Novi vijek

Bitka kod Nagyharsányja 1687.

1.05Kviews

Tijekom Bečkoga rata 1684–99. vojske kršćanske Svete lige (Austrija, poljsko-litavska unija i Mletačka Republika, te Rusija od 1686.) nanijele su Osmanlijama niz vojnih poraza s mirom u Srijemskim Karlovcima (1699.) kao konačnim rezultatom. Bitka na južnoj mađarskoj granici kod sela Nagyharsány (Aršanj) jedna je od takvih pobjedničkih epizoda Svete lige.

Uvod

U skladu s već zacrtanim vojnim planovima na vijećanjima Dvorskog ratnog vijeća u Beču (Hofkriegsrat), po zauzimanju Budima 1. rujna 1686. nakon duge i skupe opsade (prva, poduzeta dvije godine ranije, neslavno je propala) vrhovni zapovjednik habsburške vojske, Karlo Lotarinški, dao je nalog markgrofu Ludwigu Badenskom da uz desnu obalu Dunava prati pašu Sulejmana koji se povlačio prema Dardi i Osijeku i zauzme preostale važne utvrde na jugu Ugarske. Paša je pokušao pomoći okruženom Budimu, no stigao je prekasno, te je morao uzmaknuti pred napredujućim neprijateljskim snagama. Povevši sa sa sobom 12 pukovnija, uključujući i dragunsku pukovniju princa Eugena Savojskog, Badenski je 23. rujna zauzeo Šimontornju (Simontornya) , a već 9. listopada stigao je do Drave. Planirao je kod Turanovca združiti svoje snage s generalom Scherffenbergom, koji se nalazio s desne obale Drave, no obilne kiše spriječile su mu prijelaz. Umjesto toga, do 14. listopada Scherffenbergova vojska prešla je Dravu i pridružila se njegovoj. Tako združene snage bile su spremne za opsadu Pečuha (Pécs) 16. listopada. Doznavši da se približava habsburška vojska, paša je naredio da se grad spali, no taj je njegov naum spriječio Ludwig Badenski, na vrijeme ugasivši požar. Zasluge se za ovo pripisuju i princu Eugenu.[1] Grad je pao 22. listopada, a s njim i 2000 Osmanlija u zarobljeništvo.[2] Sljedeći je na redu bio Šikloš (Siklós), nakon čega se vojska zaputila prema Dardi. Ludwig i Eugen zatekli su ju u ruševinama, djelomično spaljenog mosta preko Drave, a kako je već bila poodmakla jesen i rijeka narasla od obilnih kiša, odustali su od pokušaja napada na Osijek. Spalili su ono što je od mosta ostalo i 1. studenog se povukli u Pečuh. Deset dana kasnije markgrof je opsjeo i utvrdu Kapošvar (Kaposvár), po čijem je zauzimanju vojsku smjestio u zimske kvartire.  Pohod je bio zaključen i uspjesima na drugom bojištu, gdje su vojvoda Lotarinški i general Veterani do kraja listopada porazili Osmanlije kod Sente i oteli im Segedin (Szeged). Te su zime svi carski generali odlučiti posjetiti Veneciju, gdje se održavao nadaleko poznati i jedinstveni karneval. Bio je to dug predah pred ratnu 1687. godinu, koja će biti ključna za dalje slamanje osmanske moći i oslobođenje zemalja uz Dunav i Savu od osmanske vlasti.

Pokušaj zauzimanja Osijeka, 16. -19. srpnja

Početkom 1687. godine veliki vezir počeo je okupljati veliku vojsku u Beogradu, 40 000 ljudi i 70 topova, uz pojačanje od 20 000 Tatara.[3] Bila je to priprema za obranu od habsburške vojske koja se istodobno kretala s obje strane Dunava, u pravcu Osijeka i Petrovaradina, osvajajući teritorij uz Dravu. Karlo Lotarinški postavio je logor između Šikloša i Branjinog Vrha 23. lipnja, s41 900 pješaka, 14 400 kirasira (teška konjica) i 7 500 draguna[4], dok se bavarski izbornik Maximilian Emanuel kretao lijevom obalom Dunava s 12 000 vojnika, namjeravajući zauzeti Petrovaradin. Međutim, morao je početkom srpnja promijeniti planove na zahtjev Lotarinškog. Vojvoda je obaviješten o tome da se Sulejmanpaša približavao s vojskom od 60 000 vojnika, pojačao garnizon u Petrovaradinu s dodatnih 15 000 ljudi i naredio da se obnove valpovačke zidine, pa se izbornik žurno zaputio preko Dunava, prešao rijeku kod Baje te se 5. srpnja pridružio ostatku carskih snaga.[5]

