1.      UVOD

U časopisu Nature znanstvenici sa sveučilišta u Bristolu 2011. godine objavljuju analizu 3.8 milijardi stare stijene s Grenlanda. Zaključak je kako su zlato, platina i drugi plemeniti metali dodani Zemljinoj kori u meoritskom bombardiranju prije više od 200 milijuna godina. Ovo svemirsko podrijetlo zlata nek nam bude uvod i podsjetnik na stalnu fetišisizaciju zlata kroz povijest do danas. Ako je vrijeme novac, i ako novac pokreće svijet, zlato je tajnovit avanturistički prostor osvajanja novih svjetova i porobljavanja starih. Zlato čuvaju vile, zmajevi, grobnice, kraljevi i bankari. Novac je svjetovna domena, zlato prodire u cijeli svemir različitih imaginarija.

Časopis The Guardian 2010. godine objavljuje članak koji razmatra pitanje može li pojava malezijskog Islamskog zlatnog dinara srušiti kapitalizam. Članak identificira plan bivšeg malezijskog premijera Mohamada Mohatira o implementaciji Zlatnog dinara te uvođenju zlatne valute u pokrajini Kelantan, kao i kovanje zlatnog novca u susjednoj Indoneziji. Osim ponovnog aktiviranja zlatne valute, ono što je upečatljivo, tvrdi članak,  je veza Velike Britanije s globalizirajućim dinarističkim pokretom, jer se izdavatelji kovanica pridržavaju fatwa odluke koju je izdao klerik šejk Abdelqadir as-Sufi, preobraćenik na Islam ranije  poznat kao Ian Dallas iz Škotske (Bahrawi, 2010.), stacioniran u južnoafričkom gradu Cape Townu. Tema ovog rada je ova upečatljiva, globalna i nadnacionalna veza između međunarodnog mističnog pokreta koji dolazi iz Europe i državne monetarne politike Malezije. Članovi međunarodnog sufijskog reda Murabitun identificirani su kao utemeljitelji monetarnih institucija koje u Maleziji nadgledaju implementaciju zlatne valute. (Hamid, 2010.)

Specifična interakcija nadnacionalnih religijskih grupacija i nacionalnih ekonomskih institucija u tvorbi monetarne politike i odabiru valuta jedinstven je i relevantan prikaz novih kretanja u društvenom izboru ekonomske politike i monetarnog medija. Zlatne kovanice danas većina država kuje, kao i sportske medalje i trofeje od plemenitih metala, zbog simboličke i ornamentalne vrijednosti. Upotreba zlatne kovanice kao alternativne lokalne valute je inovacija u XXI. stoljeću, no kao što ćemo pokazati, veći dio monetarne povijesti odabire plemenite metale za novac. Kovanice od plemenitih metala toliko su utkane u ljudsku kulturu da ih možemo proučavati kroz antropologiju, sociologiju, arheologiju, povijest, numizmatiku, etnografiju, ekonomiju, politiku, pravo, religiju i ekologiju. U ovom radu izlažemo monetarne aspekte zlata, uz bilješku koju zamjećuje antropolog David Graeber: Od Sumera do Klasične Grčke, srebro i zlato su prinošeni kao hramska davanja. Posvuda se čini kako je novac nastao iz one stvari koja je bila najprikladnija za ponudu bogovima. (Graeber, 2013) 

Zanemarujemo očite aspekte upotrebe zlata kao što su ukrasni nakit, primjena zlata u industriji i medicini, kao i moderni otkup i prodaja zlata. Zlato je naime, poput dukata u narodnoj nošnji, jedini novac koji se nosi kao ukras.

Rad je podijeljen u tri cjeline. U prvoj polazimo od numizmatike i nastanka kovanog novca u VII. stoljeću prije nove ere. Dajemo kratki prikaz uspona metalnih kovanica kao međunarodne valute. Nakon prikaza Islamskog zlatnog standarda iz VII. stoljeća slijedi kratki prikaz monetarne povijesti Euroazije prije i nakon otkrića Novog svijeta, u kojem pratimo metalnu monetu do stvaranja nacionalnih banaka i napuštanja globalnog metalnog standarda.

