3. EKONOMSKA SOCIOLOGIJA I EKONOMSKA ANTROPOLOGIJA

3.1. Definicija ekonomske sociologije

Ekonomska sociologija, pojam koji su uveli Weber i  Durkheim, najjednostavnije se definira kao: sociološka perspektiva primjenjena na ekonomske fenomene. Elaborirana verzija je primjena referentnih okvira, varijabli i modela objašnjavanja sociologije na taj kompleks aktivnosti koje se tiču proizvodnje, distribucije, razmjene i potrošnje dobara i usluga. Smelser i Swedberg navode ekološku dimenziju koju daje Stinchcombe u prilog definiciji ekonomske sociologije:

s gledišta sociologije ekonomskog života, centralna točka jest da je svaki oblik proizvodnje transakcija s prirodom. Stoga je istodobno određena s onim što je društvo spremno ekstrahirati sa svojom tehnologijom iz prirode i s onim čega u prirodi ima. Ekonomija je dakle uvijek usidrena u prirodi te je granica između ekonomije i prirode relacijska. Analitička početna točka ekonomije je ipojedinac, za ekonomsku sociologiju su to grupe, institucije i društvo.  (Smelser i Swedberg, 1996.)

3.2. Tradicija ekonomske sociologije

Smelser i Swedberg daju pregled tradicije ekonomske sociologije u Handbook of Economic Sociology napisanom 1996. godine. Iako sam pojam i ideju daju radovi Webera i Durkheima, sjeme i protoformacije dijalektičke podjele između ekonomičnog i socijetalnog mišljenja nalazimo i u radovima ranijih mislilaca kao što su Monetesquieu i Adam Smith.

Monetesquieu u svom djelu The Spirit of the Laws napisanom 1748. godine daje komparativnu analizu ekonomskog fenomena. Smith u Wealth of Nations napisanom 1776. godine i ranije u The Theory of Moral Sentiments napisanom 1759. godine daje mikro-temelje takvoj analizi i odražava interes za ulogu institucija u ekonomiji. U Marxovim ranim radovima  Economic and Philosophical Manuscripts of 1884, posebno u poglavljima o moći novca i otuđenom radu, razvija se ideja o sudbini socijalnih odnosa u doba kada sve postaje roba: sve se može kupiti i prodati za novac.

U djelu The Communist Manifesto napisanom 1848. godine, Marx razvija esenciju svojeg pogleda na svijet: povijest pokreće klasna borba, postoje samo dve klase: buržoazija i proleterijat, i napokon proleterijat će iznjedriti bezklasno društvo kroz revolucionarnu borbu.

U kasnijim radovima Grundrisse, seriji bilješki napisanih kroz 1857. do 1858. godine, i kroz  A Contribution to the Critique of Political Economy napisanoj 1859. godine, Marx daje analizu ekonomske teorije i sociologiju novca. Zaključno, ekonomija daje prave temelje društva i na tim temeljima, i zavisno o njima, se temelji legalna i politička superstruktura. U djelu Kapital napisanom 1867. godine predstavlja skoro konačnu ekonomsku analizu: roba koja je stvorena radom zamjenjuje se za novac,  novac postaje kapital i kapital generira sve veću eksploataciju i klasnu borbu. Marxova djela stvorila su kontroverzu posebno nakon što je njegov rad proizveo revolucionarni program i dao ideološke temelje režimima Sovjetskog Saveza, Istočne Europe i Kine. Čak i Weber, čini se preuranjeno, 1924. godine proglašava ideju da ekonomski faktori oblikuju evoluciju povijesti totalno gotovom. Pad takvih režima u 80-im i 90-im godinama daljnje diskreditira Marxovu sociologiju, pogotovo u Istočnoj i Zapadnoj Europi. Različiti istraživači danas tvrde kako mnogi dijelovi Marxove teorije nisu više prihvatljivi i ne mogu objasniti post-industrijsko društvo, dok drugi drže kako su neki elementi teorije vrijedni i održivi.

Max Weber najistaknutiji je pripadnik njemačke ekonomske sociologije. Weberov rad na polju ekonomske sociologije započinje njegovom disertacijom 1889. godine i nastavlja se sve do 1910. godine kada direktno pristupa temi Wirtschaftssoziologie. U studiji Rima na pitanje Postoji li kapitalizam u antikvitetu? Weber daje odgovor kako nalazimo u potpunosti razvijen politički kapitalizam ali malo racionalnog kapitalizma. Konačno u The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism nalazimo tezu kako je određen tip protestantizma pomogao stvaranje nove ekonomske etike koja zauzvrat unaprijeđuje racionalni tip kapitalizma na kojeg nailazimo na Zapadu.

U 1908. godini Weber uređuje udžbenik iz ekonomije Grundriss der Sozialökonomik. Weberov izbor pojma Sozialökonomik označava široko multi-disciplinarno polje koje mora uključivati ekonomsku teoriju, ekonomsku historiju i ekonomsku sociologiju. U proučavanju ekonomskog fenomena treba uključiti sve tri navedene perspektive i ne dopustiti da neka perspektiva preuzme monopol nad analizom. U udžbenik Weber uvrštava svoju studiju Economy and Society.

U drugom poglavlju studije nazvanom Sociological Categories of Economic Action nalazimo temeljni dokument ekonomske sociologije. Ono što razlikuje koncept ekonomske akcije u Weberovoj ekonomskoj sociologiji su slijedeća tri sastojka: ekonomska akcija je socijalna, uvijek uključuje značenje, i uzima u obzir moć. Tržište je arena za borbu čovjeka protiv čovjeka. Novac je primarno oružje u toj borbi, a cijene su produkt sukoba interesa i kompromisa. Weberova General Economic History sastoji se od niza predavanja iz 1919. i 1920. godine i objavljena je posthumno. Utvrđuje fundamentalnu postavku ekonomske sociologije, u suprotnosti sa ekonomskom teorijom, o uzimanju u obzir i značenje i društvene dimenzije. Prema Smelseru i Swedborgu, Weberova  trilogija o svjetskim religijama The Religion of China, The Religion of India, i Ancient Judaism sadržavaju bogatstvo refleksija relevantnih za današnju ekonomsku sociologiju.  (Smelser i Swedberg, 1996.)

Jedan od argumenata rada kojeg Bryan Turner piše na temu islama, kapitalizma i Weberove teze jest kako je Weber naglasio krivo pitanje o Islamu. Weber je objašnjavao izostanak racionalnog kapitalizma izvan Europe, dok je pravo sociološko pitanje objasniti tranziciju Islama iz monetarne ekonomije u agrikulturalni, militarizirani režim. Turner nalazi ironičnim činjenicu da su muslimanski reformatori objašnjavajući propadanje Islama koristili strogo weberovske argumente. Turner smatra Weberovu tezu o feudalnoj etici islama i ratničkom sloju kao nosiocu društva faktički krivom. Islam je bio primarno urban, komercijalan i pismen. Turner nalazi i paralele između Weberovog prikaza Protestantizma i glavnih tema moderne islamske reforme. Reformatori poput Jamal al-Din al-Afghanija i drugih s kraja XIX. i tijekom XX. stoljeća su prihvatili pogled kako je društveni napredak u Europi uslijedio nakon Protestantske reforme. Ova Protestantska etika islama je dobivena iz druge ruke, površna veza između Protestanstkog asketizma i Islamskog modernizma. Puritanizam i čisti islam traže u temeljnim vjerskim spisima etiku asketizma, aktivizma i odgovornosti, slobodnu od mističnosti i rituala. Osnovna razlika je u tome što je Islamska reforma bila odgovor na vanjsku vojnu i kulturalnu prijetnju Zapadnog kolonijalizma. Turner zaključuje kako je ideologija teškog rada u modernom islamu većinom kolonijalni uvoz. (Turner, 1974.)

Emil Durkheim uvrštava 1896. godine sekciju Sociologie économique u godišnju sociološku publikaciju Année sociologique . Godine1909. prestavlja mini-program iz ekonomske sociologije. Za razliku od Webera, Durkheim nikad nije učio niti podučavao ekonomiju na sveučilišnoj razini ali je smatrao kako ekonomija treba biti grana sociologije. Ortodoksnu ekonomiju optužuje kako uvažava samo pojedinca i kako ekonomisti na osnovu arbitrarnih pretpostavki i logičkih veza kreiraju imaginarni ekonomski svijet koji ne postoji. Njegova studija The Division of Labor in Society objavljenja je 1893. godine u kojoj podjelu rada u društvu analizira ne kao primarno ekonomski fenomen stvaranja bogatstva i uvećavanja efikasnost već kao pokretač kohezije i solidarnosti. U brzom razvoju modernog industrijskog društva Durkheim vidi ekonomsku anomiju. Ponajveći razlog tome je što je ekonomija zamijenila moralnost kao centar društvenog života. Osim integracije i anomije, durkheim analizira i vlasništvo. Tabu vlasništva proizlazi iz religije i primordijalnog doba kada je svo zemljište pripadalo bogovima. Durkheim je ohrabrio mladu francusku ekonomsku sociologiju i njegovi suradnici u  Année sociologique su zaslužni za radove na temu dara, novca, potrošnje, evoluciji plaće.