Ranije tog mjeseca, dok je izbornik još vršio pripreme za pokret u Szolnoku, vojvoda Lotarinški s dijelom vojske je preko Darde stigao do obale Drave. Ondje su umjesto uništenog Sulejmanova mosta Osmanlije podigli nasip, za koji je Dvorsko ratno vijeće dalo nalog da se što prije uništi; otpor iz utvrde Osijek bio je prejak i vojska se morala povući, ne postigavši ništa.[6] Karlo je izvijestio Beč da će pokušati s izgradnjom novog mosta na lokaciji pogodnijoj za prelazak preko Drave, dalje od Osijeka. Kao najpogodnija lokacija za to izabrano je mjesto nedaleko od Šikloša, nasuprot Donjeg Miholjca. Francuski maršal Villars, koji je u bavarskoj vojsci sudjelovao u ovim događanjima, opisao je kako je cijelo područje, s obje strane Drave okruženo močvarom i gustom šumom, bilo posve potpopljeno. Dodatnu poteškoću predstavljali su osmanski odredi koji su iz Osijeka počeli ometati graditelje, dok je na moguće prepade preko južne Baranje motrio general Caprara, smješten s konjicom u Dardi.[7]Radovi su konačno završeni 5. srpnja, u isto vrijeme kad su u kamp pristigli general Dünewald i i hrvatski ban Nikola Erdödy s Hrvatima graničarima iz varaždinskog generalata. Prema izvješću izviđača i priznanju nekih osmanskih prebjega, veliki vezir je navodno već bio u Osijeku s najmanje 40 000 vojnika. Smatrajući da se radi o neprovjerenim glasinama, vojvoda je naredio Caprari da napusti Dardu te da se prijeđe Drava 15. srpnja.

Činilo se da je put prema Osijeku otvoren, jer, kako kaže Villars, iako se prema svemu očekivalo drukčije, neprijatelju i dalje nije bilo traga.[8] Vojska je u bojnom redu i oprezno marširala prema drugoj po važnosti osmanskoj utvrdi na Dravi, Vapovu.Maximilian Emanuel bio je nalijevom krilu, čiji je prvi red činilo 40 eskadrona (8 dragunskih i 17 pješačkih bataljuna) i drugi 33 eskadrona (12 dragunskih i 5 pješačkih). Vojvoda Lotarinški zapovijedao je desnim krilom, s 35 eskadrona (5 dragunskih i 17 pješačkih bataljuna) u prvom i 31 eskadronom u drugoj liniji, od kojih je 10 bilo dragunskih.[9]Valpovo je doista bila dobro utvrđeno uporište, koje je branilo 600 osmanskih vojnika.[10] Odbili su ponudu bavarskog izbornika da se predaju, odlučni boriti se do zadnjeg.[11] Generala Heusslera napao je i potukao odred od 2000 spahija te se, sam ranjen u koljeno, morao povući. Kad je postalo jasno da Valpovo neće tako brzo pasti, ne želeći gubiti vrijeme, carski generali ostavili su 200 vojnika ispred Valpova, a ostatak je krenuo na Osijek.

