Novi vijek

Francuski kraljevski mušketiri

Zastava 1. satnije mušketira iz 1715.
Zastava 1. satnije mušketira iz 1715.
459views

Proslavljeni francuski romanopisac Alexandre Dumas (1802. – 1870.) objavio je u Parizu 1844. godine Tri mušketira, prvu knjigu u serijalu o kraljevskim mušketirima, elitne francuske vojne postrojbe, čija je radnja smještena u prvu polovicu 17. stoljeća, formirana oko glavnog lika d’Artagnana i njegovih prijatelja i suboraca Athosa, Porthosa i Aramisa. Knjiga je bila ogroman uspjeh i postala međunarodni bestseller onoga doba te popularizirala mušketire kao odvažne borce za pravdu, ali i bezbrižne bonvivane koji su dane provodili u dvobojima, pijankama i ljubavnim pustolovinama. Koliko je zapravo od toga bila istina, a koliko plod Dumasove mašte? Upoznavanjem sa stvarnim činjenicama o povijesnoj postrojbi francuskih kraljevskih mušketira dolazi se do zaključka da književni likovi smjelih pustolova ipak nisu toliko daleko od onih stvarnih, povijesnih osoba, počevši od samog d’Artagnana.

Dumasovi mušketiri

Kip d'Artagnana na Dumasovom spomeniku u Parizu
Kip d’Artagnana na Dumasovom spomeniku u Parizu

Dumas je za središnje figure svojih romana o mušketirima pronašao osnove u povijesnim izvorima. Najvažniji je bio prva biografija o d’Artagnanu uopće, koja se pojavila krajem 17. stoljeća. Izvjesni Gatien Courtilz de Sandras, koji je u kraljevskim mušketirima služio do 1688. godine, nakon umirovljenja odlučio se posvetiti književnom radu te je počeo objavljivati životopise slavnih osoba iz francuskog visokog društva. 1700. godine objavio je d’Artagnanove memoare[1], kojeg je posve sigurno poznavao u mladosti i imao prilike dobiti informacije iz prve ruke o njegovu životu. To je možda i razlog zbog kojeg je uhićen 1702. kad se iz Amsterdama vratio u Pariz, jer je d’Artagnan u svojim poznijim godinama držao vrlo utjecajan položaj u vojsci kao Capitaine-Lieutenant (ekvivalent današnjeg čina poručnika, no sa znatno većim ovlastima i višem rangu u vojnoj hijerarhiji) mušketira[2], te obavljao  posebne tajne i osjetljive kraljeve misije. Nakon njegove smrti 1712. slavni kraljev mušketir ostao je zaboravljen u široj javnosti gotovo stoljeće i pol, kad ga je ponovno “oživio” francuski romanopisac.

Prema Sandrasovim memoarima, karijera povijesnog kapetana d’Artagnana, punim imenom Charlesa de Batz de Castelmora, može se pratiti od 1638. – 1640. godine, kad je kao mladić napustio rodnu Gaskonju na leđima ponija, s deset kruna u džepu[3] te se po odobrenju kapetana Troisvillea[4] pridružio kraljevskim mušketirima. Nakon toga spominje ga se kao “gospodina” u službi kardinala Mazarina, osobito za vrijeme Fronde, ustanka plemića protiv kraljeve i kardinalove vlasti.[5] Mladi Louis XIV. nagradio ga je za odanost i postavio na mjesto drugog poručnika u svojoj gardi, kojoj je sam stvarno zapovijedao kao kapetan od 1667. Kao što je spomenuto, na tom položaju obavljao je osjetljive zadaće koje mu je Louis XIV. povjeravao, pa se tako zna da je 1661. osobno uhitio superintendanta (ministra) financija Nicholasa Fouqueta (1615. – 1680.) zbog sumnji u korupciju i pronevjeru[6], a povezivalo ga se i s uhićenjem zagonetnog Čovjeka u željeznoj maski. D’Artagnan je kao glavni zapovjednik kraljevskih mušketira sudjelovao u francusko – nizozemskom ratu (1672. – 1678.). kada je i poginuo 1673. u jurišu na zidine Maastrichta.[7] Književni likovi ostalih mušketira također se temelje na stvarnim povijesnim osobama i kraljevskim mušketirima. Tako je Porthos zapravo bio Isaac de Porthau (1617. – 1702.), čovjek koji je spomenut 1642. kao član kraljevskih mušketira, no u kojima je služio dosta kratko. Athos, odnosno Armand de Sillegue d’Athos d’Autevielle, rođen 1615., umro je 1643. od rana koje je zadobio u dvoboju, nakon samo dvije godine u kraljevoj službi. Posljednji od slavne četvorke, Aramis, pravim imenom Rene d’Aramis de Vannes, rođen oko 1620., bio je kraljev mušketir između 1641. i 1646.[8]