Vilfredo Pareto tvrdi kako je sociologija nužno komplementarna izučavanju političke ekonomije, no ekonomija treba izučavati logičnu akciju a sociologija ne-logičnu akciju. (Smelser i Swedberg, 1996.)

Prema Frank Dobbinu, klasični autori Marx, Weber i Durkheim objašnjavali su modernost uspoređujući pred-kapitalistička društva sa kapitalističkima. Marx je istraživao tranziciju iz feudalizma u kapitalizam, Weber kapitalistički impuls koji se uzdigao unutar protestantizma, dok je Durkheim istraživao pojavu podjele rada unutar kapitalizma. Iako već Weber opisuje razne oblike kapitalizma, kao što su politički, imperijalni, kolonijalni ili fiskalni kapitalizam, nijedan od trojice istraživača nije mogao predvidjeti mnogostruke oblike današnjeg kapitalizma. Dok su Marx, Weber i Durkheim pokušali razumjeti kako će kapitalizam biti drugačiji od feudalizma, moderni ekonomski sociolozi su pokušali objasniti različite oblike kapitalizma istražujući različite društvene procese. (Dobbin, 2007.)

Joseph Schumpeter se ističe kao jedini vodeći ekonomist koji je dao doprinos ekonomskoj sociologiji. Iako nikad nije primio formalno obrazovanje iz sociologije nakon što postaje profesor ekonomije 1908. godine podučava i seminare iz društvenih nauka. U suradnji s Weberom i kasnije sam ističe pojam Sozialökonomik kao multi-disciplinarno polje koje se sastoji od:

1. ekonomske teorije
2. ekonomske historije (uključujući ekonomsku antropologiju)
3. ekonomske sociologije
4. ekonomske statistike

Za Schumpetera socijalna ekonomija je ograničena na proučavanje ekonomski relevantnih institucija,  interpretativno opisivanje svih oblika ponašanja i institucija u ekonomskom kontekstu kao što su vlade, vlasništvo, privatna poduzetništva, običaji i racionalno ponašanje. Ekonomija je  interpretativno opisivanje ekonomskih mehanizama kao što su tržišni mehanizmi. U djelu The Theory of Economic Development objavljenom 1911. godine kao agenta ekonomske promjene identificira idealni tip poduzetnika.

Poduzetnik razbija zid tradicije i polako uvodi inovaciju u društvu kroz ekonomiju. Schumpeter razvija svojevrsnu sociologiju financija idijagnozu kapitalističkog sustava u djelu Capitalism, Socialism and Democracy objavljenom 1918. godine u kojem ističe odnose države i ekonomije te daje niz prijedloga na temu poreza i fiskalne politike. Posthumno objavljena History of Economic Analysis pratisociološke ideje vodećih ekonomista od Aristotela pa nadalje i sadrži poglavlje o sociologiji ekonomije.  (Smelser i Swedberg, 1996.)

3.3. Zlato i novac kod Marxa

Izlažući Prilog kritici političke ekonomije Karla Marxa, Fridrich Engels, navodi kako novac nastaje kao rješenje na probleme neposredne razmjene odnosno trampe. Novac utjelovljuje svojstvo razmjenske vrijednosti svih drugih roba i time postaje naročita vrsta robe. Novac je nadalje:

1. mjera vrijednosti
2. prometno sredstvo
3. kao jedinstvo obje odrednice, stvarni novac.

Karl Marx u djelu Kapital govoreći o Prijelazu od općeg oblika vrijednosti u novčani oblik kaže kako opći ekvivalentski oblik kao opći oblik vrijednosti može pripasti svakoj robi. Neka roba zadobija oblik općeg ekvivalenta kada i ako sve druge vrste robe isključuje kao ekvivalent. Ta specifična, posebna vrsta robe zadobija objektivnu čvrstoću i opću važnost u društvu. Kada oblik općeg ekvivalenta srasta s prirodnim oblikom te specifične robe, ona postaje novčanom robom i zadobija specifičnu društvenu ulogu i društveni monopol. Zlato historijski osvaja to povlašteno mjesto. Prema Marxu, zlato istupa ispred druge robe kao novac samo zato što je prije njih već istupalo kao roba. Zlato funkcionira kao opći ekvivalent. Nakon osvajanja monopola na izraz vrijednosti robnog svijeta postaje novčanom robom. Opći oblik vrijednosti pretvoren je u novčani oblik. Friedrich Engels pišući o Porijeklu porodice, privatnog vlasništva i države, opisuje razvoj metalnog novca uporedo s mladim trgovačkim staležom koji se pojavljuje na pragu civilizacije. Metalni novac je roba koja sadrži u sebi skrivene sve druge robe, čarobno sredtsvo koje trgovcu daje novo sredtsvo gospodarenja nad proizvođačem i njegovom proizvodnjom. Poslije kupovine robe za novac, dolazi predujam novca, a sa time i lihvarenje i kamata. Atensko i starorimsko zakonodavstvo proizlazi iz običajnog prava i stavlja dužnika u beznadežnu i bezobzirnu ovisnost o lihvarskom vjerovniku.

U prilozima kritici političke ekonomije, Marx piše kako sve cijene robe označavaju određene količine zlata, tako su one fiktivno zlato ili fiktivni novac, to jest simboli zlata, kao što, na drugoj strani, novac smatran obilježjem vrijednosti se pojavljuje samo kao simbol cijena robe. Pošto su sve robe stoga samo idejno novac, novac je jedina prava roba. Zlato je materijalni aspekt apstraktnog bogatstva u suprotnosti s robom koja samo predstavlja neovisni oblik razmjenske vrijednosti, univerzalnog društvenog rada i apstraktnog bogatstva. Što se uporabne vrijednosti tiče, svaka roba predstavlja samo jedan element fizičkog bogatstva, samo jedan izdvojeni aspect bogatstva, kroz svoj odnos s određenom potrebom. Ali novac zadovoljava sve potrebe jer može odmah biti pretvoren u objekt bilo koje potrebe. Svo fizičko bogatstvo razvijeno u svijetu roba sadržano je u latentnom obliku u ovom čvrstom komadu metala.

Tako pošto cijene robe predstavljaju zlato, univerzalni ekvivalent ili apstraktno bogatstvo, uporabna vrijednost zlata predstavlja uporabnu vrijednost svih roba. Zlato je, dakle, materijalni simbol fizičkog bogatstva. Ono je izvod svih stvari, pregled društvenog bogatstva. Što se tiče njegovog oblika, ono je direktno utjelovljenje univerzalnog rada, a što se tiče sadržaja srž svog konkretnog rada. Ono je univerzalno bogatsvo u individualnom obliku. Funkcionirajući kao medij cirkulacije, zlato je patilo sve oblike povreda, bilo je podrezano i čak svedeno na čisto simboličan komad papira. Njegov zlatni sjaj je obnovljen kada služi kao novac. Sluga postaje gospodar. Puki podčinjenik postaje bog robe. (Marx, 1904.)

U kratkom poglavlju nazvanom Novac Karl Marx u Ekonomsko-filozoskim rukopisima iz 1844. godine navodi Shakespearov dvostruki pogled na novac:

1. novac je vidljivo božanstvo,
2. novac je opća prostituka.

Novac pretvara sva ljudska i prirodna svojstva u njihovu suprotnost, on bratimi nemogućnosti. Novac je svodnik ljudi i naroda. Novac je osposobljena moć čovječanstva. Novac je veza svih veza i opće sredstvo razdvajanja. Novac je opće izopačenje individualnosti. Novac pretvara vjernost u nevjernost, ljubav u mržnju, mržnju u ljubav, vrlinu u porok, porok u vrlinu…Novac je opća zamjena i razmjena svih stvari.

Karl Marx u Uvodu u kritiku političke ekonomije zamjećuje postojanje visokih oblika ekonomije bez postojanja novca, na primjer Peru. Za slavenske općine kaže kako novac pokazuje više u prometu jedne općine s drugom nego za članove  u okviru jedne iste općine. Za antički svijet Marx tvrdi kako se novac pojavljuje samo kod jednostrano određenih, trgovačkih nacija. U rimskom carstvu novčani sustav je potpuno razvijen jedino u vojsci. Novac se historijski pojavljuje samo u najsloženijim društvenim prilikama.

