Novi vijek

BITKA KOD SENTE 1697. Prema pismima princa Eugena Savojskog i izvorima iz Bečkog ratnog arhiva

870views

1.      Knez izbornik Friedrich August i ratne operacije 1695. i 1696. godine

Dugom i napornom Devetogodišnjem, ili kako se još naziva, ratu Augsburške lige, nazirao se kraj 1696. godine, kada je glavni habsburški saveznik, savojski vojvoda Vittorio Amadeo II. zaključio separatni mir s Francuzima. Sve zaraćene strane bile su iscrpljene i željne mira, a možda najviše Louis XIV., kojeg je isti stajao već previše u materijalnom smislu i po pitanju ljudskih žrtava, i car Leopold, kojem je, pored iste stalne boljke – prazne državne blagajne, prijetila opasnost od novih osmanskih upada. Na dugo očekivani mirovni ugovor  predstavnici zaraćenih strana napokon su stavili svoj potpis 20. rujna 1697. godine.

Samo dvije godine ranije habsburški se položaj na istočnom bojištu uvelike pogoršao i za carske snage ta 1695. u južnoj Ugarskoj bila je jedna od najgorih od početka rata protiv Osmanlija 1683. Istina, velika pobjeda koju je izvojevao markgrof Ludwig Badenski kod Slankamena 1691. zaustavila je polet Osmanlija u vraćanju dotad izgubljenih teritorija, no kako je Badenski uskoro morao napustiti to bojište i preuzeti zapovjedništvo na Rajni, nastupio je period stagnacije i čak povlačenja. Veliki vezir Sürmeli Ali Paša je u kolovozu 1694. gotovo neometan dvadeset i tri dana opsjedao Petrovaradin, da bi od opsade odustao samo zbog kiše i visokog vodostaja Dunava.[1] Novi sultan Mustafa II. (1695. – 1703.)[2] planirao je poduzeti daleko opsežniji i ambiciozniji pothvat pa je u tu svrhu 20. lipnja okupio kod Filipola vojsku od 50 000 ljudi i krenuo prema Beogradu. Za to vrijeme, na mjesto vrhovnog zapovjednika carskih snaga u Ugarskoj postavljen je saski knez izbornik Friedrich August (1674.-1733.), izbor koji će se uskoro pokazati najgorim od svih tada mogućih.

Friedrich August (1670. - 1733.), saski izbornik
Friedrich August (1670. – 1733.), saski izbornik

Friedrich August stupio je na ovu odgovornu dužnost u trenutku kad je za očuvanje svih dotad postignutih vojnih i diplomatskih uspjeha bilo nužno da nju obnaša osoba dorasla trenutku. Izbornik to, prema sudu mnogih svojih suvremenika, nije bio. Iako je, kako se sam živopisno izrazio, vodio „najljepšu i najskuplju vojsku kakva u Ugarskoj još nije bila viđena“[3], dvadesetsedmogodišnjak nije imao gotovo nikakvo ratnog niti administrativnog iskustva, naslijedivši oca tek nakon što mu je od boginja umro stariji brat. Njegovih 6000 dobro obučenih i opremljenih vojnika, ostavština Johanna Georga III., bio je zapravo i jedini stvarni razlog zbog kojeg mu je Leopold dodijelio vrhovno zapovjedništvo.

Predvodeći vojsku od 60 000 vojnika izbornik je u kolovozu stigao u Petrovaradin. Sultan se već nalazio u Beogradu i razmatrao mogućnosti za napad. Jedna od njih bio je sam Petrovaradin, a druga da krene prema Temišvaru i zauzme Lugoš i Lipu. Odlučio se za Temišvar i 24. kolovoza prešao Dunav. Nadigrani izbornik ostao je odsječen i s pravom zabrinut za sudbinu malobrojnih posada u utvrdama prije Temišvara. Feldmaršal Veterani žurno je napustio Lipu i zaputio se prema Aradu, gdje je trebao udružiti svoje snage s izbornikom i generalom Caprarom. Dok je Friedrich August prešao Tisu i približavao se Erdelju, Veterani je sa 6 000 ljudi stigao u Lugoš. 22. rujna sa cjelokupnom svojom vojskom na njega se obrušio sultan. U neravnopravnoj borbi, pruživši ogorčen otpor, general je vrlo brzo okružen i poražen.[4] Veteranijeva žrtva bila je uzaludna, Lugoš izgubljen, pretrpljeni gubici od 3000 ljudi, među kojima i brojni visoki časnici. Povjerivši upraviteljima Temišvara i Beograda osiguranje vraćenih teritorija i obnovu posada u utvrdama, sultan Mustafa II. s vojskom je krajem rujna otišao za Nikopol.[5] Pored svih loših odluka koje je donio i sproveo, izbornik ne samo da je i dalje zapovijedao vojskom nego je za sljedeću godinu planirao smjele poteze kojima se nadao popraviti počinjene pogreške.

Petrovaradin krajem 17. stoljeća.
Petrovaradin krajem 17. stoljeća.

Osmanlije su i ove godine učinili prvi korak. Početkom srpnja 1696. njihova brojna vojska, predvođena sultanom, napustila je Sofiju i krenula prema Dunavu, nakon čega je jedan dio trebao nastaviti prema Temišvaru, a drugi zauzeti važnu stratešku točku, dobro utvrđeni Titel i na taj način osigurati si zaleđe. Friedrich August je za to vrijeme svoje snage okupljao kod Segedina. Njegova namjera bila je opsjesti Temišvar i tako konačno odstraniti osmansku prijetnju iz Erdelja. S obzirom da je grad bio dobro utvrđen i imao posadu od oko pet tisuća osmanskih vojnika, ta zadaća nije mogla biti nimalo laka.[6] Izbornik je pred Temišvarom bio već početkom kolovoza i poduzimao potrebne mjere za početak opsade u trenutku kad je sultan podizao pontonske mostove na Tamišu radi prijelaza njegovih 50 000 vojnika. Prešavši rijeku, dio svojih snaga poslao je prema Titelu.[7] Izbornik je 5. kolovoza doznao da je osmanska vojska prešla Dunav, prekinuo opsadu i povukao se prema Silašu vjerujući da je njihovo odredište Temišvar.[8] Nakon četiri dana se predomislio i vratio opsadi, što je Osmanlijama dalo dovoljno vremena da zaprijete Titelu.

Džafer-paša, kojeg je sultan zadužio da sa svojom blokira carsku flotu na Dunavu, uspio je uništiti dva neprijateljska broda i jedan zarobiti, dok je s kopna utvrdi zaprijetio Hadži Muhamed-paša.[9] Starhemberg je odmah vrhovnom zapovjedniku poslao vijesti o porazu i neprijatelju koji je sada sasvim sigurno išao prema Temišvaru, pa je Friedrich August prekinuo 19. kolovoza ionako neuspješnu opsadu i krenuo Osmanlijama u susret. Izbornik je kanio zauzeti povoljan položaj na Begeju, odvojiti osmanske snage od odstupnice prema Beogradu i udružiti se sa Starhembergom. Šest dana kasnije bio je na rijeci i započeo izgradnju mostova, no osmanska vojska je, koristeći teren, iskoristila trenutak da se sljedećeg dana gotovo neopažena približi carskim snagama.[10] Bitka kod Begeja (još zvana i bitkom kod Olascha) koja je uslijedila 26. kolovoza obje strane stajala je mnogih žrtava, mrtvih i ranjenih. Na carskoj strani poginuo je maršal Heissler, ranjen je princ Vaudemont[11], prijatelj princa Eugena Savojskog, dok je od Osmanlija bio ranjen i brat velikog vezira i upravitelj Temišvara, Mustafa. Iako neodlučna, ova bitka po mnogočemu je bila u korist Osmanlija, a za poraz, pogibiju generala Heisslera i uzaludnu žrtvu grofa Veteranija su mnogi krivili isključivo Friedricha Augusta.[12] Potreba da mu se nametne savjetnik, netko puno iskusniji u vođenju ratnih operacija i zapovijedanju vojskom, postala je glavna briga Dvorskog ratnog vijeća.

2.      Planovi za ratnu godinu 1697.

Od 1691. na čelu Dvorskog ratnog vijeća nalazio se grof Rüdiger von Starhemberg, proslavljeni zapovjednik obrane Beča. U okviru njegove nadležnosti nalazili su se svi poslovi vezani za organizaciju vojske, njezinu opskrbu, kao i izradu ratnih planova. Osim Dvorskog ratnog vijeća, najvažniji organ habsburške uprave bila je Dvorska komora, tijelo koje je upravljalo državnim financijama. Iako je to bilo nužno za normalno funkcioniranje državnih poslova, suradnja Vijeća i Komore nije uvijek bila skladna i stalno su se pojavljivali problemi u kojima bi ova dva tijela krivicu za poteškoće svaljivali jedni na druge. Dok je Starhemberg smatrao da je nepraktično i štetno da se vojska raspušta nakon svakog vojnog pohoda i zatim okuplja kad se pojavi potreba, pokušavajući stvoriti osnove na kojima će biti organizirana stajaća vojska, Komora, kojom je u to vrijeme upravljao grof Christoph Breuner, smatrala je to previše skupim i nepotrebnim opterećenjem za ionako iscrpljene državne financije. Rat na dvije strane, kao i ustanak koji će uskoro izbiti u Ugarskoj, situaciju je činio dodatno teškom i kompliciranom.

Temišvar u 17. stoljeću
Temišvar u 17. stoljeću

Takva situacija posebno teško je padala princu Eugenu, koji je od ljeta 1690. djelovao u Italiji kao potpora svom rođaku, savojskom vojvodi. Zbog nedostatka potrebnih sredstava i neisplaćenih vojnika unazad više mjeseci, princ je očajnički godinu za godinom bezuspješno apelirao na Ratno vijeće i Komoru da mu pomognu. Nakon iscrpljujućih šest godina carska vojska nije uspjela postići ništa od značaja u sjevernoj Italiji i princ Eugen, koji je 1694. imenovan vrhovnim zapovjednikom u Italiji nakon Caprarinog odlaska, mogao se tek utvrditi u Milanu i ondje dočekati kraj rata.[13] Pošto se novi s Turcima upravo pripremao, princ se uskoro vratio u Ugarsku.

U međuvremenu, Dvorsko ratno vijeće donijelo je odluku da bi najbolji izbor za savjetnika Friedricha Augusta bio grof Silvije Caprara, tada potpredsjednik Vijeća i donedavno zapovjednik carskih snaga u Italiji. Ostali feldmaršali, Salm, Styrum, Heister i Rabutin[14], s tim su se složili, no ipak, Starhemberg je smatrao da bi za to mjesto ipak bio najbolji princ Eugen, jer je imao dobar odnos s vojnicima i znao ih je motivirati kako to izbornik nikada nije mogao niti za to bio zainteresiran. Friedrich August prihvatio je Capraru za adlatusa, iako mu nikako nije bio po mjeri i upravo je njega krivio za sve svoje neuspjehe 1696.[15] godine.