Povijest postrojbe

Za vrijeme vladavine Louisa XIII. (1610. – 1643.) Francuska se nalazila u svom polaganom usponu, što je podrazumijevalo i početak stvaranja veće stajaće vojske. Iako je ona u početku Louiseve vladavine činila brojku od 50 000 ljudi, njezin broj je stalno bio u porastu, a višestruko će porasti za vladavine njegovog sina Louisa XIV.[9] Složena civilna birokracija, stvorena i održavana mudrom ekonomskom politikom ministra financija Jean Baptista Colberta (1619. – 1683.) omogućila je organizaciju stajaće vojske i lanca njezine zapovjedne hijerarhije, pod ravnanjem ministra rata, François-Michel le Telliera, markiza de Louvoisa (1641. – 1691.)[10]

Mušketiri na bojnom polju pred bitku, 1628. Maurice Leloir
Mušketiri na bojnom polju pred bitku, 1628. Maurice Leloir

Elitne postrojbe francuske vojske, njezinu kremu, činili su odredi kraljevske garde različitih namjena i rodova, obuhvaćeni pod jednim imenom, Maison du Roi. U ove odrede spadali su i kraljevski mušketiri. Godine 1622., kada je kralj, u potrebi slanja vojske koja bi smirila pobune u južnom dijelu njegovog kraljevstva, poslao i svoje stražare, koji su dotad bili naoružani karabinima (puškama manje cijevi i dometa od standardne muškete), te ih naoružao mušketama. Tako je nastala prva satnija Mousqetaires du Roi.[11] Nakon smirivanja pobune njihove su prve zadaće bile čuvanje kraljevske rezidencije Louvres. Louis XIII. je bio toliko oduševljen svojom novom gardom da se 1634. osobno proglasio njihovim kapetanom, dok je grof Troisville bio odmah do njega u lancu zapovijedanja. Smrću Louisa XIII. u svibnju 1643. kraljevski mušketiri izgubili su svog mentora i uskoro ih je raspustio kardinal Mazarin, nakon što je Troisville odbio predati zapovjedništvo njegovu nećaku, vojvodi od Neversa.

Prošlo je deset godina od raspuštanja kraljevskih mušketira kad ih je novi kralj, Louis XIV., ponovno oformio, u siječnju 1657., dodijelivši zapovjedništvo vojvodi od Neversa. Tri godine kasnije kardinal Mazarin raspustio je svoju osobnu gardu pa ju je Louis XIV. pridodao svojim mušketirima, osnovavši drugu satniju[12], a do 1663. njihov je broj povećan na 300 ljudi. Iako je većina mušketira ostala u Parizu, od 1682. brojni su premješteni u Versailles, gdje su čuvali kralja i pratili ga pri njegovim izletima i vojnim kampanjama.

