20. stoljećeDrugi svjetski rat

Bitka za Rim: Monte Cassino i Anzio

1.37Kviews

Od Kalabrije do Cassina

Nakon osvajanja Sicilije i južne Italije, te sloma talijanskog fašizma, glavni cilj savezničkih snaga na talijanskom bojištu postao je Rim. Krajem 1943. godine Saveznici su se nalazili oko 150km udaljeni od Vječnoga grada, ali tu su započeli za njih ozbiljni problemi. Naime, na putu im se ispriječila njemačka Bernhardt, ili kako su ju Saveznici nazivali, Zimska linija, prevučena preko čitave širine Apeninskog poluotoka, baš na njegovom najužem dijelu. Od Monte Cassina, na ulazu u dolinu rijeke Liri, do Tirenskog mora poznata i kao linija Gustav. Zemljište je bilo fantastično za obranu; brdovito, dijelom stjenovito, šumovito, išarano riječnim tokovima, planinskim potocima i vododerinama, a uslijed vlažnog i hladnog zimskog vremena još teže savladivo nego u povoljnim meteorološkim uvjetima.

Osim obrani sklonog reljefa, Nijemci su prirodne karakteristike zemljišta iskoristili i posebno naglasili konstrukcijom čvrstih i udobnih položaja sa svoje trupe. Nisu to bili kilometri rovova kao u I. svjetskom ratu, već serije individualnih i grozdova obrambenih položaja sa poljima unakrsne vatre, postavljenih tako da se napadača kontinuirano drži pod teškom paljbom u dubini do petnaest kilometara, sa osiguranim putovima za lako i brzo povlačenje kad se odluči da je za to došlo vrijeme. Radove na Zimskoj liniji izvodili su pripadnici organizacije Todt[1], kao i armijsko inženjerstvo, a započeli su ih još u jesen, tako da su do početka zime, kada je Wehrmacht[2] u povlačenju stigao s juga, utvrđenja bila najvećim dijelom spremna. Bitka za Rim je postala bitkom za liniju Gustav, koja je postala općepoznata zahvaljujući operacijama protiv Monte Cassina i mostobranu kod Anzija. Tu su se njemačka grupa armija C pod zapovjedništvom feldmaršala Alberta Kesselringa i saveznička 15. grupa armija pod komandom generala Harolda Alexandera, našle uhvaćene u višemjesečnom klinču.

njemačke obrambene linije južno od Rima
njemačke obrambene linije južno od Rima

Kako je Italija u tom trenutku bila jedino mjesto gdje su se zapadni Saveznici borili protiv Njemačke, politički i pritisak javnosti na terenske komandante bio je značajan, pogotovo u svjetlu velikih sovjetskih uspjeha krajem 1943. godine; prijelaza rijeke Dnjepar, oslobođenja Kijeva, i početka Dnjeparsko-karpatske ofenzive. Uza sve napore savezničkih zapovjednika u Italiji, skučen i poprilično vertikalan reljef Apenina isključivao je ikakve brze i spektakularne uspjehe, a maćehinski odnos stratega usredotočenih na pripremu invazije Europe ljeta 1944. i u tu svrhu oduzet brodski transportni prostor, dodatno su otežali ionako tešku situaciju. Nakon osvajanja Sicilije, invazije Apenina i prema danim uvjetima relativno brzog napredovanja do linije Gustav, uslijedilo je iskustvo slično onima iz I. svjetskog rata. Duga, teška i krvava pozicijska bitka, protiv vještog i beskompromisnog neprijatelja.

***

Rim je [bio] glavno čvorište cestovne i željezničke mreže središnje Italije, političko i administrativno središte zemlje, te važan privredni faktor, pa je zbog svega toga, a i zbog psihološkog značaja glavnoga grada jedne od triju najvažnijih članica Osovine, bio smatram važnim strateškim ciljem zapadnih Saveznika. Oni su 3. rujna 1943., na dan talijanske kapitulacije koja će biti objavljena šest dana kasnije, stupili na Apeninski poluotok na samom vrhu čizme, u Kalabriji. Napad nazvan Baytown izvela je Montgomeryjeva 8. armija, koja je trebala privući njemačke divizije, te tako olakšati američku amfibijsku operaciju Avalanche (Lavina) u njihovoj pozadini, kod Salerna. Avalanche je 9. rujna otpočela američka 5. armija pod generalom Markom Clarkom. Njegov britanski kolega, general Bernard Montgomery je prigovarao općem planu borbe, ustvrdivši kako će se Nijemci jednostavno povući iz Kalabrije i pustiti 8. armiju da zauzima prazni i strateški nebitni prostor, a potom se brzo koncentrirati i razbiti mostobran kod Salerna, što se umalo i dogodilo!

general-poručnik Mark Clark
general-poručnik Mark Clark

Nakon stabilizacije situacije oko Salerna, Montgomery, koji će u prosincu 1943. biti prebačen u Britaniju zbog planiranja invazije Normandije, nastavlja napredovati jadranskom, a Clark tirenskom obalom. Zbog oduzimanja gotovo ¾ pomorskih efektiva u svrhu pripreme napada na Europu, saveznički su se zapovjednici našli u problemima, jer je Italija poluotok, sa tri strane okružen morem, a četvrte Nijemcima, te će bilo kakva razumna kampanja koristiti manevar s mora. Često! Bez dovoljno brodskog prostora, ta je kampanja, sa operativnog i taktičkog gledišta, postala nerazumna. Osim brodova, kopnene su snage ostale i bez ¾ kamiona potrebnih za podržavanje ofenzive. A jesenske kiše i blato u dolini, te snijeg i led na vrhovima brda i planina, savezničko su napredovanje pretvorile u beskrajni jad za vojnike na fronti. Opskrba prednjih jedinica na brdima obavljala se gotovo isključivo ljudskom snagom i mazgama, kojih je po diviziji bilo potrebno barem 1600 grla. Zbog ograničene količine tereta koji su životinje mogle nositi, naglasak se stavljao na streljivo i vodu, medicinski materijal, pa tek onda hranu, koja je često predstavljala luksuz. Pogotovo topla. Ukoliko je netko bio ranjen na vrhu brda, bili su potrebni sati da ga se spusti i dovede kirurgu. A sve je ovo samo djelić mizerije koju su proživljavali vojnici na bojištu. Početkom siječnja 1944. savezničke postrojbe dosegnule su njemačku Zimsku liniju na kojoj je njihovo napredovanje bilo u potpunosti zaustavljeno.

Planovi igre

S njemačke je strane početkom rujna došlo do razilaženja u strateškoj koncepciji dvojice feldmaršala, Erwina Rommela i Alberta Kesselringa; prvi je zagovarao povlačenje u sjevernu Italiju i zaustavljanje Saveznika u području Dolomita, a drugi je, kao zrakoplovac, shvaćao kako je jedina strateška vrijednost južne Italije ravnica oko Foggie, pogodna za izgradnju aerodroma[3] za strateške napade na Njemačku i Balkan s juga. Želio je Saveznicima što je duže moguće uskratiti taj teren, a kad ga bude morao predati, povući se na liniju južno od Rima. Hitler je pristao na Kesselringov koncept, a Rommel je nakon okupacijsko-pacifikacijskog posla u sjevernoj Italiji, krajem 1943. godine sa stožerom grupe armija B prebačen u Francusku, ostavivši Italiju Nasmijanom Albertu[4]. Kao glavni zapovjednik g. a. C i sektora Jugoistok, Kesselring je imao nadležnost nad svim trupama u kontaktu s neprijateljem, bez obzira na pripadnost grani oružanih snaga, koju je Hitler 19. siječnja 1944. dodatno proširio, ovlastivši ga za preuzimanje neograničenog zapovjedništva nad svim postrojbama SS-a, Ratne mornarice i Ratnog zrakoplovstva pogodnih za kopnenu bitku „u slučaju da situacija zahtijeva takvu mjeru.“[5]