Tek po dolasku pred sam Osijek, 16. srpnja, uvidjeli su da je cijela neprijateljska vojska bila smještena ispred utvrde, ukopana u rovove u obliku polumjeseca.[12]Generale carske vojske iznenadilo je to što su se Osmanlije ukopali u rovove, jer defanziva inače nije bila dio njihove ratne taktike već više odlika zapdnoeuropskog modela ratovanja. Ovo je Sulejman paša mogao zahvaliti savjetnicima Francuzima koje je imao pored sebe, u ovom slučaju poimence spomenutom markizu de Persanu. Pierre de Girardin, francuski diplomat na osmanskom dvoru, također svjedok ovih događaja, piše u izvješću uministru rata Louvoisu da je veliki vezir procijenio da mu je mudrije čuvati prilaz Osijeku nego prelaziti Dravu, bar u tom trenutku. Posložio je svoje snage tako da mu je Drava štitila desni bok, gusta šuma lijevi; između četiri rova smjestio je topove, a u pozadinu tešku konjicu. Tatarska konjica bila je razbacana u šumi, vršeći prepade na carsku vojsku, posebno na odrede zadužene za skupljanje hrane.[13]

Villars opisuje probijanje kroz gustu šumu, okršaje s odredima spahija i janjičara, groznicu koja je pogodila čak i izbornika te „vojvodu od Savoje“[14], a svojstvena je ovim krajevima. Imajući takvu zaštitu za leđima, odredi lake osmanske konjice zasipali su strijelama carske linije formirane s Lotarinškim na desnom i Maximilianom Emanuelom na lijevom krilu. U Villarsu je znatiželja prevladala strah pa se uvečer 19. srpnja popeo na najviše stablo da bi osmotrio osmanske rovove. Oo što je vidio prilično ga je zapanjilo: s desne strane utvrda uz Dravu, s lijeve gusta, neprohodna šuma; u sredini su u dva reda stajali odredi janjičara, između njih razbacani odredi konjice, a u pozadini se u daljini nazirali raznobojni turski šatori.[15]Između habsburške vojske i osmanskih položaja prostirala se gusta šuma, koja je jednako zaklanjala pogled na neprijateljske položaje koliko mu je služila i da nesmetano zasipa topničkom vatrom njihove redove. Lotarinški daje nalog Hrvatima da prokrče prolaz kroz šumu, no pri toj ih zadaći ometaju spahije. Nakon što su izgubili 140 ljudi i zastavu puka, prisiljeni su se povući. 19. srpnja pokušali su generali Souches i Starhemberg izvršiti frontalni juriš na palisade, no osmanski topovi nisu dopuštali prilaz. Prizor pukovnika Palffyja, koji se nalazio na nasipu u trenutku kad mu je topovska kugla otkinula glavu, morao je biti posebno potresan u tom trenutku neuspjeha.[16]Bilo je suludo nastaviti s uzaludnim pokušajima, pa su izbornik i vojvoda odlučili 20. srpnja da je vrijeme za povlačenje. Vojska se povlačila istim putem kojim je i stigla, uz Dravu, prema Valpovu, a čim je Sulejman paša shvatio da neprijatelj ne glumi, već doista uzmiče, odlučio je krenuti za njima.[17] Dva i pol dana su se nalazili pod stalnim napadima spahija i janjičara, u kojima su najviše stradali Hrvati, čija je zadaća bila pokrivati odstupnicu, no povlačenje se i pored gubitaka odvijalo uredno i po planu.Koloniu povlačenju,posloženoj u dva reda,pridružili su se i odredi koji su motrili na neosvojivo Valpovo te su svi skupa 22. srpnja prešli Dravu.[18]

Bitka

Samopouzdanje velikog vezira nakon ovog uspjeha toliko je poraslo da je bio siguran kako je stupio pravi trenutak da se osveti za poniženje koje mu je naneseno kod Budima. Husari generala Piccolominija su 24. srpnja presreli njegove glasnike te im oteli pismo koje je poslao u Siget i u kojem se hvalio kako je porazio carsku vojsku te kako ih sad namjerava progoniti do potpunog uništenja.[19] On jeprešao Dravu bliže Osijeku, preko starog mosta, koji je djelomično obnovio, te je negdje između Darde i Branjinog Vrha podignuo kamp, kojeg je osigurao rovovima i topovima.Već ranije odaslao je brze odrede Tatara koji su pustošili područjem između Mohača i Šikloša te nanosili gubitke habsburškoj vojsci, koja se 28. srpnja ulogorila između brda Harsany i Mohača. Potpukovnik Hofkirchen zarobio je jednog agu iz vezirove tjelesne straže koji je otkrio da je Sulejman paša bio na pola puta između Darde i Šikloša, navodno s 150 000 vojnika.Prošlo je dva dana dok su vojvodini izviđači doista uspjeli uočiti osmanski logor, nakon čega se cijela vojska pomakla bliže Mohaču. Lotarinški, kako bi spriječio da bilo što od namirnica i vojnih sredstava padne u ruke neprijatelju, naredio je da se sva plovila na Dravi potope i sve s njih smjesti u Šiklošu. Razmišljao je i o tome da se razori utvrda u Pečuhu kako je se ne bi dočepali Osmanlije, no ipak je odlučio sačekati razvoj situacije.