Budući da su kraljevi mušketiri nastali u vremenu potrebe organiziranije vojne postrojbe na koju se kralj mogao osloniti u gušenju pobune, oni su nastavili sudjelovati u ratovima tijekom 17. i 18. stoljeća. Vatreno krštenje, u kojem su po prvi put imali prigodu pokazati svoju hrabrost i vještinu, bilo je gušenje protestantske pobune. 1627. uključeni su u opsadu pobunjeničkog uporišta La Rochellea, a dvije godine kasnije razbili su blokadu savojskog vojvode jurišom na utvrdu kod Pas de Suze, gdje su kralj i kardinal osobno svjedočili njihovoj hrabrosti.[13] Nakon raspuštanja i ponovnog formiranja 1657., kraljevski mušketiri sudjelovali su u ratu sa Španjolskom, završenom 1659. Sudjelovali su i u svim opsada u Devolucijskom ratu  (1667. – 1668.), a potom i već spomenutom ratu s Nizozemskom. Tad još vrlo mladi John Churchill, budući vojvoda od Marlborougha, imao je priliku svjedočiti hrabrosti kapetana d’Artagnana, osobito kod Maastrichta. Engleski očevidac, lord Arlington, ovako ga je opisao:

“Ondje je bio i gospodin d’Artagnan sa svojim mušketirima, koji se ponio vrlo hrabro. Ovaj gospodin što je uživao veliki ugled u francuskoj vojsci, uvjeravao je vojvodu (Monmoutha) da ne idu tuda, ali pošto ga se nije slušalo, ovaj gospodin pošao je s njim, no u prolasku tim uskim mjestom (d’Artagnan) je ubijen metkom u glavu….”[14]

Juriš kraljevskih mušketira na gradska vrata Valenciennesa, 17. ožujka 1677. Jean Alaux
Juriš kraljevskih mušketira na gradska vrata Valenciennesa, 17. ožujka 1677. Jean Alaux

Mušketiri su odigrali i ključnu ulogu u jurišu na grad Valenciennes u Flandriji 1677. godine. Ondje je Louis XIV sa zadovoljstvom promatrao svoje mušketire kako se prvi penju na zidine i osvajaju grad nakon duge i teške opsade. Završetkom ovog rata uslijedio je kratak period mira, a potom su mušketiri ponovno pošli na bojno polje u Devetogodišnjem ratu (1688. – 1697.), gdje su se posebno iskazali i izlagali opasnosti tijekom opsade Nemura 1692.[15] te duljem i daleko više iscrpljujućem Ratu za španjolsko nasljeđe (1701. – 1714.). Katastrofu za katastrofom koju su doživljavale francuske vojske za vrijeme tog rata (Blenheim, Ramillies, Oudenaarde i dr.), najviše krivnjom nesposobnih francuskih generala, nije mogla spriječiti ni hrabrost i požrtvovnost kraljevskih mušketira, kojima je ovo bilo zacijelo najteže razdoblje. Ratovima u 18. stoljeću ponovno su opravdali svoju reputaciju pouzdane i neustrašive vojne sile i u tom kontekstu treba posebno naglasiti njihov doprinos francuskoj pobjedi kod Fontenoya 1745.,[16] vođenom za vrijeme rata za austrijsko nasljeđe. Posljednji rat u kojem su sudjelovali bio je Sedmogodišnji rat (1756. – 1763.), u kojem pak nisu odigrali neku značajniju ulogu i koji je po svim mjerilima završio vrlo loše po Francusku.

Godine 1775. dvije satnije kraljevskih mušketira su raspuštene i nije ih bilo sve do restauracije monarhije nakon Napoleonova poraza. Nostalgija za institucijama starog poretka dovela je do toga da se mušketiri ponovno vrate u aktivnu službu. U novim odorama i raskošnim kacigama svečano su paradirali Parizom 21. siječnja 1815., prema želji Louisa XVIII. Uskrsavanje odreda bilo je kratkotrajno jer se Napoleon uskoro vratio iz progonstva, a kralj bio primoran napustiti zemlju. Konačnim Napoleonovim porazom kod Waterlooa legendarni mušketiri su obnovljeni, no ne zadugo. Javno nezadovoljstvo visokom cijenom izdržavanja vojnih odreda koji nisu imali nikakvu praktičnu korist, osim paradne i tradicionalne, prislilo je kralja da već sljedeće godine konačno ukine kraljevske mušketire.