U Osnovi kritike političke ekonomije u poglavlju naslovljenom Novac – vladar i bog u svijetu roba Karl Marx piše kako je novac jedan od predmeta strasti za bogaćenjem kao i pravi predmet te strasti. Marx tvrdi kako individualna i državna pohlepa i opća gramzivost za novcem prethodi razvoju modernog industrijskog društva. Jurnjava za zlatom dovodi do otkrića novih zemalja, stvaranja novih država, proširenja roba koje ulaze u promet i stvaranja novih potreba te uvlačenja udaljenih dijelova svijeta u proces razmjene i izmjene materije. (Marx i Engels, 1979.)

Zlato, to jest specifična roba koja služi kao standard vrijednosti i medij cirkulacije, postaje novac bez ikakvog posebnog napora od strane društva.

Kontroverzu oko standarda nova idealne novčane jedinice Marx vidi u debati između bankara iz Birminghama Thomasa Atwooda i Sir Roberta koja je trajala od 1819. godine do 1845. godine. U kojem smislu koristimo riječ funta? Kojoj sumi je jedna funta ekvivalentna?…Jesu li 3 funte i 15 šilinga…unca zlata ili je to samo vrijednost unce zlata? Nazovimo stvari pravim imenom…Zašto umjesto funta ne kažemo unca? Pojam funta je idealna jedinica. Rad je roditelj cijene i daje relativnu vrijednost zlatu ili željezu. Svejedno koje nazive za denominaciju koristimo da izrazimo dnevni ili tjedni ljudski rad, te riječi izražavaju trošak proizvedenih roba. Za Marxa zlato, funta, šiling…su definitivne kvantitete rada-vremena. Rad-vrijeme je stvarna i intrinzična mjera vrijednosti i prava jedinica mjere novca. (Marx, 1904.)

3.4. Novac i zlato kod Simmela

U drugom poglavlju Analitičkog dijela Filozofije novca objavljene 1907. godine Georgea Simmela pod naslovom Supstancijalna vrijednosti novca diskutira se pitanju mora li novac, kako bi obavljao sve zadane usluge mjerenja, razmjene, predstavljanja vrijednosti, i sam biti neka vrsta vrijednosti ili je dovoljno  da bude znak i simbol bez ikakve posebne supstancijalne vrijednosti. Za Simmela ovo pitanje seže do krajnjih dubina učenja o vrijednosti i novcu. Na ovo pitanje ne može dati odgovor često isticana logička osnova: Sredstvo za mjerenje, kaže se, mora biti iste vrste kao predmet koji se mjeri: mjera za dužina mora biti dugačka, mjera za težine mora biti teška, mjera za prostorne sadržaje mora se prostorno protezati. Zato, mjera za vrijednosti mora biti vrijednosna. Prema Simmelu, bez obzira na to je li novac neka vrijednosti ili nije, određena suma novaca može odrediti ili odmjeriti vrijednost predmeta, imajući u vidu potpunu relativnost mjerenja. S novcem i robom se postupa kao sa međusobno odgovarajućima, što Simmel vidi u slijedećoj pojavi: ako neko primitivnije pleme ima naturalnu razmjensku jedinicu, a uđe u promet sa razvijenijim susjedom, koji posjeduje metalni novac, često se prema toj naturalnoj jedinici postupa kao istovrijednoj s metalnom novčanom jedinicom. Simmel daje kao jedan od primjera navodi slučaj drevnih Iraca koji su u kontaku sa Rimljanima svoju jednicu vrijednosti, kravu, izjednačavali s uncom srebra.

Uočavajući kako je značaj metala za financiranje u sve većem opadanju, Simmel piše:

“Metal je upravo prvobitno uvijek privatan posjed, pa zato javni interesi i snage nikad ne mogu njime apsolutno vladati. Može se reći da novac sve više postaje javna institucija u sve strožem smislu riječi: sve više se satoji od onoga što javna vlast, javne institucije, vrste prometa i garancije, čiji je nosilac cjelina, prave od njega i za šta mu one daju legitimitet. Zato je karakteristično da, u ranijim epohama, novac, još ne može stajati sam, na svojoj apstraktnoj funkciji: novčani posao se oslanja ili na specifična poduzeća, ili na tehničku proizvodnju kovnice, ili na trgovinu plemenitim metalima…Dakle, najprije je funkcija kovnice, takoreći, personalnom unijom, vezana za materijal kovanog novca; čim je javna vlast počela da jamči za nju; ona je postala neovisna od- inače, s njom udruženih- veza; zamjena i trgovina materijalnom kovanog novca stoje slobodno na raspolaganje svakom, i to upravo u mjeri u kojoj se njegova funkcija kao novca osigurava nadindividualno. Rastuća depersonalizacija novca, njegov sve bliži odnos s najvećim centraliziranim socijalnim krugovima, stoje u točno utvrđenoj i djelotvornoj vezi s naglašavanjem samostalnosti njegovih fukncija od metalne vrijednosti. Sigurnost novca je ono na čemu počiva njegova vrijednost; politička centralna vlast postupno ga kao nosilac te sigurnosti prožima neposredni značaj metala, potiskujući ga.”

Govoreći o tome kako jačanje ili smanjivanje funkcije novca može povećati ili umanjiti njegovu vrijednost, Simmel navodi: “Rimski carevi su imali isključivo pravo na kovanje zlata i srebra, dok su bakrene novčiće, tj. kreditni novac, kovali senat i, na istoku, gradovi. To je od početka pružalo izvjesnu garanciju da car neće moći preplaviti zemlju sitnim novcem bez supstancijalne vrijednosti. Konačni je rezultat toga bio slijedeći: carevi su se držali slabljenja srebra, koje im je bilo na raspolaganju, a odatle je potom potekla i potpuna propast rimskih financija. Odatle je nastao neobičan preokret odnosa vrijednosti: uslijed svojeg slabljenja, srebro se srozalo u kreditni novac, dok je bakar- zahvaljujući tome što je ostajao prilično nepromijenjen- ponovo u većoj mjeri dobio karakter vrijednosnog novca. Dakle, postojanost vrijednosti kao svojstvo je u stanju da, svojim relativnim uzdizanjem ili smanjivanjem, sasvim preokrene dotadašnji karakter metalnih supstancija kao nosilaca novčane vrijednosti. (Simmel, 2004.)

Pišući o novcu u sociologiji Georgea Simmela, Vjeran Katunarić u članku objavljenom 2010. godine, kaže: “Zbog čega monetarizacija ekonomske razmjene i društvenih odnosa dovodi do krajnje nezainteresiranosti pa i zazora među ljudima i redukcije svih veza osim onih od neposredne ili kratkoročne koristi? Odgovor koji nalazimo u Simmelovoj Filozofiji novca u biti je isti kao i u Marxovu Kapitalu: novac omogućuje da se želje ostvare, da se fantazija pretoči u društvenu zbilju. Stvarnost se više nego ikada u predmonetarnoj ekonomiji i društvu čini podložnom individualnim željama, ponajprije bogatih ljudi. Sva ulaganja u kapitalizmu, koja će višestruko oploditi uložena sredstva, na prvi pogled izgledaju, kako je Marx zapazio, kao svrha samoj sebi. No, kapitalistička akumulacija bogatstva ima jedan itekako važan izvanekonomski cilj, a taj je, kao i kod drugih slojeva bogataša i moćnika u povijesti, trajno se ograditi od siromašnih.” (Katunarić, 2010.)

3.5. Koncept ugrađenosti

U radovima Karla Polanya prevladavaju teme razvoja tržišno-dominirajućih društava XIX. i XX. stoljeća te odnosa ekonomija i društva u primitivnim zajednicama.

U djelu The Great Transformation objavljenom tokom Drugog svjetskog rata Polany vidi rješenje problema tadašnjeg američkog društva kroz promjenu načina mišljenja o ekonomiji. Ljudi moraju prestati pretjerno se povoditi za materijalnim interesima i prestati postavljati ekonomiju iznad društva. U historiji evolucije tržišnog mentaliteta vidi korijene fašizma. Samo-regulirajuća tržišta su zla utopija. Konceptualnu inovaciju pojma ugrađenosti Polany iznosi u djelu Trade and Market in the Early Empires kojeg uređuje sredinom 50-ih godina s kolegama na sveučilištu Columbia.