Druga cjelina posvećena je prikazu nastanka i razvitka socioloških i antropoloških teorija ekonomije, u kojem dajemo sistematski prikaz sociologije i antropologije novca i izlažemo neke teorijske dosege. Pritom izlažemo kratke bilješke o zlatnom novcu u radovima klasičnih autora kao što su Karl Marx i George Simmel. U trećoj cjelini izlažemo antropologiju islamske ekonomije i sociologiju islamskog novca. Analiziramo četiri različita rada unutar polja koji prilaze temi iz religioznog, pravnog, akademskog i institucionalnog kuta. Zaključno sve tri cjeline dovodimo u vezu u raspravi o potencijalnim analitičkim, kulturnim, ekonomskim i političkim implikacijama teme. Prvi dio je prošlost, drugi dio je sadašnjost, a treći dio je teorijska budućnost zlatne valute.

2. ZLATNI NOVAC

2.1. Numizmatika

Numizmatika je pod-polje klasičnih studija koje proučava težinu, sastav, stanje i podrijetlo  kovanica. Numizmatika se također pita gdje i u kojem kontekstu je kovanica pronađena. Zašto je izdavač kovanice odabrao određeni dizajn koji se pojavljuje na kovanici? Jesu li u blizini pronađene druge kovanice? Po kojem standardu težine je kovanica napravljena i koliko precizno se ta zadana težina kontrolirala? Što nam kovanica može reći o ljudima koji su je odobrili, ljudima koji su je proizveli i o ljudima koji su je koristili? Kovanice drevnog svijeta proizvodile su se od zlata, srebra i bronce. Drugi metali, poput legure zlata i srebra, ili legure bakra i srebra su također korišteni. Ponekad je korišten i posrebreni komad bakra, iako je to često bio krivotvoreni novac. Unaprijed odvagani disk metala je smješten između dva črvsta metalna diska s uzorkom. Kovač bi udarcem čekića dobio sliku na kovanici. Glavna slika na bilo kojoj strani naziva se tip a bilo koji natpis na kovanici naziva se legenda. Ova metoda proizvodnje značila je da su kovanice nejednolikog oblika. Drevne grčke kovanice imaju sliku na obje strane i često ime grada koji ih je izdao. No često je ime skraćeno, napisano arhaičnim alfabetom ili skroz ispušteno. Od helenističkog perioda nadalje, slika kralja se pojavljuje, a sama vrijednost kovanice se rijetko pojavljuje napisana na njoj. Slova na kovanici su važna, ali važna je i izrada, dijametar i debljina, također i težina i dizajn. U drevna vremena u kojima se sve radilo ručno, prilike za inovaciju su bile veće nego što su danas. Tako su pobjede, slavlja, legalne inovacije i mnogi drugi događaji obilježavani izdavanjem specijalnih kovanica. Vrijednost drevnih kovanica je bila funkcija metala od kojeg su napravljene, težine i finoće, to jest udjela plemenitih metala. Težina nam govori o kojoj kovanici se radi, je li to drachma, didrachma ili tetradrachma, ali nam govori i o komercijalnom okruženju države koja je izdala kovanicu. U