Povijest religija

Protestanti i protestantizam

2.14Kviews

Pojmovi protestant, i protestantizam često se ne koriste točno, ispravno i precizno. Zbog toga je potrebno pojasniti značenje ovih pojmova. Protestant dolazi od lat. protestari: prosvjedovati, posvjedočiti, a prvi puta se počinje rabiti za vjersku skupinu u 16. st. Protestanti su prosvjednici protiv vjerskih nepravilnosti, zlouporaba, zastranjenja (odstupanja od evanđeoskoga, Isusova, apostolskoga i biblijskoga nauka), simonije (prodaje i kupovine crkvenih službi) te svjetovnosti Crkve. Oni svjedoče i promiču stajališta o vjerskim pogledima, te odnosu duhovnosti i društva. Pojam protestantizam rabi se za pokret pripadnika kršćanskih Crkava koje su ustrojene tijekom kršćanske reformaciji u 16. st., a svoje utemeljenje imaju u nauku i objavi Gospodina Isusa Krista. Naznačeni su pojmovi izvorno označavali evangeličke (luteranske) kršćane, a tijekom vremena dobivaju šire značenje pa su rabljeni i za reformirane-prezbiterijanske (kalvinske), te anglikanske-episkopalne kršćane. Danas se neprecizno rabi za sve kršćane koji nisu pod vlašću Latinske ili Bizantskih Crkava.

Pojmovi se počinju rabiti od sabora u Spayeru 1529. Bio je to sabor Svetog Rimskog Carstva sazvan da se zaustavi daljnje širenje evangelikalizma. Skupina od šest evangeličkih kneževa zahtijevala je slobodno ispovijedanje vjere na svomu području. Budući je Rimska Crkva počela gubiti politički utjecaj, ljudstvo i financije od odmetnutnih evangeličkih pokrajina nastojala je zaustaviti širenje evanđeoske vjere te pobunjenike staviti pod svoju vlast. To je činila preko sebi odanih Germanskih kneževa. Povod je protestu bila de facto smrtna presuda reformatoru Marthinu Lutheru, te otpor nametanja vjere. Budući se nisu željeli podložiti sekularnoj vlasti, glede ovih pitanja, šest knezova su 20. travnja 1529. uputili Protestno pismo u kojemu su tražili slobodu savjesti i vjeroispovijesti. Zbog tih nastojanja i tog pisma dobili su naziv protestanti, a pokret je nazvan protestantizam.

Protestanti ne predstavljaju povezanu i jedinstvenu skupinu. Često oni koji se svrstavaju među protestante ne dijele čak ni temeljna stajališta. Npr. različite protestantske sekte ne priznaju drugim kršćanima krštenje jer smatraju da je samo njihov oblik i način ispravan te krste više puta. Drugi se smatraju duhovniji od drugi jer grguću nerazumljive jezike, te potiču osjećajne ispade, urlanja i kreveljenje tijekom okupljanja kao tzv. viša spirutalna stanja. Treći imaju uređeno Bogoštovlje i crkveni ustroj dok četvrti potiču nered i bezvlašće u Crkvi itd. Ipak, nešto od navedenoga nije svojstveno samo protestantizmu. Poznato je da neke Bizantske Crkve imaju sektaška stajališta i ne priznaju niti jedno drugo osim svoga krštenja, sebe smatraju jedino pravovjernima, te su podređene svjetovnim silnicama i služe njihovim političkim interesima. Njihovi mistici su po mnogo čemu slični navedenim protestantskim ekstremistima. Latinska Crkva je sve do nedavno sebe smatrala jedinom ispravnom i jedinim posrednikom prave religije, i danas smatra da je njezin poglavar stijena Crkve, a ono što je navedeno za mistike vrijedi i za karizmatike itd.

Protestantizmu je svojstveno odbacivanje: monarhističkoga (bizantski cezaropapizam ili latinski piramidalni ustroj) i monolitnoga ustroja Crkve (struktura preuzeta iz sekularnih institucija propalih latinsko-bizantskih carstava), klanjanje kipovima i slikama (idolo i ikoponpoklonstvo), štovanje kostiju ili dijelova tijela preminulih (hrv. moći, srb. mošti) te molitve upućene preminulima (zagovori svetaca) itd. Svoje Bogoštovlje i pobožnost grade na nauku Biblije, naglašavaju osobne molitve i proučavanje Biblije, biblijske pouke te crkveno zajedništvo. Protestantizam ponekad dovodi do religijskoga individualizma, a poznato je da su radili na ustrojavanju mnogih nacionalnih Crkva i poticali nacionalizam. Strano mu je stvaranje jedinstvene nad državne religijske cjeline. Ipak je potrebno uočiti da je sredinom 19. st. među protestantima započet ekumenski pokret ne bi li se, među njima, smanjilo sektašenje i frakcijašenje. Kasnije su ta nastojanja prerasla u opći kršćanski pokret koji nastoji približiti različite kršćanske Crkve. Protestantizam je potaknuo mnoge pozitivne promjene i napredak. Treba uočit da su većina država u kojima su protestanti ostavili dubljega traga doživjele duhovni i društveni napredak (Njemačka, Švicarska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemska, Norveška, Švedska, SAD, Australija, Novi Zeland itd.). Protestantizam se danas sučeljava s mnogim ideološkim i sekularnim izazovima.

Iako su protestanti bili žestoko proganjani i ubijani pr. hugenoti (francuski kalvini) nisu ih uspjeli uništiti. Neki su se od njih uspjeli izuzetno dobro ustrojili pa imaju i značajni postotak populacije u mnogim državama, pr.: evangelici-luterani u Skandinaviji više od 50 posto populacije, reformirani-kalvini u Švicarskoj oko 30 posto, anglikanci više od 30 posto u Ujedinjenom Kraljevstvu itd. Danas na Zemlji ima oko 800 milijuna svih onih koje nazivaju protestanti, od toga u Europi više od 30 milijuna (evangelici, reformirani, anglikanci).

Branimir Bučanović
Reformacijski teolog, a područja su mu zanimanja reformacijska povijest i primijenjena teologija.