Prikaz Banata na zemljovidu s kraja 17. stoljeća
Prikaz Banata na zemljovidu s kraja 17. stoljeća

Na carev zahtjev Dvorsko ratno vijeće sazvalo je konferenciju 29. siječnja 1697. na kojem se vojni vrh trebao dogovoriti o izradi ratnog plana za tu godinu. Mišljenja su bila različita i zamisli su varirale od onih najambicioznijih, kao što je izravan napad na sam Beograd, do onih skromnijih, ograničavanje na defanzivne akcije i nadgledanje granice prema Osmanlijama. Princ Eugen svoje je viđenje iznio u pisanom obliku 31. siječnja u službenoj analizi koju je uručio Dvorskom ratnom vijeću:

“Moram, stoga, razmotriti sve činjenice, kako one koje se tiču lokacije, tako i rijeka koje treba prijeći, kao i pojasniti stanje u zemljama te pograničnim pokrajinama s obje strane Dunava, kako bih u navedenoj analizi prikazao smatram li mogućim u trenutnoj situaciji zauzeće spomenutog Beograda… osobito glede prijelaza preko Save, kako su poznate velike poteškoće: smatram da se one mogu otkloniti pravodobnim pokretom i to najmanje šest tjedana prije neprijatelja; u tu svrhu potrebno je osigurati mostove kao i izvršiti potrebne pripreme za transportne brodove, koji bi Savom (na kojoj bi morala biti izgrađena najmanje dva mosta) mogli ploviti nizvodno od Slavonskog Broda prema (kad se ukaže potreba) Šapcu a nakon toga i do Beograda.”[16]

Eugen je na početku analize naglasio i potrebu brzog poduzimanja potrebnih koraka:

            “…najkasnije početkom svibnja vojska bi se okupila kod Petrovaradina ili u njegovoj okolici, jer smatram da će se time ovladati mnoge poteškoće…”[17]

Po pitanju jačine vojske koju treba opremiti za pohod, princ smatra kako je potrebno najmanje 35 000 pješaka:

“…ne samo za opsadu, nego i za posade brodova, cirkumvalacijske linije između Save i Dunava, kao i za osiguravanje mostova.”[18]

Nadalje, predlaže mobilizaciju snaga koje su pod feldmaršalom Rabutinom bile smještene u Erdelju u slučaju opsade Beograda:

“Prije nego što se pojavi neprijatelj, veći dio konjičkih pukovnija koje se nalaze u Erdelju trebale bi preko Dunava marširati prema Beogradu te dovršiti cirkumvalacijske i kontravalacijske linije[19] … Na kraju potrebno je podići most od Beograda prema Slankamenu tako da se, kada neprijatelj priđe i pokaže namjeru bilo diverzijom upasti u Erdelj ili prijeći Dunav, mogu dovesti u pomoć ne samo spomenute erdeljske pukovnije, nego i veći dio ostale konjice iz glavnice vojske…”[20]

U slučaju napada iz Beograda, Eugen predlaže oprez i držanje obrambenih položaja iza opsadnih linija:

“…barem dotle dok se ne ustanovi da neprijatelj nema namjeru započeti napad.”[21]

Pored nužnih vojnika i njihovog raspoređivanja, princ daje savjet i oko broja potrebnih topova. Ovdje on navodi broj od 80 topova većeg kalibra (Batterie-Stück), 100 manjih (Regiment-Stück), te 20 minobacača. Naglasio je i potrebu izgradnje odgovarajućih skladišta za opskrbu vojske ne samo na Dunavu, nego i na Tisi i Marošu:

“…kako bi vojska bila opskrbljena u slučaju potrebe operacija u Erdelju ili na drugoj strani Dunava, jer nije poznato kako i u kom pravcu neprijatelj namjerava izvršiti diverziju…”[22]

Kako bi se sve te zamisli uopće mogle sprovesti u djelo, od vitalne je važnosti osigurati potrebna novčana sredstva. U tu svrhu trebalo bi osnovati posebnu vojnu blagajnu, koja bi na vrijeme i na zadovoljavajući način ispunjavala prohtjeve i potrebe vojske. Taj nervus belli, kako ga Eugen naziva, nije se smio zanemariti želi li se pohod privesti zadovoljavajućem ishodu:

“Ovako važnu operaciju, koja bi mogla okončati rat, mnogo će bolje izvoditi plaćeni vojnik nego onaj neplaćen.”[23]

Princ je ponudio i rješenje u slučaju da se opsada Beograda pokaže preteškom zadaćom, gdje ponovno predlaže oprez i obrambeni stav:

“…smatram jedinim mogućim sve snage uputiti do Zemuna, gdje će se dobro utvrditi…te ondje čekati dolazak neprijatelja i prozreti njegove namjere…”[24]

Na kraju svoje analize, Eugen se osvrnuo i na prijedloge o opsadi Temišvara, ocijenivši ih neizvodivim zbog niza problema koji bi se pojavili pri takvom pokušaju, opskrbe, prepreka koje predstavlja močvarni teren, kao i prijevozna sredstva, a posebno prijetnja neprijateljskog pojačanja:

“…još se pamte poteškoće ranijih godina… kao što je poznato i da takva opsada ne može biti okončana prije nego što se neprijatelj pojavi na bojnom polju…”[25]

Svoje analize ostali su feldmaršali podnijeli u nekoliko narednih mjeseci Dvorskom ratnom vijeću, u kojima se većina složila o potrebi zauzimanja Beograda te pokretanja sporedne operacije napada na Bihać[26] radi stvaranja diverzije i odvlačenja pozornosti neprijatelja s Dunava na Bosnu, no kako se do travnja nije došlo do konsenzusa o tome na koji će se način voditi glavne operacije, car Leopold zatražio je da se 3. svibnja sastane Dvorsko ratno vijeće[27] na konferenciji kojom bi predsjedao Friedrich August i na kojoj bi se konačno usvojio ratni plan. Tijekom zasjedanja ove konferencije generali su priložili svoj votum, koji se u glavnim crtama nije bitno razlikovao od analiza koje su ranije priložili Ratnom vijeću.

Dragunska pukovnija Savojski
Dragunska pukovnija Savojski

Eugen je svoje mišljenje na konferenciji iznio 5. svibnja u 4 točke. Pod prvom predložio je kao najbolje mjesto za okupljanje vojske u blizini Zamjevca (Vörösmárton), zbog njegovog pogodnog položaja u smislu opskrbe i strateške važnosti. Iako je ranije smatrao da vojska mora biti okupljena najkasnije početkom svibnja, sad je izrazio sumnju da će to uopće biti moguće prije lipnja, jer veliki dio vojske još bio u pokretu i trebalo im je gotovo pet tjedana kako bi stigli. Nadalje, u sljedećoj točci, princ naglašava kako trenutno stanje ne dopušta nikakve opsade, kako zbog manjka sredstava, toliko i zbog godišnjeg doba. Osim toga, zbog stalne mogućnosti dolaska neprijateljskih snaga, potrebno je svu vojsku držati na okupu. Eugen je i ovdje ponovio svoj raniji prijedlog da se vojska utvrdi kod Zemuna,  podignu mostovi preko Dunava i postave skladišta na Tisi. Smatrao je to najboljim načinom da se kontrolira prilaz području od Petrovaradina prema Osijeku i nadziru nerpijateljska kretanja prema Erdelju. Kao posljednje, savjetovao je da se Rabutin s 3 pješačke i četiri konjičke pukovnije smjesti na granici s Vlaškom i Moldavijom nasuprot neprijatelju, odakle bi se lakše pridružili ostatku vojske u slučaju da Osmanlije krenu prema Beogradu preko Vidina.[28]

Četrnaesti svibnja izbornik Friedrich August je u 22 točke podnio caru svoj votum. Tražio je žurno okupljanje vojske između Mohača (Mohács) i Zmajevca, koja bi nakon toga marširala prema Pančevu i Zemunu preko Petrovaradina. Dok je ranije bio za ofenzivnu akciju, sad se i sam priklonio mišljenju da je bolje držati granicu pod nadzorom i biti spreman za eventualni osmanski napad.[29] Konačno je 20. svibnja i feldmaršal Rüdiger Starhemberg iznio svoje mišljenje koje se nije previše razlikovalo od ostalih, osim u tomu da je on smatrao da je bilo moguće još te godine zauzeti Beograd.

Njegov plan, kao i planovi mnogih drugih generala, zanemarivao je činjenicu da general Rabutin nije mogao stići sa svojim pukovnijama na Dunav kad bi to situacija zahtijevala jer ga je neprijatelj vrlo lako mogao, budući da bi se morao kretati na osmanskom teritoriju, zaustaviti i spriječiti da se pridruži ostalima. Isto se tako postavljalo pitanje izvedivosti obrane Erdelja ukoliko Osmanlije napadnu preko Vidina i Oršave: stići na vrijeme iz Zemuna bilo bi gotovo nemoguće.[30] Diverzija koja bi se poduzela u Bosni mogla je kupiti vrijeme, no odlučeno je da se ona odmah obustavi čim se pokaže da Bihać neće pasti u planiranom roku; general Auersperg[31] bi u tom slučaju napustio Bosnu i pridružio se ostatku vojske.

Konačno, 24. svibnja, na osnovu predložaka generala, usvojen je plan djelovanja. Okupljanje vojske započinje u lipnju, između Mohacsa i Zmajevca, ostatak pukovnija kod Koluta na lijevoj obali Dunava. Odredište je Petrovaradin. Rabutin je ostao u Erdelju, kako je u početku i bilo planirano, dok su Guido Starhemberg i zapovjednik Broda Johann Ferdinand Kyba[32] još u svibnju dovršili pripreme za napad na Bihać.

3.      Pripreme za rat

Osmanlije su se za sljedeću godinu također pripremali vojno i diplomatski. Posebne diplomatske veze održavane su s francuskim dvorom preko kojih je Louis XIV. financirao u više navrata Osmansko carstvo protiv Habsburgovaca.[33] Oni nisu doista vjerovali stabilnom savezu s nestalnim francuskim kraljem, no mito koje je ovaj poslao ključnim osobama na Porti prevagnulo je u korist novog pohoda čije su pripreme već bile u tijeku.

Osmanlije su, bez obzira na to, doživljavali velike poteškoće u podizanju borbene pripravnosti čemu je uzrok bila sve veća napregnutost ekonomskog i financijskog sustava carstva. Pad mogućnosti financiranja vojske bilježio se u posljednjih nekoliko desetljeća: dok se 1630. izdvajalo oko 77% proračuna za vojsku, do 1670. taj je iznos opao na 62,5 %. Timarski sustav više nije mogao biti glavni izvor prihoda za vojni proračun pa se do novih prihoda pokušavalo doći povećanjem starih i uvođenjem novih poreza, za razliku od ranijeg razdoblja kada su alternativa podizanju poreza bili kratkoročni zajmovi.[34] Tako je, primjerice, glavarina (cizye) kojoj su bili podvrgnuti podanici carstva nemuslimani (reaya, raja) i koja je iznosila sredinom 16. stoljeća 50-80 akči bila sredinom 17. stoljeća podignuta na iznos od 240 akči. [35] Povećanje poreza uvelike je olakšala značajna devalvacija novca, čime je gotovo posve iz uporabe izišao istanbulski zlatni dukat, kojeg su zamijenili manje vrijedni egipatski, tuniški, alžirski i drugi.[36] Jedan od novih poreza koje je uvela vlast bio je na kovnice novca, dok je drugi, puno važniji, bio porez na duhan. Njime se nastojala smanjiti potrošnja duhana jednako koliko i povećati prihodi, pa je na taj način u državnu blagajnu skupljeno oko 12 milijuna aspri (akči).[37] Timarski sustav također je doživio promjene. Prevladao je sustav iltizam, slobodni posjedi nisu se više davali u doživotno uživanje kao plaća za vojnu službu, nego su pripajani sultanovom hasu i davani u godišnji zakup pojedincima (mültezim) koji su s njih skupljali prihod za vladu uz dodatak koji bi zadržali za sebe.[38] Iltizam je kao sustav postojao i ranije unutar Osmanskog carstva, no njegova primjena u 17. stoljeću postala je raširenija i osigurala mültezimima (činovnici, dvorski službenici, vojnici) veći utjecaj i kontrolu nad izvorima prihoda. Međutim, vojna snaga i dalje je počivala na dva osnovna stupa: uživateljima timara, odnosno spahijama i kralježnicom osmanskog pješaštva, janjičarima.[39] Iako je Rycaut početkom sedamdesetih godina 17. stoljeća zabilježio negativan trend u osmanskoj vojsci, osjetno opadanje discipline, smanjena kvaliteta nekad elitnih janjičarskih odreda i opadanje opće motiviranosti vojske budući da se ratni podvizi više nisu nagrađivali,[40] francuski kroničar 1696. opisuje janjičarske odrede i spahije te piše kako je Mustafi uspjelo uvesti disciplinu, no sudeći prema daljnjim ocjenama, slabosti koje je naveo Rycaut i dalje postoje.[41]

Janjičar u paradnoj odori, oko 1700.
Janjičar u paradnoj odori, oko 1700.

