Tijekom prosinca 1944. i siječnja naredne godine, vodila se Bitka u Ardenima, posebno razvikana među Amerikancima koji su podnijeli ogromnu većinu borba, napora i gubitaka u tom velikom srazu. Bio je to Hitlerov naum kojim je smjerao preokrenuti ratnu sreću, potući  zapadne Saveznike, a zatim okrenuti sve svoje snage protiv SSSR-a. Koliko god grandiozna bila, diktatorova ideja, pa time i sama ofenziva, imala je malo šanse za uspjeh, no bez obzira na njezinu objektivnu nemogućnost donošenja strateške odluke u ratu na zapadu i uopće – rezultirala je s nekoliko tjedana žestokih borba i predstavljala teško iskušenja za Armiju SAD.

Već je u početnoj fazi glavnim njemačkim stratezima postalo jasno da je navala podbacila i kako Wehrmacht[1] više nema kvalitetu i snagu dostatnu za poduzimanje strateškog napada velikog opsega. Bio je to posljednji epski napor nacističke Njemačke, kojim je prokockala posljednje strateške rezerve i time vjerojatno skratila rat.

MOMENTALNA I MONUMENTALNA ODLUKA

Šesnaesti rujna 1944. redovna Hitlerova konferencija je brzo završila, da bi se nastavila u manje formalnom tonu sa samo najbližim suradnicima, među kojima su bili najviši vojni rukovoditelji: feldmaršal Wilhelm Keitel – načelnik stožera Vrhovnog zapovjedništva oružanih snaga (Oberkommando der Wehrmacht, OKW), general-pukovnik Alfred Jodl – šef Operacija i broj dva u OKW, general-pukovnik Heinz Guderian – načelnik Stožera kopnene vojske (Oberkommando des Heeres, OKH) i šef štaba Vrhovnog zapovjednika ratnog zrakoplovstva (Oberkommando der Luftwaffe, OKL) general zrakoplovstva Werner Kreipe. Kreipe je, iako je to bilo zabranjeno, radio zabilješke za trajanja sastanka, te je njegov prikaz jedan od glavnih izvora za rekonstrukciju tog događaja. Jodl je upravo govorio o logističkim problemima, kad ga je Hitler prekinuo iznenadnom izjavom: „Upravo sam donio momentalnu odluku. Poduzet ću kontranapad, ovdje, reče pokazavši na kartu, u Ardenima, s ciljem osvajanja Antwerpena.“[2] Bio je uvjeren kako je njegov ratni stroj još uvijek sposoban izvesti stratešku ofenzivu velikog stila, unatoč više od 3 200 000 nepovratnih gubitaka među kojima i oko 90 000 časnika, od 1. rujna 1939. do 1. rujna 1944.[3] Češljanjem vojne administracije i drugih pozadinskih služba, te mobiliziranjem nešto starijih životnih godišta i nove završne klase Hitlerjugenda (Hitlerove mladeži), Nijemci uspjeli značajno popuniti postojeće, kao i stvoriti nove divizije, no dobar dio svježe regrutiranog ljudstva, iako vojno obučen, nije imao borbenog iskustva, odnosno bio je značajno fizički ograničen previsokom, ili preniskom životnom dobi i često nedovoljno motiviran za herojsku smrt u službi domovine. Bez obzira na nedostatke, već su se početkom rujna počeli nazirati obrisi nove Hitlerove zapadne vojske, čiji će bataljuni, nadao se diktator, u žestokoj protuofenzivi preokrenuti ratnu sreću.

U prilog toj želji išli su i slamanje savezničke zračno-desantne ofenzive u Nizozemskoj, zaustavljanje Bradleyjevih armija pred Saarom i uspješne defenzivne borbe u Hürtgenwaldu. Krajem listopada, Hitler nalaže Vrhovnom zapovjedniku Zapada (Oberbefehlshaber West, OB West) feldmaršalu Gerdu von Rundstedtu i zapovjedniku grupe armija „B“ feldmaršalu Waltheru Modelu, izradu njihovih verzija plana napada na zapadu.

Zašto baš na zapadu?

Njemačko istočno ratište zauzimalo prostranstva od Baltika do Beograda, a nacisti više nisu raspolagali strateškom pričuvom koja bi osigurala dubinu napada dovoljnu za ikakav uspjeh protiv sovjetskih masa. Nasuprot toj situaciji, na zapadu je bojište bilo kraće od 900km, a trenutno zatišje u operacijama Crvene armije omogućavalo je prebacivanje većeg broja iskusnih divizija na zapad, koje bi u području udara Nijemcima osigurale uništavajuću nadmoć.

Nekoliko je razloga za izbor Ardena kao odlučujućeg bojišta; u svibnju 1940. upravo su kroz šume i baruštine tog područja Nijemci izveli odlučujući manevar protiv Francuske, upravo tamo je ujesen 1944. nakon krvave hürtgenwaldske kampanje bio prebačen iscrpljeni i prorijeđeni američki pješački korpus, pa se fronti nalazilo puno manje od propisanog broja snaga i povrh svega toga – nitko u savezničkoj visokoj komandi, saznali su Nijemci prisluškivanjem, nije to područje smatrao važnim. Sve su to za Hitlera bili valjani razlozi da upravo u ardenskim šumama forsira rješenje rata. Izabrano je područje vjerojatno bilo geografski najzahtjevnije na čitavom zapadnoeuropskom bojištu, a njemački se napad u smjeru sjeverozapada imao kretati poprijeko, a ne uzduž glavnih dolina i grebena, što je bio recept za sporo napredovanje, prometni kaos i logističku noćnu moru čak i za vojsku u najboljoj formi, što krajem 1944. njemačka svakako nije bila.