starom svijetu su postojale razne mjere za težinu i državni izbor mjera koje se koriste govori nam o stvarnim ili željenim trgovačkim odnosima. Finoća nam govori je li država iznalazila lakšim ili težim dobavljanje plemenitih metala. Postojala je stalna napetost između dva koncepta. Po prvom, kovanica je komad metala čija oznaka je garancija njene težine i finoće. Prema drugom konceptu, kovanica je viđena kao oznaka čija vrijednost proizlazi iz toga što će kovanica biti prihvaćena na tržištu.  Tako je za vladajuće uvijek postojala napast da smanje psototak plemenitih metala u kovanicama. Finoća drevnih kovanica obično je bila stabilna, ali postaje značajna u III. stoljeću kada rimski vladari u tolikoj mjeri obezvrjeđuju svoje kovanice da dolazi do inflacije modernih razmjera i uspostave potpuno novog sustava kovanica kako bi zamijenile stari koji više nije izazivao povjerenje. Ali u nekim normalnijim vremenima, drevni Grci i Rimljani prihvaćali su kovanice po denominaciji kao i mi, ne brinući previše o točnim udjelima zlata ili srebra. Slike na drevnim kovanicama identificiraju autoritete koji su ih proizveli, koristeći lako prepoznatljive simbole. Ženska glava s kacigom je Atene za Grke, dva lica na jednoj glavi je Janus za Rimljane. Pojavljuju li se ova božanstva kao obični simboli ili prizivaju božansku zaštitu? Dvije mogućnosti se ne moraju međusobno isključivati. Taliri Marije Tereze iz XVIII. stoljeća su bili popularni u Europi zbog visokog udjela srebra, a u Africi njihova popularnost je prozlazila iz kraljičinih bujnih grudi, spremno prepoznatog simbola plodnosti u afričkoj ikonografiji. Ikonografija i propaganda idu ruku pod ruku kao u primjeru Demtriusa I. Baktrijskog, koji je prikazan s skalpom slona time se predstavljajući kao osvajač Indije. Izbor emblema na kovanici može biti motiviran raznim razlozima, od jednostavne identifikacije, do prikaza boga zaštitnika ili glavnog proizvoda, ili kombinacija boga zaštitnika i proizvoda, kao prikaz Dionizija sa vinom. Može prikazivati značajnu povijesnu ili mitološku vezu kao slika Pegaza na korintskim kovanicama, ili čak jednostavnu šalu, kao natpis JABUKA na kovanicama iz Melosa. Izbor jezika može biti bitan, kao legende na grčkom jeziku makedonskih kovanica. Izbor božanstva također je bitan, za Cezara to je bila boginja Venera, za koju je Cezar tvrdio kako od nje potiče. Usporedba pronađenih velikih nagomilanih zaliha kovanica do određenog stupnja nam daje analizu mobilnosti, odnosno koliko daleko od mjesta kovanja su kovanice cirkulirale. Pokušaj otkrivanja u kojoj količini su neke kovanice kovane nas dovodi do analize volumena. Atenjaske sove su izdavane u ogromnom broju i putovale su širom Mediterana, puno je teže reći precizno kada se to dogodilo. (Schapps, 2011.)