Godina 1696. za Osmanlije bila nepovoljna iz više razloga. Osim što nisu iskoristili pobjede nad Habsburgovcima, Rusi su im preoteli važnu krimsku luku Azov, a u rujnu se osmjelio hrvatski banski namjesnik grof Keglević te zauzeo utvrdu Čaplju (danas Sanski Most). Grof  Šimun Forgač (Simon Forgách), ugarski general i kasniji pristaša Rakoczyjev, upao je u Bosnu i razorio nekoliko pograničnih utvrda (palanki).[42] Pripreme koje su započele u travnju 1697. obuhvaćale su izgradnju dunavske flote i okupljanju velike vojske kod Adrianopola (Edirne), koja je, osim ostalih, brojala oko 10 000 janjičara.[43] Kapetani luka Silistre, Ružduka i Nikopola, kao i vlaški vojvoda, poslali su u dunavsku flotu oko 22 plovila, šajki, dok je 10 galiota, 39 šajki i stotinjak splavova mobilizirano na trošak države.[44] Vijesti o okupljanju neprijatelja na Kupi navela je Osmanlije da brže oslobode kopneni put kroz Srbiju, preko Niša do Beograda, napučen hajducima i razbojnicima koji su nesmetano pljačkali i harali područjem.[45] Uspostavljanjem sigurnih komunikacija, vojska okupljena kod Adrijanopola dočekala je krajem travnja dolazak samog sultana Mustafe II.[46] Zbog već započete kršćanske opsade Bihaća, požurivao se dolazak preostalih postrojbi, pa se cijela osmanska vojna snaga zaputila na marš prema Sofiji tek 17. lipnja.[47]

Istodobno, carske su generale jednako mučili problemi financijske prirode u pripremi za obranu koliko i logistički. Državna blagajna nije raspolagala dovoljnim sredstvima kojima bi mogla financirati podizanje svih pukovnija kako je to bilo planirano. Ratno vijeće procijenilo je da je za vojne operacije bilo potrebno oko 56 tisuća pješaka i oko 33 tisuće konjanika, ukupno preko 88 tisuća vojnika.[48] Međutim, raspoloživa vojska u Ugarskoj brojala je tek oko 63 tisuće, jer je Rabutin pod svojim zapovjedništvom u Erdelju imao oko 19 tisuća vojnika, što je značilo da je glavnica vojske brojala tek nešto više od 44 tisuće vojnika. Dodatne snage očekivale su se od saveznika koji su se odazvali pozivu u pomoć: Danska, izbornici Saske, Brandenburga i vojvoda od Saxe-Gotha. Već nazočnoj vojsci Friedricha Augusta pridodano je 1697. godine još 4 000 ljudi, Danci su poslali 2010 vojnika, Brandenburg 3070. Novčanu pomoć u iznosu od 400 000 talira pružili su Nizozemska i Engleska. Na taj način gotovo da su bile dostignute brojke koje je predlagalo Ratno vijeće, vojsku jačine 80 tisuća ljudi i 80 topova.[49]

Dunavsku flotu također se moralo pod hitno obnoviti. Po ovim pitanjima konzultiran je admiral Saphorin, koji je predlagao izgradnju većih i bolje naoružanih brodova. U tom trenutku flota je brojala oko 9 bojnih brodova, šezdesetak manjih i neutvrđen broj šajki, što nije bilo dovoljno da bi pružile potporu kopnenim operacijama. I ovom je slučaju problem bio novac, koji nije stizao. Starhemberg je još u travnju ukazivao na problem stalnog odlaganja rješavanja teškog stanja u vojsci, za što je uglavnom krivio sporost i neučinkovitost Dvorske komore.[50] Osim što nije bio izgrađen niti jedan novi brod, nisu bili čak ni završeni radovi oko utvrđivanja Petrovaradina koji je bio ključna točka predstojećih akcija. Car je ove primjedbe shvatio ozbiljno pa je na sastanku zakazanom 5. svibnja osobno zatražio od Komore veću ažurnost. Saphorin je zahvaljujući tome dobio sredstva za izgradnju novih šest brodova i popravak postojećih.[51]  Starhemberg se nakon konferencije žurno vratio u Osijek, odakle je upravljao nedavno oslobođenom Slavonijom, kako bi se pobrinuo za okupljanje postrojbi i njihovo slanje na zborno mjesto kod Zmajevca, prije dolaska Friedricha Augusta.

Princ Eugen je 25. travnja imenovan zapovjednikom carskih snaga u Ugarskoj, no i dalje je bio pod vrhovnim zapovjedništvom izbornika, usprkos naporima i željama predsjednika Dvorskog ratnog vijeća Rüdigera Starhemberga da preuzme Augustovo mjesto.[52] Nedefiniran odnos prema njemu ponukao je Eugena da u pismu koje je poslao Dvorskom ratnom vijeću 13. svibnja zatražio upute o svojim odgovornostima kao pomoćnika glavnog zapovjednika izbornika Friedricha Augusta te ga izvijestio o stanju u vojsci i njegovim potrebama. Princa je u prvom redu zanimalo stoje li i dalje zapovijedi koje je izbornik primio kad je preuzeo zapovjedništvo, na koji način će se isplaćivati pomoćne postrojbe (ugarske i srpske) i gdje će biti raspoređene, te koliku posadu ostaviti u Bihaću ukoliko opsada uspije. Nadalje, njegov upit odnosio se i na stanje pograničnih utvrda, poljskog topništva i na smještaj skladišta s provijantima. Eugen je smatrao da je od velikog značenja utvrditi koliko je mostova preko Dunava, Tise i Save potrebno izgraditi. Između ostalog, zanimalo ga je i na koji će način funkcionirati zapovjedništvo: hoće li izbornik odluke donositi isključivo sam i po vlastitom nahođenju ili u konzultaciji s njim? U drugom dijelu svog dopisa, u kom je podnio izvještaj, princ Eugen ponovno je ukazao na problem izgubljenog vremena, neisplaćenih plaća, lošeg stanja topništva i brodovlja.[53]

Bilo se već duboko zagazilo u svibanj kad je napokon započeo opći pokret postrojbi. 3. lipnja 1697. svi generali i stožer formalno su primili zapovijed da se pridruže svojim postrojbama na terenu.

4.      Opsada Bihaća. Eugen vrhovni zapovjednik

Realizacija ideje o opsadi Bihaća kao načinu odvraćanja pozornosti neprijatelja od Dunava bio je dug proces opterećen preprekama i poteškoćama svih vrsta. Iako je bila izdana zapovijed za početak pokreta vojske u ožujku, tek se u travnju okupio značajniji broj postrojbi kod Karlovca i to nakon što je car poslao generla Franza Karla Auersperga, tadašnjeg upravitelja Karlovačkog  generalata, zaduženog za sprovođenje operacije zauzimanja Bihaća, u Graz da bi osigurao isporuku potrebnih zaliha i materijala. General se nakon toga zaputio u Karlovac, gdje je stigao 5. svibnja, zatekavši još nedovršene pripreme: visok vodostaj Drave i Mure bio je otežao transport iz Graza.[54] U svibnju se još užurbano radilo na popravljanju cesta između Karlovca i Slunja, dok je hrvatski ban Adam Batthyany na sebe preuzeo zadaću osiguranja Broda, kamo je u međuvremenu odveo bansku vojsku.

Opsada Bihaća 1697.
Opsada Bihaća 1697.

Zauzimanjem Bihaća, kojim bi se ne samo izvršila diverzija za operacije u Podunavlju nego i osigurala hrvatska granica, zagovarali su podjednako Auersperg i Batthyany. Prema glavnim procjenama, stare i zapuštene zidine Bihaća nisu predstavljale prepreku, dok je garnizon bio premali (najviše 400 vojnika unutar grada) da bi pružio veći otpor. Ipak, Ratno vijeće je u početku gajilo sumnje u uspjeh takvog pothvata, a Leopold ga je smatrao gubitkom vremena.[55] Car je ipak na kraju popustio te odobrio akciju; Auersperg je dobio zapovjedništvo nad skoro 10 000 ljudi te 32 topa[56] i upute da se ne zadržava više od potrebnog u Bosni ukoliko ne bude uspio u razumnom roku zauzeti grad. Podržavao ga je ban s 4 000 ljudi, a zapovjednik Broda Kyba krenuo je na istok kako bi spriječio dolazak osmanskog pojačanja iz Beograda.

Nakon izglađivanja nesuglasica između Aursperga i Batthyanyja oko podjele zapovjedništva (Ratno vijeće ipak je na kraju Auerspergu dodijelio regularne postrojbe, a banu ostale), vojska je iz Slunja krenula prema Bosni 5. lipnja. Zapovjednicima se žurilo zbog dojave da Osmanlije pojačavaju obranu Bihaća i već sljedećeg dana na juriš je zauzeta prva neprijateljska utvrda, Drežnik. Nakon prelaska Korane, stigli su ispred zidina Bihaća 9. lipnja.[57] Utvrda je bila puno bolje zaštićena nego što se predviđalo: zidine i tornjevi bili su obnovljeni, posada unutar grada u međuvremenu je narasla na nekoliko tisuća vojnika, a zapovjednik grada nije se ni odazivao na pozive na predaju, očekujući pomoć bosanskog paše.[58] Opsada je započela 13. lipnja, a ban je s vojskom pred Bihać stigao sedam dana kasnije, nakon što je zauzeo utvrdu Bijela Stijena nedaleko od Gradiške.[59]

Nakon snažne topničke paljbe koja trajala danima, napadači su se 24. lipnja odlučili na juriš na gradska vrata. Oko 1500 ljudi u tri kolone krenulo je u napad, no naišli su na odlučan otpor branitelja i uz teške gubitke se povukli. Iako je posada Bihaća bila u očajnom položaju, gubeći nadu u pomoć, katastrofa pred zidinama potaknula je među carskom vojskom govore o prekidu opsade. Graničari iz Varaždinskog generalata otvoreno izražavaju nezadovoljstvo nakon još jednog neuspjelog pokušaja miniranja zidina krajem lipnja, pa ih više od tisuću bježi početkom srpnja. U isto vrijeme, hrvatski ban, primivši vijest da je bosanski paša u pokretu prema Bihaću s 4000 ljudi, napušta opsadu. Preostale snage, svedene na broj od 2 300 ljudi, gube svaku nadu da će uspjeti osvojiti grad. Auersperg 3. srpnja odlučuje da je najrazumnije prekinuti opsadu i povući se, što je i učinjeno tri dana kasnije.[60] S preostalim snagama je prešao Dravu te se početkom kolovoza pridružio glavnici vojske u Ugarskoj. Tako je neslavno završio pokušaj diverzije zauzimanjem Bihaća, od početka nedovoljno dobro pripremljene i osuđene na propast zbog nepoznavanja stvarne situacije i stanja same utvrde.[61]

U međuvremenu došlo je do značajnih promjena u vrhu zapovjednog lanca carske vojske. Friedrich August dao je ostavku na položaj vrhovnog zapovjednika carske vojske u Ugarskoj kako bi se posvetio vlastitim ambicijama. Naime, još od lipnja prethodne godine, kad je u 67. godini života umro heroj obrane Beča, poljski kralj Jan Sobjeski, trajala je igra oko izbora novog kralja. Poljsko plemstvo (szlachta) imalo je značajnu moć u zemlji koja se najjasnije manifestirala u obliku prava na veto (liberum veto), pomoću kojeg su kontrolirali donošenje odluka u staleškoj skupštinu (sejm), kao i izbor kralja, kojeg se moglo birati čak i iz inozemstva.[62] Friedrich je bio jedan od izglednih kandidata, moguće čak i favorita, jer je poljsko plemstvo još prije smrti Sobjeskog s njegovim ocem pregovaralo o mogućnosti da on postane novi kralj Poljsko-Litavske unije. Saski izbornik se u ljeto 1697. vratio u Dresden; za poljskog kralja okrunjen je 15. rujna 1697. godine.[63] Zahvaljujući naporima predsjednika Dvorskog ratnog vijeća, kao i popularnosti u vojsci, Eugen je bio prvi izbor za upražnjeno mjesto koje je Friedrich August ostavio za sobom.