Saveznici su u prosincu 1943. sondirali dubinu i snagu njemačke obrane – Britanci na istočnom dijelu linije u Ortoni, Amerikanci na prilazima obrambenom sustavu Gustav, te došli do zaključka kako uz frontalni napad valja izvršiti i amfibijsku operaciju sjeverno od njemačke obrane na zapadnoj obali Apeninskog poluotoka, negdje između Rima i  Gustava. Iskrcavanje u pozadini neprijateljskih položaja, smatrali su, primoralo bi Nijemce na razvlačenje efektiva i slabljenje prednje crte. Stoga su isplanirali koordinirani frontalni i bočni, amfibijski napad, kojim će slomiti neprijateljevu obranu. Glavni zapovjednik savezničkih ekspedicijskih snaga na Mediteranu, general Dwight Eisenhower, je još u studenome dao nalog za operativnu razradu plana amfibijske operacije južno od Rima, u zaljevu mjesta Anzio. Operaciju je imala izvesti ojačana pješačka divizija s ukupno 23 000 vojnika. Jedinicama 5. armije cilj je bio je dolina rijeke Liri, kojom su naumili brzo napredovati i povezati se s postrojbama iskrcanim kod Anzija, nakon najviše sedam dana borbe. Iskrcavanje se imalo odigrati 20. prosinca, ali ga je general Clark otkazao dva dana prije planiranog početka nakon žestokih prigovora generala Luciana Truscotta, zapovjednika za napad predviđene američke 3. pješačke divizije, koji je svoje snage smatrao premalenima za bilo što drugo osim ušetati se u zamku iz koje se neće moći izvući.

Nakon otkazivanja, britanski premijer Winston Churchill počeo se zalagati za izvođenje veće operacije, ne nužno samo olakšanja napada na liniju Gustav, već i prilike za brzo zauzimanje Rima, čime bi se njemačka obrana raspala sama od sebe zbog nemogućnosti snabdijevanja i manevra, rezonirao je. U slučaju uspjeha, to bi možda značilo i kraj organiziranog otpora u Italiji, jer bi Saveznici ostvarili nezaustavljiv zamah napredovanja. Uz Churchillovo neumorno zalaganje, umjesto prvotnih 23 000 bajuneta, u novoj verziji plana predviđeno je sudjelovanje čitavog VI. armijskog korpusa sa 40 tisuća vojnika, uz dodavanje još dviju divizija nakon uspostavljanja mostobrana. Operacija kodnog imena Shingle (Šljunak), zakazana je za 22. siječnja 1944. godine, uz napad 5. armije na njemačke položaje uz rijeke Rapido, Gari i Garigliano, koji je imao započeti nekoliko dana prije iskrcavanja, kako bi privukao njemačke rezerve i time olakšao uspostavu mostobrana kod Anzija.

feldmaršal Albert Kesselring
feldmaršal Albert Kesselring

Na suprotnoj strani, Kesselring je računao s mogućnošću amfibijskog napada u pozadini fronte, pa je s tim u skladu držao, ugrubo, polovicu svojih snaga na liniji, a drugu polovicu razvučenu po dubini poluotoka, smještenih tako da prethodnice većih postrojba mogu u roku od nekoliko sati stupiti u kontakt s neprijateljima iskrcanim na bilo kojoj točki talijanskog kopna i zadržati ih, ili barem usporiti do dolaska ozbiljnijih snaga za poduzimanje kontraudara. Unatoč toj opreznosti i predostrožnosti, feldmaršal nije očekivao takav napad u siječnju, usred hladne i vlažne talijanske zime, a u tom su ga mišljenju objeručke podržavali i njemački vojni obavještajci. Zimsku i Gustav liniju zaposjele su jedinice iz 10. armije general-pukovnika Heinricha von Vietinghoffa, dok su ključnu točku čitavog položaja – ulaz u dolinu rijeke Liri – gradić Cassino i brdo ponad njim, Monte Cassino, zaposjele trupe XIV. oklopnog korpusa pod generalom Fridolinom von Senger und Etterlinom, odlučne u potpunosti zaustaviti neprijateljevo napredovanje. Sjeveroistočno od Cassina, liniju je nastavljao LXXVI. oklopni korpus na kojeg se nadovezivao korpus Hauck, do jadranske obale. Ti su korpusi imali ukupno 13 divizja sa oko 185 000 vojnika.

Operacije Gustav i Šljunak

Lucasov VI. korpus određen za Anzio, inicijalno se sastojao od 3. američke i 1. britanske pješačke divizije, tri bataljuna američkih rendžera, dva bataljuna britanskih komandosa, te jedne pukovnije s pridodanim bataljunom američkih padobranaca. Te su jedinice raspolagale sa 40 000 ljudi i 5200 vozila. Lucas i pretpostavljeni mu Clark i dalje su smatrali amfibijske efektive premalenima, te obojica tvrdili kako je Shingle operacija za barem dva korpusa, ako ne i više. General Lucas dobio je od Clarka jasne upute da mu je primarni zadatak osigurati i utvrditi mostobran, a tek potom napredovati prema uzvisinama u unutrašnjosti, dok je pohod na Rim stavljen na treće mjesto. Clark je pri pisanju zapovijedi za Anzio imao na umu vlastitu jedva izbjegnutu katastrofu kod Salerna i nije mu padalo na um riskirati čitav korpus u eventualnom preuranjenom pohodu na Colli Albani, ali će bez zauzimanja tih uzvisina Saveznici biti ranjivi na protunapad sa povišenog zemljišta.

Lucasa se kritizira zbog odluke da prvo konsolidira mostobran, a tek onda produži napad, no takva je kritika dijelom neutemeljena, dok je teza kako je, da je bio odvažan, u prva 24h nakon iskrcavanja mogao zauzeti Rim, u sferi fantazije. General Lucas je, kao i svi komandanti mostobrana prije i poslije njega, morao osigurati čvrsto branjeno sidrište na kopnu. Svoju bazu operacija. Tek je potom moglo slijediti nekakvo napredovanje u unutrašnjost. Druga je stvar koliko je brzo to učinio i je li mogao brže, što je ovisilo i o mogućnostima [reducirane] flote za dostavu ljudstva i opreme. Dvadest i pet kilometara, koliko je prvi cilj od većeg strateškog značaja – važna cesta Via Appia u brdima Albani – bio daleko od obale, nije udaljenost koju je moguće dosegnuti i obuhvatiti kompaktnom i čvrstom frontom u prvom naletu amfibijskog napada, ali je to svakako bio zadatak čijem se ispunjenju Lucas morao odlučnije i brže posvetiti. Druga propozicija, prepad na Rim motoriziranim odredom, bila je izvediva u tom trenutku, jer je grad bio nebranjen, no njemačka su pojačanja pristizala brzo sa svih strana i taj bi odred, bez obzira na veličinu mu i vatrenu moć, bio munjevitom brzinom opkoljen i uništen bez ikakvog strateškog, ili operativnog smisla.

momčad i oprema VI. korpusa iskrcavaju se kod Anzija
momčad i oprema VI. korpusa iskrcavaju se kod Anzija