Obuka i organizacija

Novaci za odrede kraljevskih mušketira obično su dolazili iz provincije i bili sinovi sitnih ili osiromašenih plemića. U vrijeme Louisa XIV. i Louisa XV. pravila su nalagala da kandidat bude najmanje 16 godina star i da zna rukovati vatrenim oružjem, kao i da je poželjno da je novak plemić, gospodin, koji može sam sebe uzdržavati. Dumasov d’Artagnan po dolasku u Pariz predaje kapetanu Trevilleu pismo preporuke od svog oca, što je također bio važan preduvjet da se nekom odobri služba. Kasnije će postati praksa da sinovi mušketira budu uobičajeni regruti, kao i da služba u mušketirima daje pravo veteranu da zatraži pismenu potvrdu plemstva. Najpoznatiji primjer mušketira koji je taj položaj naslijedio od oca je dvorjanin Louisa XIV. i neumorni kroničar svakodnevnog života u Versaillesu, vojvoda Saint – Simon.[17]

Obuka kraljevih mušketira bila je vrlo stroga i naporna. Novak je morao svladati jahanje, rukovanje vatrenim i hladnim oružjem, pri tom vodeći računa o besprijekornom stanju svoje opreme i naoružanja, kao i dostojanstvene pojave. Louis XIV. bio je osobito strog po tim pitanjim i zahtijevao je savršenu urednost i disciplinu od svojih mušketira, s kojima je rado vježbao i paradirao.[18] Osim toga, pošto je obučavanje kraljevskih mušketira predstavljalo jedan vid vojne akademije, usavršavane kroz dulje vrijeme, kadeti su pohađali predavanja iz književnosti, povijesti, glazbe, matematike i retorike, umjetnosti te umijeća ratovanja[19]. Nakon dvije godine službe u odredima kraljevskih mušketira smatralo se da je polaznik stekao dovoljno iskustva da mu se dopusti kupnja čina kapetana (kupnja časničkih položaja je u ono vrijeme bila uobičajena norma za mlade plemiće) ili da mu se ista dodijeli u ime vještina i sposobnosti kojima je kompenzirao svoje slabije imovinsko stanje.

Poslije 1663. mušketiri su organizirani u dvije satnije: prvu su činili stariji mušketiri, nazvani po boji svojih konja sivi (mousqetaires gris), dok je druga bila poznata kao mali mušketiri (petits) ili crni (noirs), opet prema boji konja.[20] Kad je kraljev brat, vojovoda od Burgundije, 1680. izrazio želju da se pridruži mušketirima, nastalo je nadmetanje između dvije satnije oko toga kojoj će vojvoda postati član. Kralj je to razriješio davši bratu dozvolu da postane članom obje satnije, kako ne bi uvrijedio nijednu drukčijim izborom.

Inspekcija kadeta, 1625. - 1630. Graham Turner
Inspekcija kadeta, 1625. – 1630. Graham Turner

Satnija koja bi imala dužnost ostati u Parizu i čuvati kralja bila je pojačavana dodatnim ljudima, što je bila izvrsna prilika za mlade plemiće da barem privremeno postanu dio ove elite. S druge strane, časnički položaji u njima bili su prilično skupi pa su iznosi bili takvi da su ih i ljudi plemenitog roda jedva mogli priuštiti.

