je obnoviti Senat i riješiti se beskorisnih članova, dok je one vjerne nagradio patricijskim počastima, tako je car povećao broj patricija. U isto vrijeme Klaudije je tražio prikladne ljude za upravu u provincijama. U Senat su 48. godine primljeni neki ugledni Gali. Tom je prilikom car održao govor u Senatu, koji se sačuvao na brončanoj ploči koja je pronađena u Lyonu, poznatija pod nazivom Lyonski natpis.[ix] Klaudije je želio provesti politiku romanizacije. Usprkos svemu što je Klaudije činio, mnogi u Senatu bili su prema njemu neprijateljski raspoloženi, te su stvorene mnoge urote protiv njega. Klaudije je zbog takvih okolnosti bio prisiljen smanjiti moć Senata kako bi osigurao opstanak svoje carske moći. Senatu je smetalo to što je Klaudije veliki dio moći dao svojim oslobođenicima koji su kao resorni šefovi stekli velik ugled i moć na uštap Senata, tako da su se mogla čuti mišljenja kako su neki oslobođenici upravljali carem. Za Klaudijeve vladavine bilo je nekoliko pokušaja državnog udara, što je rezultiralo smrću mnogih senatora (Apije Silan, Vinicijan, Skribonijan, Pompej Veliki, Kras Frugije, Azinije Gal, Statilije Korvin, Valerije Azijatik, Gaj Silije i dr.). Svetonije tvrdi da je kroz Klaudijevu vladavinu ubijeno trideset pet senatora i dvjesto dvadeset jedan rimski vitez, a ostalih koliko je praha i pijeska.[x] Povjesničari smatraju u slučaju da i nije bilo urota da odnos Senata i cara ne bi bio ništa bolji. [xi] No bez obzira na sve Klaudije je poštovao instituciju Senata, tako nije ni jednog prognanika vratio u Rim bez dozvole Senata, također je tražio dozvolu da smije sa sobom u vijećnicu uvoditi pretorijanskog prefekta i vojničke tribune, te dozvolu za održavanje trijumfa nakon osvajanja Britanije. Pravo da održava sajmove na svojim privatnim imanjima izmolio je od konzula. Odnos cara i Senata možda je bio narušen brojnim zavjerama i pogubljenjima, ali Klaudije je vladao u takvim okolnostima u kojima mu je život neprestano bio u opasnosti i stoga ne čudi činjenica da je mnoge senatore pogubio bez suđenja. Njegov odnos prema Senatu donekle je ipak bio korektan. Klaudije je želio da Senat svoje dužnosti izvršava ozbiljno, te da dijeli njegove poglede o odgovornosti vladajuće klase. [xii]

Uloga oslobođenika – centralizacija vlasti

Klaudije je bio prvi car koji je upotrijebio oslobođenike kao pomoć pri vladanju carstvom. Povećao je njihovu ulogu da bi njegova moć kao princepsa bila više centralizirana. Velika uloga oslobođenika u Klaudijevom upravnom aparatu često je izazivalo neprijateljstvo Senata. U centralističkom ustroju carske uprave oslobođenici su djelovali kao stručni, utjecajni resorni šefovi. Među Klaudijevim oslobođenicima posebno su se isticala četvorica: NARCIS, PALANT, POLIBIJE i KALIST. Narcis je bio šef kabineta (ab epistulis), Palant tajnik za financije (a rationibus), Polibije tajnik arhiva (a studiis), a Kalist tajnik za zamolbe (a libellis), [xiii] dok je carska blagajna uz financijske sudove zadržala konačnu organizaciju. Senat je bio zaprepašten što je tolika moć stavljena u ruke bivših robova. Smatrali su ako oslobođenik ima potpunu kontrolu nad novcem, arhivom, zakonima nije mu onda teško manipulirati carem. Izvori pak govore da su oslobođenici bili vjerni caru, te da se on često koristio njihovim savjetima. Ako bi pokazali sklonost izdaji, Klaudije ih je znao kazniti kao što je bilo u slučaju Polibija i Palantovog brata Feliksa. Oslobođenici osim što su imali veliki utjecaj i moć bili su jako bogati. Plinije Stariji zapisuje da je nekoliko njih bilo bogatije od Krasa, najbogatijeg čovjeka iz doba Republike. Klaudije je svojim oslobođenicima dao novu razinu važnosti, te da im je povjeravao sve što nije mogao povjeriti Senatu. Davao im je povlastice i nagrade za vršenje njihovih službi. Car je imao veću kontrolu nad oslobođenicima nego nad senatorima. Nakon što je Neron postao car obećao je da će ograničiti moć  oslobođenika.