Saveznička amfibijska eskadra usidrila se pred Anzijom malo iza ponoći 21/22. siječnja 1944. godine, Obala odabrana za iskrcavanje bila je idealna. Između Anzija i Nettuna, na pješčanoj plaži Riviera di Levante, trebali su se iskrcati rendžeri i osvojiti oba gradića. Glavnina američkih snaga imala se iskrcati između Nettuna i Mussolinijevog kanala, koji je bio granica prema Pontijskim močvarama, na X-Ray plaži. Britanski odsjek nosio je kodno ime Petrova plaža, a nalazio se sjeverozapadno od Anzija. Tri invazijska vala su se iskrcala bez ikakvog otpora. Amerikanci su zauzeli gradić Anzio u 08:15h izjutra. Do kraja prvog dana iskrcalo se oko 35 000 ljudi i preko 3000 vozila. Sve je djelovalo obećavajuće za početak operacije, ali general Lucas je bio zabrinut zbog jalovosti dosadašnjih napada 5. armije u ofenzivi započetoj pet dana ranije, a to je značilo da bi njemački zapovjednik, sačuva li hladnokrvnost, mogao bez problema održati liniju Gustav i obuzdati Saveznike iskrcane u njenoj pozadini.

južni krak prvog napada na Cassino; američka 36. i britanska 46. divizija
južni krak prvog napada na Cassino; američka 36. i britanska 46. divizija

Doista, napad na Gustava započet 17. siječnja je nakon dobrog početka zapao u probleme. Napad 5. armije otvorio je britanski X. korpus na krajnjem lijevom krilu savezničkog rasporeda, uz Tirensko more. Britanska 56. i 5. divizija uspjele su stvoriti mostobran preko rijeke Garligliano, koji je dodatno proširila britanska 46. divizija, uključivši se u borbu na desnom boku X. korpusa. General Senger und Etterlin smatrao je kako je obrana 94. pješačke divizije kompromitirana, pa je Kesselring na njegovo, to jest traženje 10. armije, otpustio 90. i 29. oklopno-grenadirsku diviziju[6] iz pričuve u okolici Rima. Ta su pojačanja ušla u bitku 21. siječnja i stabilizirala situaciju na njemačkom desnom krilu, zaustavivši širenje mostobrana. Glavni napad američkog II. korpusa započeo je 20. siječnja uvečer sa 36. pješačkom divizijom na čelu. Njene su trupe morale južno od Monte Cassina forsirati usku, ali brzu rijeku Rapido, iznimno strmih obala, koje su se pokazale velikom i smrtonosnom preprekom. Veteran američke 36. pješačke divizije, John D. Figuieras opisao je iznenađenje pripadnika navalnog odreda kad su vidjeli Rapido i „otkrili kako je matica prebrza, a oprema preteška za splavi, pa je inženjerstvo moralo graditi pješačke mostove[7], koji su bili izvrsna meta njemačkoj artiljeriji i konzekventno brzo uništeni.

Tijekom dvodnevne borbe protiv 15. oklopno-grenadirske divizije, Amerikanci su pretrpjeli pokolj, za koji su uvelike sami krivi zbog nedovoljne pripreme i neobjašnjive neopreznosti koja se vidi u potezima poput čišćenja prolaza kroz minska polja danju, pod budnim okom njemačkih artiljerijskih promatrača. Dva su neuspješna napada rezultirala gubitkom od preko 1600 ljudi, dok su ih Nijemci izgubili manje od 250. Kako je 36. bila „teksaška“ divizija, Clarka i dan-danas Teksašani često smatraju nesposobnim koljačem, no general, koji se nota bene nalazio u amfibijskoj eskadri – dakle ni blizu Gustavu, nije ni na koji način odgovoran za lošu taktiku i nepromišljenost divizijskog zapovjednog kadra, dok njegovo inzistiranje na ponavljanju napada, kolikogod prvi krvav bio, izvire iz strateškog, a ne taktičkog viđenja bitke, u skladu s kojim je njemačke rezerve valjalo odvući na jug i tako olakšati ekspediciju na Anzio. Jedini način da se to učini bilo je uvjeriti Nijemce da je na stvari odlučujuća ofenziva i to bez obzira na gubitke.

sjeverni krak prvog napada na Cassino; operacije američkih i francuskih snaga
sjeverni krak prvog napada na Cassino; operacije američkih i francuskih snaga

Američka 34. divizija i Francuski korpus sa dvije marokanske divizije, priključili su se napadu 24. siječnja sjeverno od Cassina, desno od 36. divizije, s namjerom osvajanja uzvisina iza močvare nastale plavljenjem r. Rapido. Nakon toga bi napad skrenuo na jug i doveo Saveznike u brda sjeverno i sjeverozapadno od Monte Cassina (kota 516), na nekoliko desetaka metara više vrhove iza leđa Nijemcima. Nakon osam dana mukotrpne borbe u močvari, Amerikanci su se dohvatili prvih uzvišenja, odbacivši njemačku 44. pješačku diviziju. Francuski kolonijalni korpus nastavio je pokret na desnom krilu II. američkog korpusa, te nakon daljnjih borbi protiv 5. brdske divizije osvojio Monte Cifalco i nastavio napredovati jugozapadno prema brdu Colle Belvedere, ali tu su Marokanci bili odbijeni s preko 2500 gubitaka. Naposljetku, francuski odsjek fronte se stabilizirao 31. siječnja na Monte Cifalcu. Američka 34. divizija je nastavila osvajanje vrhova sjeverno-sjeveroistočno od Cassina i unatoč olujnom vremenu, teškom terenu i profesionalnoj njemačkoj obrani, Amerikanci su početkom veljače zaprijetili i samom Monte Cassinu. Sedmi veljače doprli su na samo 350 metara od vrha, ali ih je bijesna vatra njemačkih padobranaca odbila. Napokon, 10. veljače morali su napustiti krvavo stečeno zemljište i povući se na manje isturene i logistički održive položaje sjeveroistočno od nedohvatljivog brda. Clarkov načelnik stožera, general Gruenther, je nakon posjete fronti izjavio da su divizije 5. armije sasvim iznurene i spremne za odmor i popunu.

Kako su borbe na liniji Gustav odvukle dio njemačkih pričuva iz šire okolice Rima, situacija neposredno po iskrcavanju kod Anzija je za Kesselringa bila potencijalno katastrofalna, jer će proći 24 sata prije nego što ikakve spomena vrijedne snage stignu pred mostobran, a u tom će vremenu Rim i leđa postrojba na Gustavu, kao i cestovno-željezničke komunikacije među njima, biti posve nezaštićene! U pet sati izjutra 22. siječnja, feldmaršal je naredio izvođenje plana Richard, prema kojem su motorizirane borbene grupe iz 1. padobranske oklopne divizije Hermann Göring  (HG) i 4. padobranske divizije morale blokirati putove iz Anzija prema Colli Albani, Campoleoneu i Cisterni, dok će u roku jednog dana te snage narasti na nešto više 20 000 vojnika čime će kriza biti otklonjena. Istovremeno s poduzimanjem nužnih protumjera, Kesselring je zatražio pojačanja od Vrhovnog zapovjedništva oružanih snaga (Oberkommando der Wehrmacht, OKW), koje mu odmah dodjeljuje tri divizije već razmještene u Italiji, do tad pod direktnom komandom OKW-a, te skuplja pojačanja ekvivalenta tri divizije iz južne Francuske, Njemačke i Jugoslavije. Dok je njemačka 10. armija branila Gustava, mostobran kod Anzija pao je pod nadležnost druge od Kesselringovih armija – upravo aktivirane Četrnaeste, pod zapovjedništvom general-pukovnika Eberharda von Mackensena. Iznenađeni pasivnošću neprijatelja na mostobranu, njemački su se zapovjednici u čudu pitali zašto Saveznici nisu ni pokušali odmah po iskrcavanju osvojiti Colli Albani i/ili presjeći željezničku prugu Campoleone–Cisterna. Winston Churchill, bijesan zbog razvoja događaja, izjavio je: „Mislio sam da ćemo na obalu baciti bijesnu mačku, ali sve što smo dobili je nasukani kit.“[8]