2.2. Pravi i nominalni novac

Novac za plaćanje ili pravi novac je onaj objekt koji se zapravo daje na ruke u vrijeme plaćanja. Nominalni novac je pravni koncept koji izražava količinu duga ili uspoređuje vrijednosti, pruža zajednički standard mjerenja. Novac je također sredstvo štednje. Prema ulozi koju igra, ova specijalna roba, novac, mora imati određene odlike. Za nominalni novac potrebna je roba koja je dobro poznata i konstantna u vrijednosti, iako nema potrebe za posjedovanjem intrizične vrijednosti. Pravi novac mora biti lagan za rukovanje i nošenje, i tako ga možemo identificirati iz tri ugla: priroda, kvaliteta, težina. Novac za štednju ne može biti roba koja nije trajna. Metalni novac kombinira ove tri kvalitete. Jean-Philippe  Lévy piše kako je historijski trampa očigledno prva procedura razmjene. Međutim koliko god daleko išli u predmonetarnu povijest, trampa je ili nadvladana ili se događa samo u slučajevima trgovine između ljudi koji nisu imali nikakav kontakt međusobno. Nominalni novac, novac koji obavlja samo funkciju obračunskog aparata a ne služi za plaćanje, pojavljuje se u Egiptu u IV i V dinastiji. Pisar Thenti prodao je svoju kuću svećeniku Khemapu. Kuća je procijenjena na deset šatova, pri čemu je šat zlatni prsten težine 7.5 grama. No ovaj prsten nije dan prodavaču, već je Khemapu platio Thentiju u komadima namještaja i tkanine koji su procijenjeni na deset šatova. Od XIV. do VII. stoljeća prije nove ere ovakav način plaćanja je bio uobičajen. Životinje, odjeća, zemljišta i radni dani su mjenjani nakon evaluacije u težini zlata i srebra, koji su bili čisti nominalni novac.