Ekonomija ljudi je ugrađena i izmješana u ekonomskim i neekonomskim institucijama. Vjera ili vlada jednako su važni za strukturu i funkcioniranje ekonomije koliko i monetarne institucije ili dostupnost mašina i alata. Polany i kolege razvijaju klasifikaciju tipova ekonomskih akcija koje možemo naći u svim društvima:

1. Reciprocitet: razmjena među pojedincima ili grupama na osnovu zajedničke obaveze
2. Redistribucija: kretanja dobara i usluga od centra prema van, kao u sustavima oporezivanja i filantropije
3. Razmjena: transakcije na tržištu

Osnovna svrha tipologije je pokazati kako ekonomija nije istoznačna s tržištem i kako je tržište sustav ugrađen u društvo. (Smelser i Swedberg, 1996.)

Polany konceptualizira o ugrađenosti i umreženosti ekonomije u ekonomske i ne-ekonomske institucije. Rade Kalanj prevodi pojam kao ukotvljenost, i daje niz istoznačnica: uklopljenost, ukorijenjenost, užlijebljenost, uglavljenost. (Kalanj, 2010.)

Nastavljajući ovaj ključni koncept ugrađenosti  Mark Granovetter 1985. godine objavljuje članak Economic Action and Social Structure: The Problem of Embeddedness u kojem uvodi pojam mreža: ekonomska akcija se odvija unutar mreža društvenih odnosa koji čine društvenu strukturu.

Prema Smelseru i Swedborgu, noviji autori kao DiMaggio i Zukin 1990. godine pokazuju kako je ekonomija ugrađena ne samo u društvo već i u kulturi te razlikuju različite tipove ugrađenosti kao što su kognitivna, kulturalna, strukturalna i politička.

Talcott Parsons daje najveći doprinos modernoj ekonomskoj sociologiji. Kroz studiranje ekonomije, doktorsku disertaciju iz ekonomije i sociologije i kasnije kao predavač ekonomije na sveučilištu Harvard bio je dobro upoznat sa radovima Webera, Marxa, Schumpetera, Pareta, historijskim i neoklasičnim ekonomskim teorijama i fasciniran vezama između ekonomije i društva. Doktorske studije u Heidelbergu završava 1927. godine sa radom na temu Der Kapitalismus bei Sombart und Max Weber. Prevodi na engleski jezik The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism 1930. godine. Analizirajući odnose ekonomske i sociološke teorije, Parsons u The Structure of Social Action ustvrđuje kako društvene nauke kao ekonomija i sociologija proučavaju različite aspekte socijalne akcije. U suradnji s Neil J. Smelserom 1956. godine piše Economy and Society. Ekonomsku misao konceptualiziraju kao specijalni slučaj opće teorije društvenih sustava a ekonomiju kao podsustav društvenog sustava. Glavna funkcija ekonomije je rješiti društvene probleme adaptacije na okoliš.

Parsons i Smelser naglašavaju sistemske razmjene između ekonomije i drugih društvenih podsustava. Kapital vide kao izmjenu između ekonomskog i političkog podsustava, s bankama kao posrednicima. Uočavaju veliki razdor između ekonomije i sociologije. Malo sociološki kompetentnih osoba ima radno znanje iz ekonomije i obratno, malo ekonoma ima veliko znanje iz sociologije. Ekonomi su preokupirani tehničkim aparatusom ekonomije. Prema Smelseru i Swedborgu tadašnji industrijski sociolozi nisu proučavali veća ekonomska pitanja već su se bavili tvorničkom sociologijom proučavajući male grupne dinamike u tvornicama i uredima, izolirano od ostatka ekonomije. Također, čine se kako se sociologija fragmentira u seriju pod-polja kao što su industrijska sociologija, sociologija potrošnje i sociologija slobodnog vremena. Smelserova doktorska disertacija Social Change in the Industrial Revolution objavljena 1956. godine proučava ekonomske i društvene odnose tokom britanske industrijske revolucije. U djelu napisanom 1963. godine  The Sociology of Economic Life daje prvi pregledni tekst iz ekonomske sociologije. (Smelser i Swedberg, 1996.)

Ekonomski sociolozi gledaju kako odnose moći, institucije, društvene konvencije i društvene mreže i uloge sudjeluju na društvenom nivou u stvaranju raznih oblika ekonomskih sustava te koje sile oblikuju promjene untuar tih sustava te kako oblikuju ponašanje jedinke unutar sustava. Iako su sociolozi oduvijek proučavali aspekte ekonomskog ponašanja, sredinom XX. stoljeća sociolozi većinom usvajaju parsonovsku podjelu svijeta na ekonomiju, društvo, politiku i kulturu. Tako su sociolozi zapeli na društvu dok su ekonomisti proučavali ekonomsko ponašanje i ekonomske institucije. Takva situacija se mijenja nakon 1980-tih godina, i sociolozi ponovo objašnjavaju ekonomsko ponašanje, dok ekonomisti ponovo objašnjavaju društveno ponašanje općenito a ne samo ekonomsko ponašanje. Sociolozi se vraćaju proučavanju ekonomskog ponašanja jer nailaze kako ekonomski modeli koji zanemaruju društvene faktore ne mogu zadovoljavajuće objasniti i predvidjeti ekonomske odluke pojedinaca, niti mogu objasniti široke razlike ekonomskog ponašanja raznih nacija. (Dobbin, 2007.)

Richard Swedberg smješta radove i dijalog sociologa i ekonoma na polju ekonomske sociologije u tri glavne tradicije:

1. njemačka tradicija Wirtschaftssoziologie (1890-1930)
2. francuska tradicija sociologie économique (1890-1930)
3. tradicija SAD-a društvo i ekonomija (1950-ih)

Od 1970-ih godina oživljava dijalog sociologa i ekonoma.  Ekonomi razvijaju novu institucionalnu ekonomiju. Sociolozi razvijaju novi pristup ekonomskoj sociologiji koji se ponekad naziva nova sociologija ekonomskog života. Glavne intelektualne inovacije od 1980-ih u ekonomskoj sociologiji Swedberg grupira oko tri teme:

1. uloga – mreža u ekonomiji i posebno u tržištima,
2. struktura – različitih ekonomskih organizacija,
3. uloga – kulture u ekonomskom životu. (Swedberg, 1991.)

3.6. Definicija novca

Istinska definicija novca proizlazi iz upotrebe u koju su mjerljivi predmeti stavljeni. Te upotrebe su:

1. plaćanje,
2. standard,
3. razmjena.

Plaćanje je otpuštanje obaveza u kojoj mjerljivi predmeti izmjenjuju ruke. Plaćanje je najuobičenija upotreba novca u ranim vremenima. U primitivnim društvima obaveze ne prozlaze iz transakcija već su često u vezi s institucijama cijene za mladu, krvavog novca i kaznama. U arhaičnim društvima ovakva plaćanje se nastavljaju ali ih nadsjenjuju običajni dugovi, porezi i slično. Govoreći o upotrebama novca, Polany navodi kako je novac sredstvo indirektne razmjene. Moderni novac je opće-namjenski novac i standard plaćanja  upravo zbog toga što je sredstvo razmjene. Druge upotrebe novca su manje važne. Stvarna definicija novca proizlazi iz upotrebe kvantificiranih objekata: plaćanje, standard i razmjena. Novac je definiran kao objekt korišten u jednoj ili više navedenih upotreba. Definicija različitih upotreba novca ima dva kriterija:

1. sociološki definirana situacija u kojoj se pojavljuje upotreba novca
2. operacija koju novčani objekti izvršavaju u toj situaciji.

Standard, ili računovodna upotreba novca je izjednačenje količina različitih vrsta roba s definitivnom svrhom. Operacija se sastoji od pridodavanja numeričkih oznaka različitim objektima kako bi se pomogla manipulacija tih objekata. Standardna upotreba novca je esencijalna za elastičnost redistributivnog sustava. Izjednačavanja namirnica kao žitarice, ulje ili vuna u kojima se plaćaju porezi ili se isplaćuju nadnice osiguravaju mogućnost izbora. Razmjenska upotreba novca proizlazi iz potrebe za indirektnom razmjenom kvantificiranih objekata. Operacija se sastoji od nabavke takvih objekata kroz indirektnu razmjenu kako bi se nabavili željeni objekti kroz daljnu razmjenu. Razmjenska upotreba novca proizlazi iz potrebe mjerljivih objekata za indirektnom razmjenom.