rendžeri u akciji kod Anzija

Lucas se nije usuđivao poduzeti navalu dok ne budu iskrcane dodatne snage u vidu američke 45. pješačke i 1. oklopne divizije, koje su podigle njegove snage na 70 000 ljudi, koliko su u međuvremenu prikupili i Nijemci u okruženju mostobrana, što je obećavalo ravnopravni meč. Kad je napokon napao tjedan dana nakon iskrcavanja, 30. siječnja, njegove su snage postigle vrlo ograničene rezultate (prodor do 4.5km dubine na fronti od 10km) u smjeru Cisterne, a još manje od toga prema Campoleoneu. Napadajući dobro raspoložene njemačke veterane, Saveznici su morali mnogim životima plaćati osvojeni prostor. Posebno se ističe pokolj 1. i 3. rendžerskog bataljuna u napadu na Cisternu. Od njih 767 samo ih se 6 vratilo, a svi ostali bili su ubijeni, ili zarobljeni, dok je grad ostao čvrsto u njemačkim rukama. Nakon tog debakla, Saveznici su kod Anzija prešli u defenzivu, utvrdivši se južno od pruge Cisterna–Campoleone. Njima nasuprot, njemačka 14. armija spremala se za kontraudar kojim će ih uništiti.

Operacija Osvetnik

Početkom veljače Nijemci su nasuprot savezničkim položajima kod Anzija grupirali oko 100 000 vojnika 14. armije, podijeljenih u dva korpusa sa ukupno 10 divizija, od kojih 2 oklopne i dvije oklopno-grenadirske. Pripremne akcije za veliki protunapad na mostobran započele su 3. veljače operacijama protiv Britanaca kod Campoleonea, a 5. veljače pod udarom su se našli i Amerikanci kod Cisterne, a potom i trupe na centralnom dijelu fronte. Unatoč žestokoj borbi, Saveznici nisu izgubili puno terena, pa je Mackensen obustavio napad kako bi se pregrupirao za novi udar 16. veljače.

operacija Fischfang, protunapad kod Anzia 16.-20. II.

Napad naziva Fischfang (Ribolov) bio je koncentriran južno od Campoleonea, na odsjeku fronte širokom 6km, uz podršku 450 topova, a počeo u vrlo nepovoljnom trenutku za Saveznike, koji su upravo smjenjivali britansku 1. diviziju američkom 45. i britanskom 56. divizijom. Gazeći sve što im se ispriječilo na putu, Nijemci su se uspjeli približiti obali na oko četiri kilometra. Saveznici ne samo da se nisu imali kuda povući, već je postojala opasnost od dovlačenja njemačke teške i poljske artiljerije na nove položaje, sa kojih bi ova mogla paralizirati svaki pokret na mostobranu i gađati flotu u zaljevu. Hrabrošću rođenom iz očaja, uspjeli su zaustaviti protivnika, a potom pokrenuti protunapad ubacivanjem posljednjih pričuva uz podršku brodskih topova i aviona koji su neprijatelje zasuli tonama eksploziva. Do 20. veljače Nijemci su okončali kontranapad. Koštao je ih je oko 5400, a Saveznike nešto iznad 5000 vojnika. Među poginulima bio je i poručnik Eric Waters, otac Rogera Watersa iz sastava Pink Floyd, koji je pjesmu When the Tigers Broke Free, na albumu The Wall, posvetio upravo ovom događaju.

general-bojnik Francis Tuker
general-bojnik Francis Tuker

U međuvremenu Saveznici su ispred Cassina izveli rokadu zamijenivši američke jedinice novozelandskim korpusom iz sastava britanske 8. armije koja se nalazila na istočnom (jadranskom) dijelu „čizme“. Zapovjednik korpusa bio je iskusni, odlučni i tvrdoglavi general Bernard Freyberg, odlikovan Viktorijinim križem za kampanju na Kreti (1941.) i ranjavan preko dvadeset puta tijekom dvaju svjetskih ratova. Jedan od podređenih mu, general Francis Tuker, zapovjednik 4. indijske divizije, tražio je bombardiranje benediktinskog samostana na vrhu Monte Cassina uoči pješačkog napada, jer je bio uvjeren kako je taj objekt dio njemačkog obrambenog sustava, bez obzira na njihove proklamacije o poštivanju vatikanske neutralnosti. Freyberg je podupro taj zahtjev pročitavši u Tukerovom memorandumu da su zidovi samostana debeli tri metra, što znači kako mogu izdržati čak i ozbiljniji artiljerijski napad. Uništenje tog graditeljskog, povijesnog, religijskog i opće-civilizacijskog dostignuća nije se moglo olako odobriti. Zapovjednik savezničkih zračnih snaga na Mediteranu, general Ira C. Eaker, osobno je sudjelovao u izviđačkom letu i izvijestio da je ugledao Nijemce u samostanu. Osim vojnika, Eaker je u svom izvještaju spomenuo i radio-jarbol na krovu građevine, kao pješačke rovove na udaljenosti od nekoliko desetaka metara. Taj je izvještaj bio sasvim oprečan onome američkog generala Geoffreyja Keyesa, komandanta II. korpusa, koji niti jednom nije vidio dokaze njemačke prisutnosti, iako je nekoliko puta prelijetao samostan u gotovo brišućem letu. Keyes je tvrdnje o viđenju Nijemaca u samostanu nazvao priviđenjem. Kako bilo, Freyberg je podržao Tukerov zahtjev, a Clark ga je nevoljko proslijedio u  15. grupu armija, generalu Alexanderu, koji ga je odobrio, preuzevši na sebe svu odgovornost izdavanjem direktne zapovijedi za bombardiranje samostana. Mark Clark je 1950. godine izjavio da „postoje neosporni dokazi kako niti jedan njemački vojnik, izuzev parlamentaraca, nije nikada kročio u samostan, osim kao bolničar…[9]

general Fridolin von Senger und Etterlin

Početkom prosinca Vietinghoff je pitao Kesselringa kako riješiti problem samostana; Monte Cassino je bio nužan položaj za uspješnu defenzivnu bitku, a valjalo je poštivati suverenitet Vatikana. Kesselring je to riješio postavivši samostan unutar kružnice polumjera 100m i taj prostor proglasio tabuom za Wehrmacht. Trupe su se ovog ograničenja držale, izuzev u slučaju jednog skladišta topovskih granata, smještenog u spilji na 50m od zidina opatije. General von Senger und Etterlin izvijestio je stožer 10. armije kako vojna policija pred samostanom „neprestano stražari i vodi računa da ni jedan njemački vojnik ne uđe.“[10] Nekoliko dana nakon bombardiranja samostana, njegov upravitelj biskup Gregorio Diamare je u snimanom intervjuu izjavio Senger und Etterlinu: „Generale… …proglasili ste samostan Monte Cassino zaštićenom zonom, zabranili njemačkim vojnicima pristup u područje opatije, naredili da u određenom području oko samostana ne smije biti oružja, promatračnica, ili trupa na bivaku. Neumorno ste vodili računa o striktnom poštivanju tih naređenja… Do trenutka uništenja… …unutar opatije nije bilo njemačkih vojnika, ikakvih oružja, ili vojnih instalacija.[11]