Javni radovi

Klaudije se tijekom svoje vladavine upustio u mnoge javne radove, kako u Rimu tako i u provincijama. Široku popularnost stekao je dijeljenjem žita i drugih namirnica građanima Rima, tako je i organizirao dovoz žita iz provincija u Rim preko luke Ostije, koju je za tu svrhu proširio i osposobio. Dovršio je i rimski vodovod koji je počeo graditi Kaligula, te je sagradio i dva nova akvedukta Aqua Claudia i Anio Novus. Regulirao je i rijeku Tiber, te je radio na isušivanju Fucinskog jezera. Budući da je jezero plavilo cijelu okolicu, trebalo je riješiti taj problem. Nije ga bilo moguće odvesti u Tiber, pa je Klaudije odlučio da ga odvede u Liris. Na tom zahtjevnom projektu radilo je trideset tisuća ljudi neprestano kroz jedanaest godina. Kad se posao približio kraju Klaudije je organizirao naumachiu (pomorsku bitku), no otvaranje Fucinskog jezera doživjelo je neuspjeh. Mnogi su nakon Klaudija razmišljali o toj ideji, uključujući careve Hadrijana i Trajana, te cara Fridriha II. u srednjem vijeku. Klaudije je posebnu pozornost posvetio i uređenju putova i prometa u Italiji (cursus publicus), ali i gradnji cesta preko Alpa, pa tako i preko Reschenpassa do Dunava i preko Sv. Bernarda. Dovršena je i cesta iz Italije do provincije Germanije, započete u vrijeme Klaudijeva oca Druza. U Klaudijevo vrijeme izgrađen je na Dunavu čvrst sustav rimskih graničnih utvrda. Tada su osnovana jaka vojna uporišta – gradovi Vindobona (Beč), Carnuntum (nedaleko od Beča), Singidunum (Beograd) i dr. Za vrijeme Klaudijeve vladavine učinjeno je mnogo za uređenje Carstva što svakako ruši pretpostavke o njegovoj slaboumnosti i ludilu.

Kip Klaudija u Vatikanskom muzeju
Kip Klaudija u Vatikanskom muzeju

Religijske reforme i igre

Nakon što je učvrstio svoju vlast car Klaudije se pobrinuo za baku Liviju da joj iskažu božanske počasti, a svojim je roditeljima priredio javne posmrtne svečanosti. Osim toga, svom ocu Druzu priredio je svake godine na njegov rođendan circenske igre.[xiv] Na uspomenu svoga brata Germanika dao je upriličiti jednu grčku komediju. Ni Marka Antonija[xv] nije zaboravio počastiti i sa zahvalnošću ga spominjati. Stricu Tiberiju dao je dovršiti mramorni slavoluk pokraj Pompejeva kazališta koji mu je nekoć odobrio Senat, ali je ostao nedovršen. Klaudije je priredio i Stoljetne igre 47. godine na osamstotu godišnjicu utemeljenja Rima, pod izlikom da ih je August proslavio prije vremena. Car je priređivao različite utrke, predstave, dao je izvesti i Trojansku igru i lov na afričke zvijeri. Gladijatorske predstave također su se često organizirale. Na Martovu polju bila je uprizorena ratna predstava o zauzeću i pljačkanju nekog grada. Značajna je bila i pomorska bitka (naumachia) uprizorena pri proslavi za isušivanje Fucinskog jezera. U toj bici sudjelovalo je devetnaest tisuća osuđenika na dvadeset i četiri broda.[xvi]Sve organizirane igre bile su veličanstvene s ciljem da car bude bolji od svojih prethodnika. Sve rimske igre bile su u suštini vjerskog karaktera kako bi se održali željeni dobri odnosi između grada i bogova.

Prije carske dužnosti Klaudije je bio Marsov svećenik, a potom i Augustov svećenik. Na nagovor svoje bake Livije Klaudije je sastavio četrdeset i jedan svezak o Augustovom preustroju religije poslije uspostave mira. Obnovio je mnoge festivale, te je njegovao stare običaje (svetkovine) i starinski jezik. Klaudije je bio opčinjen istočnjačkim legendama i htio je za njih naći rimske inačice. Pristupio je obnavljanju svećeničkih kolegija i rituala.[xvii] Iz Rima je car istjerao strane astrologe i oživio stare rimske pretkazivače haruspike koji su volju bogova pretkazivali po utrobi žrtvene životinje. Klaudije se bavio i pitanjem novih vjera i kultova. Iz kalendara je izbacio sto pedeset praznika što ih je uveo Kaligula. Posebno je oštar bio prema druidizmu koji je bio sveprisutan u Britaniji, a onda i u Galiji. Druidizam ni po čemu nije odgovarao rimskoj državnoj religiji, a posebno po stjecanju sve većeg broja pristaša.