Princ je već 3. srpnja trebao žurno otputovati za Zmajevac, gdje je čekala vojska. Nekoliko dana prije odlaska ponovio je pisano svoje apele Dvorskom ratnom vijeću o rješavanju postojećih poteškoća vezanih za vojsku, topništvo, kretanje pomoćnih postrojba i dr. Zatražio je i da se Ratno vijeće očituje o Rabutinu i ovlastima koje je nad njim imao u slučaju da zatreba njegove postrojbe.[64] Princ je prije svog odlaska dobio od Dvorskog ratnog vijeća naputke i smjernice, koje je u carevo ime izdao i potpisao Rüdiger Starhemberg i koji su mu izričito naglašavali da izbjegava sukob s neprijateljem u najvećoj mogućoj mjeri:

            “Pošto je premalo vremena da bi se osigurali nužni preduvjeti, još manje potrebna novčana sredstva, ove godine nije moguće poduzeti neku ofenzivnu akciju ili opsadu… preporuča se [princu Eugenu, op.p.] da se na svaki način informira o namjerama neprijatelja i o njima redovito izvještava naše Dvorsko ratno vijeće… U slučaju da je neprijatelj tako slab… dobro razmotriti situaciju s generalitetom, osobito feldmaršalima. Kako sve trenutno ovisi o sretnom ili nesretnom ishodu jedne bitke, u nju se ne treba upuštati osim u slučaju velike prednosti i nade u uspjeh. Ukoliko vrijeme ne dopusti… Njegovoj Milosti da nama ili našem Dvorskom vijeću pošalje izvješće, neka to učini čim se pruži prilika…

Sastavljeno u Našem gradu Beču, 5. srpnja 1697., (L.S. ) Leopold.”[65]

Ovakve instrukcije bile su očito odraz lošeg stanja u vojsci kao i bojazan na koji je način ono moglo utjecati na borbenu spremnost i ishod eventualnih borbi s neprijateljem. O grandioznim planova o osvajanju Beograda i Temišvara više nije moglo biti ni govora, pa je Eugen dobio zadaću isključivo obrambene prirode. Iako su ga ovakvi naputci u mnogočemu ograničavali, princ je dobio prešutnu suglasnost da u presudnom trenutku, dakako, na vlastitu odgovornost, sam donese odluku o borbi lili uzmaku.

Ono što je po dolasku u Zmajevac 13. srpnja zatekao nije ga nimalo ohrabrilo. Po običaju, istog dana je poslao izvješće Ratnom vijeću u kojem je izrazio strahovanje da vojska se ondje nalazila, gotovo 45 000 ljudi, nema dovoljno provijanata za marš koji je pred njima.[66] U Zmajevcu se zadržao nekoliko dana, a onda vojsku poveo dalje, prema Somboru, poslavši grofa Solara s pismom u Beč kako bi izvijestio cara o nezavidnoj situaciji u kojoj se nalazio.  Do tada je već dobio informacije od Nehema, zapovjednika petrovaradinskog garnizona, da je sultan Mustafa II. s vojskom bio kod Niša te da se moglo očekivati kako će već krajem srpnja stići u Beograd.[67] Neuspjeh opsade Bihaća sad je Osmanlijama omogućio da koncentriraju veće snage na Dunavu. Pored toga, Eugen nije imao nikakve novosti o dolasku postrojbi prinčeva Commercyja i Vaudemonta, koji su tih dana gušili pobunu seljaka i nižeg plemstva u okolici Tokaja u Ugarskoj koja je izbila početkom istog mjeseca. Po dolasku u Sombor 20. srpnja princ i dalje nije imao nikakve novosti od Rabutina, koji nije odgovarao na njegove pozive da dođe iz Temišvara. Dio postrojbi koji mu je trebao stići od onih koji su opsjedali Bihać također nije stigao. U takvoj situaciji neprijatelj je, po njegovoj procjeni, mogao neometano zauzimati položaje na Dunavu, jer osim njega i generala Truchsesa nije bilo nikoga nazočnog od ostalih generala.[68] Princ Eugen još je jednom izvijestio Dvorsko ratno vijeće da se 22. srpnja nalazio u blizini Iloka te da bi po dolasku u Futog bio u stanju podrobnije pružiti detaljniji opis trenutnog stanja. Samo četiri dana kasnije Eugen je priveo marš kraju, dovevši povjerene mu postrojbe do petrovaradinske utvrde. Još uvijek se čekalo da u ondje pristignu i ostali generali sa svojima.

5.      Dolazak Mustafe II. u Beograd. Pokreti suparničkih vojski

Osmanska vojska, koja je, prema Eugenovim saznanjima, brojala do 100 000 ljudi[69], sredinom srpnja približavala se Beogradu. Pratila ih je dunavska flota od 16 galija, 30 frigata i 60 šajki. Sultana je u gradu čekao Husein-paša, zapovjednik utvrde, kao i Džafer-paša, upravitelj Temišvara, koji je već krajem srpnja zauzeo i opustošio utvrdu Karansebes. Po dolasku princa Eugena u Petrovaradin, Mustafa II. još nije bio u Beogradu (stigao je tek 10. kolovoza), no neprijatelj se već bio kretao prema utvrdi Titel i bio nazočan na prostoru između Slankamena i Srijemskih Karlovaca. Prema onom što se da iščitati iz Eugenovog pisma naslovljenog na cara od 26. srpnja, princ je planirao bez odlaganja već sljedeći dan nastaviti marš prema Kovilju, uz Tisu. Rabutin je i dalje tvrdoglavo odbijao odgovoriti na njegove pozive u pomoć, brineći više za sigurnost Erdelja, a Auersperga, čiju je konjicu očajnički trebao, također nije bilo. Tražio je da mu Vaudemont pošalje neke od svojih pukovnija, budući da mu zbog uspješnog slamanja pobune više nisu bili potrebni i to, po mogućnosti, onu husarsku pod zapovjedništvom Pavla Deaka, kako bi se na vrijeme moglo intervenirati u slučaju dolaska neprijatelja. Osim manjka vojnika, postojao je i problem generalnog stožera. Još uvijek ga nije bilo.

“…od cijelog generalnog stožera nema niti jednog čovjeka, samo teška bijeda koju je teško riječima opisati…”[70]

Situacija nije bila bolja ni što se ticalo provijanata: hrane za vojsku bilo je za najviše dva tjedna, neplaćeni budimski dostavljači odbijali su bilo što slati dok im se ne isplate zaostala dugovanja, a zbog nedostatka novca, Eugen je novac morao posuditi od svojih generala.

“U našoj ratnoj blagajni nema niti krajcare, zbog čega sam bio prisiljen posuditi 1000 guldena od grofa Herbersteina… od generala Börnera radi rješenja problema provijanata uzeti 1000 guldena…”[71]

Početkom kolovoza jaka oluja je srušila jedini most preko Dunava kod Petrovaradina, pa je Eugenu bilo potrebno nekoliko dana da ga popravi. 4. kolovoza pomaknuo je svoj tabor i vojsku istočnije, na mjesto zvano Rimski šančevi[72] ili rovovi (Römerschanze). Solar se u međuvremenu vratio, donijevši 100 000 guldena koje je car poslao Eugenu, no i pored toga, princ se i dalje žalio da mu pojačanja ne stižu te kako je nužno da se vojska što prije okupi kako Rabutin, odsječen u slučaju neprijateljskog napada, ne bi doživio Veteranijevu sudbinu.[73] Car je tek 10. kolovoza potvrdno odgovorio, navodeći kako su zapovijedi izdane da se u što skorijem svi generali sa svojim postrojbama dođu svom vrhovnom zapovjedniku.

U međuvremenu, Osmanlije su podigli mostove preko Dunava i Save, još uvijek ne otkrivajući svoje prave nakane. To je i razumljivo, jer usprkos brojnim vijećanjima u Beogradu, kojima je predsjedavao veliki vezir Elmas Mehmed-paša[74], nije stvoren jasan plan djelovanja. Ostali veziri duboko su negodovali zbog politike velikog vezira, no samo je Husein-paša imao hrabrosti otvoreno ga kritizirati zbog inertnosti. Savjetovao je da se odustane od ideje o prelasku Dunava kod Titela, smatrajući je pogibeljnom i nesigurnom zbog brojnih močvara, nego da se napadne Petrovaradin i osigura prijelaz preko Save. Takav je prijedlog odbijen kao kukavički, pa je odlučeno da se prijeđu Dunav, Tamiš i Tisa i tamo napadne neprijatelj.[75] Istog dana po svom dolasku u Beograd, Mustafa je izdao zapovijedi da se za 3 dana obave sve pripreme za pokret. Eugen više nije imao vremena za gubljenje, te je 12. kolovoza sazvao sjednicu generalnog stožera na kojoj bi bilo odlučeno na koji način dočekati neprijatelja. Generali su se jednoglasno složili da je bilo najvažnije požuriti Rabutinov i Vaudemontov dolazak u Petrovaradin i njegovo utvrđivanje.Već sljedećeg dana pristigao je u utvrdu pukovnik Monasterlija sa 700 konjanika i 1000 pješaka, a uskoro je u Kovilj Auersperg napokon doveo 4 konjičke pukovnije, 8 pješačkih bataljuna i 12 topova. [76]

Sultan Mustafa II. (1664. - 1703.)
Sultan Mustafa II. (1664. – 1703.)

Mustafa je 18. kolovoza napustio Beograd. Slijedeći raniju osmansku praksu, kako bi uštedio na vremenu, ostavio je iza sebe u Beogradu teško topništvo, ponijevši sa sobom 17 kulverina, 7 minobacača i 85 lakih topova, takozvanih zarbzena ili darbzena.[77] Osmanska riječna flotila također se približila Titelu i Slankamenu, o čemu je Eugen pisao caru 17. kolovoza, te ga obavijestio da je dao nalog Auerspegu da zauzme položaje u močvari između Kovilja i Titela te ondje izgradi potrebne mostove. Već sljedećeg dana sultan je s vojskom kod Pančeva prešao Dunav, a Eugen se nalazio u blizini Kovilja s vojskom kad ga je Nehem obavijestio da je sultan započeo s napadima na Titel 22. kolovoza.

„…primio sam obavijest da je on (sultan, op.a.) poslao u Beograd nešto janjičara, koji su odatle dovezli veliki brod, napunili ga streljivom i drugim sredstvima, zapalili te ga poslali na Titel…“[78]

Još uvijek ne naslućujući Mustafine stvarne namjere, Eugen je morao imati u vidu mogućnost provale na obje strane Tise. Pribojavajući se da bi Osmanlije nakon zauzimanja i razaranja Titela mogle presjeći put Rabutinu i tako ga izolirati u Erdelju, Eugen je 22. kolovoza odlučio okrenuti vojsku prema Čenti (mađ. Csenta), nedaleko od Titela.[79]

Eugen, s kojim su tada bili i generali Satrhemberg i Vaudemont, bez zastoja nastavlja svoj već započeti marš i njegove snage prolaze močvaru kod Siriga i Žablja, prema Bečeju. Na ponovljene priinčeve zahtjeve da se pridruži ostatku vojske i požuri prema Maloj Kanjiži, Rabutin javlja kako ne može stići u Arad prije 30. kolovoza[80]. Napokon, 26. kolovoza, vojska je stigla na svoje odredište te se utaborila nekoliko kilometara južno od Sente. Iako još nije bilo vijesti o sultanovom pomaku od Pančeva, izvidnici su javljali o neprijateljskim pokretima s druge strane Tise, što je i dalje ugrožavalo spajanje Eugenovih snaga s Rabutinovim. Sultan se već istog dana odlučio na akciju te je jedan dio njegove vojske krenuo prema Tisi, no ostatak je i dalje čekao te carska komanda još uvijek nije mogla predvidjeti što neprijatelj smjera. Do stvarne promjene je došlo 28. kolovoza kada je Nehem obavijestio Eugena da su Osmanlije svom silom napali Titel, na što je carski zapovjednik odlučio sljedeći dan napustiti položaje kod Čente i krenuti prema Titelu.[81]

Nehem je uspijevao odbijati napade osmanskog topništva i njihove riječne flotile od 27. kolovoza, kad je počeo zajednički napad, no istog dana kad je Eugen krenuo prema Titelu Nehem je morao narediti povlačenje, izgubivši oko 400 ljudi u obrani. Osmanlije su Titel posve razorili, nakon čega je cijela vojska krenula dalje: sultan je dio vojske poveo lijevom obalom Tise, a veliki vezir desnom. Obaviješten o ovim neprijteljskim manevrima, Eugen se odlučio ponovno vratiti u Sentu Princ u istom pismu piše caru kako mu je Rabutin javio da će istu večer ili u jutro sljedećeg dana biti u Kanjiži, te je bilo nužno što prije kreuti prema Petrovaradinu.