Mušketiri koji su se nalazili u Parizu imali su smještaj primjeren svom statusu i položaju, što je podrazumijevalo i sluge. Dok su ranije bili smješteni po kućama i gostionicama u blizini Louvrea, u vrijeme Louisa XIV. za njih su izgrađeni posebni stambeni objekti, “hoteli”[21]. Svaki mušketir imao je svoju sobu, koja je imala grijanje, no za svaki izlazak morao je tražiti dozvolu od svog nadređenog časnika. Za vrijeme rata, boravili su u privatnim kućama što im je bilo osigurano prema kraljevu nalogu, kojeg se domaćini nisu uvijek držali do slova, pa je znalo doći do prigovora mušketira zbog kvalitete smještaja.[22] Plaća kraljevskog mušketira također je bila daleko viša od plaće običnog vojnika, gotovo deset puta[23], a imali su pravo i na dnevna primanja kruha, mesa i vina. To je njihov život činilo i prilično bezbrižnim kad nisu bili na dužnosti, pa Dumasov opis njihovih svađa, pijanki i dvoboja nije daleko od istine. Istina, kardinal Richelieu je još 1626. zabranio dvoboje pod prijetnjom gubitka imovine, no to nije spriječilo da se oni održavaju i dalje, ali u tajnosti. Poznato je je da je mušketir Athos 1643. podlegao ranama koje je zadobio u dvoboju. Također, opisi uzbudljivih uličnih obračuna kraljevskih mušketira i Richelieuovih stražara nisu daleko od istine, iako su bile više odraz kompetitivnosti i ponekih pijanih svađa, nego stvarnog neprijateljstva. Dvoboje je konačno zabranio i iskorijenio kao praksu na ulicama Pariza Louis XIV. nizom edikta koje je izdao od 1655. godine.[24]

Pripadnici Maison du Roi korpusa vrlo često su predstavljali bazu iz koje su nastajali budući časnici regularnih postrojbi. Oni kadeti koji su bili boljeg imovinskog stanja nisu se dugo zadržavali u kraljevoj gardi, budući da su često kupovali svoje pukovnije. Manje imućni mogli su napredovati do čina poručnika (lieutenant), kupiti vlastitu satniju i eventualno dostići čin potpukovnika. Samo posebno zaslužni poručnici bili bi nagrađeni činom brigadira.[25]

Odore i oprema kraljevskih mušketira

Kraljevski su mušketiri bili prepoznatljivi, kako u svoje vrijeme, tako i u modernoj popularnojkulturi, preko knjiga, filmova, stripova i dr. po svojim plavim odorama ukrašenima križem na prsima, leđima i rukavima, te šeširima široka oboda ukrašenima raznobojnim perjem. Tzv. cassock, kako se naziva vrsta tunike bez rukava koju su nosili kraljevski mušketiri, inače je bio odjevni predmet koji je u raznim varijantama bio popularan tijekom većeg dijela 17. stoljeća. U opisu iz 1657. godine cassock je bio plav, ukrašen srebrnim križevima, obrubljenih plamenom u sredini i zlatnim ljiljanima. On je u početku bio dosta dug i sezao do butina da bi se vremenom skraćivao. 1688. godine Louis XIV. odredio je da se ta vrsta tunike zamijeni vrstom kaputa bez rukava (soubreveste)[26], kada sumušketiri odbacili i svoje stare šešire te prihvatile troroge, po najnovijoj modi koja se proširila iz Španjolske dvadesetak godina ranije.

Prva satnija na konjima. Lucien Rousselot
Prva satnija na konjima. Lucien Rousselot

Kaput je imao križeve na leđima i prsima; prva satnija imala je oko križa tri narančasta plamena, a druga samo dva i takav je ostao u uporabi sve do 1776. godine. Ispod soubreveste često se nosio prsni oklop radi zaštite, kojim je mušketir opremljen na kraljev trošak što je vrijedilo i za ostatak opreme. To je podrazumijevalo i naoružanje. Iako je standardna oprema, po kojoj su dobili ime, bila mušketa, ona se više koristila za parade, dok su se u ratu i dalje koristili karabini. Na kraju, iako ne i najmanje bitno, mušketir je nezamisliv bez mača. U početku su to bili rapiri, ravni mačevi tanke oštrice s bogato ukrašenim štitnikom oko drške, koji je obuhvaćao gotovo cijeli dlan. Kasnije je došlo do promjena, pa je rapir 1679. zamijenjen mačem šire oštrice[27] i štitnikom koji je bio puno jednostavniji, u obliku luka. U posljednjoj fazi svog postojanja, tijekom Sedmogodišnjeg rata (1756. – 1763.) u uporabu je među mušketirima ušao novi tip mača, duge ravne oštrice, sa štitnikom za prste (ukrašen zlatom za članove 1. i srebrom za članove 2. satnije). Na oštrici je ovom maču bio ugraviran križ mušketira s nazivom satnije. Uvođenjem bajuneta u širu uporabu mušketiri su također bili opremljeni i ovom inovacijom. Korištenjem bajuneta kopljanici su postali suvišni, jer su se sada i pješaci s puškama mogli boriti prsa o prsa s neprijateljem (čak i protiv konjice), koristeći svoje puške kao koplja.