Karl Polany dodaje još dvije ekstenzije značenju novca. Definicija novca kao idealne jedinice i upotreba novca kao operacionog sredstva. Idealne jedinice su verbalizacija ili napisani simboli korišteni kao da su mjerljive jedinice, većinom za plaćanje ili kao standard. Najranije hramske ekonomije Asirije i Mezopotamije prakticirali su rasčišćavanje računa bez intervencije objekata novca. Valja spomenuti upotrebu novca kao operacione naprave: ponekad su mjerljivi objekti korišteni u arhaičnim društvima za aritmetičke, statističke, administrativne ili druge ne-monetarne svrhe povezane sa ekonomskim životom. U XVIII. stoljeću Whydah su upotrebljavali novac u obliku školjika u statističke svrhe a damba grah koji nikad nije korišten kao novac služio je  kao mjera težine zlata i u tom svojstvu je korišten kao naprava za računovodstvo. Rani novac je novac specijalnom namjene. Različiti objekti se koriste za različite novce, čije upotrebe su neovisno institucionalizirane jedna od druge. Nema kontradikcije u plaćanju s nečim s čime ne može kupovati ili u korištenju standarda koji ne možemo upotrijebiti za razmjenu. U Babilonu iz doba kralja Hamurabija ječam je bio način plaćanja, srebro je bilo univerzalni standard, u razmjeni oboje su korišteni uz ulje, vunu i druge namirnice. Upotrebe novca, kao i trgovinske aktivnosti, mogu doseći neizmjerni nivo razvoja, ne samo u tržišno dominiranim društvima, već i u odsustvu samih tržišta. (Polany, 2001)

U djelu Velika probrazba Politički i ekonomski izvori našeg vremena pod poglavljem Društva i ekonomski sustavi Polany daje kritiku Adama Smitha: Mnoštvo se pisaca političke ekonomije, socijalne povijesti, političke filozofije i opće sociologije kretalo tragom Smitha i aksiomom svojih znanosti uspostavilo njegovu paradigmu o divljaku koji trampi. A napuci Adama Smitha o ekonomskoj psihologiji ranog čovjeka zapravo su jednako pogrešni kao Rousseauovi o političkoj psihologiji divljaka. Podjela rada, pojava stara koliko i društvo, izvire iz razlika svojstvenih činjenicama spola, zemljopisa i individualne obdarenosti; a tobožnja čovjekova sklonost da mijenja, trampi i zamjenjuje gotovo je u potpunosti apokrifna.  (Polany, 1991.)

3.7. Sistematska sociologija novca

Simone Polillo započinje članak na temu novca, moralnog autoriteta, i politike kreditnog povjerenja s tvrdnjom: veći dio XX. stoljeća, sociolozi nisu posvećivali pažnju novcu. Nakon Simmela, novac nije nestao iz teorijskog vokabulara, već je postao metafora za druge procese.  (Polillo, 2011.)

Prema Bakeru i Jimersonu, novac je postojana ali ne i dominantna tema u sociologiji. Klasični sociološki teoretičari Weber, Simmel i Marx fascinirani su novcem kao agentom društvene promjene. Niz nastavlja Parsons, a temu ponovo oživljavaju Baker, Coleman i Zelizer. Ipak autori navode Zelizer koja 1991. godine piše: ne postoji sistematska sociologija novca. Kao analitičku početnu točku, Baker i Jimerson daju različite poglede na novac koje imaju sociolozi, antropolozi i ekonomisti. Sociolozi i ekonomisti proučavaju moderan novac. Za sociologe su valuta, gotovina i depoziti novac, dok ekonomisti imaju puno duži popis koji uključuje čak i financijsku budućnost i opcije. Ipak sociolozi uključuju neke stvari koji ekonomisti ne bi uključivali. Autori navode Colemana koji 1991. godine razmatra socijalni status kao funkcionalnu zamjenu za novac. Za razliku od sociologa i ekonomista, antropolozi proučavaju ekskluzivno primitivni novac, svinje, krave, školjke, pseće zube… Moderni novac pojavljuje se u društvu koje je integrirano tržištem, primitivni novac se pojavljuje u bezdržavnim, predtržišnim i nekapitalističkim društvima. Moderni novac i tržište su toliko intimno povezani da se pojmovi novčana ekonomija i tržišna ekonomija često sinonimi. Kad sociolozi i ekonomisti proučavaju novac, to čine uvijek u kontekstu tržišno integriranog kapitalističkog društva. Sociolozi, za razliku od ekonomista, smatraju ekonomiju podređenu društvu. Baker i Jimerson smještaju sociologe na pola puta između ekstrema ekonomista i antropologa. Za ekonomiste, podjela ekonomije i društva je tako jaka da ekonomisti proučavaju ekonomsko ponašanje bez obzira na društvene i kulturalne faktore. Za antropologe, primitivna ekonomija i društvo su toliko isprepleteni da ih je nemoguće razlikovati. Sociološka pozicija omogućava da se novac tretira kao nezavisna varijabla, kao uzrok društvene promjene, ili zavisna varijabla, kao posljedica društvenih odnosa ili kulturalnih značenja. Sociološki koncept novca ima manje oblika ali više upotreba. Ekonomisti se fokusiraju na neosobne i neutralne osobine novca koje prenosi tržišna integracija: medij razmjene, način plaćanja, pohrana vrijednosti, obračunska jedinica, i standard odgođenog plaćanja. Sociolozi priznaju takav novac ali razmatraju i širi raspon, posebno upotrebu novca kao moć. Sociolozi razmatraju ekonomske i ne-ekonomske upotrebe novca, novac nije bezbojan, neutralan, zamjenjiv i objektivan kako ekonomsiti tvrde. Novac oblikuju objektivni društveni odnosi i društvena struktura, kognitivna klasifikacija i kultura.

Baker i Jimerson uređuju sociološki rad o novcu u dvije dimenzije: strukturalna i kulturalna perspektiva, svaka sa pripadajućim makro i mikro razinama. Strukturalna perspektiva se primarno bavi ulogama i odnosima. Na makro razini to je regulatorni kontekst kao što su to legalni i politički mehanizmi koji vladaju trgovinom i tržištima. Na mikro razini novac je objekt međusobnih odnosa kao što su komunikacija i razmjena. Kulturalna perspektiva se primarno bavi kognitivnim klasifikacijama i značenjima koji se pridodaju novcu. Na makro razini to su veliki sustavi vjerovanja i značenja, religijske i civilne vrijednosti društva. Na mikro razini to uključuje vrijednosti, stavove i vjerovanja pojedinaca koji utječu na njihovo ponašanje u vezi novca. Novac kao nezavisna varijabla je uzrok, katalizator ili omogućitelj. Novac kao zavisna varijabla je efekt, posljedica ili rezultat. Ekonomisti gledaju novac kao nezavisnu varijablu, što podržavaju i klasični sociolozi kao Weber, Simmel i Marx kad gledaju novac kao uzrok društvene promjene. Suvremeni sociolozi obrću jednadžbu. Na makro razini Baker je 1987. godine pokazao kako nezavisna varijabla, distribucija odnosa moći među pojedincima i korporativnim akterima, utječe na zavisnu varijablu, obrasce trgovanja s financijskim sredstvima. Na mikro razini Zelizer je 1991. godine pokazala kako nezavisna varijabla, prevladavajuće rodne uloge i asimetrična podjela moći unutar obitelji, utječe na zavisnu varijablu, definiciju i upotrebu obiteljskog novca. Zelizer je 1989. predstavila koncept specijalnih novaca. Izvan-ekonomski faktori ograničavaju, označavaju i oblikuju upotrebe novca, odabir aktera upotrebe novca, alokacijski sustav svakog pojedinog novca, kontrolu različitih novaca i izvor različitih novaca, povezujući različite izvore s različitim upotrebama novca. Kulturalni pristup razmatra društvene definicije, interpretacije i značenja novca. Kultura određuje što je to novac, što se koristi kao novac i za što se novac koristi.  Kulturalni pristup treba biti širi od obitelji, i uključivati druge društve i ekonomske predjele, financijske i ne-financijske poslovne organizacije, vjerske institucije, strukture moći u zajednici. Ono što sociolozi smatraju novcem se daleko vuče iza onog što pojedinici i korporativni akteri stvarno koriste kao novac.

Baker i Jimerson navode Colemana koji 1990. godine razlikuje tri vrste novca:

1. robni novac, koji sadrži svoju vrijednost,
2. fiducijarni novac, koji je obećanje o plaćanju,
3. fiat novac, koji je manje od takvog obećanja.

Robni novac je najviše primitivan, jer zadržava svoju vrijednost. Fiat novac je najviše napredan, jer nema nikakvu intrizičnu vrijednost. Fiat novac je prihvaćen jer je njegovo prihvaćanje uvjetovano zakonom kao zakonsko sredstvo plaćanja, a njegova vrijednost je u odnosu s količinom dobara i usluga koje može pribaviti. Idući evolutivni korak je bezgotovinsko društvo u kojem elektronska obračunska ustanova bilježi informacije o kreditima i dugovima. Bezgotovinsko društvo mijenja rituale plaćanja između određenih aktera. Međusobno povjerenje sad zamjenjuje nadosobni obračunski mehanizmi. U vezi uloge vlade na monetarnu politiku Baker i Jimerson se pitaju o ekonomskim i društvenim posljedicima nacionalizma, kada valuta ne može biti mijenjana za neku drugu, i internacionalizma, kao kod Europske zajednice i ujedinjene ekonomije pod jedinstvenom valutom.  Baker i Jimerson završavaju sistematski pregled sociologije novca s prijedlogom integracije strukturalnih i kulturalnih elemenata. Kako kognitivna klasifikacija i prenesena značenja oblikujuju i mijenjaju odnose razmjene? (Baker i Jimerson, 1992.)