Izbornik je ponovno zauzeo lijevo krilo bliže Branjinom Vrhu i neprijateljskom logoru, dok je Lotarinški bio na desnom, uz brdo Harsany. Villars piše da su napadi Tatara stalni, a situaciju pogoršava nedostatak pitke vode: žeđ podjednako muči ljude i konje. Veliki problem počinje uskoro predstavljati i nedostatak hrane. Početkom kolovoza mnogi carski vojnici, skupljači hrane, bili su ubijeni ili zarobljeni u velikom broju, pokušavajući u bližoj okolici doći do namirnica. Nakon povlačenja prema Branjinom Vrhu, vojsci su se pridružili nova pojačanja, među kojima su i vojvoda od Mantove i princ od Hannovera.[20] Neprijatelja su ugledali već nekoliko dana ranije, dok su još uvijekplovili čamcima preko Karašice. Francuz procjenjuje da je odred od nekih 2000 konjanika promatrao njihove položaje s brda iza Branjinog Vrha (Banovo brdo), no nisu se željeli previše približiti, izbjegavajući ono što je Lotarinški nastojao postići, privući neprijatelja na otvoreno.[21] Manji sukobi, čarke i odmjeravanje snaga potrajalo je nekoliko dana, no veliki vezir je odbijao napustiti svoj dobro utvrđeni položaj kod Branjinog Vrha, dok nije bio siguran da ima priliku napasti carsku vojsku koja se 11. kolovoza još uvijek raspoređivala u bojni red.

Prikaz bitke, suvremena gravura
Prikaz bitke, suvremena gravura

Izbornik je postavljao svoje ljude na uobičajenom lijevom krilu kada je Sulejman paša 12. kolovoza pokrenuo napad, usmjerivši ga baš na to mjesto. Maximilian se požurio formirati polukrug oko brda Harsany, već pod udarom neprijateljskog topništva. Osmanski topovi zauzeli su uzvisine u blizini Branjinog Vrha, nedaleko od mjesta koje je carska vojska napustila prije nekoliko dana. Veliki vazir je pomaknuo i ostatak vojske, izvan svog dobro zaštićenog kampa, te je išao u punu ofenzivu, bez osiguranja pozadine i siguran u pobjedu. Villars u svojim memoarima tvrdi da je upravo on upozorio generala Piccolominija na udar koji se pripremao, te je ovaj postavio svoje kirasire u čvrst, neprobojan zid. Iako je odred od 6 000 spahija, za koje Villars kaže da je najveći odred konjice koji je ikada vidio u jurišu, svom silinom napao lijevo krilo, čvrst otpor kirasira i draguna ga je zaustavio.[22] Neuspješan juriš konjice pokolebao je odjednom i janjičare, također u napadu, te su se i oni počeli povlačiti. U tom trenutku se u borbu uključilo i desno krilo carske vojske. Odred od 4000 osmanskih vojnika pokušao se dočepati njihove prtljage u pozadini, no tu su reagirale dvije dragunske pukovnije, Serau i Russl, te ih potisnule. Pod okriljem topničke vatre, 1000 vojnika s desnog krila, po nalogu Lotarinškog, poteklo je u pomoć lijevom, gdje je Maximilianova konjica gurala  neprijatelja dalje od brda, prema močvari. Vojvoda je osobno predvodio badenske pukovnije i pet bataljuna Bavaraca, krčeći sebi put kroz šumu. Uspjeli su se probiti do rovova koje je veliki vezir naknadno počeo kopati, zabrinut za pozadinu zbog nepovoljnog tijeka bitke. Snage s oba krila uskoro su preplavila rovove, a osmanska vojska je bježala u panici. Dragunske pukovnije, između ostalih i Savoja, pod komandom princa Eugena, dala se u potjeru za poraženom vojskom, koja je nastojala pobjeći preko Drave u Osijek.[23]