samostan Montecassino pod kišom bomba

Saveznici su 14. veljače upozorili redovnike na predstojeće bombardiranje i savjetovali im napuštanje samostana. Iz upozorenja je bilo jasno kako napad može započeti svaki čas, ali je brza evakuacija bila nemoguća već zbog činjenice da su se u blizini samostana stalno odvijala puškaranja. Siguran prolaz redovnika i preostalih izbjeglica kroz njemačke linije dogovoren je za noć 15/16. veljače, kako se ispostavilo – prekasno. Idućeg dana oko deset sati izjutra počeo je zračni napad u kojem je 142 B-17, 47 B-25 i 40 B-26 bombardera izbacilo na samostan oko 455 tona bomba prvoga, a daljnjih 23 tone[12] u napadu sljedećega dana. Samostan i bliža okolica nestali su pod gejzirima eksplozija, a između bombarderskih napada, artiljerija je davala svoj obol pustošenju. Kad su se dim i prašina razišli, na mjestu blještavo bijele, skladne samostanske zgrade, stajala je siva, nazubljena ruševina, okružena Mjesečevom površinom. Razaranjem samostana to je prestao biti neutralni, vatikanski, teritorij, pa su bombardiranjem posve netaknuti njemački padobranci iz 4. padobranske pukovnije, 1. padobranske divizije, zaposjeli ruinu i pretvorili je u tvrđavu. Brigadni general Kippenberger iz 4. indijske jezgrovito je komentirao bombardiranje: „Kakva god bila situacija prije, nije bilo sumnje da će neprijatelj sada zauzeti ruševinu… …i pitali smo se jesmo li išta postigli.“[13] Čini se kako je američko armijsko zrakoplovstvo odlučilo voditi svoj zasebni rat, bez ikakve koordinacije s kopnenim snagama, koje nisu ni bile spremne za glavni napad do večeri 17. veljače, pa je eventualni psihološki učinak bombardiranja na čvrstinu njemačke obrane ostao neiskorišten. Zbog neusklađivanja zračnih s kopnenim operacijama, stradala su i 24 vojnika iz 4. indijske, koja se nalazila na nekoliko stotina metara od samostana. Biskup, veći dio preostalih redovnika i dio izbjeglica prošli su uglavnom netaknuti, sakriveni duboko u kripti opatije, no više stotinacivila smještenih drugdje u zgradi je u bombardiranju izgubio život. Barem su dragocjenosti bile spašene, jer su tijekom listopada 1943. njemački časnici uspjeli uvjeriti biskupa Diamarea da ih njihovim kamionima otpremi u Vatikan, budući nemaju drugog izbora doli uključiti samostansko brdo u svoj obrambeni sustav. Većina redovnika i tada prisutnih izbjeglica iskoristila je priliku i napustila opatiju s transportima dragocjenosti.

plan operacije Avenger

Kopneni dio ofenzive kodnog imena Avenger (Osvetnik) započeo je 15. veljače. Četvrta indijska divizija je, smijenivši američku 34. sjeveroistočno od M. Cassina, trebala napasti na samostan, a 2. novozelandska divizija je, smijenivši američku 36. na Rapidu, trebala napraviti mostobran preko te rijeke i zauzeti željezničku stanicu oko 2.5km u smjeru jug-jugoistok od grada Cassina. Indijci su napali u noći 15/16. veljače. Nijemci su odbili uzastopne navale dviju satnija, prepolovivši im broj borbeno sposobnih vojnika. Glavni napad se odigrao u noći 17. veljače; po pukovnija Gurka[14] i rajputanskih strijelaca krenula je na ruševine samostana i položaje oko njih. I opet su se njemački padobranci očajnički branili, uspjevši odbiti neprijateljske postrojbe nanoseći im gubitke od gotovo 300 ljudi. Nakon tog jezovitog neuspjeha, Freyberg je opozvao daljnje napade na brdo. Istovremeno s početkom glavnog nastupa 4. indijske divizije, 28. maorski bataljun iz 2. novozelandske je prešao rijeku Rapido i zauzeo cilj – željeznički kolodvor Cassino. Uspjeli su se održati veći dio dana, ali ih je njemački protunapad popodne 18. veljače deložirao iz željezničke postaje i prisilio odstupiti na mostobran. Tako je završila i druga runda bitke kod Cassina.

Nijemci su se još jednom prikupili za napad na mostobran kod Anzija i započeli s navalom na oba boka 29. veljače. Oko 90 000 ljudi i stotinjak tenkova jurišalo je tri dana na 76 000 Saveznika. Na istočnom boku bili su krvavo odbijen uz preko 2500 gubitaka, dok su kod Campoleonea pod njemačkim pritiskom Saveznici morali skratiti liniju. Teški gubici, slab napredak, kiša i blato napokon su 3. ožujka zaustavili krvoproliće. Obje su strane trebale odmor prije idućeg kreševa.

Operacije Dickens i Dijadema

Nakon iscrpljujućih borbi na mostobranu kod Anzija je nastupilo zatišje. Saveznicima je bilo jasno da se iskrcane snage neće moći samostalno probiti u unutrašnjost, a Nijemci su shvaćali da ih neće biti u stanju uništiti, tako da se odluka ipak morala tražiti na liniji Gustav. Tamo su Saveznici uz postojeće snage doveli i britansku 78. diviziju kako bi pokrenuli novu navalu većih razmjera.

novozelandsko pješaštvo za borbe u Cassinu
novozelandsko pješaštvo za borbe u Cassinu

Napad kodnog imena Dickens je bio još jedan dvokraki poduhvat; prema samostanu i gradu Cassinu nastupali su Indijci i Novozelanđani, a Britanci su trebali naknadno napredovati preko Rapida, južno od grada. Bila su to dva nemaštovita frontalna napada, koji su sirovom silom namjeravali smrviti načetog neprijatelja. Kako su se prethodni napadi sjeverno od Monte Cassina usjekli u njemačko lijevo krilo, njihova Prva padobranska divizija branila je frontu okrenutu ka istoku (padine samostanskog brda i grad) i onu okrenutu ka sjeveru, razvučenu oko 1700m zračne linije od Monte Cassina na zapad-sjeverozapad, do napuštene opatije Santa Maria dell’Albaneta (kota 575), uključujući i put paralelan s grebenom Zmijska glava (kota 593), koji vodi u zaleđe Montecassina. Saveznici su 15. ožujka u 08:30h branitelje u gradu zasuli kišom metala iz zraka i sa zemlje, a potom su Novozelanđani krenuli naprijed za pužućom zaprečnom vatrom iz 746 artiljerijskih oruđa. Računalo se da će teško pripremno bombardiranje potresti obranu, ali su se Zeleni vragovi – kako je glasio nadimak njemačkih padobranaca – izuzetno brzo oporavili, pregrupirali i stupili u borbu, iako se Alexanderu činilo „neshvatljivim da bi ikakve trupe mogle preživjeti ovo strašno osmosatno bombardiranje.“[15] Od početnih 300 vojnika i 5 samohodnih topova raspoređenih za obranu Cassina, oko polovice ljudstva i četiri samohodna topa izbačeni su iz stroja uvodnom kanonadom. Usprkos herojskom otporu preostalih Nijemaca, Novozelanđani su do večeri osvojili 2/3 Cassina, ali sljedećih dana nisu ostvarili ikakav spomena vrijedan napredak zahvaljujući žilavoj obrani, lošem vremenu i problemima s kretanjem oklopnih jedinica zbog ogromnih kratera nastalih bombardiranjem. Zapadni rub grada s osloncima u dvama hotelima – Hotelu Ruža na jugu i Continental na sjeveru Cassina – bio je i dalje čvrsto u njemačkim rukama, zatvarajući ulaz u dolinu rijeke Liri. Nijemci ne samo da su se odlučno odupirali sa posljednjih organiziranih položaja u gradu, već su njihove patrole kontinuirano infiltrirale neprijateljske položaje i napadale iznenadno s boka i leđa, koristeći višemjesečno poznavanje terena i stvarajući neprijatelju prilično neugodne probleme. Najveći dobitak napada na Cassino 15. ožujka bio je zauzeće dvorca Cassino na koti 193, sjeverozapadno od Continantala koji je jedna četa novozelandskog 25. bataljuna zaobišla sa sjevera. Ta je pozicija bila dobra odskočna daska kako za napade na branitelje Cassina s lijevoga boka, kao i za proširenje fronta protiv Monte Cassina na sjeveroistočnu padinu brda.