Kvaliteta Wehrmachta, a pogotovo kopnenog mu dijela, je u posljednjih godinu dana znatno pala, ali ipak su za zimsku kampanju bile osigurane dokazane divizije, odnosno oko nukleusa veterana iz uništenih, formirane nove, istina, nešto nižih bojnih kompetencija. Dva mjeseca unaprijed nagomilane su zalihe benzina i streljiva, a postrojbe određene za napad popunjene su i do 90% propisanog sastava. Nijemci su protiv sebe imali savezničku nadmoć u zraku, ali Hitler je odlučio napad izvesti u kasnu jesen kada su na tom području česte višetjedne magle. Budući su ukupno imali zaliha za oko 30 dana borbe, ofenziva je morala biti okončana što brže, a najkasnije u tom vremenskom rasponu. Iako je dao svojim zapovjednicima zadatak izrade dviju verzija plana napada, Hitler je obojici čvrsto odredio Antwerpen kao glavni cilj. Ponovnim zauzećem te važne luke, kroz koju je stizalo čak 50% zaliha za savezničke armije na kontinentu, Nijemci bi zabili klin između Montgomeryjeve 21. grupe armija u Nizozemskoj i Bradleyjeve 12. grupe armija u Ardenima i južno od njih. Tako bi se stvorio džep u kojem bi se našle britanska 21. grupa armija zajedno s američkom 1. armijom, sve odsječene od opskrbe. Sa sve manjim zalihama i opkoljene, s tri strane Nijemcima, a četvrte Sjevernim morem, okružene trupe bile bi dotučene omiljenim pruskim načinom rješavanja bitke u kotlu – koncentričnim operacijama. Eliminacijom tog divovskog džepa, Saveznici bi izgubili 25-30 divizija (među njima i posljednju britansku vojsku!), ili čak i do ½ snaga na njemačkom zapadnom ratištu. Objektivno, takav bi debakl sasvim izmijenilo postojeću stratešku situaciju i, lako moguće, prisililo zapadnjake na traženje političkog rješenja. Prema mišljenju mnogih njegovih generala to je bila velika kocka, ali kako pruski vojni teoretičar iz 19. stoljeća, Karl von Clausewitz, kaže, kada se dođe do točke u kojoj su opcije veliki hazard, ili sigurno uništenje, hazard zapravo prestaje biti takvim i postaje jedino razumno rješenje.

BOJNO POLJE

Ardeni su područje brežuljaka, brda, gustih šuma, mjestimice močvarno, te ispresijecano rijekama i rječicama brzog toka u dnu dolina strmih obronaka. Glavnina Ardena se nalazi u Belgiji i Luxembourgu, no rubni se dijelovi protežu u Njemačku i Francusku. Promatrano područje obuhvaća oko 10 000km², brda su u sjevernim Ardenima prosječne visine 550m s najvišim vrhom na 694m, dok visina južnog dijela varira između 150 i 500m. Ardenski su grebeni često izduženi, nastali su dugotrajnom erozijom tla, a kao i udoline ponajviše su ekspozicije sjeveroistok-jugozapad. Najvažnije rijeke regije su Meusa, Sambra i Mosella.

Zima je u Ardenima [tada bila] prava kontinentalna, sa prosječnim temperaturama od -3ºC, mrazom, obilnim snijegom i čestim gustim, dugotrajnim maglama, pogotovo u dolinama i na visoravnima.

Čitavo je područje slabo naseljeno, sa relativno malobrojnim, uglavnom drugorazrednim i trećerazrednim cestama, najvećim dijelom smještenim u pravcu prostiranja dolina – najbržih i najjednostavnijih prometnih komunikacija.

NJEMAČKE PRIPREME I PLANOVI

Plan koji je izradio feldmaršal Rundstedt nosio je kodni naziv Martin. Prema njemu, glavni je napad trebalo izvesti na 40km širokoj fronti koju će probiti dvije oklopne armije. Odskočni navalni položaji protezali su se između Simmerhata i Bleifela. Bokove bi na oba krila imala štitila po jedna armija. Trebalo se brzo probiti do rijeke Meuse, tako da bi druga navalna grupacija po zaobilaženju Roermonda morala svoje redove priključiti sjevernom krilu koje je bilo težište navale. Fedmaršal Model je smislio plan za napad iz sektora Aachena, kodnog naziva Herbstenebel (Jesenja magla). Prema njegovoj koncepciji dvije oklopne armije imale su probiti frontu širine 60km, između Hürtgenwalda i Lutzkampena, te nastaviti u smjeru rijeke Meuse na koju će izbiti širokim frontom. Potkraj listopada oba su se komandanta složila s Rundstedtovim planom. Konačno, napad je morao krenuti iz dvije zone – Eifela i Roermonda. Obojica su smatrala kako je Hitler pred njih postavio preambiciozan plan, ciljeva nedostižnih u postojećem odnosu snaga. Tako su predložili Hitleru „mali cilj“, koji bi bio ostvaren probojem do rijeke Meuse i opkoljavanjem američkih divizija istočno od nje. Po uništenju opkoljenih divizija definitivno bi odlučili  što i kako dalje. Listopad je protekao u prepirkama Rundstedta i Hitlera, koji je zahtijevao dostizanje „velikog cilja“ – Antwerpena. Vođin je stav podržao i general Jodl, pa je Rundstedt bio nadglasan i Antwerpen je ostao je glavnim zadatkom grupe armija „B“.

Prvi studenoga 1944., Jodl je izdao zapovijed za ofenzivu pod kodnim nazivom Wacht am Rhein (Straža na Rajni), prema nazivu stare njemačke himne. Cilj ofenzive bio je uništenje neprijatelja sjeverno od linije Antwerpen-Bruxelles-Bastogne. Zadatak grupe armija „B“ bio je proboj savezničke fronte trima armijama, uz uključivanje nešto slabije padobranske armije u završnoj fazi bitke:

• Najsjevernija, Šesta SS oklopna armija (SS-general Joseph Sepp Dietrich) od tri korpusa sa dvanaest divizija – od kojih četiri oklopne s jednom okl. brigadom – i nezavisnim korpusnim postrojbama ekvivalentne snage šest divizija, trebala je brzo osvojiti mostove preko Meuse s obje strane Liegea i na rijeci Wesder istočno od Liegea uspostaviti snažnu defenzivnu frontu prema sjeveru. Potom je morala osvojiti sektore između Maastrichta i Antwerpena (kao i sam Antwerpen) na Albert-kanalu i prostor sjeverno od Antwerpena kako bi se osigurala dominacija ušćem Schelde;
• U centru njemačkog rasporeda nalazila se Peta oklopna armija (general-pukovnik Hasso von Manteuffel) sastavljena od triju korpusa sa 10 divizija – od kojih četiri oklopne – i nezavisnim postrojbama ekvivalenta 3-4 divizije, trebala je simultano s operacijama 6. SS oklopne armije osvojiti prijelaze preko Meuse između Fumaya i Namura, te na liniji Antwerpen-Bruxelles-Namur-Dinant štititi lijevi bok 6. SS armije od mogućih protuudara savezničkih rezerva sa zapada;
• Najjužnija, Sedma armija (general-bojnik Erich Brandenberger) sastavljena od, također, triju korpusa sa osam divizija, jednom brigadom i nezavisnim jedinicama snage podjednake onima dvije divizije, dobila je zadatak zaštite južnog i jugozapadnog krila. Trebala je stići do rijeka Meuse i Semois, a zatim se spojiti s frontom u području istočno od Luxembourga;
• Uspješni proboj grupe armija „B“ imala je zaključiti 1. padobranska armija (general-pukovnik Kurt Student) koja bi se, po potrebi, uključila u raspored na fronti između Ruhra i Meuse, ili kod Albertovog kanala, no nije bila predviđena za borbe tijekom navale, već samo za ojačanje novih položaja.

