Novi vijek

Bitka kod Blenheima 1704.: Trijumf dva genija

530views

Savez Engleske i Habsburške Monarhije u Ratu za španjolsko nasljeđe (1701. – 1714.), u njegovoj početnoj fazi, nije se mogao pohvaliti većim uspjesima. Glavnom zapovjedniku združenih nizozemsko – engleskih snaga, Johnu Churchillu, vojvodi od Marlborougha (1650. – 1722.) nije pošlo za rukom postići odlučnu pobjedu u španjolskoj Nizozemskoj, najviše zbog stalne smetnje predstavnika nizozemskih civilnih vlasti, s kojima je morao dijeliti ovlasti, a koji su propitivali svaku njegovu odluku i nisu mu dopuštali izravni kontakt s Francuzima. Na bojištu u Italiji bilo je nešto bolje: ondje je princ Eugen Savojski (1663. – 1736.), godinu dana ranije imenovan predsjednikom Dvorskog ratnog vijeća, uspio zadržati francuske pokušaje prodora na Pou, poraziti ih u nekoliko bitaka i čak zarobiti francuskog maršala Villeroya (François de Neufville, duc de Villeroy, 1644. – 1730.) spektakularnim noćnim prepadom na Cremonu u veljači 1702. godine. Međutim, ni ovdje nije postignuta konačna pobjeda, dok je caru dodatne glavobolje zadavala pobuna koju je pokrenuo ugarski velikaš Ferencz Rakoczy, uz materijalnu i moralnu potporu francuskog kralja. Da stvari budu još gore, bavarski izbornik Maximilian II. Emanuel (1662. – 1726.) promijenio je strane i prišao Louisu XIV., tako da je Leopold I. odjednom imao neprijatelja gotovo na vlastitom pragu. Izbornik se nije mogao povezati s francuskom vojskom sve do pobjede maršala Tallarda (Camille d’Hostun de la Baume, duc de Tallard, 1652. – 1728.) kod Speyerbacha 15. studenog 1703., kojim je osiguran prijelaz preko Rajne i veza s Bavarskom. Car Leopold je hitno pozvao princa Eugena da se vrati iz Italije, te poslao poziv za pomoć od engleskih i nizozemskih saveznika.

Princ je uskoro bio u Beču, gdje se odvijala prava drama. Leopold je ponovno bio u poziciji da se, kao što se to već jednom dogodilo 1683., pribojava za sam Beč. Neprijatelj je prijetio invazijom sa tri strane, od kojih je ipak bila najopasnija ona koju je pripremao izbornik Max Emanuel, gospodareći područjem od Ulma do Linza s 45 000 vojnika. Pridružio mu se francuski maršal Marsin, a mogao je računati i na pojačanja maršala Tallarda iz Elsacea s dodatnih 45 000 ljudi. Car im se mogao suprotstaviti tek s 20 000 ljudi, dok bi Ludwigu Badenskom, koji se nalazio na Rajni nasuprot Tallarddu, držeći tzv. Stollhofen liniju, bilo nemoguće zaustaviti ga sa svojim malobrojnim snagama ako bi se ovaj pokrenuo. Maršala Vendomea su uspjeli zadržati grof Guido von Starhemberg i savojski vojvoda Victor Amadeus, no, po onome što se u Beču znalo, ustanici u Ugarskoj djelovali su u suradnji s Bavarcima i Francuzima. Pomorske sile bile su ozbiljno zabrinute da bi car mogao zatražiti separatni mir. Leopoldu se činilo da drugog izbora i nema, te je na isto upozoravao austrijski veleposlanik u Londonu, grof Wratislaw, tražeći pomoć. Odazvao se vojvoda Marlborough, koji je već dvije godine održavao prepisku s princem Eugenom, obaviješten o teškom stanju u kojem se nalazila carska vojska. Zajednički zaključak dvojice vojskovođa bio je taj da je uspjeh u ratu ovisio od jedne snažne zajedničke savezničke ofenzive na dio francuske teritorije. Situacija koja je nastala na kontinentu krajem 1703. godine navela ih je na promjenu koncepcije, i sada se najrazumnijim činilo da se udari u samo srce prijetnje, Bavarsku. To je bilo moguće samo ako se izvede jedan dugi, riskantan marš od Meuse do Dunava.

Marlborough potpisuje naredbu.

