NovostiSvakodnevica

Slobodni zidari

1.19Kviews

Slobodni zidari jedno su od najstarijih postojećih tajnih društava. Otkuda dolaze, koja im je misija, u što vjeruju i čime su povezani, neka su od ključnih pitanja za razumijevanje ovoga, a samim time i većine ostalih tajnih društava, čiji su masoni prototip. Riječ je o strogo hijerarhijski organiziranom mističnom pokretu, nastalom u doba europskog prosvjetiteljstva. Iako su u početku zastupali prosvjetiteljske vrijednosti i radili na moralnom oplemenjivanju društva uz naglašeni antiklerikalizam, danas je to prvenstveno interesno tajno udruženje mahom bogatih i uglednih pripadnika društvene „elite“.

Nastali su iz cehovske tradicije srednjovjekovnih kamenorezaca i zidara, koji su bili oslobođeni svih poreznih opterećenja i nevezani feudalnom službom, slobodni kretati se gdje i kako žele, ili – slobodni. To se društvo hvali posebnim, tajnim znanjem, koje je, navodno, sačuvano još od vremena graditelja Solomonova hrama, Hirama, do danas. Budući da uglavnom okupljaju bogate i često moćne muškarce, masoni su bezbroj puta bili tema urotničkih trilera, te predmet sumnja, predrasuda, mržnje, kao i zdravog skepticizma.

Alegorija o Hiramu Abifu

Prema starim pričama bratovštine, masoni svoje podrijetlo vuku od majstora Hirama Abifa, glavnog graditelja Solomonova hrama. Centralna masonska alegorija, govori upravo o njegovoj sudbini. Kako bi sagradio fizički i duhovno savršenu građevinu, kralj Solomon je trebao nekoga tko raspolaže tajnim graditeljskim znanjem, a Hiramu nije bilo ravnoga. Pred završetak gradnje, tri su šegrta naumila izvući iz majstora to tajno znanje, te su se u doba pauze za ručak – koju je Hiram koristio za pregled jutarnjih radova i meditaciju – sakrili u hramu i čekali glavnog arhitekta. Ostavši u građevini nasamo s njim, šegrti su se, naoružani maljem, kutomjerom i šestarom, rasporedili na trima ulazima. Prvi je zatražio majstora da im oda tajnu graditeljsku riječ, a kad je ovaj odbio, mlatnuo ga je batom. Hiram je zateturao prema drugom izlazu, gdje se priča ponovila s kutomjerom, da bi ga na trećem dotukao šegrt oboružan šestarom. Kako bi sakrili svoj zločin, zakopali su majstora na obližnjem brežuljku. Uskoro je nad Hiramovim tijelom izrastao grm akacije, čiji su listovi krvarili. Otkrivši to i uplašivši se da će krvavo lišće zamijetiti i tragači koje je zabrinuti kralj poslao za majstorom, šegrti su ga iskopali i trulo tijelo podigli u jednom komadu istom metodom pet točaka, kojom su Noini sinovi digli svog raspadajućeg oca iz groba, tražeći skriveno blago; stopalo uz stopalo, koljeno uz koljeno, prsa o prsa, obraz uz obraz i ruka na leđima. Dižući ga, šegrti su uočili da se meso odvaja od kostiju i užasnuti povikali: „Macbenac!“, ili „Mac Benah![1], što je postala nova, zamjenska tajna masonska riječ, budući je izvornu Hiram odnio sa sobom u grob. Naposljetku, ubojice su bile otkrivene i kažnjene. Prema drugoj verziji priče, Solomon je naručio Hiramovo ubojstvo nakon što se majstor spetljao s kraljicom od Sabe. Pri svečanom otvorenju hrama izbio je požar koji nitko nije mogao ugasiti, pa je kralj dao iskopati majstora kojem je bog udahnuo novi život, a ovaj je zaustavio vatru i potom se predao nebu. Priči o Hiramu tu nije bio kraj, jer je kraljica od Sabe ostala trudna s njime, te svijetom i danas hodaju majstorovi potomci. Masonskoj braći alegorija o Hiramu bitna je ne samo zbog (zamjenske) tajne riječi, već i zbog naglaska koji stavlja na odanost svojem uvjerenju unatoč neizbježnoj smrti.

Slobodnozidarski cehovi Srednjega vijeka

U izvornom slobodnom zidarstvu riječ je o zanatu i zanatskim cehovima koji su postojali milenijima prije negoli su mutirali u tajna društva bogatih dokoličara, no zadržat ćemo se na onima iz Srednjeg vijeka, direktnoj inspiraciji suvremene masonerije. Ti su zidari, kamenoresci, te njihovi šegrti i obitelji, bili u potpunosti nevezani feudalnim seniorsko-vazalnim odnosima i porezima, te neograničeni u kretanju srednjovjekovnom Europom, a uživali su i autonomno pravo sudovanja. Kako je broj majstora-graditelja sposobnih podići velebne katedrale bio malen i ograničen, osim ovih, uživali su i potpunu slobodu vjeroispovijesti

Papa Grgur III.