„..po spajanju vojski ne smije se gubiti ni trenutka, nego odmah marširati prema Petrovaradinu gdje se nadam stići do 5. rujna, ukoliko ne bude nepredviđenih situacija.“[82]

Bussy-Rabutin, Jean Louis Comte
Bussy-Rabutin, Jean Louis Comte

Doista, Rabutin je 31. kolovoza bio u Kanjiži, dok ga je slijedilo 8 topova u tom trenutku prelazeći Tisu kod Segedina; dva dana kasnije on i Eugen susreli su se u Bečeju.[83] Pored njihovih snaga, ovdje su bili i Vaudemont sa svojima te pukovnik Pavle Deak s 300 rackih pješaka i oko 2 000 husara., kojima je princ obećao 50 dukata ukoliko mu dovedu zarobljenika koji će dati točne informacije o kretanju neprijateljske vojske.[84]

U međuvremenu, 27 osmanskih plovila, pretežno šajki, približilo se Srijemskim Karlovcima i Petrovaradinu, a kopnena vojska razorila je Kovilj 1. rujna. Eugen je žurio prema Petrovaradinu, no kretanje kroz močvaru je činjenica da je neprijatelj razorio mostove kod Siriga činilo iznimno otežanim. Eugen obavještava cara u pismu od 7. rujna kako je izgubio dosta veremena zbog popravke mostova te opisuje detalje bojnog reda koji je uspostavio po dolasku u blizini Rimskih Šančeva, budući da je sultanova vojska bila u blizini. Iako je došlo do nekoliko manjih okršaja, Osmanlije nisu napali njima najbliže Eugenovo lijevo krilo.[85] Već 2. rujna Eugen je mogao nastaviti marš prema Petrovaradinu. Nije se dugo zadržavao u Bečeju, u kojem su Osmanlije ostavili iza sebe pustoš, nego nastavio dalje, pa je već istog dana u močvari kod današnjeg Srbobrana (mađ. Szenttamás) došlo do bliskog susreta s neprijateljem. Nekih tisuću konjanika bilo je zaposleno uništavanjem još jednog mosta što je Eugen spriječio slanjem dragunske pukovnije Styrum, koja je rastjerala neprijatelja i osigurala nesmetan prolaz.[86] Daljnji marš prema Petrovaradinu Eugen je naredio 6. rujna, iako stalno uznemiravan udarima osmanske konjice, čije su čarkaške akcije pokazivale da neprijatelj zazire od otvorenog napada. Neodlučnost na osmanskoj strani može se objasniti Mustafinim odbijanjem neke odlučnije akcije, za koju su bili njegovi podređeni i sami janjičari, koji su prijetili dezertiranjem. Njegova neaktivnost u Kovilju, gdje se već danima nalazio glavni osmanski tabor, omogućila je Eugenu da svoje maršom iscrpljene vojnike relativno sigurno dovede u Petrovaradin u noći između 6. i 7. rujna.[87]

6.      Senta

Već sljedećeg dana, točnije u noći između 7. i 8. rujna osmanske galije pojavile su se u blizini Kovilja. Princ Eugen je znao za ovo i poslao je nekoliko šajki kako bi izvidjele situaciju. U međuvremenu je u carski tabor stigao osmanski prebjeg, sphija, koji je tvrdio da je prethodne noći neprijatelj u punoj snazi prešao na desnu stranu Tise te već bio na putu prema Segedinu i Temišvaru, paleći sve pred sobom. Eugenovi izvidnici potvrdili su tek toliko da je neprijatelj doista bio u pokretu, na desnoj obali Tise. Bilo je jasno da je neprijatelj izabrao nepovoljniju rutu prema Erdelju, no Eugenu je isto tako bilo očito da sultan želi iskoristiti umor njegove vojske koja je tek završila svoj naporni marš te bez većih napora zauzeti Erdelj.[88]

„..da neprijatelj ondje ide, stoga odmah ujutro krećem za njim…u slučaju da mu je odredište Erdelj ili ima na umu nešto drugo uzvodno uz Tisu…“[89]

Ujutro 9. rujna Eugen je okupio svo raspoloživo pješaštvo, konjicu i topništvo te se zaputio u pravcu Srbobrana, kojim je prema posljednjem izvješću krenuo i sultan Mustafa.[90] Bez pogovora, Eugenove trupe koje su jedva dobile priliku za odmor u Petrovaradinu ponovno su bile na višesatnom maršu te su na odredište stigle ujutro 9. rujna, konjica nakon pješaštva. Most usred močvare kod Srbobrana također je bio uništen, te su se Eugenovi ljudi bacili na njegov popravak. Osim popravljenog, podignut je još jedan, sve pod budnim okom husarske straže koja je izviđala okolni teren. Uhvativši jednog teško ranjenog Tatara, doveli su ga u carski tabor gdje je otkrio kako sultan ide na Segedin te da je tog trenutka smještao vlastiti tabor kod Sente. Tatarov iskaz potvrdila su izviđanja, koja su također otkrila da se sultan spremao prebaciti svoju vojsku preko Tise, upravo kod Sente.[91] Eugen je u tom trenutku odlučio da neće dopustiti Osmanlijama da biraju kojim će smjerom ugroziti habsburške granice te je nakon izviđanja 10. kolovoza, koja su potvrdila njegove pretpostavke, pripremio sve za pokret prema Senti u jutro narednog dana.

Plan bitke kod Sente
Plan bitke kod Sente

„10. (kolovoza, op.a.) sam stoga održao ratno vijeće te o svemu informirao generale… jednoglasno je odobreno ono što sam već bio odlučio, da se bez daljnjeg odlaganja nastavi marš prema neprijatelju za kojeg više nije bilo nikakve dvojbe da želi Segedin te nije bio u položaju zadržavati se dulje od jednog dana…“[92]

Akciju koju je bio zamislio morao je izvesti najvećom brzinom, no princa je hrabrila činjenica da je sultanu nedostajalo konjice. S druge strane, iako je sebi stvorio relativnu slobodu kretanja u prethodnim danima, Mustafa je sigurno bio svjestan da se nalazi između čekića i nakovnja, sa segedinskim garnizonom, koji istina, nije bio prevelik, pred sobom i Eugenom za leđima s oko 50 000 vojnika.[93] Dodatne poteškoće za obje strane predstavvljao je močvarni teren koji se pružao uz Tisu i oko same Sente, posebice zapostavljanje i operacije konjice.

„U ranu zoru 11. rujna vojsku sam rasporedio u 12 kolona, konjicu u 6, s kojima je marširalo svo pješaštvo i topništvo, skupa s bataljunima te dragunskim eskadronima u sredini, dok je sve u začelju pratio ostatak konjice s namirnicama, teretom i konjima…u ovakvom redu pokret je nastavljen prije 9 sati ujutro…“[94]

U takvim se slučajevima princ uvijek oslanjao na lake konjanike husare, u prvom redu one pod komandom pukovnika Pavla Deaka, koji su mu tog jutra 11. rujna donijeli i prve vijesti o stanju u neprijateljskom taboru. Naime, jedan paša koji je predvodio izviđanje pao im je u ruke te su ga odmah doveli pred svog zapovjednika. Paši je zaprijećeno:

„..da će na mjestu ostati bez glave ukoliko ne kaže istinu…“

Uplašeni paša bez oklijevanja otkrio sve detalje koje je znao: kako je sultan bio u dogovoru s vođom ugarskih ustanika Tökölyjem, koji je bio s njim u taboru, i njegovim pristašama u Erdelju. Savjetovali su mu da ne napada prejako utvrđen Petrovaradin već da dođe pod Segedin, čiji je garnizon znatno slabiji. U tu svrhu je sultan kod Sente izgradio most preko Tise, pripremajući se za prijelaz u Erdelj. Paša je tvrdio kako je sultan s nekoliko tisuća konjanika bio već na drugoj obali, dok je ostatak vojske, teret i teško topništvo, upravo prelazilo ili još uvijek čekalo kod Sente. Paša nije znao reći koliko je točno vojske još uvijek bilo na ovoj strani Tise (osim da je ostalo nekih stotinjak topova), no priznao im je da se utvrdila iza rovova i teretnih kola.[95]

Izviđanje u okolini Sente potvrdilo je pašin iskaz: utvrđeno je kako je nekih šest kilometara južno od naselja izgrađen pontonski most od 60 brodova, zaštićen dubokim rovovima koji su se protezali tristotinjak metara ispred njega. Dodatnu zaštitu doista je pružao lanac teretnih kola[96], te je cijela ova zaštitna linija činila polumjesec, naslanjajući se jednim krajem na Tisu. Međutim, uočeno je i kako ta linija imala jednu slabost, budući da je na svom jugoistočnom kraju imala široku prazninu od nekih 400 metara. Na lokaciji mosta Tisa je bila široka stotinjak metara, a njezine obala gotovo vertikalno strma. Kako su Osmanlije Sentu prethodnog dana spalile, s tog mjesta bilo je moguće vidjeti gotovo cijeli njihov improvizirani tabor uz rijeku. Doista, s te strane Tise stajalo je gotovo cijelo neprijateljsko pješaštvo, nešto konjice te topništvo, doslovno nagurano ispred mosta.[97]

Bitka kod Sente, Johann Andreas Pfeffel
Bitka kod Sente, Johann Andreas Pfeffel

Ovaj izvještaj zbunio je Eugena, jer nije bilo uobičajeno da Osmanlije ostave pješaštvo tek tako nezaštićenim, na jednoj obali rijeke, s većinom konjice na drugoj. Zaključio je da se radi o pogrešci izazvanom panikom i željom da se što brže prijeđe rijeka, te je razmatrao mogućnosti za izravni napad. Bila je već sredina podneva i dan se bližio kraju, te je bilo od iznimne važnosti brzo djelovati ukoliko se ova izvanredna prilika željela iskoristiti. U protivnom, sultan je pod okriljem noći mogao dovršiti prijelaz svoje vojske, spaliti most iza sebe te imati otvoren put prema Segedinu.