Između 10. i 21. travnja Marlboroughugh je stigao u Haag, da bi u Maastrichtu bio početkom svibnja, gdje je bilo okupljeno oko 14 000 engleskih vojnika. Produžio je dalje prema Bedburgu odakle je 15. svibnja otkrio engleskom engleskom veleposlanik  u Beču, lordu Stepneyu, konačan cilj svoje ekspedicije – Dunav. Prije toga je Beču uputio poziv da udruže svoje snage protiv Bavarske, tražeći da mu se pridruži sam princ Eugen. U Beču je ova vijestest dočekana s oduševljenjem.  25. svibnja Eugen je napustio Beč i krenuo prema Tirolu da se pridruži Ludwigu Badenskom. Badenski je, kao vrhovni zapovjednik carske vojske, na terenu trebao biti nadrđeni princu, što ovaj nije dovodio u pitanje. Međutim, postojale su sumnje u sposobnost i elan slavnog generala, koji je sad imao već pedeset godina, zbog njegovih neodlučnih poteza u posljednjih nekoliko mjeseci. Nije mu vjerovao ni Marlboroughugh, dok je Leopold, sumnjajući da Ludwig gaji neke simpatije prema Maximilianu Emanuelu, Eugenu prije odlaska dao dozvolu da u slučaju potrebe zaobiđe njegov autoritet.

Marlboroughov marš na Dunav.

Trinaesti svibnja Maxu Emanuelu se pridružio maršal Tallard s 24 000 vojnika i 30 topova, no on je ipak bio zabrinut kada je doznao za Eugenijev dolazak, pisavši Louisu XIV. kako sumnja da savojski princ ima nešto veliko u planu na ovom dijelu bojišta. 2. lipnja Eugen je stigao u markgrofov kamp u Echingenu. U međuvremenu, Marlboroughugh je nastavljao svoj marš. Francuzi nisu znali njegove prave namjere, no maršal Villeroy pratio je njegove pokrete na Meusi. Vojvoda je 25. svibnja prešao Rajnu i stigao u Koblenz. Sad je neprijatelju bilo jasno da Marlborough ne planira prijeći Meusu, gdje se nalazio Villeroy, smatrajući da namjerava upasti u Elsace. Villeroy je poslao po pojačanje u Flandriju, a Tallard je prešao Rajnu da mu pomogne. Marlborough je, međutim, nastavio marš prema jugu i krajem svibnja prešao Majnu i Neckar te se našao u Württembergu. Eugen je 8. lipnja stigao u Ulm, a zatim su on, Ludwig Badenski i grof Wratislaw odjahali do Marlboroughova kampa koji se nalazio u blizini rijeke Neckar, kod Mindelsheima. Vojvoda je u prinčevu čast priredio banket, a poslije njega dva generala održala su konferenciju i vijećanje. Od tog trenutka nadalje Eugen i Marlborough ostali su veliki prijatelji i braća po oružju, suradnici u borbi protiv Francuske čije je slaganje u gotovo svim situacijama oduševljavalo sve koji su joj svjedočili. Eugen je svoje mišljenje o engleskom kolegi izrazio sljedećim riječima:

“To je čovjek visokih kvaliteta, hrabar, izvanredno ugodan, velikog žara za sve što radi. Pored toga, vrlo je otvoren, što je rijetko za današnje generale, i za svoj položaj iznimno skroman.“

Unatoč Marlboroughovoj želji da Eugen ostane s njim, kao vrhovni zapovjednik carske vojske, a da se Ludwig Badenski vrati na Rajnu, car je odlučio suprotno. 13. lipnja tri generala sastala su se u mjestu Grossheppach, nedaleko od Stuttgarta, gdje je dogovoreno da da se periodično smjenjuju na tom položaju. Vojvoda za smotru u prinčevu čast okupio svoju vojsku, njih 16 000 u izvrsnom stanju i pored dugog marša koji je bio iza nje. Eugen je sljedećeg dana otputovao u Philipsburg na Stollhofen liniju,  gdje su bili Tallard i Villeroy, kako bi ih spriječio da pomognu bavarskoj vojsci na Dunavu. Imao je 30 000 ljudi, dok je Villeroy raspolagao s 50 000. Međutim, sve do 1. srpnja Tallard je mirovao, a zatim prešao Rajnu s 26 000 ljudi kod Strasbourga, prema zapovijedi koja je stigla iz Pariza, kako bi se pridružio Marsinu i Maxu Emanuelu. Eugen je morao brzo odlučiti hoće li pratiti Tallarda i upozoriti Ludwiga Badenskog i Marlborougha na opasnost od novih francuskih postrojbi ili će ostati braniti liniju od Villeroya. Odlučio se na riskantan potez: ostavio je 12 000 ljudi da zadržava Villeroya, dok je s ostalih 18 000 krenuo spriječiti ili barem usporiti Tallardov prolaz do Dunava preko Schwarzwalda. Srećom po princa, Villeroy se nije micao sa svog položaja.