Prema zamišljenom vremenskom rasporedu, Antwerpen je trebao biti u njemačkim rukama do konca petog dana bitke, a potom bi se pristupilo konsolidaciji osvojenih pozicija. Za inicijalni napad Nijemci su odredili 405 000 vojnika, preko 1200 tenkova i samohodnih topova, više od 1250 drugih oklopnih vozila, te oko 4220 topova raznih tipova i kalibara. Njima nasuprot stajalo je oko 230 000 Amerikanaca sa nešto manje od 1000 tenkova i samohodnih topova, blizu 2000 drugih oklopnih vozila raznih tipova i namjena, te nekih 970 artiljerijskih oruđa, raspoređeno u šest pješačkih i dvije oklopne divizije, kao i nekoliko manjih nezavisnih jedinica snage pukovnije. Broj bajuneta varirati će tijekom bitke, pa će Nijemci 24. prosinca imati u borbi oko 450 000 ljudi, 1. siječnja 400 000, a 16. siječnja 380 000 soldata, dok će Saveznici na iste datume imati 540 000, 705 000 i konačno 700 000 angažiranih vojnika.

Iskusni, stari feldmaršal Rundstedt nije očekivao uspjeh ofenzive, koji bi, smatrao je, bio čudo. Priznao je kako Hitlerov plan ima kvalitetan strateški i operativni sadržaj, no odmah je uvidio da nedostaju „apsolutno svi preduvjeti za mogući uspjeh takve ofenzive.“[4] To se prvenstveno odnosilo na nestašicu goriva čiji su razmjeri bili toliki da su njemački planeri morali računati na zapljene velikih američkih opskrbnih depoa u ardenskom području, kako bi svoje tenkove održali pokretnima. Municije je bilo prikupljeno u dostatnoj količini, no postavljalo se pitanje urednog snabdijevanja s odmakom fronte na zapad, proizašlo iz manjka kamiona i goriva. Korpusnim i armijskim zapovjednicima okolnosti, također, nisu ulijevale previše optimizma, dok je poneki od divizijskih, osokoljen priljevom svježeg ljudstva i nove kvalitetne opreme, čak i počeo vjerovati u uspjeh pothvata.

Pripreme za ofenzivu trajale su gotovo tri mjeseca, a izvedene su u potpunoj tajnosti bez ikakvih spoznaja savezničkih obavještajaca o planiranom napadu. Opsežna operacija zavaravanja koju su izvodili Nijemci, zahtijevala je i stvaranje lažnih postrojba u području Aachena, kao i „curenje“ dijela plana o napadu na tom dijelu ratišta. Poruke izmišljenog štaba 25. armije i podređenih mu postrojba odzvanjale su eterom, dovodeći u zabludu informacija gladne prisluškivače u Velikoj Britaniji. Trupe i materijal su se prebacivali na početne pozicije etapno, često pod zaštitom mraka, a opskrbni depoi bili su brižljivo maskirani i nevidljivi iz zraka. Radio disciplina bila je čvrsta i nitko nije narušavao propisanu razinu i raspored bežičnog odašiljanja, a kad je god bilo moguće, koristila se zemaljska telefonska mreža. Savezničko zračno izviđanje i prisluškivanje radio-prometa nisu im dali ikakve naznake neprijateljevih nakana. Ni taktička obavještenja nisu bila sadržajnija, jer je njemačka fronta bila čvrsto zatvorena za patrole ionako ne previše entuzijastičnih Amerikanaca, koji su smatrali da su na zasluženom odmoru nakon žestoke kampanje započete još u Normandiji. Koliko su obavještajci Ujedinjenih naroda[5] podbacili, plastično prikazuje njihova procjena broja neprijateljskih tenkova na zapadu, prema kojoj ih je bilo oko 200 za čitavo bojište[6], dok ih se istovremeno 1000 više od tog broja koncentriralo samo u Ardenima! S druge strane, ni Nijemci nisu pojačano patrolirali, niti su dezerteri prebjegli u danima prije napada dali ikakve konkretne informacije. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici  da su stožeri bataljuna sa planovima bio upoznat tek tri dana prije početka ofenzive, a ljudstvo satnija i vodova svega dva dana prije zakazanog juriša. Dobra strana svih navedenih mjera bilo je potpuno očuvanje tajnosti, što je s obzirom na magnitudu priprema bio nevjerojatan uspjeh, a njihov nepoželjni učinak očitovao se u nedostatku izviđanja terena i ciljeva, što je uzrokovalo teškoće pri inicijalnom napadu, na nekim sektorima izvedenog u potpunosti „na slijepo“, a zbog nepoznavanje neprijateljskih položaja, često i frontalno uz nepotrebne gubitke.

Kako bi posijali kaos i zabunu, predvidjeli su i uporabu novoformirane 150. SS oklopne brigade za sabotažu, SS-pukovnika Otta Skorzenyja, zapovjednika komandosa te paravojne organizacije. Ideja je bila oformiti oklopnu brigadu sastavljenu od zaplijenjenih američkih tenkova, samohodnih topova, oklopnih automobila i streljačkog oružja, sa osobljem tečnim u američkom engleskom jeziku. Zadatak, kodnog imenom Greif (Stisak), im je bio infiltracija američkih redova, te osiguravanje važnih opskrbnih depoa, mostova i raskršća, ispred glavnine snaga u nadiranju. Šest komando grupa preobučenih u američke uniforme ubacilo se u predvečerje ofenzive iza američkih linija i tamo napravilo prometno-informativni kaos, no 90% ih je bilo uhvaćeno i strijeljano kao špijuni (bili su zarobljeni u američkim odorama). Ostatak 150. SS oklopne brigade je zbog neuspjeha brzog proboja fronte naposljetku bio upotrijebljen kao regularna armijska postrojba u sklopu 1. SS oklopne divizije, te sudjelovao u borbama oko Malmedyja. Iako nisu uspjeli ostvariti krajnji cilj svoje operacije, infiltrirani komandosi ipak su zadali Amerikancima mnoge muke, izazvali pomutnju i natjerali neprijatelja na pojačani oprez koji je često značio gubitak vremena.