Oponašanje kraljevskih mušketira u drugim zemljama

Iako je Louis XIV. za svoje duge vladavine od brojnih europskih zemalja stvorio svoje neprijatelja, divljenje, pa i zavist, ponukalo je njihove vladare da pokušaju oponašati njegovu raskoš. Nerijetko se u literaturi može pročitati da su u brojnim njemačkim državicama nicali “mini Versaillesi“, palače koje su tek izgledom podsjećale na raskoš i sjaj francuskog; isto tako prihvaćeni su i vrtovi, dvorska etiketa, kuhinja, muška i ženska moda itd. Nimalo stoga ne čudi da su i francuski kraljevski mušketiri dobili svoje inačice u Pruskoj, Španjolskoj, čak i Rusiji. Prvo je knez izbornik Brandenburga (kraljevina Pruska od 1701.) svoje Trabaten-Garde opremio plavim tunikama s križevima po uzoru na Francuze.[28] Slične postrojbe nastale su i u Švedskoj u 18. stoljeću, čak i sličnog imena (Svenska drabanter), kao i u Saskoj. Njih će naslijediti kraljevski pruski Garde du Corps, odjeveni u jarkocrvene soubreveste sa znakom Reda Crnog Orla na prsima i leđima. Redovni su dio konjičkih pukova i nakon ujedinjenja Njemačke, ukinuti 1914. godine. Španjolski kralj Phillip V., unuk Louisa XIV., opremio je svoju kraljevsku gardu (Mosquetero de la Guardia) gotovo jednakim odorama kakve su imali francuski kraljevski mušketiri 1. satnije, s tom razlikom da su nju činli časnici veterani. Ruska carica Katarina Velika naložila je 1764. formiranje Viteške Garde (Kavalergradski polk) s odorama vrlo sličnima francuskim uzorima, no crvene boje i sa znakom malteškog križa, ukrašenog ljiljanima.[29] Ukinuti su 1918. godine.

Mušketiri žive dalje

Godine 1815. francuski mušketiri su obnovljeni kao vojna postrojba, četrdeset godina nakon svog prvog ukidanja. Bio je to i svojevrstan znamen obnove monarhije nakon prvog Napoleonova progonstva, jer se radilo o postrojbi koja je simbolizirala „ljubav Louisa Velikog prema plemstvu kraljevstva“.[30] Već 27. ožujka iste godine “omrznuti diktator”, a po ulasku u prijestolnicu “voljeni vođa” ponovno je ukinuo monarhiju i njezine institucije, pa su tako ponovno nestali i mušketiri, osim onih pedesetak koji su pratili Louisa XVIII. u progonstvo u Ghent. Doživjeli su da se u punom sjaju ponovno vrate nakon konačnog Napoleonova poraza u kolovozu, no samo za kratko. Njihovi rasni konji, sjajni prsni oklopi i raskošne nove odore, te tada među konjicom popularne kacige s visokim perjanicama (poput onih u klasično grčko i rimsko doba) nisu više nikoga impresionirali[31]. Kralj se zahvalio časnicima postrojbe na njihovoj službi 1. siječnja 1816. nakon čega su sve pukovnije Maison du Roi, uključujući Mousqetaires du Roi, službeno rasformirane.[32] Ugasla zvijezda stvarne kreme francuske vojske, u vrijeme njezina najvećeg sjaja, preselila je u knjige Alexandra Dumasa, da bi tamo, kroz likove slavne četvorke neustrašivih boraca za pravdu, koji su svi za jednog i jedan za sve, D’Artagnana, Porthosa, Aramisa i Athosa, ponovno zaživjela.