Ludwig Wilhelm von Baden-Baden

Marlborough i Ludwig, vodeći 50 000 ljudi, napredovali su duboko u Bavarsku. 24. lipnja zaustavili su se kod naselja Elchingen i Langenau. Max Emanuel zauzeo je položaj između Ulma i Donauwörtha, u tom području najpogodnijeg prijelaza preko Dunava. Grad je štitila utvrda na brdu Schellenberg sa sjevera, a s juga Dunav. Izbornik je poslao grofa d’Arca da brani utvrdu kojoj su saveznici prišli krajem lipnja. 2. srpnja branitelji Schellenberga ugledali su crvene odore Marlboroughovih vojnika u maršu. Istog dana, uvečer, Marlborough je napao utvrdu, odlučan da prijelaz preko Dunava bude što prije u njegovim rukama, dodatno motiviran pismom koje je tada primio od Eugena, u kome ga je izvijestio da se Tallard pripremao za marš preko Schwarzwalda. U utvrdi je moglo biti nekih 10 000 ljudi, dok je u samom Donauwörthu bilo oko 2 000. Napadači su se našli pod teškom topničkom vatrom iz utvrde, dodatno usporeni terenom natopljenim kišom, no nastavili su s napadima. Do jutra je sve bilo gotovo, Bavarci potučeni i raspršeni, bježali su prema rijeci. Poginulo ih je blizu 9 000, no ni Marlboroughovi gubici nisu bili maleni – poginulo je oko 6 000 vojnika, što je izazvalo šok u Engleskoj i Ujedinjenim Pokrajinama.  Bilo kako bilo, ovom pobjedom blokiran je izborniku put prema Beču, a saveznicima otvoren prema Bavarskoj.  Izbornik se sada morao povući. On i Marsin utvrdili su se iza rijeke Lech, očekujući Tallarda.

Eugen se početkom kolovoza vratio u Bavarsku. Nije odobravao napad na Donauwörth, smatrajući da se time nepotrebno gubi vrijeme. Predlagao je, zabrinut ne samo zbog Tallarda, nego i zbog ustanka u Ugarskoj, da se napad nastavi. Marlborough je oklijevao, neokretni i spori Ludwig se protivio. On je predlagao da se opustoši okolica i time prisili izbornika na predaju. Uslijedilo je strahovito pustošenje izbornikove zemlje, no on nije popuštao, odbijajući pregovore i apele čak i vlastite obitelji da razmisli o predaji, uzdajući se u Tallarda. 5. kolovoza saveznička vojska prešla je Dunav. Markgrof je poveo 15 000 ljudi u opsadu Ingolstadta, jedne od najjačih bavarskih utvrda. U međuvremenu, Tallard je napokon stigao sa svojim postrojbama u Augsburg, gdje su se nalazili Marsin i Max Emanuel. Eugen je slijedećeg dana ostavio svoju vojsku u Höchstadt te prešao Dunav i sastao se s Marlboroughom u Schrobenhausenu. Ondje nije prijetila opasnost jer neprijatelj nije namjeravao prijeći rijeku Lech, no uskoro su doznali da se franko-bavarske snage pripremaju prijeći Dunav i napasti Eugenovu vojsku u Höchstadtu. Dva generala odlučila su okupiti svoje snage na Kesselu, rukavcu Dunava četiri milje zapadno od Donauwörtha. 10. kolovoza stigao je princ Eugen u Münster na Kesselu, kad je doznao da je neprijatelj prešao Dunav; mogao je očekivati napad tog istog dana. Poslao je poruku Marlboroughu da požuri, a zatim povukao svoju vojsku na Schellenberg. Slijedećeg dana stigao je odgovor od Marlborougha, koji je bio sve bliže: Eugen je odlučio vratiti se na Kessel i tamo čekati.