„Krenuo sam s konjicom i nešto topništva naprijed, na sat vremena hoda do Sente, gdje sam se uvjerio u istinost ranijih izvješća…pričekao sam dolazak pješaštva te vojsku postavio u bojni red, i to desno krilo uz Tisu, a lijevo uz otvoreno polje…te ga zaštitio dvostrukom linijom i kada je sve ovo uređeno i bojni red formiran, oko pola četiri popodne pokrenuo sam napad. Približivši se Senti, vidjeli smo samo nekoliko tisuća konjanika…ponovno je stiglo izvješće da neprijatelj prelazi most te da vlada velika konfuzija pa sam sa svakog krila, iz drugog reda, izdvojio tri dragunske pukovnije i s nešto topništva poslao naprijed kako bi iskoristili konfuziju i napali neprijateljsko začelje..“[98]

Eugen osobno stavio se na čelo ovog napada. Uočivši iznenadan juriš carske vojske, osmanska konjica se odmah povukla iza rovova te je otvorena snažna topnička vatra na dragune, koje je princ ipak povukao prije nego što su im uspjeli nanijeti teže gubitke. Postrojbe u napadu povukle su se natrag u bojni red te je započeo pokret svih odreda prema neprijatelju, uz jednako snažan odgovor carskog topništva. Udar je bio žestok i toliko brz da su se veliki vezir i njemu podređeni rumelijski beglerbeg Džafer-paša i zapovjednik anatolskih odreda, Misirlisade Ibrahim-paša, našli u ozbiljnim poteškoćama. Osmanska konjica pokušala je iskoristiti povišenu obalu kako bi spriječila nadiranje carskog lijeog krila, no precizna i dobro usmjerena vatra topova natjerala ih je u bijeg prema mostu, pred kojim se dodatno pojačala konfuzija i unakrsna vatra.[99] Gotovo izgubivši kontrolu nad situacijom, Elmas Mehmed-paša naredio je spahijama koji su već bili na dugoj obali da se vrate u rovove. Gužva na mostu bila je već tolika da ga na konjima nije bilo moguće prijeći, te su sjahali i krenuli u bitku na nogama. Navodno je Tököly savjetovao Mustafi II. da uništi most i prepusti njihovoj sudbini velikog vezira i trupe koje su ostale na suprotnoj strani Tise. Iako sultan to nije želio učiniti, veliki vezir nije namjeravao odstupiti sa svog položaja, pomirivši se s neminovnim u nadi o junačkoj smrti.[100]

U tom trenutku, nakon povlačenja osmanske konjice, pokazala se Eugenu prilika zaobići neprijateljske utvrđene položaje i doprijeti do samog mosta:

„…na mjestu gdje se voda povukla nastao je prostor od nekih 40 do 50 stopa (15 metara, op.a.)… naredio sam da se ondje što prije dovuče nekoliko topova i dovede dio pješaštva s lijevog krila te poduzme napad prije onog s desnog, usprkos neprijateljskoj vatri…nakon što se lijevo krilo probije, pokrenuo se zajednički napad konjice i pješaštva, iznenadivši neprijatelja udarom s leđa. Rovovi (dva reda, jedan iza drugog te wagenburg u pozadini) bili su tako čvrsti i visoko postavljeni, da ih pješaštvo nije moglo probiti. Konjica, koja je s pješaštvom navalila na rovove jednakom žestinom, ne osvrćući se na topničku vatru, jurišajuči kao pješaci, što još u svom životu nisam vidio…“[101]

Konjica s oba krila i centra krajnjim je naporom nasrnula na neprijateljski položaj, što je zadivilo i samog Eugena. Praćena pješaštvom, započela je tešku borbu za rovove i obrambene osmanske linije, s kojih su polako uzmicali pod silinom udara. Prazninu u osmanskoj obrani na lijevom krilu, uzani prostor između obale i vode, osvojio je uskoro Starhemberg, potiskujući janjičare koji su nanosili teške gubitke njegovim odredima u očajničkoj obrani.[102] Napokon probijena obrana na oba krila, korz koju su prokuljali carski odredi, razoružala je Osmanlije sve hrabrosti što im je preostala i unijela potpun nered. Cijela njihova vojska okrenula je leđa pokušavajući se dočepati mosta i spasa, što je u trentku stvorilo krvav metež. Kirasiri i draguni sjahali su sa svojih konja i pješice, skupa s pješaštvom, progonili neprijatelja koji je bio u punom povlačenju i u potpunosti okružen, s mostom kao jedinim pravcem bijega. Eugen piše:

„Bataljuni s lijevog krila i boka odsjekli su neprijatelju prilaz mostu te je nastupilo grozno krvoproliće, kako u rovovima, tako i na mostu, kao i u vodi u koju su se bacali…Vojnici su toliko pobjesnili, da nisu pokazali ni najmanje milosti, iako su im paše i i časnici nudili mnogo novca; bilo je vro malo zarobljenika, a od mrtvih čija su trupla nabacana na pontonski most moglo se razanati da je osim cijelog osmanskog pješaštva poginulo i nekoliiko tisuća pripadnika sultanove garde…ova pobjedonosna akcija završila je krajem dana i činilo se kao da samo sunce oklijeva zaći dok nije obasjalo potpuni trijumf pobjedničkog oružja Vašeg Carskog Veličanstva.“[103]

U borbi je poginulo oko 20 000 osmanskih vojnika, a 10 000 utopilo ih se u Tisi. Poginuo je veliki vezir Elmas Mehmed-paša te Džafer-paša, Misirlisade Ibrahim-paša, Fasli-paša, bosanski beglerbeg, janjičarski zapovjednik (agassi) BaltasadeMohammed,kao i 13 drugih beglerbegova, 20 alaj-begova, preko 30 janjičarskih aga i spahija. Ostatak sultanove konjice koji se uspio spasiti, njih jedva 2000 dao se u divlji bijeg, dok je sultan pobjegao u Temišvar, ostavivši sav prtljag, namirnice i druga sredstva za sobom. U ogromnom plijenu koji je pao u ruke carskoj vojsci, konji, deve, volovi, streljivo i topovi, ratne zastave i sultanovi tugovi, najdragocjeniji je bio službena oznaka časti Velikog vezira, prsten koji je uvijek nosio na ogrlici oko vrata i koji još nikad nije pao u ruke nekom nevjerniku.[104] Na carskoj strani gubici su bili znatno manji, poginulo je 28 časnika i 401 vojnik, a ranjeno je 133 časnika i 1465 vojnika.[105] U jutro 12. rujna princ Eugen je u Beč poslao princa Vaudemonta s novostima o velikoj pobjedi, a slijedio ga je dragunski pukovnik Dietrichstein, noseći caru pisano Eugenovo izvješće.[106]

7.      Epilog

Predsjednik Dvorskog ratnog vijeća, Starhemberg, nakon što je car dobio obavijest o pobjedi kod Sente, u ime tijela kojim je predsjedavao, predložio je da se princ Eugen, zbog svog „razboritog držanja, pokazane hrabrosti i neumorne revnosti“,  kao i ostali generali i zapovjednici, nagradi kroz promaknuće.[107] Car je nakon zasjedanja 23. rujna, kojem su, osim ostalih, nazočili Starhemberg i Capara, pohvalio Eugena i njegovu veličanstvenu pobjedu, naglasivši kako njegova odana služba neće proći nenagrađena.[108] Car je svoje obećanje održao, pa je princ već iste godine nagrađen posjedima u južnoj Baranji, a iskovane su i posebne medalje u čast njegove pobjede.

Velika pobjeda i prednosti koju je ista donijela ipak nije mogla biti iskorištena za dovršavanje osvajačkih planova zbog već nastupajuće jeseni te se odustalo od opsade Beograda i Temišvara. Vojska se zaputila u zimske kvartire, no Eugen nije želio posve propustiti priliku iskoristiti potpuni raspad i rasijanje osmanske vojske koje je sada Bosnu ostavilo gotovo posve nebranjenom. S 4 000 konjanika, 2 500 pješaka, 12 topova i dva minobacača, uz graničarsko pojačanje koje je vodio general Kyba, Eugen je izvršio upad u Bosnu preko Save. Rabutinu je naređeno da za to vrijeme izvede diverzantsku akciju kod Pnačeva.[109] U akciji koja je započela okupljanjem vojske kod Osijeka 7. listopada 1697., a završila već istog mjeseca spaljivanjem prijestolnice Sarajeva, prošlo je gotovo bez otpora malobrojnih osmanskih snaga. Eugen se istim putem vratio preko Save 5. studenog.[110] Iako nije imala nikakve konkretne rezultate, operacija koju je princ Eugen poduzeo u Bosni pokazala je da Osmansko Carstvo, koje je još tog minulog proljeća i ljeta imalo grandiozne planove o vraćanju izgubljenih teritorija, nakon katastrofalnog poraza kod Sente nema više snage ni ljudstva oduprijeti se upadima na vlastiti teritorij, zbog čega je uskoro zatražilo mir. Već i sam umoran od „turskog“ rata koji je trajao gotovo neprekinut od 1683., car Leopold je odlučio diplomatskim putem ozvaničiti uspjehe postignute oružjem, te je 26. siječnja 1699. potpisan mir u Srijemskim Karlovcima, prvi pravi bilateralni ugovor koje je Osmansko Carstvo sklopilo s Habsburgovcima, formalno priznavajući njihova osvajanja na Savi i Dunavu.

OBJAVLJENI IZVORI:

  1. Merian, Carl Gustav: Theatri Europaei Continuati, Frankfurt, 1707.,XV.
  2. Heller, Friedrich: Militärische Korrespondenz des Prinzen Eugen von Savoyen. Aus österreichischen Original-Quellen, Wien, 1848., I.
  3. Lopašić, Radoslav: Spomenici hrvatske Krajine od god. 1693-1780, III., Zagreb, 1889.
  4. Paul Rycaut; Giovanni Battista Donado; Michele Foscarini; Berengano – Der neu-eröffnete Ottomannische Pforten Fortsetzung, 1700.
  5. Boethius, Christoph: Ruhm-belorberter, triumph-leuchtender und glantz-erhöheter Kriegs-Helm, VI., Nürnberg, 1698.
  6. Wiering, Thomas: Historischer Kern oder kurtze Chronica der merckwürdigsten Welt- und Wunder-Geschichte: So sich im Jahr 1697. hin und wieder in der Welt zugetragen haben, Hamburg, 1698.
  7. Arneth, Alfred: Bericht des Kurfürsten Friedrich August von Sachsen an Kaiser Leopold I., Archiv für Kunde österreichischer Geschichts-Quellen, 1854.,12.
  8. Ricaut, Paul: Istoria dello stato presente dell’Imperio Ottomano. Nella quale si contengono le massime politiche de’ Turchi…Venetia, 1672

LITERATURA:

  1. Heinrich Schwicker, Johann: Geschichte der Temeser Banats, Gross Becskerek, 1861.
  2. Edlen von Angeli, Moriz: Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen, Wien, 1876., II.
  3. Hammer, Joseph: Geschichte des Osmanischen Reiches, Pest, 1830.,VI.
  4. McKay, Derek: Prinz Eugen von Savoyen, Feldherr dreier Kaiser, Wien, 1979
  5. Schweigerd, Carl Adam: Österreichs Helden und Heerführer, Grimma, 1853., II.
  6. Wissgrill, Franz Karl: Schauplatz des landsässigen Niederoesterreichischen Adels vom Herren und Ritterstande, Wien, 1794., I.
  7. Klopp, Onno: Das Jahr 1683 und der folgende grosse Türkenkrieg bis zum Frieden von Carlowitz 1699, Graz, 1882.
  8. Faroqhi N., Suraiya: The Cambridge History of Turkey, Cambridge, 2006., III.
  9. Arneth, Alfred: Das Leben des kaiserlichen Feldmarschalls Grafen Guido Starhemberg, Wien, 1853.
  10. Henderson, Nicholas: Prinz Eugen, Der edle Ritter, München, 1986
  11. Czok, Karl: August der Starke und seine Zeit, München, 2012.
  12. Strauss, Anton: Neue militärische Zeitschrift, Wien, 1811., III.
  13. Herre, Franz: Prinz Eugen, Europas heimlicher Herrscher, Stuttgart, 1997.
  14. Bassett, Richard: For God and Kaiser, The Imperial Austrian Army, 1619-1918, Yale University Press, New Haven, London, 2015
  15. Whaley, Joachim: Germany and the Holy Roman Empire from the peace of Westphalia to the dissolution of the Reich 1648 – 1806, Oxford, 2012
  16. Meynert, Hermann: Geschichte des Kriegswesens und der Heeresverfassung in der österreichischen Monarchie während des dreißigjährigen Krieges und bis zum Tode des Kaisers Leopold I., Wien, 1854.
  17. Murphey, Rhoads: Ottoman warfare, 1500–1700, London 1999
  18. Popović R., Mihajlo: Der Friede von Carlowitz 1699., Leipzig, 1893.
  19. Wrede, Alphons von: Geschichte Der K. Und K. Wehrmacht, Wien, 1898.
  20. Pamuk, Sevket: A Monetary History of the Ottoman Empire, Cambridge University Press, 2000.
  21. Imber, Colin: The Ottoman Empire, 1300-1650: The Structure of Power, New York, 2002.
  22. Shaw J., Stanford: History of the Ottoman Empire and Modern Turkey Volume 1, Empire of the Gazis The Rise and Decline of the Ottoman Empire 1280-1808, Cambridge University Press, 1976
  23. Aksan, Virginia H.: Ottoman Wars, 1700–1870: An Empire Besieged, London & New York, 2007
  24. Ágoston, Gàbor: Guns for the Sultan, Military Power and the Weapons Industry in the Ottoman Empire, Cambridge University Press, 2005
  25. Kriegs-Chronik Österreich Ungarns, Mittheilungen des k.k. Kriegs-Archivs, III., Wien, 1887.