Govoreći o fiducijarnom ili bankovno-kreditnom novcu, Katunarić piše:  “Financijski kapital je »kapitalistički vremeplov« kojim određuje sve što će se od većeg formata proizvoditi. Da bi se popeo na božanski tron, financijski kapital mora nadvladati modernu državu, budući da ona teži statusu quo i socijalnoj ravnoteži, što mnogo košta. Zauzvrat, država mu pruža sigurnost i omogućuje rast utoliko što se zbog skupoće svog održavanja i svojih funkcija neprestano zadužuje. No, bez duga nema novca…”

Naime, kad financijski kapital izmakne kontroli države, on velik dio društva gura u raniji stadij društva, po svemu sudeći kasni feudalni i rani kapitalistički…Sveukupno uzevši, financijski kapital zaustavlja evoluciju materijalne ekonomije kao osnove društva slobodnih ljudi, a istodobno omogućuje – iako mu to nitko ne može zajamčiti, ponajmanje sociolozi – ostvarenje trajne težnje imućnih da žive opasani zidinama od ostatka društva. (Katunarić, 2010.)

Govoreći o financijskom kapitalu Patel kaže: Kapital nije tek novac-svežanj novčanica. Kapital je postupak transformiranja novca u robu koju je moguće prodati za više novaca nego što iznose plaće isplaćene radnicima i troškovi strojeva i materijala, kako bi se došlo do dobiti. Kapital koji se pritom stvara počeo je živjeti svojim, neovisnim životom kao financijski kapital. (Patel, 2012.)

3.8. Obilježavanje i specijalni novci

Viviana Zelizer identificira 4 elementa zajednička svim ekonomskim aktivnostima:

1. istaknute.  društvene veze  između pojedinaca ili grupa uključenih u ekonomsku aktivnost
2. skup ekonomskih transakcija, interakcija i društvena praksa koja pruža dobra i usluge
3. medij za te transakcije, reprezentacija prava na dobra i usluge, često u obliku konkretnih tokena u rasponu od državno izdanih zakonskih sredstava plaćanja do elektronskog novca, ili ograničenih poput čipova u kockarnici. Medij može čak uključivati i vrijeme.
4. ispregovarana značenja: shvaćanja participanata u vezi značenja odnosa, transakcija, i medija uključujući njihovu moralno vrednovanje, u kombinaciji sa stalnim pregovorima, izmjenom i osporavanjem. (Zelizer, 2012.)

Zelizer razvija koncept višestrukih novaca, alternativni sociološki model specijalnih novaca. Na svaki specijalni novac utječu ne-ekonomski faktori, koji oblikuju novac kroz različite mreže društvenih odnosa i promjenjive sustave značenja. Kako bi razvili društvenu teoriju novca moramo objasniti izvore i obrasce varijacije između različitih specijalnih novaca. Različite strukture društvenih odnosa i kulturnih vrijednosti oblikuju i ograničavaju kvalitativan život specijalnih novaca kroz:

1. označavanje specifičnih upotreba novca,
2. regulaciju načina alokacije,
3. označavajući najmjenjene korisnike,
4. pripisivanje specijalnih simboličkih značenja. (Zelizer, 1989.)

Zelizer naziva obilježavanjem sustav tretiranja novca kojim se signalizira priroda odnosa između sudionika u određenoj vrsti transakciji. Postoje tri glavne inačice obilježavanja:

1. uspostava društvenih praksi koje svrstavaju inače identični mediji u različite kategorije

(fizički isti medij, dolar ili euro, može bit plaća, napojnica, dar…svaki zahtjeva različiti skup rutina kako bi predstavili svoj karakter),

1. stvaranje odvojenog medija u obliku tokena, kupona, markica za hranu, lokalne valute,… koji su prikladni za ograničene skupove odnosa i prijenosa, i koji u većini slučajeva nisu zakonsko sredstvo plaćanja unutar šire ekonomije,
2. preobrazba izabranih objekata u monetarni medij, kao što su cigarete, poštanske markice, bejzbol kartice…(Zelizer, 2007.)

Teorije monetarnog obilježavanja moraju objasniti kako i zašto monetarno obilježavanje izranja iz, održava ili osporava naše odnosa s drugima. Valja predvidjeti obrasce u načinima na koji ljudi spajaju različite oblike odnosa s monetarnim obilježavanjem. Možemo li anticipirati gdje, kako, i koji određeni oblici obilježenih novaca pojavljuju i mjenjaju? 

Proučavanjem društvenih odnosa pronalazimo:

1. drugi se obično pitaju o tome kako će pojedinac potrošiti obilježeni novac,
2. posjednici specijalnog novca troše ga na posebne druge, ili bar na posebnu klasu drugih,
3. primaoc pojedinih vrsta novca će potrošiti taj dohodak različito, ovisno o vrsti veza s davaocem,
4. promjene u monetarnoj upotrebi će blisko odgovarati promjenama u društvenim odnosima,

izrazi ljutnje, srama ili otpora prema procesima koji brišu razlike između novaca i odgovrajućih društvenih odnosa.

Ovakav pristup se može proširiti i ekonomskim aktivnstima na makro nivou, kao što su organizacije ili pravni sustavi. (Zelizer, 2012.)

3.9. Novac kao konceptualna zagonetka

Geoffrey Ingham govoreći o tome kako novac i dalje predstavlja teorijske i konceptualne poteškoće za neoklasičnu mikro i markoekonomiju, uz primjedbu da su općenito pisci o novcu izražavali zbunjenost, kaže: novac je zagonetka. Standardni odgovor na pitanje što je novac deriviran je iz funkcionalističke pogleda iz XIX. stoljeća: novac je ono što novac čini. Konvencionalno novac je mjera vrijednosti ili obračunska jedinica, medij razmjene, standard odgođenog plaćenja, i pohrana vrijednosti. No koja od tih funkcija je najvažnija i što novac čini je predmet živahne rasprave. Novac je najvažnija socijalna tehnologija no sam po sebi kao objekt studij je zanemaren u modernoj ekonomiji i sociologiji. U podjeli intelektualnog rada između sociologije i ekonomije koji se razvijao početkom XX. stoljeća novac je stavljen pod juridistikciju ekonomije. Prema Inghamu, glavne sociološke škole utjelovljuju ortodoksne koncepte posuđene iz neoklasične analize. Za Parsonsa novac je opći medij socijalne interakcije. Iako Marx ističe monetarnu strukturu  kapitalizma, primarno prikazuje novac kao masku ili veo navučenu preko stvarnih društvenih odnosa u proizvodnji roba. Ekonomsku misao označava dug kontinuitet rasprava koje uključuju divergentne koncepte o prirodi novca. Metalisti i anti-metalistisi iz XVI. i XVII. stoljeća, materijalisti i nominalisti iz XIX. stoljeću, monetaristi i različiti oblici Keynes-ijanskih ekonomija u XX. stoljeću. (Ingham, 1996.)

Ingham u članku The Nature of Money objavljenom 2004. godine tvrdi kako ortodoksna ekonomija ne može objasniti postojanje novca. Nadalje, i sociologija je podbacila u nadogradnji  nadmoćnijih alternativnih objašnjenja kao što su kreditna teorija iz XVII. i XVIII. stoljeća ili državna teorija iz XIX. stoljeća. Ingham navodi autora Randall Collinsa koji kaže kako je moderna sociologija zanemarila novac jer nije dovoljno sociološki. Od te opaske iznesene 1979. godine do danas došlo je ponovnog oživljavanja interesa niza autora kao što su Dodd, Zelizer, Carruthers i Babb. Svejedno i nadalje pojedina egzemplarna djela na temu ekonomske sociologije uopće nemaju novac naveden u indeksu. (Ingham, 2004.)

3.10. Novac i valuta

Nigel Dodd u članku Reinventing monies in Europe objavljenom 2005. nudi analitičko rafiniranje sociologije novca. Razvija konceptualni vokabular koji analizira dva naizgled sukobljavajuća trenda u svjetskom toku novca. Dok državno izdane valute prolaze proces homogenizacije, novac u generičkom smislu kroz rapidan rast novih monetarnih formi prolazi proces diversifikacije. Velike valute poput dolara cirkuliraju sve više izvan granica države koja je izdaje i u nekim slučajevima čak zamjenjuje manje valute i tako povećava homogenost. Osim državno izdanih valuta povećava se raspon monetarnih oblika koji su u cirkulaciji, poput komplementarnih valuta i elektronskog novca, i to je trend koji povećava raznolikost. Dok homogenost ide u prilog državnom nadzoru nad valutom koju izdaje, diverzifikacija je prijetnja državnom monopolu kao proizvođaču novca.