Izbornik i dva maršala zauzeli su Höchstadt i tamo zastali, ne koristeći priliku da napadnu usamljenog princa. Zastali su na rječici Nebel, odmah iza naselja Blenheim, Oberglau i Lutzingen, ni ne sluteći da je Marlborough bio u pokretu i trebao se pridružiti Eugenu svakog trenutka. Dva generala 12. kolovoza pošla su u izviđanje. Neprijatelj je imao dobar položaj: desno krilo štitio mu je Dunav, a između njih tekle su tri rječice, od kojih je Nebel bio najbliži savezničkoj vojsci. Da bi napali, Eugen i Marlborough morali su ih prijeći, a zatim se suočiti s nešto brojnijom vojskom od svoje (52 000, dok su Francuzi i Bavarci brojali 56 000). Tallardove postrojbe zauzele su položaj na desnom krilu, između Blenheima i Oberglaua, Marsin je bio u sredini, dok je izbornik bio na lijevom krilu, uz Lutzingen. Nasuprot Tallarda stajao je Marlborough sa svojom vojskom, a Eugen s druge strane nasuprot izbornika i Marsina. Izvjesno je da Tallard nije iskoristio svoj položaj koliko je mogao. Vojvoda Saint-Simon ga u svojim memoarima optužuje da je nepotrebno postavio previše vojske u samom naselju Blenheim, na svom desnom krilu, koje je ionako bilo zaštićeno Dunavom, a zatim dopustio da ga neprijatelj napadne gotovo nespremnog.

Shema bitke.

Potencijalnu opasnost predstavljala je i udaljenost Tallarda od središta i lijevog krila, zbog koje je njegova vojska bila gotovo razbijena u dva dijela.  Pokret je počeo u 2 sata ujutro 13. kolovoza. Eugen je do pred samu bitku ostao budan, pišući pisma. Zauzeo je desno krilo i njegov zadatak je bio napredovati preko Nebela, u četiri kolone, s konjicom i pješaštvom, te napasti maršala Marsina. Iako ih je štitila gusta magla, koja im je i omogućila da neopaženo prijeđu rječicu, oko 6 sati ona se razišla i Francuzi su, nemalo iznenađeni, uočili neprijatelja spremnog za bitku. Marlborough je čekao Eugena da prvi krene u napad, međutim, princ se nalazio na nepovoljnijem terenu i trebalo mu je mnogo vremena samo da pronađe put kroz močvaru. Najzad, oko podneva, Eugen je javio vojvodi da je spreman i Marlborough je svom snagom pritisnuo neprijateljsko desno krilo, gdje se nalazio Tallard.

Situacija oko podneva 13. kolovoza 1704.

Val za valom engleskih pješaka navaljivao je na francuske položaje u Blenheimu, no bez uspeha, dok Marlborough nije naredio da zastanu ispred sela, ali da održavaju privid kako i dalje napadaju. Shvatio je da je centar Tallardove vojske slaba točka u koju treba udariti. Njegove snage u središtu neometano su prešle Nebel i, iako su se na trenutak našle u bezizglednom položaju, uspjeli su se održati samo zahvaljujući princu Eugenu koji je poslao odred carskih kirasira. Oni su se s boka zaletjeli u francusku konjicu baš u trenutku kad ih je Marsin vodio u poražavajući udar na Marlboroughovo pješaštvo i osigurali naselje Oberglau. Za to vrijeme Eugenu nije bilo nimalo lako na desnom krilu. Princ je okupio konjicu i u nekoliko navrata pokušao izvršiti odlučujući juriš, ali je bio odbijen. Carski vojnici morali su povući iza Nebela. Upravo tada je princu stigao vojvodin poziv da mu pošalje pomoć, kojem se on odazvao, iako je i sam bio u teškoj situaciji.

juriš na Blenheim

U 4 sata popodne bitka je dosegla svoj vrhunac. Iscrpljenost je vladala na obje strane, no činilo se da je veća na Marlboroughovoj i Eugenvoj strani te da polako gube bitku, neuspješno pokušavajući slomiti neprijateljev otpor na dva krila. Jedan pruski oficir kasnije je zapisao.

„Marlborough i Eugen stalno su bili izloženi opasnosti. Eugen je išao tako daleko da je pravo čudo kako je uopće uspio preživjeti.