[1] Heinrich Schwicker, Johann: Geschichte der Temeser Banats, Gross Becskerek, 1861., 238.

[2] Mustafa II. bio je treći sin Mehmeda IV., zbačenog 1687. Na prijestolju je naslijedio svog strica Ahmeda II. (1691. – 1695.). Povjesničar Contarini opisuje ga kao pristalog mladića od trideset godina, skladno građenog, ambicioznog i željnog ratničke slave. Contarini, Camillo: Istoria della guerra di Leopoldo primo imperadore e de’ principi collegati contro il Turco dall’anno 1683., II., Venezia, 1710., 462. Pohod sultana Mustafe II. 1696. godine opisao je službenik francuskog veleposlanika pri Visokoj Porti, Charlesa Ferriola, kojeg je Louis XIV. poslao da prati sultanove vojne operacije. On Mustafu opisuje kao ružnog i zapuštenog, ali također ambicioznog i slavohlepnog. Relation de la campagne de Sultan Mustapha, en 1696, avec un journal de Toulon à Constantinople et de Constantinople à Belgrade. Bibliothèque nationale de France, Département des manuscrits Français, 10776., 18-20.

[3] Edlen von Angeli, Moriz: Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen, Wien, 1876., II., 7.

[4] Hammer, Joseph: Geschichte des Osmanischen Reiches, Pest, 1830.,VI., 612.

[5] Ibid, 612.

[6] Prema onome što su izborniku otkrili neki zarobljenici, Temišvar je imao posadu od 10 000 vojnika, sačinjenju uglavnom od Albanaca (Arnauta) i janjičara. Kriegs-Chronik Österreich Ungarns, Mittheilungen des k.k. Kriegs-Archivs, III., Wien, 1887., 162.

[7] Titelskim garnizonom od 9 000 ljudi je zapovijedao pukovnik Truchses kome je u pomoć pristigao general Heidersheim, a u blizini se nalazio i Guido Starhemberg s 12 000 vojnika, zadužen da izbornika izvještava o pokretima Osmanlija na Dunavu. Most na Tisi kod Žablja bila je njegova veza s glavnicom opsadnih snaga kod Temišvara. Edlen von Angeli, Feldzüge, II, 1:8; Merian, Carl Gustav: Theatri Europaei Continuati, Frankfurt, 1707., XV., 3.

[8] Arneth, Alfred: Bericht des Kurfürsten Friedrich August von Sachsen an Kaiser Leopold I., Archiv für Kunde österreichischer Geschichts-Quellen, 1854.,12., 225. Izbornik je u izvješću poslanom caru 1. listopada 1696. pokušao opravdati svoje postupke na bojištu te godine.

[9] Hammer, 623., Kriegs-Chronik, 163.

[10] Merian, 5., Schwicker, 248.

[11] Arneth, Bericht, 229. Charles Thomas de Lorraine-Vaudémont (1670. – 1704.), od 1700. feldmaršal. Poginuo je u Italiji boreći se uz Eugena u Italiji protiv Francuza.

[12] Ibid, 251. S druge strane, on je neuspjeh pravdao kašnjenjem plaća vojnicima, nedostatkom hrane i vode te smještaja, a nije poštedio ni svoje podređene časnike koje je optužio za neposlušnost, neodgovornost i nesposobnost. Ibid, 231.

[13] McKay, Derek: Prinz Eugen von Savoyen, Feldherr dreier Kaiser, Wien, 1979, 39.

[14] Karl Theodor Otto, prvi knez od Salma (1645.–1710.), Hermann Otto II. von Limburg-Styrum (1646.-1704.), grof Siegbert Heister (1646.-1718.) i Jean-Louis de Rabutin, comte de Bussy (1642.-1717.). Rabutin je u službu cara Leopolda stupio netom prije opsade Beča 1683., služivši prije pod Karlom Lotarinškim u ratovima protiv Francuza. Borio se u Ugarskoj i teško ranjen kod Beograda 1688., vratio se na zapadno bojište, da bi ga Leopold nakon Veteranijeve smrti zadužio za vojsku u Erdelju kao konjičkog generala. Schweigerd, Carl Adam: Österreichs Helden und Heerführer, Grimma, 1853., II., 885.-886.

[15] Angeli, 14.

[16] Heller, Friedrich: Militärische Korrespondenz des Prinzen Eugen von Savoyen. Aus österreichischen Original-Quellen, Wien, 1848., I., 119.-120.

[17] Ibid, 121

[18] Ibid, 121.

[19] Radi se o unutarnjim i vanjskim utvrđenim linijama (zidinama, odnosno palisadama) koje bi osiguravale opsadu. Cirkumvalacijske okružuju sam grad, odsijecaju ga od okoline i služe za odbijanje napada iz opsjednutog grada, dok kontravalacijske štite opsadnu vojsku od eventualnog napada s leđa. Najpoznatiji rani primjer takvog sustava opsade bila je Cezarova opsada galskog uporišta Alessie 52. pr. Krista.

[20] Heller, 122.

[21] Ibid, 122.

[22] Ibid, 124.

[23] Ibid, 124.

[24] Ibid, 124.-125.

[25] Ibid, 125.

[26] O mogućnosti takve operacije princ Eugen je raspravljao još početkom 1697. s hrvatskim banom Adamom Batthyányem, pismo poslano iz Beča 4. siječnja, Ibid, 115.

[27] Na konferenciji su sudjelovali, pored Rüdigera Starhemberga, predsjednika Dvorskog ratnog vijeća, princ Eugen, Heister, Caprara, Vaudemont i Breuner.

[28] Angeli, Suppl., 11-13.

[29] Ibid, 20.

[30] Ibid, 21.

[31] Franz Karl von Auersperg (1660.-1713.), izdanak stare štajerske plemićke obitelji, postao je pukovnik u carskoj vojsci u dvadesetoj godini života. Nakon namještenja u Karlovcu i borbi s Osmanlijama kod Bihaća i Sente, borio se u Italiji uz princa Eugena protiv Francuza u ratu za španjolsko nasljeđe, a po završetku istog postavljen je za upravitelja u Šleskoj. Wissgrill, Franz Karl: Schauplatz des landsässigen Niederoesterreichischen Adels vom Herren und Ritterstande, Wien, 1794., I., 259.

[32] Johann Ferdinand Kyba, barun von Kinitzfeld (1648. – 1703.), od 1693. zapovjednik utvrde Brod. Aktivan već od zime 1697. godine, kad je sa 100 husara i 300 hajduka prešao Savu te napao i opustošio grad Tešanj, pobivši osmanski garnizon u njemu. Rycaut, Paul: Der neu-eröffnete Ottomannische Pforten Fortsetzung, Augsburg, 1700., 767.

[33] Državni tajnik, markiz de Torcy, poslao je 19. siječnja 1697. preko francuskog posrednika u Carigradu pismo Louisa XIV sultanu u kojem ga uvjerava kako Francuska ostaje njegov vjerni saveznik i kako “najkršćanskiji kralj” čini sa svoje strane sve kako bi diplomatskim putem oslabio njihovog zajedničkog neprijatelja, cara Leopolda. Klopp, Onno: Das Jahr 1683 und der folgende grosse Türkenkrieg bis zum Frieden von Carlowitz 1699, Graz, 1882., 506.

[34] Murphey, Rhoads: Ottoman warfare, 1500–1700, London 1999, 57.

[35] Faroqhi N., Suraiya: The Cambridge History of Turkey, Cambridge, 2006., III., 119.

[36] Hammer, 628. Nakon 1586. akča se počela „kvariti“, u smislu da je u njezinu sastavu omjer srebro – zlato sve više pretezao u korist bakra. Budući da je uvoz američkog srebra doslovno srušio cijenu domaćeg, oko 1640. došlo je do naglog zatvaranja mnogih osmanskih rudnika na Balkanu. Mehmed IV. uveo u uporabu novu kovanicu, para, a zlatne i srebrne kovanice cirkulirale su od tada uglavnom u krugu najviših dvorskih činovnika. Do 1680. nije bilo zapaženijeg kovanja bakarnog novca, no ono se naglo povećalo 1689/91. (tzv. mangir). Od 1690. u Osmanskom Carstvu, po uzoru na europski groš, kuje se novi srebrni zlatnik gurush, koji je vrijedio 40 para i „težio“ 120 akči. Pamuk, Sevket: A Monetary History of the Ottoman Empire, Cambridge University Press, 2000., 136, 139, 142, 145-146, 160.

[37] Hammer, 627.

[38] Faroqhi,120.

[39] Iako su i dalje za neprijatelje predstavljali opasnost kao i u vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, od kraja 16. stoljeća, s raspadom timarskog sustava i rastom potrebe za većom vatrenom moći, broj spahija se polako smanjuje, a broj janjičara povećava. S 80 000, koliko ih je bilo sredinom 16. stoljeća, spali su na broj od 50 000. Marsiglijeva brojka od 65 000 regrutiranih 1683. ne predstavlja stvaran broj janjičara koji su bili sposobni sami se opremiti i odazvati pozivu u rat. Aksan, Virginia H.: Ottoman Wars, 1700–1870: An Empire Besieged, London & New York, 2007, 55. Janjičari, s druge strane, bilježe stalni rast u svojim redovima. Do kraja Sulejmanove vladavine janjičara ima oko 20 000, a nekoliko desetljeća kasnije, krajem Dugog rata 1606., taj broj je porastao na 35 000. Nagađa se kako njihov ukupan broj ipak nikad nije prešao brojku od 40 000, a budući da nakon 1650. nema pouzdanih osmanskih izvora koji bi dali točnu statistiku, preostaje još samo Marsiglijeva procjena o 30 000 janjičara okupljenih za Kara Mustafin pokušaj osvajanja Beča 1683. Novačenje janjičara putem devşirme (posljednji put se ova praksa spominje 1666. godine) polako je napušteno te u njihove redove ulaze rođeni muslimani i etnički Turci. Ibid, 48 – 49.

[40] Ricaut, Paul: Istoria dello stato presente dell’Imperio Ottomano. Nella quale si contengono le massime politiche de’ Turchi…Venetia, 1672,  234 -235.

[41] Također, tom su prilikom navedene i brojke od 45 000 pješaka, od čega je 15 000 janjičara, dok je spahija oko 4 000. Relation, 24-25.

[42] Merian, 9., Hammer, 625.

[43] Boethius, Christoph: Ruhm-belorberter, triumph-leuchtender und glantz-erhöheter Kriegs-Helm, VI., Nürnberg, 1698., 1244.

[44] Ibid, 631.

[45] Relation, 22.

[46]Carski agent Caspar Sandoro izvijestio je Leopolda da je jačina osmanske vojske sredinom srpnja kod Beograda bila 55 do 60 tisuća ljudi (od toga 3 000 pješaka iz Bosne, 8 000 Albanaca, 6 000 janjičara i 8 000 lokalnih). Angeli, 52.