operacija Dickens
operacija Dickens

Na odsjeku fronte kod Monte Cassina, vodila se podjednako konfuzna borba. Elementi 2. novozelandske i 4. indijske divizije pritiskali su njemačko uporište sa sjeveroistoka, iz pravca upravo osvojenog dvorca. U noći na 16. ožujka, po bataljun Rajputanaca i Gurka napali su prema samostanu. Sve uključene jedinice, osim jedne satnije Gurka, naletjele su na njemačke položaje i bile zaustavljene obilnom vatrom koja je mnoge pokosila, dok je satnija C iz 1. bataljuna Gurka uspjela nezamijećeno infiltrirati njemačke položaje i zauzeti kotu 435, Krvnikovo brdo, na samo 350m od sljemena. Tijekom 17. ožujka još su se dvije čete Gurka uspjele dokopati izoliranih drugova, te je sana na Krvnikovom brdu bio čitav bataljun tih izvrsnih plaćenika. Kako su sve opskrbne kolone upućene za Gurkama bile raznesene njemačkom vatrom, ili toliko reducirane da je količina dopremljenog materijala bila nedovoljna, idućeg dana popodne avioni su bacili kontejnere s potrepštinama odsječenoj postrojbi, zahvaljujući kojima su se mogli održati u podnožju samostana, predstavljajući iznimnu prijetnju ne samo braniteljima brda, već i zaleđu položaja u gradu. Saveznici su odlučujući juriš na oba Cassina planirali za 19. ožujka, uz ubacivanje u borbu britanske 20. oklopne pukovnije čiji je zadatak bio napasti u pozadinu Monte Cassina sa sjevera, uzduž puta paralelnog Zmijskoj glavi. Osim oklopnog napada u zaleđe obrane, planirana su još dva praca – iz dvorca i Krvnikovog brda prema opatiji. Nitko nije rano istoga dana očekivao seriju vještih infiltracija i kontranapada 1. padobranske divizije, koji su ponegdje odbacili iznenađene neprijatelje, masakrirali pojačanja iz britanske 78. divizije na putu prema Gurkama i posve poremetili plan navale. Nijemci su pokrenuli protunapad u praskozorje, brzo i tiho se spuštajući niz padinu Monte Cassina. Pomeli su dvije satnije s novostečenih položaja i u potpunosti ih raspršili, te nastavili napredovati sve do zidina dvorca Cassino, koje su probili eksplozivom i prodrli unutar građevine. Britanske jedinice u dvorcu uspjele su zaustaviti neprijateljev juriš tek unutar samih zidina. Jedan padobranac, zarobljen nekoliko sati ranije, znalački je promatrao obrambene akcije pod zapovjedništvom bojnika Becketta, kojem je nakon bitke pristupio i čestitao na izvedbi, poklonivši mu svoje padobranske, krznom postavljene rukavice. Njemački kontranapadi u potpunosti su onemogućili izvođenje navalnih manevara s Krvnikovog brda, odnosno iz dvorca Cassino, ali popodne je Freyberg otpustio svoj tenkovski odred sa sjevera. Dvadeseta oklopna pukovnija nije uspjela promijeniti situaciju; nakon što se uspješno probila u blizinu samostana, tenkovi bez pješačke potpore nisu mogli puno učiniti. Vidjevši da nemaju pješačku potporu, njemački su padobranci sa svega tri protutenkovska bacača i ograničenom količinom mina, brzo uništili devetnaest vozila, prisilivši ostatak odreda na povlačenje. Freyberg je idućeg dana pokušao ubacivanjem britanske 78. divizije u bitku na silu svršiti stvar, ali neprijatelj nije bio impresioniran. Nakon još dva dana beznadnog udaranja glavom u zid, Freyberg i njegove trupe bili su gotovi. Napokon su izolirani Gurke dobili dozvolu za povlačenje i time je 23. ožujka završila treća bitka za Monte Cassino. Njemački bataljuni u prvoj liniji spali su na 30-50% propisanog sastava, dok su savezničke udarne jedinice u ovom pothvatu izgubile oko 4500 vojnika, no za razliku od Nijemaca oni su imali strategijsku pričuvu i mogućnost češće rotacije postrojba. Četvrtu indijsku diviziju je u brdima smijenila 1. gardijska brigada, a 2. novozelandsku, uposlenu na osvajanju grada, smijenila je britanska 78. divizija.

***

general Harold Alexander

General Alexander je došao do zaključka da će liniju Gustav probiti jedino ako preuzme veliki rizik, pa je naredio da se britanska 8. armija, izuzev jednog korpusa, prebaci sa jadranske obale u centralne i zapadne Apenine. Pokret desetaka tisuća vojnika preko izuzetno teškog zemljišta bio je vrlo kompliciran zadatak, tim više što se odvijao isključivo noću kako Nijemci ne bi otkrili što se sprema. Nakon gotovo dva mjeseca Saveznici su završili s pregrupiranjem snaga, te u centralnom i zapadnom dijelu Zimske linije koncentrirali čak sedam korpusa sa 25 divizija, ili nezavisnih formacija ekvivalenta divizije, od kojih 3 oklopne. Dio Clarkove 5. armije nasuprot liniji Gustav pomaknuo se ulijevo i zauzeo položaje na krajnjem zapadnom krilu, uz Tirensko more, a drugi dio na mostobranu u Anziju, primio je maksimalnu količinu pojačanja na raspoloživom prostoru i bio je nabreknut poput gnojnog čira koji samo što ne prsne. U taj se skučeni prostor naguralo čak osam divizija! Mostobran je dobio i novog zapovjednika, izvrsnog generala Truscotta, dotadašnjeg komandanta američke 3. divizije. Proboj iz mostobrana bit će koordiniran s napadom na jugu, a Clark je od Truscotta zatražio izradu više planova operacija, u kojima je naglasak morao biti stavljen na brzo napredovanje ka sjeveru, u Valmontone, s ciljem odsijecanja njemačke 10. armije, odnosno za nadiranje prema sjeverozapadu, u Rim. Ostatak 5. armije, američki II. korpus, probit će obranu uz obalu i napredovati cestom broj 7 prema Rimu, a na njegovom desnom krilu će Francuski korpus zauzeti gorje Aurunci i ugroziti komunikacije u dolini rijeke Liri s juga. Desno od Francuza liniju je nastavljala britanska 8. armija, preuzevši položaje pred Cassinom od Amerikanaca. Britanski XIII. korpus imao je zadatak napredovati po osi smještenoj između željezničke pruge i rijeke Liri – ravno kroz sredinu doline, a II. poljski korpus predstavljao je najsjeverniji dio navale sa zadatkom osvajanja oba Cassina i njihovih zaleđa, kako bi odsjekao odstupnicu Nijemcima iz grada i samostana. Operacija je dobila naziv Diadem(Dijadema), a njenim je planerima preostalo jedino nadati se da će rezultat odgovarati nazivu i predstavljati krunu višemjesečnih napora.