Osim preobučenih komandosa, napadači su zamislili u neprijateljevoj pozadini koristiti i padobranske jedinice, u operaciji Stösser (Sokol), koja će postati posljednji borbeni skok njemačkih padobranaca. Pukovnik Friedrich von der Heydte imao je zadatak osvojiti važnu raskrsnicu Belle Croix Jalhay i držati ju do dolaska jedinica 12. SS oklopne divizije. Zbog neiskustva pilota većina od 1300 padobranaca je bačena na pogrešna mjesta. Pukovnik je uspio prikupiti nekoliko stotina ljudi s kojima je iz šuma izvodio manje napade, pa čak i prikupio nekoliko zarobljenika. Glavni učinak bio je uvjerenje Amerikanaca da je upotrijebljena čitava divizija, pa su prilične snage bile odvojene za osiguranje pozadine i češljanje terena, umjesto da ih se upotrijebi u glavnoj borbi na liniji bojišta. Nekoliko je dana čitava pukovnija od 3000 pješaka pojačana oklopnim odredom od 300 tenkova/oklopnih vozila i 2000 motoriziranih pješaka, uzaludno pretraživala šume u pozadini tražeći padobrance, dok su se nešto istočnije klinovi glavnih neprijateljskih napada zabijali u američke položaje. Nakon tri dana, pukovnik Heydte naredio je povlačenje. Samo trećina njegovih trupa se domogla njemačkih položaja, a ostali su pali u zarobljeništvo, ili poginuli.

NAPAD IZ MAGLE

Točno u 05:30h, nešto više od 2000 artiljerijskih oruđa otvorilo je vatru na američke postave između Monschaua i Echternachta, dok su rojevi V-1 raketa bili ispaljeni na Liege i Antwerpen. Četrnaest divizija njemačkog prvog ešalona krenulo je naprijed kroz mrak i gustu maglu prema američkim položajima. Napad najteže pogodio položaje 106, 4. i 28. divizije u centru napadnutog područja, čiji su vojnici shvatili značenje teške artiljerijske pripreme tek kad su iz magle izronili neprijateljski tenkovi i pješaci.

Na sjevernom dijelu bojišta napadala je snažna 6. SS oklopna armija, koja je neprijatelju smjerala nanijeti odlučujući udarac. Prema planu borbe, pješaštvo je imalo probiti američku liniju i potom postaviti frontu prema sjeveru, a tenkovi tada jurnuti u brešu, no borba se otegla i udarne oklopne borbene grupe upalile su motore tek iza podneva. Dosegavši prvu liniju, esesovski potpukovnik Joachim Jochen Peiper (zapovjednik borbene grupe Peiper; Kampfgruppe Peiper, KG Peiper) otkriva kako je pješaštvo 12. Volks-Grenadier[7] divizije samo parcijalno obavilo posao. Pješaštvo je uspjelo očistiti sekundarni put, no važna raskrsnica Losheimgraben – preko koje se 1.SS oklopna divizija namjeravala najkraćim i najkvalitetnijim putom brzo dokopati magistralne prometnice ka zapadu u Malmedy – i dalje je bila pod američkom kontrolom, što ga je prisililo na obilazak kroz zonu napada 3. padobranske divizije, koja je na južnom krilu grenadira napredovala znatno uspješnije. Šesta SS armija je jurišala na borbeno potpuno pripravni V. korpus generala Gerowa, koji je smjerao napasti brane na rijeci Ruhr, pa je borba protiv dobro opremljenih i spremnih Amerikanaca bila znatno teža od očekivane, a gubici pješaštva neočekivano visoki. Borba oko Losheimgrabena oduljila se do podneva 17. prosinca, kad su se tad već opkoljeni branitelji odlučili probiti u manjim grupama ili samostalno, u čemu ih je oko 250 bilo uspješno. Špica njemačkog oklopa je zbog sporog napredovanja pješaštva i njegova neuspjeha u proboju fronte bila prisiljena na lateralni manevar, koji je trošio vrijeme i gorivo, te dodatno iscrpljivao ljudstvo. Usprkos svim problemima, oklopni klinovi su u početnom napredovanju pregazili nekoliko američkih jedinica i ubrzo rastegli neprijateljsku liniju do točke pucanja. Peiperova borbena grupa je 17. prosinca zauzela Honsfeld i nastavila nastupati prema Büllingenu, zauzećem kojeg će, činilo se braniteljima, probiti i saviti desno krilo američke 99. divizije i time ugroziti položaj čitavog američkog V. korpusa! Prvi napad je pregazio američke položaje u tom mjestu, no većina preživjelih iz 254. bataljuna organizirano se povukla oko 1000m sjeverno i tamo se ukopala, očekujući novu navalu, do koje – na njihovo iznenađenje, nije došlo, jer su neprijateljske kolone skrenule ka jugu, dok bi oštri napad prema sjeveru sigurno probio tanku obranu i omogućio Nijemcima upad u pozadinu i opkoljavanje dviju divizija, što bi 6. SS oklopnoj armiji u potpunosti omogućilo duboki prodor u američki sustav obrane na širokom frontu. Zapovjednik američke 99. divizije kasnije je izjavio kako je „neprijatelj u ruci držao ključ uspjeha, ali to nije znao.“[8] Zapravo, KG Peiper je preko Büllingena samo zaobilazila oštećen i neprohodan joj komad puta, ne namjeravajući opkoljavati Amerikance sjeverno, već se vratila na zadanu rutu kretanja, ka zapadu. Dietrichova armija nije u napadima na području južno od Monschaua tijekom prva dva dana postići išta nalik odlučujućem prodoru, ali se u teškim borbama stvorilo nekoliko pukotina u obrani V. korpusa, koji je Gerow 19. prosinca povukao prema sjeverozapadu, na prirodno jak položaj duž grebena Elsenborn, gdje je nastavio borbu protiv tvrdoglavih njemačkih juriša, uskoro pojačan i odličnom 82. zračno-desantnom divizijom.