Sad je vojvoda okupljao svoje snage za konačan udar na Blenheim i Tallarda. Izbornik nije mogao pomoći maršalu, jer je morao na oku drži neumornog Eugena, koji se pripremao za još jedan juriš. 8 000 Marlboroughovih vojnika, raspoređenih u dvije linije, izvršilo je posljednji napad, razbivši Tallardove postrojbe u samom naselju i oko Belnheima. Maršal je uzalud tražio pomoć od svojih saveznika, koji su bili previše zauzeti na drugom krilu da bi mu mogli  pomoći. U panici, ostaci raspršene francuske konjice bježali su prema Dunavu. Mnogi koji nisu posječeni utopili su se u Dunavu. Garnizon u Blenheimu se predao nakon ogorčene borbe. Na Eugenovu krilu bitka je i dalje trajala, on je i dalje jurišao sa svojom konjicom koja nije uspijevala probiti izbornikove redove. Princ je u bijesu svojom rukom smaknuo dva dezertera, a zatim poveo prusko pješaštvo u napad. Lutzingen je ponovno zauzet, pri čemu se princ ponovno izložio neposrednoj smrtnoj opasnosti – bavarski dragun naciljao ga je svojim karabinom i u istom trenutku kad je namjeravao zapucati, ubio ga je jedan danski vojnik.

Proboj se dogodio oko 17:30h, 13. kolovoza 1704.

 Oko 7 sati uvečer, nakon što je razbijena i posljednja crta obrane koju je Tallard držao u blizini Höchstadta, sam je bio zarobljen, s brojnim drugim francuskim časnicima. Marsin i Max Emanuel brzo su se povlačili. Eugen nije naredio svojim iscrpljenim vojnicima da ih slijede.

Relativno skupa pobjeda saveznika (12 000 mrtvih u odnosu na neprijateljevih 14 000 mrtvih i 15 000 zarobljenih) ojačala je položaj na Rajni i nanijela težak udarac ne samo francuskoj moći, već i njezinom ponosu. Francuska je javnost primila vijesti o porazu s ogorčenjem, optužujući maršale i niže časnike za debakl. Za Beč je ova pobjeda značila kraj neposredne prijetnje i oslobađanje južne Njemačke. Sad se Francuska morala povući unutar svojih granica i strahovati za vlastite teritorije. Max Emanuel napustio je Bavarsku i otišao u egzil u španjolsku Nizozemsku. U studenom iste godine njegova supruga formalno je Bavarsku predala Leopoldu I., koja je tada okupirana od strane carskih snaga.

Debata o tome koliko je koji od generala bio zaslužan za ovu veliku pobjedu u prošlosti je završavala nepovoljno za Eugena, koga su, razumljivo, zanemarivali engleski povjesničari, ističući zasluge vojvode od Marlborougha. Činjenica je, da je ova bitka ipak bila dobivena naporima dva suborca, koji su jedan drugome priznavali jednake zasluge za uspjeh kod Blenheima, kao i druge zajedničke pobjede u ovom ratu.

Literatura:

  1. Derek Mckay, Eugen von Savoyen, Feldherr dreier Kaiser (Wien, 1979)
  2. Nicholas Henderson, Prinz Eugen, Der edle Ritter, (München, 1986.)
  3. Alfred Arneth, Prinz Eugen von Savoyen, (Wien, 1858)
  4. J. S. Bromley, The New Cambridge modern history, vol VI, (Cambridge University Press, Cambridge, 1970)
  5. Winston S. Churchill, Marlborough, His Life and Times (Chicago, 2002)
  6. Angus Konstam, Marlborough, Osprey publishing (Oxford, 2010)
  7. John Tincey, The British army 1660 – 1704, Osprey Men at Arms 267 (London, 1994)
  8. John Tincey, Blenheim 1704, The Duke’s of Marlborough masterpiece, Osprey CAM 141 (London, 2004)
Siniša Đuričić
Siniša Đuričić Diplomirao sam povijest na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Zanima me vojna povijest, posebno 17. i 18. stoljeće, kao i lokalna povijest Slavonije i Baranje istog razdoblja, a na istu sam temu objavio i nekoliko stručnih radova. Prošle godine (2018) sudjelovao sam na znanstvenom skupu „Slojevi kulture Baranje“ u Novom Sadu, na temu povijesti njemačkih naselja u Baranji od kraja 17. do početka 20. stoljeća. Živim u Osijeku.