Kesselring je raspolagao istim brojem divizija kao i Alexander, ali mnoge od njih bile su iznurene dugotrajnom bitkom i dobrano ispod propisane snage. Četrnaesta armija s dva korpusa i osam divizija, ali bez ikakvih značajnijih pričuva, opasivala je mostobran u Anziju, a 10. armija s tri korpusa i devet divizija držala je obrambene položaje na jugu. Korpus Hauck s dvije pješačke divizije i dio LI. gorskog korpusa (dvije pješačke divizije) držali su obranu jadranske strane, a ostatak gorskog korpusa (padobranska i gorska divizija) bio je odgovoran za središnji dio fronte oko Monte Cassina, dok je XIV. oklopni korpus s jednom oklopno-grenadirskom i dvije pješačke divizije branio liniju Gustav do mora. Očekujući veliki napad na jugu, Kesselring je namjeravao povući dio 10. armije na novu liniju Hitler, postavljenu od Piedemontea do mora. Nakon napuštanja linije Hitler, Nijemci će, razmišljao je feldmaršal, moći novu liniju postaviti tek sjeverno od Rima, koji će bez borbe biti prepušten neprijatelju.

operacija Diadem

Operacija Dijadema započela je 11. svibnja u 23:00 sata kada je 1660 topova otvorilo uragansku vatru na branitelje. Francuske postrojbe generala Juina u centralnom dijelu navale, brzo su ostvarile velike uspjehe i za samo dva dana osvojile su važna brda Faito, Feuci i Maio koje su Nijemci smatrali nemogućima za uspon. Time je linija postala neodrživa, a 10. armija je iznurenom XIV. oklopnom korpusu naredila povlačenje na sjevernu stranu gorja Aurunci. Sjeverno od Francuza, indijska 8. i britanska 4. divizija su dva dana proživljavale noćnu moru u porječju Rapida; čamci su bivali izrešetani, pontoni razneseni artiljerijskom paljbom, a patrole pokošene u zasjedama, ali je ubrzo došlo do preokreta, pošto su Francuzi osvajanjem gorja Aurunci natkrilili njemačke položaje i pružili taktičku podršku XIII. korpusu u dolini rijeke Liri. Probojem francuskih trupa, velikim dijelom sastavljenih od marokanskih Goumiera[16], linija Gustav bila je faktički probijena, a položaji oko Cassina postali su taktički nevažni, jer će ih branitelji morati napustiti, ili biti opkoljeni.

njemački padobranci drže položaj u ruševini samostana na Monte Cassinu
njemački padobranci drže položaj u ruševini samostana na Monte Cassinu

Prvi poljski napad na Monte Cassino započeo je 12. svibnja. Slijedila su tri dana opetovanih juriša i protujuriša ma potezu od oko kilometar i pol prema zapadu. Osamstotinjak padobranaca iz 4. padobranske pukovnije odbijalo je napade dviju poljskih divizija, nanijevši im gubitke od oko čak 3800 ljudi, jer su nastupali sjevernim, stjenovitim padinima bez ikakvih spomena vrijednih zaklona. Unatoč herojskoj borbi Zelenih vragova, bilo je bjelodano da se položaj ovaj put neće održati. Poljaci su opet napali 17. svibnja i uspjeli se povezati s britanskim XIII. korpusom na oko 3km zapadno od grada, čime su Nijemci u Cassinima ostali odsječeni od opskrbe. Oni su brzo reagirali i izvukli sve pokretne vojnike na sjeverozapad tijekom noći, tako da su poljske trupe u ranojutarnjim satima 18. svibnja u ruševinama samostana na Monte Cassinu pronašle samo šesnaestoricu nepokretnih ranjenika i dva liječnika. Nakon gotovo pola godine borbe, snažna linija Gustav je napokon bila probijena, a sada su Saveznici morali nastaviti s kontinuiranim pritiskom kako Nijemci ne bi dobili priliku za pregrupiranje i ustroj nove obrambene crte. Vietinghoff je povukao svoju armiju na liniju Hitler, preimenovanu u linija Senger kako diktator ne bi bio u neugodnoj situaciji po njenom proboju, koja je išla od Monte Caira, preko Piedemontea do Tirenskog mora. Saveznici su obnovili napad 23. svibnja, idućeg dana ostvarili prvi proboj kod Piedemontea, a 25. svibnja su Nijemci započeli opće povlačenje prema položajima nazvanim linija Cezar.

Proboj iz mostobrana započeo je 23. svibnja, isto kad i napad na liniju Senger, vatrom iz 1600 artiljerijskih cijevi, ali napad američke 3. pješačke i 1. oklopne divizije koji je uslijedio, nije se razvijao baš obećavajuće, te je čak i general Mackensen uvjeravao svog pretpostavljenog, Kesselringa, kako će 14. armija zasigurno izdržati. Ovaj nije bio uvjeren i stoga je odmah po otpočinjanju savezničkog proboja naredio oklopnoj diviziji Hermann Göring koja se nalazila u općoj rezervi i na odmoru 240km daleko, u Livornu, neka odmah krene prema Valmontoneu, kako bi se put broj 6 održao otvorenim za povlačenje 10. armije. Mudrost feldmaršalove odluke pokazala se već idućeg dana, kad se ratna sreća, uz pomoć nadmoćnih savezničkih brojeva, naglo okrenula. Njemačka 362. pješačka divizija je do kraja dana bila uništena, Cisterna osvojena i savezničke motorizirane trupe na putu prema Valmontoneu. Kasno popodne 25. svibnja prethodnice američke 1. oklopne divizije bile su na vrlo neugodan način zaustavljene pet kilometara od tog gradića i puta broj 6. Divizija HG dobila je utrku i postavila frontu za obranu puta izvlačenja 10. armije.

američki Long Tom (155mm) u okolici Nettuna opaljuje hitac
američki Long Tom (155mm) u okolici Nettuna opaljuje hitac

Iste večeri Clark naređuje Truscottu promijenu osi nastupanja za 90º ulijevo, na sjeverozapad, prema Rimu. Truscott je bio bijesan, jer je vjerovao kako je upravo izgubio priliku odsjeći sedam divizija njemačke 10. armije, što zaslužuje detaljnije razmatranje. Divizija HG je bila iskusna, veteranska jedinica, navikla upravo na borbu u zaštitnici, kakvu je vodila od srpnja 1943. na Siciliji, pa do kraja te godine na poluotoku, dobro opremljena i popunjena na 90% momčadi i oklopnih vozila. Pet kilometara protiv takvog protivnika, na planinskom terenu skučenih manevarskih mogućnosti, može iziskivati više dana i znatne gubitke, dok bi jedinice 10. armije u međuvremenu, opet, prošle. Druga stvar koju valja uzeti u obzir jest činjenica da bi i uz gubitak Valmontonea, trupe 10. armije mogle iskoristiti lateralne putove za povlačenje na sjever i sjeveroistok – u smjeru jadranskog mora – a potom se izvući na sjeverozapad i opet se vratiti u borbu. Zaključivši da je ostao bez glavne nagrade u vidu 10. armije, Clark je požurio uzeti Rim prije negoli mu kolege otvore novu frontu u Normandiji i preuzmu sve svjetske naslovnice.

proboj kod Anzija
proboj kod Anzija

Juriš na Rim

Pet mjeseci nakon iskrcavanja u Anzio koje je trebalo brzo završiti bitku, 26. svibnja 1944. postrojbe u napredovanju s juga susrele su se s trupama s mostobrana, čime je Clarkova 5. armija opet bila ujedinjena i kao takva krenula je ka liniji Cezar i Rimu. Unatoč zvučnom imenu, ova je obrambena linija bila samo etapna stanica u daljnjem povlačenju, na kojoj Kesselring nije namjeravao voditi tvrdoglavu borbu, što se pokazalo kad su savezničke jedinice napale 31. svibnja. Nakon jednodnevne borbe napadači su uspjeli ovladati najvišom točkom Cezara, Monte Artemisiom, najvišim vrhom obrambene linije, te Nijemcima nije preostalo drugo doli povući se. Na savezničku sreću, riječ je bila o propustu 14. armije, koja nije odgovarajuće osigurala tu uzvisinu. General Mackensen je zbog toga ponudio ostavku, a Kesselring ju prihvatio.