Dodd  predlaže kako sve oblike novca treba gledati dualno:kao obračunski novac i kao monetarni medij. Državno izdane valute su povijesno specifični entitet, dok koncept novaca pokriva raspon različitih monetarnih oblika. Sve valute su novac, ali nije sav novac valuta. Novac je šira i višestranija kategorija od valute. Svi oblici novca, uključujući valute, imaju dvije kvalitete: novac kao obračunska jedinica odnosno obračunski novac, i novac kao medij odnosno monetarni medij.

Novac kao obračun pruža obračunski sustav u kojem se izračunavaju cijene. Novac kao medij sastoji se od objekata koje rabimo kao novac. (Dodd, 2005.)

• 

Dodd 2012. godine piše kako sad postoji više tisuća alternativnih monetarnih sustava širom svijeta, koji koriste raspon različitih medija i obračunskih sustava…koji su dizajnirani kako bi ubrzali ekonomski rast, oduprijeli se financijskoj ekskluziji ili čak izazvali ono za što mnogi vjeruju da je stalna i štetna hegemonija država i banka u načinu kojim se novac proizvodi i upravlja. (Dodd, 2012.)

Ingham 2007. godine piše kritički komentar na članak kojeg je Nigel Dodd objavio 2005. godine u kojem je identificirao konceptualnu zbrku u sociologiji novca. Doddov prilog konceptualnom rasčišćavanju je razlikovanje monetarnog medija i novčane denominacije. Ingham primjećuje kako Dodd ne razlikuje monetarni medij razmjene koji cirkulira i medij prijenosa koji transportira jedinice apstraktne vrijednosti elektronski. (Ingham, 2007.)

3.11. Socijalna konstrukcija monetarnog medija

Govoreći o monetarnom mediju Carruthers i Espeland zamjećuju kako kroz vrijeme novac postaje sve manje materijalan, sve manje opipljiv. Od komada plemenitih metala, preko komada papira koji predstavljaju metal ili se mogu mjenjati za metal, preko komada papira koji se ne mogu zamijeniti za metal, do numeričkih upisa u elektronskim računima. Bez obzira na to, materijalnost novca je važila u prošlosti i važi i danas. Iako historijske i kulturalne varijacije monetarnog medija sugeriraju kako je izbor novčanog materijala pitanje proizvoljnosti ili prikladanosti, za društva u specifičnoj točci u vremenu, pitanje materijala novčanog medija nikad nije proizvoljno. Prije Građanskog rata, novčana ponuda u Sjedinjenim Državama sastojala se od dominantno zlatnih i u nešto manjoj mjeri srebrnih kovanica, te banknota koje su bile konvertibilne. Tokom rata ukida se zlatni standard i nekonvertibilne papirnate novčanice, greenbacks, cirkuliraju kao novac. Nakon rata, izbija politički konflikt i monetarna kontroverza oko izbora između dviju monetarnih alternativa: zlato i valuta sa zlatnom podlogom protiv nekonvertibilne papirnate valute. Monetarna kontroverza sastojala se od debate fokusirane na prednosti i nedostatke različitih monetarnih medija. Bulionisti zagovaraju povratak zlatnom standardu i slave intrinzičnu i prirodnu vrijednost zlata kao tradicionalnu podlogu za novac. U njihovim očima nekonvertibilnom papirnatom novcu manjka temeljna vrijednost. Lako mu je smanjiti vrijednost stoga je inflacija stalna prijetnja. Greenbackersi nasuprot tome tvrde kako vrijednost nije inherentna u materijalu od kojeg je novac napravljen, te mu vrijednost pridodaje zakononodavstvo. Kasnije se javljaju Populisti koji podupiru monetarizaciju srebra i tvrde kako je srebro jednako dobro kao i zlato. Monetarizacija je pridodavanje moentarne vrijednosti nečemu. Kao i Bulionisti, i Populisti smatraju kako je izbor monetarnog medija važan. Konotacije monetarnog medija odjekuju i danas i zlato preostaje kao važan simbol. Kao primjer autori daju dizajn zlatne kreditne kartice. U dobu kada se većina ljudi oslanja na imaterijalni novac, tradicionalna materijalnost novca još uvijek zrači solidnost, ljepotu i povjerenje. Opipljivost zlata daje konotacije solidne tradicije i ekonomske sigurnosti.  (Carruthers i Espeland, 2002.)

Novac je centralna institucija i mjeri vrijednost u tržišnim ekonomijama. Vrijednost novca je društveno konstruirana. Novac funkcionira kao sredstvo razmjene, mjera i pohrana vrijednosti, sredstvo plaćanja i kao jedinica računovođenja. Najbolje funkcionira kad se uzima zdravo za gotovo, a njegova neutralnosti i vrijednost se mogu pretpostaviti. Reprodukcija i institucija novca ovise o tome koliko neproblematično se novac uzima zdravo za gotovo. Carruthers i Babb navode kako prema Weberu, novac je tipično prihvaćen zahvaljujući činjenici da primaoc novca može predvidjeti kako će moći, u relevantnom vremenskom okviru, isti koristiti u drugoj razmjeni te nabaviti druga dobra. Zanimanje ljudi za novac je većinom praktično i rijetko propitkuju novac na bilo koji apstraktni ili teoretski način. Kad novac zbog društvenih promjena postane upitne vrijednosti, ljudi propitkuju vrijednost i funkciju novca. Za ekonomiste, novac je institucija koja promiče opće dobro. Opći interes za postojanje monetarnog sustava proizlazi iz lakoće s kojom svi u takvom sustavu mogu koristiti novac za razmjenu. Ističući svrhovitost novca, ekonomisti previđaju bitna sociološka pitanja:

1. Kako je moguće da se takva društvena konvencija tako jako učvrsti?
2. Kojim činom društvenog čarobnjaštva su ljudi postali spremni prihvatiti bezvrijedni papir u razmjeni dobara?

Kao odgovor, Carruthers i Babb nude analizu Mary Douglas o problemu pretvaranja društvenih konvencija u postojane društvene institucije. Prema Douglas, konvencije će biti stalno propitkivane ukoliko opravdanje za te konvencije nije utemeljeno na nečem drugom osim tih konvencija. To nešto drugo je Priroda. Konvencije i institucije dobijaju stabilnost i legitimnost kada ljudi misle da su prirodne. Naturalizacija društvenog je ključna baza za institucionalnu stabilizaciju, ali postaje neefektivna ukoliko ljudi shvate što rade. Ljudi moraju zaboraviti vlastitu participaciju u procesu naturalizacije. Naturalizacija i zaborav pružaju temelje za institucije. Socijalna konstrukcija novca je kolektivno zaboravljena kako bi se osiguralo njegovo daljne funkcioniranje. Kada socijalna previranja podsjete ljude na društveno konstruiranu prirodu institucija poput novca, to rezultira političkim i retoričkim bitkama: na jednoj strani su oni koji žele dekonstruirati instituciju a na drugoj oni koji žele potvrditi univerzalne dobrobiti takvih institucija. (Carruthers i Babb, 1996.)