LITERATURA:

  1. Courtilz de Sandras, Gatien, Memoirs of Monsieur d’Artagnan : Captain Lieutenant of the 1st Company of the King’s Musketeers, transl. into English by Ralph Nevill, vol I., Boston, 1903
  2. Duc de Saint-Simon, Louis de Rouvroy, The memoirs of the duke de Saint-Simon, transl. into English by Francis Arkwright, New York, 1915., vol I
  3. Chartrand, Rene, French Musketeer 1622–1775, Osprey Warrior 168, Oxford, 2013
  4. Perkins, James Breck, France under Mazarin, London, New York, 1886
  5. Chartrand, René, Louis XIV’s Army, Men-at-Arms 203, Oxford, 1988
  6. Rowlands, Guy, The Dynastic State and the Army under Louis XIV: Royal Service and Private Interest 1661-1701, Cambridge University Press, London, 2002
  7. Lynn, John, Giant of the Grand Siecle: The French Army, 1610-1715, Cambridge University Press, 2006.
  8. Cathal J. Nolan, Wars of the age of Louis XIV, 1650 – 1714, London, 2008.
  9. Parrott, David, Richelieu’s Army: War, Government and Society in France, 1624-1642, Cambridge University Press, London, 2003
  10. Fowler Hall, Geoffrey: D’Artagnan, the ultimate musketeer: A biography, Boston, 1964
  11. Chauvir, Frédéric, La Maison du Roi sous Louis XIV, une troupe d’élite, Revue historique des armées, 242., 2006
  12. La Tour, Sieur de, Précis historique des différentes gardes des rois François, Paris, 1764

[1] Sandras je memoare, punog naslova Mémoires de Mr. d’Artagnan, Capitaine-Lieutenant de la première Compagnie des Mousquetaires du Roi, Concernant quantité de choses particulières et secrêtes Qui se sont passées sous le Règne de Louis le Grand, tiskao pod pseudonimom Pierre Marteau. Chartrand, René, French Musketeer 1622–1775, Osprey Warrior 168, Oxford, 2013, 4.

[2] Više o činovima i njihovim funkcijama u francuskoj vojsci 17. stoljeća vidi u Parrott, David, Richelieu’s Army: War, Government and Society in France, 1624-1642, Cambridge University Press, London, 2003, Glossary, XII.–XIII.

[3] Courtilz de Sandras, Gatien, Memoirs of Monsieur d’Artagnan : Captain Lieutenant of the 1st Company of the King’s Musketeers, transl. into English by Ralph Nevill, vol I., Boston, 1903., 4.

[4] Dumasov Treville, također povijesna ličnost, pravog imena Jean Arnaud du Peyrer, grof od Troisvillea.

[5] Chartrand, 2013, 7.

[6] Courtilz de Sandras, vol III, 158.

[7] Posljednje stranice Memoara pune opisi posljednje d’Artagnanove vojne kampanje u proljeće 1673. u španjolskoj Nizozemskoj. Pao je u jurišu na gradske zidine 25. lipnja. Ibid, 346.

[8] Chartrand, 2013, 7.

[9] Zbog rata sa Španjolskom, Francuska je 1635. okupila vojsku od 150 000 vojnika, dvostruko brojniju od svih koje je monarhija ranije bila sposobna skupiti. Nešto više od pola stoljeća kasnije, za potrebe Rata za španjolsko nasljeđe (1701. – 1714.) Louis XIV., barem na papiru, raspolagao je s vojnom silom većom od 450 000 vojnika.  Lynn, John, Giant of the Grand Siecle, The French Army, 1610-1715, Cambridge University Press, 2006., 33.