Istovremeno s pravim i nominalnim novcem, koristila se i nemetalna roba koja je imala približno konstantnu vrijednost. Najčešće su korištene žitarice, kao što nalazimo u Egiptu i Babilonu. No već oko 2000 godine prije nove ere, žitarice se natječu sa srebrom. Ustanovljeni su odnosi između žitarica i srebra.  Iako je vrijednost životinja manje stabilna, u Ilijadi objekti koji se nude pobjednicima u igrama, kao na primjer kotao ili štit, su procijenjeni u volovima. Rob je vrijedio od 4 do 20 volova. Ovakvi oblici novca, koji nisu trajni, su potpuno nepodobni za štednju.  Jean-Philippe Lévy u tome vidi uspjeh metala kao novca. Nemonetarna metalna ekonomija ide unazad u davna vremena. Zlato se koristilo u svim periodima, iako rijetko, srebro u Mezopotamiji, bakar i bronca u Egiptu, čak i željezo u Sparti. No metal nije uzimao oblik kovanice. Metal se mjerio po težini, ili po duljini, i konačno po pečatu. Metalom se moglo plaćati u bilo kojem obliku koji je došao pod ruku: poluga, šipka, zrnce, ili različiti objekti. Serija verifikacijski postupaka prethodila je svakom plaćanju. Zvonjava, testiranje kamenim kušačem kako bi se otkrilo koje je vrste i kavkoće metal, i konačno objekti su vagani. U Mezopotamiji, jedinica težine je bila šekel, malo iznad 8 grama. Većina kovanica zadržava ime za težinu. Kako bi izbjegli vaganje i provjeravanje metala, neki ljudi, možebitno Grci iz Azije, su počeli koristiti unaprijed izvagani metal, i plaćali su priručnim posuđem i alatom: tronošcima, kotlovima, broševima, sjekirama, prstenovima. Još češća je upotreba pečatiranog metala. Utiskujući simbol, nema više potrebe za vaganjem i provjerom metala. U Uru i kasnije Asiriji, dokumenti spominju srebro pečatirano s glavom boginje Ištar. Čini se da su hramovi igrali vitalnu ulogu u procesu pečatiranja. Kovanice proizlaze iz kombinacije mjerenja i pečatiranja. Kovanica je definirana kao komad metala bilo kojeg oblika, čiji su sastav i težina permanentno zapisani tako da su testiranje i vaganje nepotrebni. Kada se vrši plaćanje, dovoljno je izbrojati kovanice. Prema Herodotu, Lidijanci, aktivni trgovci koje su zvali Feničani na kopnu su izumili novac. Njihov glavni grad Sardis dominirao je rijekom koja je ispirala oblutke prirodne legure zlata i srebra, elektruma. Njihov posljedni kralj Krezus sredinom VI. stoljeća prije nove ere kuje krezoide i ustanovljuje fiksirani odnos zlata i srebra 1:13 1/3. Na osnovu ovog sustava, kuje neke kovanice od zlata, neke od srebra a neke od elektruma. Kovanice od elektruma nisu bile praktične jer je udio zlata u njima varirao od 20 do 48 posto bez primjetljive promjene u boji. Čak i prije 650 godine prije nove ere nalazimo u Efezu kovanice od elektruma, ovoidne i konveksne u centru. Nešto kasnije, ravne i skoro cirkularne kovanice se pojavljuju s pečatom kovnice. Novac se ubrzo proširio helenističkim svijetom po istočno-zapadnoj osi. Pošto je zlato bilo oskudno, kovanice su gotovo uvijek od srebra. Ostatak svijeta se dosta sporo priključio. Babilon uvodi kovanice u upotrebu nakon perzijskog osvajanja. U perzijskom carstvu Darije izdaje zlatne darike sa slikom kralja koji napinje luk, i srebrne šekele koji su zvani Medijski šekeli kako bi ih razlikovali od jedinice težine, jer su težili samo nešto manje od 5 grama. Njihove vrijednosti ostaju u omjerima koje je zacrtao Krezus. Iako je zlatna kovanica dala ogroman prestiž Dariju, nije korištena za unutarnju već vanjsku trgovinu, za plaćanje grčkih plaćenika i za potkupljivanje. Višak zlata i srebra koje je Darije primao na dar bili su rastopljeni i pohranjeni u posude u podrumima palača. U Egiptu korišten je brončani novac sve dok 330. godine prije nove ere kad kralj Takhos isplaćuje grčke plaćenike izdavajući zlatne kovanice iste težine kao darik, ali sa slikom atenske sove i njenim imenom. Oko 400. godine prije nove ere Kartažani na Siciliji kuju svoje prve kovanice, uglavnom od bronce. Etrušćani i Rimljani ih tokom IV. stoljeća slijede. Od početka metalne ekonomije započinje revolucija u ekonomiji. Cvjeta trgovina na veliko i važnu ulogu imaju bankari koji su ujedno mjenjači novca. U društvenom poretku, izum novca slijedi kriza, isprva u Ateni a kasnije i u Rimu. Krizu su prouzročili dugovi nastali od kamata na kreditne posudbe, možda zbog toga što poljoprivrednici koji su posudili novac nisu mogli platiti u robi koja je tradicionalno korištena već u metalnim kovanicama. Prve kovanice su vjerojatno privatno izdane, međutim ubrzo se država umješala kako bi osigurala kvalitetu, čistoću i težinu metala. Ubrzo je država rezervirala monopol za sebe, čineći svoje kovanice jedinom legalnom valutom i sredstvom plaćanja. Time su prisilili sve da prihvaćaju kovanice kao plaćanje po onim odnosima koje je postavila država. Prema Lévyu otad novac postaje fiducijaran jer pečat vrijednosti ima veću važnost od robe koja je nosi. Novac je baziran na povjerenju javnosti, povjerenju koje je nametnutno odozgora. Novac postaje samodostatan i to otvara mogućnost za novu eksploataciju: devalvaciju.