 3.12. Antropologija novca

Melville J. Herskovits dajući pregled ekonomske antropologije  1952. godine u djelu Economic Anthropology A Study in Comperative Economics pod poglavljem naslovljenom Money and Wealth tvrdi kako nije lako precizno definirati koncept novca. Funkcija novca kao medij razmjene i standardni denominator vrijednosti, svojstva novca kao što su homogenosti, prenosivosti, djeljivosti i izdržljivosti, te sporedne uloge novca kao pohrana vrijednosti i standard odgođenog plaćanja, su svi složno opisani od strane ekonomista. Daljnje razlikovanje možemo napraviti oko valute, onih oblika novca koji su pod nekom vrstom javne regulacije, i drugih medija cirkulacije. Herskovits spominje različite pristupe diskusiji o podrijetlu i razvoju novca u ranim društvima. Spominje kako Hartland tvrdi: gdje komercijalne transakcije postaju običaj i gdje mnoga barbarska plemena nabrzinu steknu komercijalne navike, javlja se potreba za nekom vrstom valute. Bűcher daje slijedeću formulu: novac svakog plemena je ona roba za trgovanje koju pleme samo ne proizvodi, nego je redovno nabavlja u razmjeni s drugim plemenima. Firth naziva sol i drugu potrošnu robu novcem, dok Thurnwald tvrdi kako neke potrošne robe zadobijaju status pravog novca.Malinowski tvrdi kako objekti koji se ceremonijalno razmjenjuju u Kula ritualima Malenezije nisu novac, jer nisu niti medij razmjene niti mjera vrijednosti. S druge strane Mauss tvrdi kako objetki tog tipa moraju biti smatrani novcem unatoč tome što su subjektivni i osobni, jer mijenjaju vrijednosti i često su korišteni kao talismani zbog njihovog magijskog značaja. Rješenje za ove kontroverzne točke u diskusiji o podrijetlu novca Herskovits vidi u promatranju predmeta unutar ekonomskog sustava prije klasifikacije istih kao novac ili dragocjenost. Ako su mjera vrijednosti, izmjenjuju se za robu ili se daju kao plaća za usluge, onda ih moramo smatrati novcem, neovisno o tome da li u svakoj situaciji služe kao simboli koji izražavaju vrijednosti ili se koriste u magijske i ornamentalne svrhe. Herskovits navodi Hingstona Quiggina, koji u djelu A Survey of Primitive Money, The Beginnings of Currency objavljenom u Londonu 1949. godine, citira Suarta Chasea koji kaže: Niti ja niti ti niti itko drugi zna što to znači novac niti kako radi. Ono što znamo jest kako i gdje ga upotrebljavamo, jer tada obavljamo male osobne operacije. Ali opći zakoni, ako ikoji, su nepoznati i najmudrijem bankaru ili najdubljem ekonomistu. Herskovits zaključuje kako je novac onaj pojam koji je ograničen na oblike koji služe trostruku funkciju:

1. priznati medij razmjene
2. standard vrijednosti
3. simbol bogatstva

Herskovits napominje i definiciju novca koju daje Paul Einzig u djelu Primitive Money in its Ethnological, Historical, and Economic Aspects, također  objavljenom u Londonu 1949. godine:

Novac je jedinica ili objekt koji se usklađuje do razumnog stupnja s nekim standardom uniformiteta, koji se koristi za izračun ili za izradu velikih djelova plaćanja običajnih u toj zajednici, a koji se prihvaćaju za plaćanje većinom s namjerom za korištenje za plaćanje. (Herskovits, 1952.)

Ako pogledamo euroazijsku povijest zadnjih 5 tisuća godina vidimo velika izmjenjivanja između perioda u kojima dominira kreditni novac i periodima u kojima dominiraju zlato i srebro, odnosno onih u kojem se bar veći dio transakcija odvija izmjenom komada plemenitih metala iz ruke u ruku. (Graeber, 2013.)

Keith Hart u članku Money: one anthropologist’s view kaže: Većina antropologa ne voli novac, i nemaju ga puno. Antropolozi nisu iskazivali veliki teorijski interes za novac već su radije raspravljali o tome jesu li primitivne dragocjenosti novac ili ne. Prema Hartu, vrhunac antropološke rasprave o novcu je kad je Bronislaw Malinowski 1921. godine tvrdio kako kula dragocijenosti Trobrijandskog otočja nisu novac jer ne funkcioniraju kao medij razmjene niti kao pohrana vrijednosti, dok Marcel Mauss pak 1925. godine tvrdi kako primitivne dragocjenosti jesu novac, jer imaju kupovnu moć i zadanu brojku na njima.  U poglavlju The meaning of money čitamo:

“Riječ novac (eng. money) dolazi od Juno Moneta, u čijem hramu u Rimu su kovane kovanice, i većina europskih jezika zadržava naziv novac za kovanice. Moneta je bila boginja memorije i majka muza. Njeno ime je izvedeno iz latinskog glagola moneo, čije prvobitno značenje je podsjetiti, dovesti u nečije sjećanje. Za Rimljanje, novac, kao i umjetnost, je bio instrument kolektivne memorije koja zahtjeva božansku zaštitu. Kao takav, bio je i momento prošlosti i znak budućnosti.”

Zajednice operiraju kroz kulturu, koju čine zajednička značenja. Ljudi oblikuju zajednice utoliko koliko razumiju jedni druge u praktične svrhe. Novac je, uz jezik, najvažniji alat uz pomoć kojeg zajednice kolektivno dijele značenja. Značenje novca je ono koje svi sami stvaramo, posebno i zajedno.  (Hart, 2005.)

Za Harta kovanica je simbol dvije strane novca (eng. heads and tails). Novac je društveni proizvod odozgora prema dole, država, i odozdola prema gore, tržišta. Novac je istovremeno token autoriteta i roba s cijenom.

Veći dio monetarne povijesti zadnjih 150 godina je bila izgubljena bitka u pokušaju zadržavanja fiksnog standarda novca. Uloga ekonomista u tom procesu je većinom bila u tome da se razdijele u dva zaraćena kampa odvojena oko definicije što novac stvarno jest. Neki označuju novac kao robu a drugi traže zaštitu u moći nacionalnih država. Hart  razlikuje tri vrste teorije koje objašnjavaju novac u suprotnosti s robnom teorijom. Novac kao povjerenje, novac kao izraz državne politike, i novac kao akumulirane narodna institucije koje daju potreban okvir za rad tržišta i financija. (Hart, 1986.)

David Graeber nalazi da je odgovor na pitanje Ako je novac metar, što mjeri? jednostavan: novac mjeri dug. Zlatna kovanica je zadužnica, obećanje o plaćanju nečeg (što je nekad imalo vrijednost zlata). Nema razlike između srebrnog i papirnatog dolara ili digitalnog blipa na bankovnom kompjuteru. Prema Graeberu, novac nastaje beskonačnim prijenosom primordijalnog duga. Porezi su samo mjera duga prema društvu koje nas je stvorilo. Novac je uvijek nešto između robe i tokena duga. Unutar zajednice, bilo što može poslužiti kao novac, pod uvjetom da svi znaju kako postoji netko voljan to prihvatiti kao otpis duga. Monetarna povijest je izmjenjivanje ciklusa kreditnog i metalnog novca koju Graeber svrstava u 4 velika razdoblja:

1. Doba prvih agrarnih carstva, od 3500. godina do 800. godina prije nove ere, u kojima dominira kreditni novac,
2. Aksijalno doba, od 800. godine prije nove ere do 600. godine nove ere, u kojem vidimo uspon kovanice i sustava metalnih poluga,
3. Srednje doba, od 600. do 1450. godine, u kojem vidimo povratk virtualnom kreditnom novcu,
4. Doba kapitalističkih carstva, od 1450. godine do 1971. godine u kojem vidimo masivni planetarni povratak zlatnim i srebrnim  polugama. 1971. godine započinje doba nove faze virtualnog novca. 

O Mitu o trampi Graeber kaže kako priča  o novcu za ekonomiste počinje s fantazijskim svijetom trampe, no problem je kako locirat taj svije u prostoru i vremenu. (Graeber, 2013.)

Pišući o visokom stupnju aktivnosti vezano za novac, valutu, plaćanje i pohranu vrijednosti u antropologiji novca sadašnjice, Bill Maurer kaže: “Ludo je vrijeme za novac, ne samo za konceptualni status i konstitualnost, već i za njegovu samu materijalnost.” (Maurer, 2011.)

3.13. Novac kao simbol

Govoreći o statusnim simbolima, Csikszentmihaly i Rochberg-Halton ističu novac kao najapstraktniji od svih statusnih simbola. Iako uobičajeno percipiramo novac kao stvaran on je u stvari jedan od najčišćih simboličkih objekata ikad stvorenih. Ono što daje novcu vrijednost i status je to što su se ljudi dogovorili oko toga koliko vrijedi. Novac je objekt koji nije objekt, jer može sam sebe preobraziti u što god poželi. Kao dogovor između ljudi za razmjenu, s inherentnom kvalitetom konvencionalnog simbola, novac je najdruštvenija od svih stvari. Autori se pozivaju na Simmela koji tvrdi kako je na više načina novac zauzeo ulogu Boga kao predstavnika ultimativne svrhe i kao mjera vrijednosti u modernom svijetu. Kao što se u prošlosti status zadobijao kroz snagu, mudrost, čast ili svetost, u modernom dobu dovoljno je bogatstvo kao mjera čovjekovog statusa. Autori se pozivaju na Marxa koji kaže kako čovjek koji ima novac ne mora biti hrabar, zgodan ili mudar već lako novcem kupi sve navedene kvalitete i uživa njihovu dobit. Prihvaćan tisućljećima kao simbol ljudskog napora, novac ima simboličku moć. Novac je objektivizirana psihička energija. Novac je najefektivniji simbol ljudske energije. (Csikszentmihaly i Rochberg-Halton, 1981.)