[10] Louvois je nastavio politiku svog oca, Michelea de Tellierea, koji je na tom položaju bio od 1643., pa se ovo razdoblje nekad i naziva dobom dinastije Tellier. Rowlands, Guy, The Dynastic State and the Army under Louis XIV Royal Service and Private Interest 1661-1701, Cambridge University Press, London, 2002, 27.

[11] La Tour, Sieur de, Précis historique des différentes gardes des rois François, Paris, 1764, 14.

[12] Ibid, 14.

[13] Chartrand, 2013, 44.

[14] Ibid, 47.

[15] La Tour, 24.

[16] Završni, pobjednički juriš 11. svibnja 1745., kojim je konačno slomljen posljedni otpor anglo-pruskog pješaštva, pripao je mušketirima, čije su obje satnije bile na bojnom polju kod Fontenoya, pod zapovjedništvom maršala Maurica de Saxea. Chartrand, 2013, 52.

[17] Duc de Saint-Simon, Louis de Rouvroy, The memoirs of the duke de Saint-Simon, transl. into English by Francis Arkwright, New York, 1915., vol I., 3.

[18] Kralj je od ovih postrojbi radio primjer za ostalu vojsku, pa su za njih vrijedila i stroža pravila. Nazočnost na vježbama bila je obavezna: mušketir koji nije mogao pružiti valjan razlog za izostajanje mogao je dobiti i zatvorsku kaznu. Chauvir, Frédéric, La Maison du Roi sous Louis XIV, une troupe d’élite, Revue historique des armées, vol. 242., 5., 2006.

[19] Kadeti, kao i uopće sinovi plemića predodređeni za časničko zvanje, obrazovani su u akademijama, od kojih su najpoznatije bile one koje su osnovali Antoine de Pulvinal u Parizu 1594. i Henri de la Tour d’Auvergne, vojvoda od Bouillona (otac glasovitog generala, vikonta Turennea) u Sedanu 1599. Parrott, 40.

[20] Chartrand, René, Louis XIV’s Army, Men-at-Arms 203, Oxford, 1988, 15.

[21] Ovakvu vrstu komfora uživale su isključivo Maison du Roi pukovnije. Više o hotelima vidi u Wilmart, Julien, Des chevaux et des mousquetaires dans le Paris des XVIIe et XVIIIe siècles, Revue histoire urbaine, vol. 44., 21-40, Paris, 2015.

[22] Tako je zabilježen slučaj da su pripadnici Gardes Francaises (pješačka pukovnija koja je pripadala Maisons du Roi) 1644. samovoljno napustili namijenjene smještaje da bi sebi, izvan Pariza, pronašli bolje. Lynn, 162.

[23] Plaća jednog običnog pješaka iznosila je 1660. oko 5 sola dnevno, konjanika 7, dok je dragun primao 6; jedan sol (sou) iznosio je 12 francuskih dinara (deniers), a 20 sola livru. Ibid, 148.

[24] Chartrand, 24.

[25] Lynn, 227.

[26] Chauvir, 242., 2.

[27] Ibid, 3.

[28] Chartrand, 2013, 55.

[29] Ibid, 56-57.

[30] Barrey, Pierre Edmond, Précis historique sur la maison du roi, depuis sa formation en 1814, jusqu’à sa réforme en 1815, Paris, 1816, 11.

[31] Po posljednji put na nekoj javnoj paradi pojavili su se 21. siječnja 1815., na pogrebnoj povorci za generala Nansoutyja, koji je od 12. travnja 1814. obavljao dužnost Capitaine-Lieutenant-akraljevih mušketira. Ibid, 13.

[32] Ibid, 43.

Siniša Đuričić
Siniša Đuričić Diplomirao sam povijest na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Zanima me vojna povijest, posebno 17. i 18. stoljeće, kao i lokalna povijest Slavonije i Baranje istog razdoblja, a na istu sam temu objavio i nekoliko stručnih radova. Prošle godine (2018) sudjelovao sam na znanstvenom skupu „Slojevi kulture Baranje“ u Novom Sadu, na temu povijesti njemačkih naselja u Baranji od kraja 17. do početka 20. stoljeća. Živim u Osijeku.