Izvori govore da je Klaudije jednom prilikom istjerao Židove i njihove misionare iz Rima, te je izdao proglas kojim je zabranio rimskim građanima da posjećuju židovske sinagoge.[xviii] Ovo se vjerojatno dogodilo zbog pojave kršćanstva koje je uzrokovalo nemire u židovskim zajednicama. Graves spominje kako je car Klaudije pisao o kršćanstvu kao o nekom čudnom kultu zbog činjenice da je Isus uskrsnuo od mrtvih, Klaudije se priklonio činjenici da su Isusovo tijelo ukrali, te da on nije uskrsnuo. Car je imao i čvrsta stajališta o imovini državne religije i njenom primatu nad drugim religijama.

Smrt, deifikacija i reputacija cara Klaudija

Klaudije je imao predosjećaj da mu dolazi kraj pošto nije vršio nikakvu službu mjesec dana prije smrti. Prema Svetoniju i Dio Kasiju, pred kraj svoga života Klaudije je nedoraslom i nježnom Britaniku, svome sinu, odlučio dati muževnu togu i rekao: „Da bi napokon rimski narod imao pravog Cezara!“ Nedugo nakon toga Klaudije je sastavio oporuku koju je dao potpisati i zapečatiti. Ova priča daje objašnjenje zašto bi Agripina priželjkivala Klaudijevu smrt. Klaudije je želio da Neron i Britanik dijele vlast u Carstvu, dok je Agripina željela da samo Neron naslijedi Klaudija. Dio Kasije tvrdi da je Neron uništio carevu oporuku jer je Klaudije u njoj favorizirao Britanika. U zoru 13. listopada 54. godine, za vrijeme konzulovanja Azinija Marcela, u šezdeset četvrtoj godini života i četrnaestoj godini carevanja preminuo je Klaudije.  Smatra se da je uzrok smrti najvjerojatnije bila otrovana gljiva. Oko Klaudijeve smrti postoji puno nejasnoća. Izvještaji o Klaudijevoj smrti nisu sasvim podudarni, a glavne izvještaje daju  Tacit, Svetonije i Dio Kasije. Svi su se slagali u tome da je car bio otrovan, ali mišljenja su se razilazila u pogledu toga gdje je to bilo i tko mu je dao otrov. Jedna teorija govori da ga je otrovao Halot, Klaudijev eunuh koji je bio određen da proba njegovu hranu. Druga teorija govori kako je u tome ulogu imala Agripina uz pomoć trovačice Lokuste, ili čak uz pomoć Klaudijevog osobnog liječnika Ksenofona. Jedni pak govore da je umro od jedne doze otrova koji se nalazio u gljivama za večerom, a neki da mu je dvaput dan otrov. Agripina je svakako imala najjači motiv, a to je bio osigurati uspjeh i carsko prijestolje svome sinu Neronu prije negoli Britanik stekne veću moć.[xix] U novije vrijeme neki autori imaju sumnje da li je uopće Klaudije ubijen ili je umro od bolesti ili starosti. No ipak, smatra se da u izvorima koji sadrže izvještaj o Klaudijevoj smrti da postoji kredibilnost za zločin.

Vijest o carevoj smrti bila je neko vrijeme suspregnuta po nalogu Agripine, da bi se osigurao miran prijelaz vlasti na njezina sina Nerona, Kladijeva posinka. [xx]

Neposredno poslije Kladijeve smrti udovica Agripina i posinak Neron priredili su Klaudiju svečani sprovod. Pogrebni govor Neronu je napisao Seneka. Klaudije je sahranjen u Augustovu mauzoleju uz sve počasti 24. listopada 54. godine. Neposredno nakon sprovoda Senat je Klaudija proglasio bogom. Klaudije je bio prvi car koji je nakon Augusta proglašen bogom. Neron je pogrdno govorio da su „gljive jelo bogova“ jer je Klaudije uz pomoć njih postao bog.[xxi] Mnogi koji su podupirali Klaudija ubrzo su postali Neronovi ljudi. Klaudijeva oporuka je nakon smrti promijenjena u Neronovu korist. Uništena je cijela Klaudijeva korespondencija, a i njegovi govori izgubljeni su kroz povijest. Kako je Klaudije kritizirao svoje prethodnike u službenim ediktima, tako je Neron kritizirao umrlog cara u svojim govorima koje je zapisivao Seneka. Neron je preko Klaudija htio dokazati svoje pravo na prijestolje i zbog toga je i učinio da Senat Klaudija proglasi bogom, no s druge strane gdje god je stigao ismijavao ga je. Smatra se da je osobna uvreda, iz političkih ili drugih pobuda u rimskom kulturnom krugu bila potvrđen oblik komuniciranja.[xxii] I sam Seneka koji je zapisivao Neronove govore i napisao „Apocolocynthosis“ (Pretvorba božanskog Klaudija u tikvu)[xxiii] imao je razloga za ismijavanje cara. Naime, Klaudije je potjerao Seneku u progonstvo na Korziku jer je raskinuo brak s njegovom nećakinjom, a Agripina ga je 49. godine pozvala nazad u Rim da bude učitelj njenom sinu Neronu. Za vrijeme Klaudijeva života nastala je knjižica „Oporavak luđaka“ koja je ismijavala Klaudija da je za vrijeme Kaliguline vladavine morao glumiti ludilo da bi spasio živu glavu.