U centru njemačke navale, duž rijeke Our razvučena linija 28. divizije nije mogla zaustaviti pet njemačkih oklopnih divizija iz Manteuffelove 5. oklopne armije. Američki su postavi bili brzo uništeni, ili odbačeni, dok je napad iz Schnee Eifela pomeo susjednu 106. diviziju, također rastegnutu duž preduge crte obrane. Na nekim su mjestima Amerikanci pružili odlučan otpor, što je posebno značajno za borbu 106. protiv njemačke 2. oklopne divizije. Tijekom 16. i 17. prosinca njemačka je divizija nakon oštrih okršaja uspjela opkoliti i uništiti 80% te jedinice, ali je upravo u borbi protiv nje izgubila dragocjeno vrijeme i utrku za Bastogne. Peta oklopna armija je zadovoljavajućim brzinom napredovala prema Clervauxu, St.Vithu, Houffalizeu i Bastogneu. Posljednji je grad za Nijemce bio vrlo važan, u smislu logističke potpore ofenzivi, jer se nalazio točno u centralnom dijelu njemačkog klina, a bio je važna raskrsnica sa sedam cesta koje u nj ulaze i isto toliko onih koje njega izlaze, račvajući se na sve strane svijeta. Peta oklopna armija udarala je na Bastogne i lijevom šakom, koju je predstavljala Panzer Lehr divizija legendarnog generala Fritza von Bayerleina. Dvizija je uništila, ili nanijevši im osjetne gubitke odbacila nekoliko američkih bataljuna, ali kad se 19. prosinca napokon približila Bastogneu na samo nekoliko kilometara, Bayerlein je doznao da se pred njim nalazi pedesetak američkih tenkova, te je zaustavio svoju postrojbu kako bi se pregrupirala za predstojeću bitku. Upravo u trenutku kad je Panzer Lehr zastala kako bi sredila redove, sa zapada su u Bastogne ušli transporti 101. zračno-desantne divizije. Nekoliko sati kasnije, Nijemci su morali voditi žilavu borbu za svaki pedalj, protiv dešperatnih Amerikanaca. Sjeverno i južno od Bastogne, Manteuffelovi tenkovi su napredovali brže i zauzeli Houffalize, Ourtheville i Martelange. Napokon su uspjeli napraviti nešto nalik proboju fronte.

Na jugu njemačkog rasporeda, Brandenbergerova 7. armija postigla je prilično mršave rezultate protiv američkih postava oko Echternachta, ali u predvečerje prvog dana ofenzive uspjela ih je zaobići na sjevernom boku, tako da su Amerikanci bili prisiljeni odstupiti na jug kako bi izbjegli opkoljavanje. Tijekom naredna dva dana Brandenberger je zauzeo položaje za obranu južnog krila napada, iako ne baš one koji su bili predviđeni planom, kako zbog stalno i brzo rastućeg američkog otpora, tako i zbog relativne slabosti povjerenih mu snaga u odnosu na zadane ciljeve.

Kako se tijekom prvog dana nije ostvario odlučujući proboj, Amerikanci su dobili nešto vremena za organizaciju obrane. Bradley nije to smatrao velikom ofenzivom, već samo lokalnim napadom, tako da je kao pojačanje poslao 7. i 10. oklopnu diviziju skinute sa fronte sjeverno, odnosno južno od područja napada. Nasuprot njemu, glavni zapovjednik Eisenhower bio je zabrinut, te naredio stanje pripravnosti jedinoj trenutno dostupnoj strateškoj pričuvi – američkim zračno-desantnim divizijama (82. i 101.). Već 17. prosinca te su postrojbe dobile naređenje za pokret u Ardene, gdje je situacija iz sata u sat postajala sve težom. „Klikćući orlovi“ iz 101. otišli su u Bastogne, a padobranci 82. na greben Elsenborn, gdje su bili uvučeni u meč teške kategorije protiv SS oklopnih divizija.

OTUPLJENA OŠTRICA

Feldmaršal Rundstedt je očekivao proboj prvog, ili najkasnije drugog dana napada. Nakon što se to nije ostvarilo, bio je uvjeren da je ofenziva propala, te da bi se morali izvući iz borbe i vratiti na početne položaje. Podržao ga je i načelnik OKH, general Guderian, jer su mu nasušno bile potrebne mobilne rezerve koje bi mogao suprotstaviti nadolazećoj sovjetskoj zimskoj ofenzivi. Feldmaršal Model je dijelio Rundstedtovo mišljenje, ali ipak je smatrao kako ima šanse za barem ograničeni uspjeh, ukoliko Bastogne bude zauzet unutar iduća 24 sata. Nakon što su upoznali Hitlera sa svojim gledištima, obojica su bili proglašeni izdajicama i defetistima i tko zna što bi im se dogodilo da se Jodl i Guderian nisu zauzeli za njih. Naposljetku je Hitler odlučio ostaviti ih na bojištu, ali im je naredio da nastave s navalom, istovremeno opozvavši diverzijski napad kod Aachena što je omogućilo slanje tri divizije iz tog sektora u Ardene.