Isturene jedinice 5. armije stigle su pred Rim 4. lipnja. Grad je bio ispražnjen od njemačkih snaga i zauzet bez borbe. Neprijatelj je bio poražen, ali ne i dotučen. Sjeverno od Rima njemačka 10. i 14. armija opet su se povezale i poduzele šestotjedno povlačenje od 350km pod borbom, na položaje sjeverno od Firence koji će postati poznati kao Gotska linija, dok su general Clark i 5. armija u novinskim naslovnicama uživali samo jedan dan, jer je invazija Normandije 6. lipnja otela svu medijsku pažnju. Obje su strane u epskoj bitki za Rim podnijele velike žrtve; ukupni saveznički gubici iznosili su oko 98 000 ljudi, a njemačke snage izgubile su oko 60 000 vojnika, dok je talijanska kampanja bila još daleko od završetka…

Literatura:

  1. Atkinskon, Rick, (The Liberation Box Set) THE DAY OF BATTLE: THE WAR IN SICILY AND ITALY, 1943-1944, New York, 2013.
  2. Bauer, C., Anić N. et al., DRUGI SVJETSKI RAT 2, Ljubljana, 1980.
  3. Blumenson, Martin, THE BOMBING OF MONTE CASSINO, American Heritage, Volume 19, Issue 5, August 1968.
  4. Brown, B. L., Kirtland J. H. et al., ANZIO/CASSINO CAMPAIGN JAN – JUNE 1944, Fort Leavenworth, 1991.
  5. Clement, John G., THE NECESSITY FOR THE DESTRUCTION OF THE ABBEY OF MONTE CASSINO, Fort Leavenworth, 2002.
  6. Clodfelter, Michael, WARFARE AND ARMED CONFLICTS. A STATISTICAL ENCYCLOPEDIA OF CASULATY AND OTHER FIGURES, 1492-2015, Jefferson, North Carolina, 2017.
  7. Corvo, Max, THE O.S.S. IN ITALY 1942-1945, New York, 1990
  8. Crowl, P. A., XIV PANZER CORPS DEFENSIVE OPERATIONS ALONG THE GARIGLIANO, GARI AND RAPIDO RIVERS 17-31 JANUARY 1944, Washington D. C., 1955.
  9. Čerčil, Vinston, DRUGI SVETSKI RAT. TOM V: KRUG SE ZATVARA, Beograd, 1964.
  10. Fisher, Ernest F., CASSINO TO THE ALPS, Washington D. C., 1993.
  11. King, Glenn L., FROM SALERNO TO ROME: GENERAL MARK W. CLARK AND THE CHALLENGES OF COALITION WARFARE, Fort Leavenworth, 2007.
  12. Krueger, Daniel W., CALCULATED RISK? MILITARY THEORY AND THE ALLIES’ CAMPAIGN IN ITALY, 1943-44, Fort Leavenworth, 1988.
  13. Sims, Lynn, „THEY HAVE SEEN THE ELEPHANT“ VETERANS’ REMEMBRANCES FROM WORLD WAR II FOR THE 40TH ANNIVERSARY OF V-E DAY 1985, US Army Logistics Center, Fort Lee, 1985.
  14. Stewart, Jeff R., THE RANGER FORCE AT THE BATTLE OF CISTERNA, Fort Leavenworth, 2004. 
  15. His Majesty’s Stationary Office for the Government of India, Inter-Services Public Relations Directorate, G.H.Q., New Delhi: THE TIGER TRIUMPHS: THE STORY OF THREE GREAT DIVISIONS IN ITALY, London, 1946.

[1] Organizacija Todt bila je civilna institucija u službi vojnog inženjerstva. Formirana je 1938. a ime je dobila po osnivaču i ministru naoružanja (do pogibije siječnja 1942, kad je preuzeo A. Speer) Fritzu Todtu. Radila je na mnogim vojnim građevinskim projektima, od kesona za podmornice, preko Atlantskog bedema i Zapadnog zida, do malih bunkera u apeninskim obrambenim linijama.

Za više vidi: http://www.historisches-centrum.de/zwangsarbeit/todt.html (pristupio 27. siječnja 2020.)

[2] Naziv za Oružane snage nacističke Njemačke, sastavljene od Ratne mornarice (Kriegsmarine), Armije (Heer) i Ratnog zrakoplovstva (Luftwaffe). (op. a.)

[3] Saveznici su oko Foggie izgradili kompleks od 24 aerodroma na kojima je bila smještena 15. zračna armija. Vidi: https://en.wikipedia.org/wiki/Foggia_Airfield_Complex (pristupio 1. veljače 2020.)

[4] Nadimak uvijek optimistički raspoloženog feldmaršala. (op. a.)

[5] Crowl, P. A., XIV Panzer Corps defensive operations along the Garigliano, Gari and Rapido Rivers 17-31 January 1944, Washington D. C., 1955., str. 9

[6] Njemačke oklopne divizije imale su jednu pukovniju tenkova i dvije pukovnije motoriziranog pješaštva, dok su oklopno-grenadirske imale jedan samo tenkovski bataljun, ali dva bat. pješaštva više. (op. a.)

[7] Sims, Lynn L., „They have seen the elephant“ Veterans’ remembrances from World War II for the 40th anniversary of V-E Day 1985, US Army Logistics Center, Fort Lee, 1985., str. 22

[8] Bauer, C., Anić N. et al., Drugi svjetski rat 2, Ljubljana, 1980., str. 345

[9] Ibid., str. 353

[10] Blumenson, Martin, The Bombing of Monte Cassino, American Heritage, Volume 19, Issue 5, August 1968.

[11] Ibid.

[12] Brown, B. L., Kirtland J. H. et al., Anzio/Cassino Campaign Jan – June 1944, Fort Leavenworth, 1991., str. Kirtland 14

[13] The Bombing of Monte Cassino, OUP blog, 15. II. 2013., https://blog.oup.com/2013/02/bombing-monte-cassino/ (pristupio 28. siječnja 2020.)

[14] Gurka ili Gurkha – vladajuća hinduska ratnička kasta u Nepalu (od XVIII. st.); potomci Hindusa koji su se povukli iz sjeverozapadne Indije pred muslimanskim osvajanjima u dolinu Katmandua; Nepal su osvojili 1768. Otkako su ih 1815. Britanci pobijedili, oni im služe kao elitne vojne postrojbe, a Britanci su ih upotrebljavali za udarne jedinice u borbama protiv ustanika u kolonijama.

Vidi: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=23821 (pristupio 31. siječnja 2020.)

[15]  Čerčil, Vinston, Drugi svetski rat; tom V.: Krug se zatvara, Beograd, 1964., str. 484

[16] Marokanski Goumieri (franc. Les Goumiers Marocains) bili su domorodački vojnici u francuskoj Afričkoj armiji 1908-56. U II. svjetskom ratu bili su u sklopu snaga Slobodne Francuske. Tijekom rata mobilizirano je 12 bataljuna Goumiera, a sudjelovali su u borbama za oslobođenje sjeverne Afrike, u Italiji, na Korzici i u zapadnoj Europi. Osim što su bili izvrsne brdske trupe, Goumieri su poznati i po ratnim zločinima – prvenstveno silovanjima – broj čijih se žrtava samo u Italiji procjenjuje na 30 000.

Vidi: https://en.wikipedia.org/wiki/Moroccan_Goumier (pristupio 1. veljače 2020.)

Dinko Odak
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih 35 godina, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.