Čak je i papa Grgur III. (731. – 741.) izdao naređenje da se s graditeljima ima dobro postupati, u što spada i zabrana prisiljavanja na prihvaćanje kršćanstva, kako ovi ne bi otkazali naručene crkvene poslove i otišli drugamo. Sa širenjem utjecaja Rimske kurije, proširila se i potreba izgradnje kamenih građevina – bilo samostana, bilo crkava – na područja Austrije, Njemačke i Francuske, a zatim i ostatku zapadne Europe. Kad se krajem 12. stoljeća počela razvijati gotička građevina i način gradnje, slobodni zidari su ušli u tri stotine godina svojeg najboljeg doba.

Gotička katedrala i danas je savršena građevina koja unatoč tehnološkom razvitku još uvijek oduzima dah i reducira pojedinca na puki objekt božanske volje, čiju veličinu, snagu i sveprisutnost ilustrira tornjevima svojih zvonika koji, čini se, paraju oblake, te unutarnjim jedinstvom različitosti u sklopu istog prostora, okupanog raznobojnim svjetlom razigranih rozeta. Za te katedrale nisu postojali arhitektonski nacrti, izračuni statike i milijarda ostalih, građevinarima potrebnih stvari, a sva je odgovornost ležala na zidaru koji je morao iznaći pravu mjeru građevine. Prava mjera je, pak, izvirala iz posebnog ključa konstrukcije nazvanog „mjesto“, ili „kut osmice“ – dakle, osmerokut. Pomoću tog ključa konstruktor je određivao proporcije građevine, a time i njenu statiku i jao njemu ukoliko je izračun bio pogrešan. Koliko je to bio zahtjevan zadatak najbolje se može sagledati baci li se pogled na katedralu u Chartresu sa galskim duhom izraženim nejednakim zvonicima, ili na strogu i discipliniranu stolnu crkvu teutonskog duha u Kölnu.

Erwin von Steinbach
Erwin von Steinbach, graditelj katedrale u Strasbourgu.

Gradnja takvih crkava bio je krupan poduhvat za mnogo graditelja, koji su često dolazili iz različitih zemalja i nisu imali zajednički jezik, što je otežavalo sporazumijevanje tijekom rada. Kako bi doskočio tom problemu, njemački graditelj Erwin von Steinbach pozvao je ugledne njemačke, talijanske, francuske i engleske kamenoresce u svoju zidarsku kolibu, kako bi dogovorili zajednička pravila, propise i tajne znakove, iz kojih su se razvili mnogi rituali današnjih konceptualnih masona, poput „tajnih rukovanja“ i ostalih načina prepoznavanja članova zanatskog bratstva. Osim zajedničke pripadnosti cehu, tim se tajnim znakovima mogao saopćiti i stupanj na kojem se svaki pojedini zidar nalazi, bio on šegrt, ili majstor.

Bista Albertusa Magnusa.
Bista Albertusa Magnusa.

Novovjekovna slobodnozidarska društva su od pravih graditeljskih cehova preuzela i zaštitne znakove koji su se ukazali još u 13. stoljeću velikom majstoru, graditelju kelnske katedrale Albertusu Magnusu; kut – zakon života i način ispravnog življenja, metar – mudru podjelu kratkog ovozemaljskog bivstvovanja, šestar – čija savršena kružnica opisuje zatvoreno bratstvo i zidarsku letvu za ravnanje – simbol jednakosti sve braće. Preuzeli su i obavezu čuvanja tajnoga znanja, koje, za razliku od pravih zidara, nemaju, te obavezu međusobnog potpomaganja članova bratovštine, s podrijetlom još u Steinbachovoj regulaciji; majstor je morao zaposliti putujućeg šegrta nakon što se ovaj dokazao kao član ceha, ili, ukoliko trenutačno nije trebao pomoć, dati mu nešto novca za nastavak putovanja do idućeg majstora. Upravo je obaveza međusobnog pomaganja braće danas najpoznatija i često najozloglašenija karakteristika slobodnog zidarstva.

Masonske lože

Početak moderne masonerije bio je sastanak „Časnog društva i bratstva slobodnih zidara“ u londonskoj pivnici Goose and Gridrion Ale House, 14. lipnja 1717. godine, na kojem su četiri postojeće, ali odvojene masonske lože, spojene pod očinstvom Velike lože. Budući su lože okupljale velik broj ljudi raznih zanimanja, drukčijeg podrijetla, različitih svjetonazora i političkih opredjeljenja, neke su teme proglašene tabuom, kako ne bi dolazilo do razdora u bratovštini, a politika je bila prva na popisu. Upravo to je razlog zašto se tada, a i danas, u istim ložama moglo naći u javnosti oštro sukobljene političare, koji unutar bratstva miroljubivo koegzistiraju i posvećuju se istim ciljevima.