[47] Hammer, 633.

[48] Krajem 1696. godine carsku vojsku činilo je 36 pješačkih i 34 konjičkih (19 kirasirskih, 12 dragunskih i 3 husarske) pukovnija, koje su bile stacionirane na raznim krajevima carstva. Blizu 20 000 vojnika nalazilo se na Rajni, na granici s Francuskom, 3 500 u Španjolskoj, a više od 10 000 u Ugarskoj. Angeli, 26.

[49] Ibid, II,29.

[50] Arneth, Alfred: Das Leben des kaiserlichen Feldmarschalls Grafen Guido Starhemberg, Wien, 1853., 186.

[51] Onovremeni izvori spominju dodatne poteškoće koje su za riječni promet predstavljali razbojnici koji su pljačkali između Budima i Osijeka. Na kraj im je napokon stao zapovjednik petrovaradinske utvrde, general Nehem (Theodor Heinrich von Nehem ili Neheim, umro 1713.), sa svojim brodovljem u okršaju u kojem je čak ranjen u koljeno. U svibnju je vođa razbojnika zarobljen te sproveden u Osijek gdje je pogubljen. Boethius, 1243.

[52] U pismu caru Starhemberg se izrazio riječima: “Ne znam nikoga tko posjeduje više razumijevanja, iskustva, poduzetnosti i žara u carevoj službi, plemenitijeg i nesebičnijeg, koji je više voljen od svojih vojnika, osim princa.” Henderson, Nicholas: Prinz Eugen, Der edle Ritter, München, 1986, 63.

[53] Angeli, Suppl., 14.-16.

[54] Ibid, 48.

[55] Ibid, 75. Bez obzira na to, o mogućnosti napada na Bihać sam Leopold je govorio u nalogu izdanom 30. lipnja 1696. o uređenju stečenih posjeda u Lici i Krbavi. Lopašić, Radoslav: Spomenici hrvatske Krajine od god. 1693-1780, III., Zagreb, 1889., 34.-35.

[56] Kriegs-Chronik, 166.

[57] “…welches ein an dem Unna Fluβ gelegener Ort und die Haupstatt des jenigen Theils von Croatien iβt welches noch unter Turckischer Gewalt steher…” Merian, 115. Bihać je od 1592., kada ga je zauzeo Hasan-paša Predojević, bio pod osmanskom vlašću. Rycaut, 769.

[58] Angeli, Suppl., 81.

[59] Kriegs-Chronik, 167.

[60] Ibid, 90.

[61] Leopold ponovno nalaže Ratnom vijeću 23. srpnja 1697. da se pobrine za uređenje situacije u Lici i Krbavi jer „…die vorgehabte belägerung Wihätsch den verhofften ausgang nicht erraichet, mithin beede graffechaften Lika vnd Carabavia widerumb in nicht geringer feindts gefahr stehen vnd dahero die hohe noth erfordert, das auf deren conservation, woran vns vnd denen anliegenden provinzen sehr vill gelegen, bestermassen gedacht werde.“ Lopašić, 97.

[62] Czok, Karl: August der Starke und seine Zeit, München, 2012., 48.

[63] Postoje razlozi za vjerovati da su za Friedrichov izbor posebno lobirali Rüdiger Starhemberg i princ Eugen, kako bi potonjem oslobodili put za imenovanje vrhovnim zapovjednikom. McKay, 40.

[64] Eugenovo pismo Dvorskom ratnom vijeću datirano 29. lipnja 1697., Angeli, Suppl., 17.-19.

[65] Strauss, Anton: Neue militärische Zeitschrift, Wien, 1811., III., 8.-9.

[66] U ovaj broj spadalo je 29 590 vojnika plaćenih iz careve blagajne i 15 000 saskih. Postrojbe na koje se još računalo bile su one princa Vaudemonta (10 000) grofa Auersperga (5 500) i Rabutina (7-8 000), koje su uglavnom činile konjičke pukovnije. Ovom broju pridodale bi se još carske postrojbe koje još nisu pristigle te one kod Petrovaradina (ukupno oko 5 000 vojnika), kao i husarske pukovnije Pavla Deaka i Palffyja (3 000). Konačan broj vojnika pod Eugenovim zapovjedništvom po ovim bi proračunima iznosio 75 000, no brojka se ipak pokazala preoptimističnom zbog velike razlike između optimalnog i stvarnog broja vojnika po pukovnijama: do 13. kolovoza nije ih bilo više od 30 000 na zbornom mjestu, a na bojno polje kod Sente princ nije doveo više od 50 000 ljudi. Angeli, 108. – 109., 110. Po drugim provcjenama, točan broj vojnika u tom trenutku iznosio je 44 600. Kriegs-Chronik, 168.

[67] Heller, 127.

[68] Ibid, 128.

[69] Strauss, 11.

[70] Heller, 132.

[71] Ibid, 132.

[72] Rycaut, 777. Mjesto postoji danas pod istim imenom, kao jedno od naselja grada Novog Sada.

[73] Heller, 135.

[74] Elmas, na turskom „Lijepi“. Pašu je za velikog vezira postavio Mustafa II. odmah nakon što je stupio na vlast, iako nije imao nikakvih ratničkih sposobnosti ni upravljačkog iskustva. Contarini, 466. Sultan je smatrao da je to nebitno jer je veliki vezir trebao samo izvršavati njegove naloge. Relation, 18.

[75] Hammer, 635., Angeli, 114.-115. Nehem je javio Eugenu da su Osmanlije viđene u blizini Titela, gdje se nalazio sa svojim postrojbama.

[76] Angeli, 118., Rycaut, 777. – 778.

[77] Ova vrsta topova bila je najpopularnija u osmanskoj vojsci. Riječ „zarbzen“ ili „zarbuzan“ znači “top za razbijanje“, no češće je služio kao komad poljskog topništva nego u opsadama. Postojalo je nekoliko tipova ovih topova : şahi, odnosno veliki, miyăne, srednji i küçük, mali. Prema izvorima iz sredine 16 stoljeća mali darbzeni (zarbuzan-i küçük) koristili su kalibar od 300 dirhema (težine 920 g), srednji (zarbuzan-i vasat) projektile od jednog okka (1.23 kg), dok su veliki darbzeni (zarbuzan-i büzürg) ispaljivali kalibar od 2 okka (2.5 kg). Ágoston, Gàbor: Guns for the Sultan, Military Power and the Weapons Industry in the Ottoman Empire, Cambridge University Press, 2005, 83.

[78] Heller, 144., Merian, 117.

[79] Strauss, 12.

[80] Boethius, 1254., Angeli, 125.

[81]Ibid, 128.

[82] Iz pisma princa Eugena caru, 31. kolovoza 1697., Heller, 145. – 146.

[83] Angeli, 133.

[84] Heller, 147.

[85] Ibid, 149. – 151.

[86] Angeli, 136., Kriegs-Chronik, 169.

[87] Ibid, 141.

[88]Ibid, 142.  

[89] Heller, 153.

[90] Močvara oko Siriga, odnosno desna strana Tise. Merian, 117.

[91] Kriegs-Chronik, 169.

[92] U svom obimnom i detaljnom pismu koje je princ Eugen sastavio i uputio caru 15. rujna 1697., s opisom događaja neposredno pred samu bitku kao i njezin cijeli tijek. Heller, 155.

[93] McKay, 42.

[94] Heller, 153.

[95] Ibid, 156.

[96] Tzv. wagenburg, odnosno pokretna tvrđava, defanzivna taktika isprva korištena u husitskim ratovima u 15. stoljeću, a nakon toga u borbama protiv Osmanlija, koji su istu kansije preuzeli i često uspješno koristili.

[97] Angeli, 147.

[98] Heller, 158. Bojni red carske vojske pred bitku, centar: Princ Eugen Savojski, feldmaršal i glavni zapovjednik, Börner, zapovjednik topništva (Feldzeugmeister), grof Reuss, zapovjednik topništva, Auersperg, podmaršal, von Röbel, general-bojnik (General-Wachtmeister) i von Schlabrendorf (zapovjednik brandeburških trupa).

Desno krilo: zapovjednik topništva grof Heister. Prva linija: grof Gronsfeld, feldmaršal, grof Schlick, general bojnik i von Vitry. Druga linija: barun Truchses, podmaršal, grof Salaburg, general-bojnik, grof Herberstein.

Lijevo krilo: Grof Starhemberg, zapovjednik topništva. Prva linija: grof Corbelli, general-pukovnik. Hasslingn i grof Pfeffershofen, general-bojnici. Druga linija: princ Vaudemont, podmaršal, Beust, general-bojnik i knez Liechtenstein. Ukupno 51 bataljun, 112 eskadrona konjice i 60 topova. Angeli, 148. – 151.

Pješačke ukovnije koje su sudjelovale u bitci (u većini slučajeva navedene prema imenima koje su dobile u 19. stoljeću):  Hoch- und Deutschmeister (formirana 1696.), Georg, Prinz von Sachsen (1629.), Leopold Salvator, Erzeherzog (1682.), Heinrich, prinz von Preussen (1681.), Reinländer, Wilhelm Freiherr von (1662.), Pürcker von Pürkhain, Vincenz Freiherr von (1672.), Leopold II., König der Belgier (1682.), Daublebsky von Sterneck, Moriz Freiherr (1683.), Browne, Freiherr von Montany und Camus (1683.), Ernst August, Herzog von Cumberland (1674.), Beck, Friedrich Freiherr von (1682.), Starhemberg, Ernst Rüdiger Graf von (1661.), Rainer, Erzherzog (1682.), Wrede, Alphons von, Geschichte der K. u. K. Wehrmacht Die Regimenter, Corps, Branchen und Anstalten, I, Wien, 1898., 138. – 537.

Pomoćne postrojbe: hajdučka pukovnija grof Palffy (1688.), Ferdinand, Grossherzog von Wurzburg (1672.), De Vaux, Thierry Freiherr von (1682.), Stain, Leopold Graf (1629.), Wrede, II., 174. – 275.

Konjičke pukovnije, kirasirske: Paar, Eduard Graf (1672.), Kaiser Ferdinand (1672.), Carl V., Herzog von Lothringen (1663.), Ferdinand, Erzherzog, Kronprinz (1685.), Montecuccoli, Fürst und Reichsgraf Raimond (1619.), Caprara (1629.), Fürst Pignatelli-Belmonte (1632.), Kokorowa (1674.), Kleinholdt, Johann Wilhelm Freiherr (1684.), Thurn -Valle-Sassina, Anton Graf (1657.), Podstatzky, Franz Karl Graf (1682.), Czartoryski-Sangusco, Adam Fürst (1682.), Albrecht, Erzherzog (1682.), dragunske: Liechtenstein, Johannes Joseph Fürst von (1631.), Liechtenstein, Johann Fürst (1682.), Kaiser Franz Joseph (1688.), Savoyen, Eugen Franz Prinz von (1682.), husarske: Palffy ab Erdod, Andreas Graf (1696.), Nadasdy auf Fogaras, Franz Leopold Graf (1688.), Wrede, III., 133. – 684.

[99] Angeli, 152.

[100] Ibid, 152.

[101] Heller, 160.

[102] Arneth, Das Leben, 198.

[103] Heller, 160.

[104] Henderson, 67.

[105] Angeli, 156.

[106] Ibid, 157.

[107] Strauss, 38.

[108] Ibid, 39.

[109] Kriegs-Chronik, 171.

[110] Ibid, 172.

Siniša Đuričić
Siniša Đuričić Diplomirao sam povijest na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Zanima me vojna povijest, posebno 17. i 18. stoljeće, kao i lokalna povijest Slavonije i Baranje istog razdoblja, a na istu sam temu objavio i nekoliko stručnih radova. Prošle godine (2018) sudjelovao sam na znanstvenom skupu „Slojevi kulture Baranje“ u Novom Sadu, na temu povijesti njemačkih naselja u Baranji od kraja 17. do početka 20. stoljeća. Živim u Osijeku.