Naziv djela „Apocolocynthosis“ je tvorenica kojom se želi aludirati na službeni grčki izraz za deifikaciju (apoteozu), može se tumačiti kao pretvorba u tikvu, ali i pretvorba tikve u boga. Smatra se da je ovaj pamflet o carevoj lakrdijaškoj apoteozi morao nastati neposredno poslije careve smrti, dakle najvjerojatnije do kraja 54. godine. Apocolocynthosis je kratka priča koja obuhvaća petnaest poglavlja koja pokrivaju jednodnevno zbivanje na nebu, dijelom i na zemlji, neposredno prije i poslije Klaudijeve smrti 13. listopada 54. godine. Htjelo se Klaudija prikazati kao smiješnu ludu i ismijati njegovu deifikaciju.[xxiv] Neki smatraju da je ovdje riječ o političkoj satiri, da se obilje Klaudijevih političkih grešaka njegovu nasljedniku Neronu pokaže kao negativna paradigma.[xxv] Apocolocynthosis pripovijeda o tome kako su bogovi s Olimpa protjerali Klaudija, bacili ga u podzemni svijet, gdje je bio predan u službu Kaliguli, koji mu je prepustio jednog od njegovih oslobođenika kao pomagača, da u društvu vijekom rješavaju parnice.[xxvi] Kroz cijelu Neronovu vladavinu o Klaudiju je prevladavalo mišljenje da je stari idiot, te ga se ismijavalo na temelju njegovih duhovnih i tjelesnih nedostataka. Neron je započeo i gradnju Klaudijevog hrama, no on je ostavljen nedovršen. Dinastija Flavijevaca koja je došla na vlast nakon Nerona, drugačije se odnosila prema Klaudiju. Isticali su Klaudija nasuprot Neronu. Izdavani su komemorijalni Klaudijevi novčići, a Klaudijev sin Britanik bio je prijatelj cara Tita Flavija. Za dinastije Flavijevaca Klaudijev hram je bio napokon dovršen. Smatra se da su Tacit, Svetonije i Dio Kasije iskrivljavali sliku o Klaudiju, govoreći o njemu kao o jednom pasivnom liku i idiotu.

Bilješke

[i] Svetonije, Claud.13, 199.

[ii] Lisičar, 1971., 415.

[iii] Levick 1990.

[iv] Svetonije, Claud.13

[v] Svetonije, Claud.13, 208.

[vi] Svetonije, Claud.13, 209.

[vii] Rabar 1888.-1889.

[viii] Grimal, 1968., 203.

[ix]  Wells, 2000., 104.

[x]  Apocol. 14.

[xi] Levick, 1990., 132.

[xii] Levick, 1990.

[xiii] Veh, 2001., 60-63

[xiv] Svetonije, Claud.13.,199

[xv] Svetonije, Claud 13., 200.-Marko Antonije bio je Klaudijev djed po majci Antoniji

[xvi] Rabar, 1888.-1889., 117

[xvii] Veh, 2001., 62

[xviii] Svetonije,Claud.13

[xix] Levick, 1990., 206

[xx] Apocol .1.

[xxi] Apocol .2.

[xxii] Apocol .5.

[xxiii] Apocolocynthosis – pravi naslov djela je «Ludus de morte Claudii» (Šala na smrt Klaudijevu)

[xxiv] Apocol.4., 19.

[xxv] Apocol.4., 21.

[xxvi] Apocol.15., 53

Tea Vinković
Završila je studij povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Stekla je titulu profesora povijesti koja je izjednačena sa zvanjem magistra povijesti. Trenutno završava poslijediplomski doktorski studij povijesti na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Zanima se za povijest starog vijeka, kao i za suvremene teme vezane za euroatlantske integracije i regionalnu suradnju.