Model je odmah naredio Manteuffelu da zauzme Bastogne po svaku cijenu. Hasso von Manteuffel bio je jedan od najsposobnijih oklopnih zapovjednika II. svjetskog rata, sa širokim i bogatim iskustvom, ali mu osvajanje Bastogne nikako nije polazilo za rukom. Nakon prvog Bayerleinevog napada, još je dvaput jurišao na grad, ali je oba puta bio odbačen. Potom je odlučio zaobići američki položaj i prepustiti ga Volks-Grenadier korpusu koji je dolazio iz pozadine. Neuspjeh u osvajanju Bastogne imao je za Nijemce teške posljedice, jer su umjesto širokim prvorazrednim cestama, morali voziti drugorazrednim putovima široko zaobilazeći glavnu raskrsnicu, ostavljajući ionako nekvalitetne prometnice izrovane tenkovskim gusjenicama, što je stvaralo nemale probleme opskrbnim kolonama vozila na kotačima. Na Manteuffelovom desnom krilu Panzeri nikako nisu mogli zauzeti raskrsnicu St. Vith, koju su Amerikanci držali do 21. prosinca, kad su Nijemci uspjeli zatvoriti obruč oko 20 000 branitelja. Sedma oklopna divizija napala je kako bi uspostavila kontakt s opkoljenim snagama, ali je pretrpjela strašne gubitke i bila primorana povući se, nakon čega je britanski feldmaršal Bernard Montgomery (koji je 20. prosinca preuzeo zapovijedanje svim postrojbama sjeverno od njemačkog prodora) naredio proboj grupacije iz grada, koji je uspio, iako uz izvjesne gubitke. S obzirom da su računali s osvajanjem St. Vitha do večeri 17. prosinca, ovaj je zaostatak značajno utjecao na ukupni njemački raspored napredovanja, jer divizije drugog ešalona nisu imale biti gdje ubačene u borbeni raspored dok neprijateljeva obrana ne bude probijena i započne faza eksploatacije. Južno od St. Vitha, Nijemci su okruženje Bastogne dovršili do 21. prosinca, a idući dan bili prisiljeni mirovati zbog problema u dostavi goriva i drugih potrepština. Nastupanje na zapad nastavili su 23. prosinca. Mete su bile gradići Hargimont i Marche-en-Famenne. Prvi je pao nakon kratke borbe, no ne mogavši zauzeti drugi, 2. oklopna divizija ostavila je odred u blokadi mjesta i nastavila nastupati na zapad, sve užim koridorom. Kako je svaki njemački pokušaj skretanja ka sjeverozapadu bivao na neki način blokiran – bilo uništenjem mostova, bilo snagom oružja, vrh oklopnog koplja napredovao je sve dalje na zapad, tražeći rupu u neprijateljevom rasporedu, da bi ju napokon otkrio 23. prosinca. Nijemci su pronašlii prazninu i okrenuli se ka Dinantu, nadomak kojeg su stigli 24. prosinca. Bila je to najdublja točka njemačkog prodora, konačno iscrpljenog samo šest kilometara od Meuse, do čije je južne obale čak i stiglo nekoliko njihovih patrola.

Sedma je armija na jugu, također, obustavila napredovanje i počela graditi obranu južnog krila na liniji Martelange-Diekirch-Echternacht. Brandenberger je zahtjevao pojačanja te mu je pridodana jedna Volks-Grenadier divizija. Po njenom ulasku u liniju imao je čvrstu i kompaktnu frontu spremnu za obranu od vrlo izvjesnog američkog napada na njemački južni bok.

Peiperova grupa ispred glavnine 6. SS armije, 18. prosinca napala je Stavelot i zauzela ga idući dan, ali ne prije negoli su Amerikanci uspjeli dijelom evakuirati, a dijelom uništiti veliko skladište benzina. Odmah je nastavio nadirati ka mostu u mjestu Trois-Ponts, koji su američki inženjerci raznijeli doslovno pred njemačkim tenkovima. Peiper je potom krenuo na Stoumont, koji je zauzeo idućeg dana nakon poduže borbe s američkim pješaštvom i oklopom. Upravo tada mu se uspio pridružiti dio KG Knittel, donijevši vijesti o američkom kontranapadu i ponovnom zauzeću Stavelota, čime su udarne grupe Knittel, Hansen i Peiper bile odsječene od ostatka armije i opskrbe. Peiper je organizirao obranu u i oko sela La Gleize, postavivši svoje tenkove i jurišne topove na odabrane položaje zadnjim kapima benzina. Nakon dva dana u neprijateljskom obruču, začinjenih s više američkih napada, Peiper je zaključio da će njegov odred biti uništen, ili se povući. Nakon što su onesposobili tenkove, ostala vozila i teška oružja, preživjeli iz KG Peiper probili su se do glavnine 6. SS armije pješice. Peiperova borbena grupa počinila je i nekoliko masovnih ubojstava zarobljenika sa ukupno 362 žrtve, pobivši usput i 111 civila[9]. Jochen Peiper je bio osuđen na smrt, kazna je preinačena u doživotni zatvor zbog iregularnosti postupka i sumnje na izvlačenje priznanja mučenjem, da bi bio pušten nakon odsluženih 12 godina. Francuska teroristička skupina ubila ga je 1976. godine.

SAVEZNIČKA REAKCIJA

Nakon sedmodnevnih borba, svima je postalo jasno da se njemački napad ispuhao. Došlo je vrijeme da Saveznici preotmu inicijativu. U tome im je pomoglo razvedravanje 23. prosinca, zahvaljujući kojem su zalihe mogle biti bačene u Bastogne opkoljenoj 101. zračno-desantnoj, a njemačke prethodnice podvrgnute napadima lovaca-bombardera, koji su ih natjerali na skrivanje za dnevnih sati.

Njemački je napad rascijepio Bradleyjevu 12. grupu armija, te jedinice na jugu nisu imale nikakvu vezu sa onima na sjevernom dijelu izbočine. Kako bi osigurao uredni zapovjedni lanac, Eisenhower je stavio sve postrojbe sjeverno od izbočine pod Montgomeryjevo zapovjedništvo. Ovaj je odmah krajnje profesionalno prišao rješavanju problema na fronti, te je na nekoliko mjesta koja su se mogla pretvoriti u klopku naredio povlačenje. Amerikanci su povlačenja često smatrali nečim nečasnim, pa je znalo doći do iskrenja od američkih zapovjednika po primitku takvih naređenja i Monty je u nekoliko manje opasnih slučajeva popustio, znajući kako Amerikanci razmišljaju. U dva-tri navrata morao je reagirati i saveznički glavni zapovjednik, general Dwight Eisenhower, kako bi razriješio takva proturječja i osigurao potrebnu razinu subordinacije među američkim zapovjednim osobljem. Osim što je bio prisiljen baviti se politikom, Eisenhower je morao brzo iznaći pojačanja za Ardene. Sjeverni dio fronte bio je riješen postavljanjem Montgomeryja za zapovjednika, tako da su se britanske jedinice rasporedile zapadno od Liegea, duž rijeke Meuse. To su bile postrojbe prokušanog, veteranskog XXX. korpusa. Što se južnog dijela fronte tiče, Eisenhower je naredio Pattonu da izvuče svoje oklopne divizije sa fronte prema Saaru i napadne Nijemce u sektoru Bastogne s juga. Sjeverno i južno krilo valjalo je sustavno ojačavati, a njemački napad kanalizirati južno od Liegea u sve uži i uži lijevak, potom ih odsjeći, opkoljene uništiti, a ostatak potisnuti natrag na početne položaje, ili čak i dublje na istok. Na konferenciji u Verdunu, 19. prosinca, Eisenhower je primijetio kako „situaciju treba smatrati velikom prilikom za nas, a ne katastrofom“[10] aludirajući na to da su Nijemci „na otvorenom“, te će ih biti lakše uništiti nego ukopane u obrambenim položajima. Upitao je Pattona koliko će mu trebati da dio svoje armije okrene za 90º ulijevo i napadne prema obruču oko Bastogne kako bi smijenio padobrance, ne znajući kako je ovaj svojem štabu već izdao naređenje za izradu takvog plana na razini jednog korpusa, te ostao iznenađen kad mu je general odgovorio da će neprijatelje oko Bastogne angažirati za samo 48 sati!