Kroz dim kršćanskih topova koji je prekrio bojno polje, opisuje Silahdar, cijela osmanska vojska našla se u očaju, svaki za sebe pokušavajući spasiti živu glavu. Za poraz je optužio velikog vezira i njegovu oholost i nemarnost.[24] Villars, koji se našao u prvim redovima uz bavarskog izbornika, opisuje kako je carska konjica nemilosrdno gonila i sjekla neprijatelja kroz baranjske močvare,[25] a bio je i među prvima koji je ušao u logor velikog vezira te je opisao njegov raskošan šator. General Dünewald nastavio je proganjati janjičare i spahije sve do Darde. Ostaci osmasnke vojske uspjeli su se domoći Drave, odakle su pod okriljem noći pokušali prijeći Dravu i vratiti se u Osijek: pontonski most se srušio nakon što ga je prešlo samo oko 23 000 spahija i  3 000 janjičara[26]. Na bojnom polju ostalo je 8000 mrtvih Osmanlija, 2000 ih je zarobljeno, a 78 topova palo je u ruke carskoj vojsci.

Kirasirske i dragunske pukovnije carske vojske u bitki kod Nagyharsanya
Kirasirske i dragunske pukovnije carske vojske u bitki kod Nagyharsanya

Kao izravna posljedica ove pobjede bilo je osvajanje Osijeka, u koji je Dünewald ušao 5. listopada 1687., a vrlo brzo potom i potpuno oslobađanje Slavonije. Osmanlije će još jednom 1690. zaprijetiti Osijeku opsadom, no taj je pokušaj propao i predstavljao je njihov posljednji upad u Slavoniju.

Objavljeni izvori:

  1. Mėmoires du Marėchal de Villars, 1884, uredio Melchior de Vogue
  2. JMC, Diarium Von der Kayserlichen Haupt-Armee, in Hungarn…, 1687
  3. Kerekes, Dóra:Mémoires sur l’empire Ottoman par Pierre de Girardin ambassadeur Français à Constantinople, 1685–1689, Paris-Budapest-Szeged, Institut Hongrois – Bibliothèque nationale Széchényi, 2007.
  4. Merian, Matthaeus, Theatrum Europaeum, XIII., Frankfurt am Main, 1698.

Literatura:

  1. Mažuran, Ive: Hrvati i Osmansko carstvo, Zagreb, 1998., 236.
  2. Stoye, John: The siege of Vienna New York, 2006
  3. Röder von Diersburg, Philipp: Des Markgrafen Ludwig Wilhelm von Baden Feldzüge wider die Türken, II., Karlsruhe, 1839.
  4. Wheatcroft, Andrew: Habsburgs, Ottomans and the Battle for Europe, New York, 2009
  5. Klopp, Onno: Das Jahr 1683 und der folgende grosse Türkenkrieg bis zum Frieden von Carlowitz 1699, Graz, 1882.
  6. Boetius, Christoph: Ruhm-belorberter, triumph-leuchtender und glantz-erhöheter Kriegs-Helm, III., Nürnberg, 1688.
  7. Rycaut, Paul; Battista Donado, Giovanni; Foscarini, Michele; Berengano: Der neu-eröffnete Ottomannische Pforten Fortsetzung, 1700.
  8. Mittheilungen des k.k. Kriegs-Archivs 3. (Neue Folge, 1889)
  9. Hochedlinger, Michael: Austria’s Wars of Emergence, 1683-1797, London, 2003
  10. Schweigerd, Carl Adam: Österreichs Helden und Heerführer, II., Grimma, 1853.
  11. Hammer, Joseph: Geschichte des Osmanischen Reiches, VI., Pest, 1830.
  12. Szita, Laszlo: Oslobođenje Slavonije i Osijeka od Turaka,Glasnik arhiva Slavonije i Baranje 1 (1991)
  13. Smičiklas, Tadija:Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije,I., Zagreb, 1891.
  14. Hóvári, János (1989.): A nagyharsányi csata török szemmel, Előadások és tanulmányok a török elleni visszafoglaló háborúk történetéből 1686-1688, 66.