Goose and Gridirion Ale House.
Goose and Gridirion Ale House.

Slobodno zidarstvo ubrzo se proširilo kontinentom, pogotovo na području Francuske i Njemačke. Kako oblik državne vlasti ima iznimno velik, ako ne i odlučujući utjecaj na karakter građanskog udruživanja, masonerija se usporedno s teritorijalnim širenjem mijenjala, ponegdje prisiljena postati posebno tajnovita, što se i danas reflektira u mnogim besmislicama koje o tom bratstvu kruže. Dok su to u Engleskoj bili nešto sofisticiraniji gospodski klubovi u kojima se posebno cijenilo zajedničko pijenje, u Francuskoj su poprimili urotnički karakter zbog – možda ne sasvim neopravdane – paranoje Kralja Sunca koji je posvuda vidio urote uperene protiv njega. U Njemačkoj je, pak, situacija bila sasvim drukčija i masonerija je imala širinu i slobodu djelovanja, te je uskoro okupila društvenu prosvjetiteljsku elitu u vidu znanstvenika, umjetnika, naprednih velikaša, pa i samog pruskog kralja Fridrika Velikog. Najčešće se radilo o ljudima koji su svojim djelovanjem poticali društveni napredak u smislu promicanja poštivanja morala (kako građanskog, tako i poslovne etike), poštivanja zakona domicilne zemlje,  promoviranja dobrotvornog rada i pomoći siromašnima, što su i danas odrednice slobodnozidarskog djelovanja. Njemački su masoni-prosvjetitelji držali, a to je stav i mnogih današnjih slobodnih zidara, da kad društvo izgubi vrlinu – ili svoj hram, slijedi razdoblje jada i neuspjeha koje će se okončati tek povratkom i novom uspostavom vrline u zajednici.

Katedrala u Chartresu.
Katedrala u Chartresu.

U većini današnjih masonskih udruženja članovi mogu biti samo muškarci s vjerom u Vrhovno biće i besmrtnost duše, iako Rimska crkva ne gleda blagonaklono na slobodne zidare i zabranjuje svojim pripadnicima članstvo u masonskim ložama. Većina loža slijedi britansku tradiciju sa tri glavna stupnja – pripravnik, šegrt i majstor, ali može ih biti više, kao u škotskom sustavu koji poznaje 33 stupnja upućenosti u „tajnu“. Procjenjuje se kako je aktivno pedesetak tisuća loža sa članstvom od minimalno dva, do možda čak i više od šest milijuna ljudi. Mnoge lože imaju i brojne povezane organizacije posvećene nekom vidu filantropskog, ekološkog, ili kakvog drugog korisnog djelovanja, tako da je riječ o stvarno velikom međunarodnom udruženju sa nemalim financijskim potencijalom. Upravo njihova financijska moć je ono što ljude često plaši i odbija od masona, a skopčana s pravilom da se brata uvijek mora pomagati i nikad ne smije izdati, često izaziva negativne konotacije i daje krila „teoretičarima zavjere“. Takav oblik međusobne odanosti članova ponekad izazva probleme, izazivao ih je i izazivat će ih, iako bratovštine u pravilu paze da odobre samo kandidate koji su „ispravni“ ljudi. Svakako, misteriozna udruga mahom bogatih ljudi može zlouporabiti svoj moć i utjecaj, a neke to i rade, iako najčešće masonima usprkos. Od udruženja, koja to jesu samo zato što njihovi članovi dijele određene vrijednosti, u ovom, zlokobnom smislu puno su opasnije interesne mreže. One nastaju zbog raznovrsnih osobnih dobitaka i probitaka njihovih članova; nemaju zajedničke, ako uopće ikakve vrijednosti, već samo taktiziranje, a jedina im je ambicija ona osobna. Takve mreže danas postoje kako u državnoj birokraciji, tako i u privatnom biznisu, regulatornim tijelima, pa i samim političkim strankama iz kojih biramo zastupnike-zakonodavce. Ali to ćemo ostaviti za neku drugu priču.

Katedrala u Kölnu.
Katedrala u Kölnu.

Za kraj, ostaje navesti samo nekolicinu od mnogih poznatih slobodnih zidara – možda će vas poneki iznenaditi: Mustafa Kemal Atatürk, Douglas MacArthur, Alexander Fleming, Glenn Ford, Benjamin Franklin, Giuseppe Garibaldi, Federico García Lorca, Hermann Hesse, Vuk Karadžić, Winston Churchill, Ludwig van Beethoven, Wolfgang Amadeus Mozart…


[1] Mai, Klaus-Rüdiger, Moć iz tame. Tajna društva na djelu, Rijeka, 2006., str. 82

Dinko Odak
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih 35 godina, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.