Napad američke Treće armije za deblokadu Bastogne otpočeo je 21. prosinca, ali nije tekao glatko. Nijemci su mu pripremili topao doček. Jedna oklopna i dvije pješačke divizije uletjele su naglavce u njemačku duboku obranu i uskoro se povukle nakon što su pretrpjele osjetne gubitke. Patton je bio nepopustljiv i zahtijevao nastavak napada kroz noć. Tijekom duge zimske noći, Amerikanci su osvojili nešto terena, plaćenog neproporcionalno velikim gubicima. Nijemci su odgovorili novim divljačkim napadima na Bastogne i uspjeli osvojiti istočno predgrađe. Ohrabren tim uspjehom, njemački korpusni zapovjednik, general-poručnik Lüttwitz, šalje emisara zapovjedniku 101. divizije, generalu Anthonyju McAuliffeu, sa prijedlogom za predaju. McAuliffov pisani odgovor glasio je: „Od američkog komandanta, njemačkom komandantu: Glupost!“[11]. Unatoč hrabrosti Amerikanaca, situacija je samo dva dana kasnije postala kritična. Prijetio je potpuni kolaps divizije izrešetane njemačkim bombardiranjem, prorijeđene bolešću, a povrh svega dovedene na rub izdržljivosti nedostatkom hrane i streljiva. Divizijsko je topništvo raspolagalo sa svega deset granata po cijevi a pješaci su, u najboljem slučaju, imali 50% streljiva od propisane količine. Pala je zapovijed da se vatra ne otvara dok se ne vide neprijateljeve bjeloočnice. Konačno, jedinice američke 3. armije stupile su u kontakt sa izrešetanom i znatno prorijeđenom 101. zračno-desantnom, dan nakon Božića, oko pet popodne.

Raščišćavanje magle omogućilo je živahnu djelatnost savezničkog zrakoplovstva, koje je u zoni 5. oklopne armije na 23. prosinca uništilo 77 tenkova i jurišnih topova. Snijeg koji je par dana ranije pao, samo je pomogao savezničkim pilotima u otkrivanju njemačkog oklopa, a gotovo su svi dnevni pokreti trupa tijekom 23. i 24. prosinca bili onemogućeni. Dvadesetšestog prosinca ujutro je američka 2. oklopna divizija odsjekla klin 5. oklopne armije kod Dinanta. Taj je klin sačinjavala 2. oklopna divizija, koja se odjednom našla opkoljenom. Narednih su dva dana trajale ogorčene borbe za oslobađanje opkoljenih Nijemaca. Najveći dio ljudstva bio je spašen, ali je divizija izgubila većinu svojih tenkova i gotovo cjelokupnu artiljeriju. Predvečer 27. prosinca, Nijemci su se povukli u Rochefort, te tako definitivno napustili rijeku Meusu.

OPASADA BASTOGNE

Nakon gotovo tjedan dana bespoštedne borbe i velikih gubitaka, Model je napokon uspio uvjeriti Hitlera u neuspjeh ofenzive, te mu, umjesto sada posve nemogućeg proboja prema Antwerpenu, ponudio novi plan. Pozicije pred Dinantom će se pretvoriti u snažni obrambeni zid, dok će Manteuffel između rijeka Meuse i Ourthe, te Dietrich između rijeka Meuse i Salma napasti snažno prema sjeveru. Kad bi se skopčano s tim napadima pokrenula i ofenziva iz Ruhra, bilo bi moguće osloboditi Aachen i uništiti američke snage u tom sektoru. Hitler se složio s prijedlogom, ali je za izvođenje tog nauma valjalo napokon osvojiti Bastogne.

Manteuffel je za taj zadatak doveo još svježu i neiskorištenu 15. oklopno-grenadirsku diviziju na sjeverozapadni odsjek okruženja. Napad je počeo u tri ujutro 26. prosinca, bez pripremnog bombardiranja kako bi se iskoristio faktor iznenađenja. Njemačko je pješaštvo pregazilo prvu obrambenu liniju, a zatim je u napad krenuo i jedan oklopni bataljun. Do svitanja su napravili znatnu brešu u američkoj obrani. Za dnevnih je sati navala se nastavila nesmanjenim tempom i Amerikanci su i dalje hrpimice ginuli pokušavajući zaustaviti kotrljanje oklopa. Tek je oko podneva general McAuliffe uspio prebaciti nekoliko topova u ugroženo područje, a tada se situacija stubokom izmijenila. Uz gubitak tri topa Amerikanci su uništili 18 njemačkih tenkova. Do večeri su napadači bili odbačeni, a prodor zatvoren. Na jugu obruča, Patton je obnovio napad, ovog puta pripremljenog prema vojnom kanonu, a ne konjskoj trci. Rezultat nije izostao. Nakon 12 sati neprekidne borbe, u 10 minuta do 17:00h, prvi su tenkovi stupili u kontakt s padobrancima na južnom rubu obrambenog opsega. Opsada Bastogne je završila.

KONTRAUDAR – BRISANJE IZBOČINE

Nakon 25. prosinca, Rundstedt je od Hitlera opet tražio prekid ofenzive, ali ovaj je bio nepopustljiv. Zaključio je da još uvijek postoje znatne šanse za uspjeh. Svaki bi mu linijski zapovjednik mogao reći suprotno! Već 28. prosinca Rundstedt opet upozorava na neuspjeh i potrebu povlačenja, istaknuvši da ako OKH želi nastavak ofenzivnog ratovanja mora poslati još barem pet oklopnih i sedam pješačkih divizija. Njemački ratni stroj jedva da je osigurao i postojeće snage, a o većim pojačanjima nije moglo biti ni govora. Tada se u priču upleo i Guderian, tražeći postrojbe za sovjetsku frontu. Izjavio je da bez značajnih pojačanja neće biti spriječiti Sovjete u prodoru do Berlina.