[1]Schweigerd, Carl Adam: Österreichs Helden und Heerführer, II., Grimma, 1853., 655.

[2]Röder von Diersburg, Philipp: Des Markgrafen Ludwig Wilhelm von Baden Feldzüge wider die Türken, I., Karlsruhe, 1839., 235.

[3]Hammer, Joseph:Geschichte des Osmanischen Reiches, VI., Pest, 1830., 479.

[4]Merian, Matthaeus, Theatrum Europaeum, XIII., Frankfurt am Main, 1698., 12.-13.

[5]Ibid, 15.

[6]Boetius, Christoph: Ruhm-belorberter, triumph-leuchtender und glantz-erhöheter Kriegs-Helm, III., Nürnberg, 1688., 100.;JMC, Diarium Von der Kayserlichen Haupt-Armee, in Hungarn…, 1687, 9.

[7] Mėmoires du Marėchal de Villars, 1884, uredio Melchior de Vogue, 356.

[8]Vogüé, 358.

[9]Diarium, 14.

[10]Dvije godine ranije, general James Leslie zauzeo je Viroviticu i spalio dio mosta na Dravi, no nije ni pokušao zauzeti Valpovo. Mažuran, Ive: Valpovo, sedam stoljeća znakovite prošlosti, Valpovo, 2004.,56.

[11]Merian, XIII., 15.

[12]Mittheilungen des k.k. Kriegs-Archivs, III. (1889.), 105.

[13]Kerekes, Dóra: Mémoires sur l’empire Ottoman par Pierre de Girardin ambassadeur Français à Constantinople, 1685–1689, Paris-Budapest-Szeged, Institut Hongrois – Bibliothèque nationale Széchényi, 2007., 117.

[14]Princ Eugen Savojski. Pismo od 17. srpnja. Vogüé, 1884, 359.

[15] Ibid, 362.

[16]Szita, 198.

[17]Turski kroničar Silahdar Mehmed Aga s osmanske strane zabilježio je mnoge detalje vezane za događaje u proljeće i ljeto 1687. On piše da je veći broj savjetnika velikog vezira smatrao da treba ostati u sigurnosti Osijeka i ne goniti kršćansku vojsku, no Sulejman paša se nadao lakoj i brzoj pobjedi. Hóvári, János (1989.):A nagyharsányi csata török szemmel, Előadások és tanulmányok a török elleni visszafoglaló háborúk történetéből 1686-1688, 66.

[18]Vogüé, 69.

[19]Merian, 17.

[20]Pismo od 1. kolovoza. Vogüé, 364.

[21]Pismo od 4. kolovoza. Ibid, 365.

[22]Vogüé, 1884, 74.

[23]Merian, XIII., 22.

[24]Hóvári, 66. Navodno je kasnije sam veliki vezir, govoreći o svom porazu, rekao da kršćanske vođe, veliki kapetan (Karlo Lotarinški) i „plavi kralj“ (Maximilian Emanuel), bljujući vatru, razbili njegovu konjicu, te je pred naletom njihove ohrabrene vojske i sam morao ustuknuti. Ibid, 73.

[25] Izbornik je u borbi ranjen u ruku, princu Eugenu su ubijena dva konja i također je ranjen, a princ Commercy zadobio je udarac u prsa kopljem. Vogüé, 1884., 75.

[26]Szita, “Oslobođenje Slavonije”, 202.

Siniša Đuričić
Siniša Đuričić Diplomirao sam povijest na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Zanima me vojna povijest, posebno 17. i 18. stoljeće, kao i lokalna povijest Slavonije i Baranje istog razdoblja, a na istu sam temu objavio i nekoliko stručnih radova. Prošle godine (2018) sudjelovao sam na znanstvenom skupu „Slojevi kulture Baranje“ u Novom Sadu, na temu povijesti njemačkih naselja u Baranji od kraja 17. do početka 20. stoljeća. Živim u Osijeku.