Unatoč svim pozivima na prestanak akcije, Hitler krajem prosinca naređuje grupi armija „G“ da pokrene operaciju „Nordwind“ u Alzasu. Ni taj napad nije polučio veći uspjeh, niti spriječio koordinirani saveznički kontraudar u Ardenima, koji je do 4. siječnja 1945. počeo na zapadu i jugu njemačkog prodora. Dok su se njemačke jedinice od Dinanta povlačile u smjeru Bastogne, Nijemci su još uvijek pokušavali zauzeti tu važnu raskrsnicu. Tu su grupirali 10 divizija. Borbe tijekom 3. i 4. siječnja bile su toliko žestoke i s tako teškim gubicima za Saveznike da je zapanjeni Patton zapisao u dnevnik kako „mi još uvijek možemo izgubiti ovaj rat.“[12] Unatoč generalovom pesimizmu, Nijemci su bili posve istrošeni i pritisak je rapidno slabio. Neke oklopne divizije sad su bile samo svoja sjena s početka pothvata; poput oklopne divizije Panzer Lehr koja je po svršetku bitke imala još samo „10 tenkova i 6 lovaca tenkova“, a „sedamdeset je tenkova bilo izgubljeno“ dok je „preostalo 400 bojno sposobnih ljudi.“[13]

Tijekom 7. siječnja počelo je povlačenje njemačkih snaga koje su se nalazile zapadno od linije Liege-Houffalize-Bastogne. Taj su složeni manevar Nijemci izveli izuzetno vješto, te Saveznici nisu ni jednom došli u priliku odrezati im odstupnicu. Posljednja njemačka strategijska ofenziva je završila, iako su se ponegdje još vodile dosta jake borbe, a do 25. siječnja sve su se postrojbe povukle na početne položaje. Gledana zasebno, ofenziva je donijela izvjesne pogodnosti Njemačkoj, jer iako nije dosegnula zadani cilj, značajno je poremetila zapadnjačke planove za nastavak rata, no gledano u cjelini, Nijemci su ostali bez posljednje strateške rezerve, što je Saveznicima na oba glavna bojišta olakšalo daljnji prodor u Reich. U velikoj Hitlerovoj kocki na zapadu, Wehrmacht je izgubio oko 75 tisuća ljudi, 555 tenkova/jurišnih topova, te oko 800 aviona, dok su Saveznici izgubili oko 90 000 ljudi (1500 Britanaca), 733 tenka/jurišna topa i oko 1000 aviona.

LITERATURA

1. Alink, B., Bauer, C. et al., DRUGI SVJETSKI RAT (3), Zagreb, 1980.
2. Cole, Hugh M., THE ARDENNES: BATTLE OF THE BULGE, Washington D. C., 1965.
3. Cooke, D. & Evans, W., KAMPFGRUPPE PEIPER. THE RACE FOR THE MEUSE, Barnsley, 2014.
4. Doyle, Stephen N., OPERATIONAL ART IN OPERATION DARGOON AND THE RELIEF OF BASTOGNE, Fort Leavenworth, 2019.
5. Guderian, Heinz, PANZER LEADER, London, 2009.
6. Haasler, T., MacDougall, R. et al., DUEL IN THE MIST: THE LEIBSTANDARTE DURING THE ARDENNES OFFENSIVE. VOLUME 1: KAMPFGRUPPE PEIPER. STOUMONT, DECEMBER 19th, 1944., Newcastle upon Tyne, 2007.
7. Kurowski, Franz, INFANTRY ACES. THE GERMAN SOLDIER IN COMBAT IN WORLD WAR 2, Mechanicsburg, 2005.
8. Manteuffel, Hasso von, FIFTH PANZER ARMY (ARDENNES OFFENSIVE), Historical Division, HQ US Army, Europe, 1946.
9. Oliver, Dennis, DEATH RIDE OF THE PANZERS: GERMAN ARMOR AND THE RETREAT IN THE WEST 1944-45, New York, 2018.
10. Skorceni, Oto, TAJNE MISIJE, Beograd, 1952.

[1] Wehrmacht bi u slobodnom prijevodu bile Oružane snage, a činile su ih Ratna mornarica (Kriegsmarine), Armija (Heer) i Ratno zrakoplovstvo (Luftwaffe). (op. a.)

[2] Cole, Hugh M., The Ardennes: Battle of the Bulge, Washington D. C., 1965., str. 1-2

[3] Ibid., str. 6

[4] Ibid., str. 25

[5] Tako je brianski ratni premijer Winston Churchill često nazivao Saveznike. (op. a.)

[6] Oliver, Dennis, Death Ride of the Panzers: German armor and the retreat in the West 1944-45, New York, 2018., str. 146

[7] Volks-Grenadier divizije se ne smije pomiješati sa Volkssturm postrojbama; prve su bile sastavljene od regularnih, treniranih, često iskusnih trupa, a naziv se odnosio na tip pješačke divizije nastao u kolovozu 1944. koji se od klasične pješ. div. razlikovao po tome što je imala šest, a ne devet bataljona, te veću količinu automatskog streljačkog oružja. Za razliku od ovih jedinica, Volkssturm postrojbe bile su sastavljene od starijih i mlađih Nijemaca, inferiorno naoružanih i loše opremljenih.

Za više o Volks-Grenadier divizijama vidi:

http://www.lexikon-der-wehrmacht.de/Gliederungen/Volksgrenadierdivisionen/Gliederung.htm (pristupio 20. prosinca 2019.)

[8] Cole, Hugh M., The Ardennes: Battle of the Bulge, Washington D. C., 1965., str. 91

[9] Vidi: https://en.wikipedia.org/wiki/Malmedy_massacre#cite_note-Senate-17 (pristupio 25. prosinca 2019.)

[10] https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_the_Bulge#Allied_counteroffensive (pristupio 23. prosinca 2019.)

[11] https://en.wikipedia.org/wiki/Anthony_McAuliffe#cite_note-4 (pristupio 23. prosinca 2019.)

[12] Alink, B., Bauer, C. et al. Drugi svjetski rat (3), Zagreb, 1980., str. 168

[13] Kurowski, Franz, Infantry aces. The German soldier in combat in World War 2, Mechanicsburg, 2005., str. 64