Devalvacija se može izvesti na dva načina:

1. reduciranje težine kovanice ali zadržavanje istog pečata vrijednosti,
2. zamijenom čistih metala s legurom dragocijenim i običnih metala, koristeći bakar ili olovo kao legurski dodatak srebru.

Devalvacije je izum mrvicu mlađi od samog izuma novca. Lévy navodi Aristotela koji u IV. stoljeću prije nove ere kaže kako je novac samo prihvaćena konvencija, sitnica, čisto ništa. (Lévy, 1964.)

2.3. Razvoj metalnih kovanica

Novac je po konvencionalnom shvaćanju medijum razmjene koji zamjenjuje nedostatke trampe, obračunska jedinica koja olakšava rednovanje i računanje i pohrana vrijednosti koja dopušta ekonomske transakcije koje se izvode preko dugih vremenskih perioda i geografskih udaljenosti. Za optimalno obavljanje svih navedenih funkcija novac mora biti:

1. dostupan,
2. izdržljiv,
3. razmjenjiv,
4. prenosiv,
5. pouzdan.

Zlato, srebro i bakar ispunjavaju većinu navedenih kriterija i milenijima su smatrani kao idealna monetarna sirovina.

Kovanice se pojavljuju i drugdje u svijetu, ali su na Mediteranu nastale prve. Tek 221. godine prije nove ere prvi kineski car uvodi standardiziranu bakrenu kovanicu. (Ferguson, 2011)

Prema analizi koju daje povjesničar Pierre Vilar, novcem se nazivaju tri različite stvari:

1. nominalni novac – novac-mjera,
2. papirnati novac – novac svakodnevnog plaćanja,
3. novac-roba – predmet međunarodne razmjene.

Novac po imenu, nominalni, obračunski novac, izraz je vrijednosti koji ne odgovara nijednoj pravoj vrijednosti. On ima ulogu mjere vrijednosti. Papirnati novac ili povjerbeni novac je znak koji dobivamo za određenu vrijednost. Papirnati novac iako bez prave apsolutne vrijednosti se prihvaća prema apoenu. Novac-predmet-roba je predmet koji po svom sastavu i težini ima na svakom mjestu ostvarivu trgovačku vrijednost. Zlato je bilo novac u pravom smislu te riječi. Pitanje novca i pitanje zlata oduvijek su bili povezani jer je zlato oduvijek bilo novac: najpodatnija roba u ograničenom volumenu i uobičajeno sredstvo međunarodnog plaćanja koje rješava deficit jedne zemlje u razmjeni s drugom. Vilar o zlatu piše:“Zlato je bilo dobro poznato i obrađivano davno u prethistoriji, ali nije bilo i prvi materijal upotrebljen kao novac. Pronalaženo je u čistom stanju, spremno za kovanje, lijepo, sjajno, i služilo je prvenstveno za ukrašavanje. Srebra i bakra bilo je više, ali ih je bilo teže dobiti i obrađivati, pa su u početku bili cjenjeniji u odnosu na zlato nego li danas. Koristili su se kao novac prije zlata i više od njega.”

Vilar dolazi do tri zaključka analizirajući evoluciju ranog novca:

1. novac – u pravom smislu riječi pojavljuje se kasno,
2. novac – se javio na trgovačkim rubovima antičkog svijeta, a ne u untrašnjosti velikih država,
3. trgovina – stvara novac, više nego li novac stvara trgovinu. (Vilar, 1990)

Na zlatniku kojeg izdaje Aleksandar Veliki prikazana je glava boginje Atene a s druge strane boginja pobjede Nika. Atenske  srebrne tetradrahme smatraju se prvim pravim međunarodnim novcem. Do sredine III. stoljeća prije nove ere novac kuje preko 1400 gradova država, oko 500 vladara i neki hramovi. U Rimu se zlatni novac pojavljuje pod imenom moneta u čijem se hramu kovao. Cezar započinje redovito izdavati zlatnike pod nazivom aureus mase 8 grama. Masa zlatnika se konstantno mijenja. (Oluić, 2003.)

U svakom slučaju, kovanice napravljene od dragocijenih metala uvijek su povezane sa moćnim suverenima koji monopoliziraju kovanje novca. Rimski sustav kovanica nadživio je samo Rimsko carstvo.  U dobu Rima, kovanice se proizvode od tri različita metala:

1. zlatni – aureus,
2. srebrni – denarius,
3. brončani – sestertium.

Tim redom kovanice su bile rangirane u vrijednosti, prema relativnoj nestašici spomenutih metala. Sve se pojavljuju noseći sliku vladajućeg cara na prednjoj strani i legendarnim figurama Romula i Rema na stražnjoj strani. (Ferguson, 2011)

Tek Konstantin Veliki u IV. stoljeću nove ere ponovo uvodi stalnu masu ali ovaj put 4.5 grama. Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva bizantski vladari nastavljaju kovati zlatni novac, s likovima vladara a natpise su umjesto grčkog zamijenili latinskim jezikom.  Sredinom XIII. stoljeća Firenza kuje fiorino d’oro ili forint. Venecija oko 1280. godine izrađuje vlastiti zlatni novac zecckino s likom Svetog Marka i Isusa Krista. Nazvan je dukat što je kasnije prihvaćeno u ostatku Europe. Genova uvodi genovino d’oro. Cekini i guldeni istiskuju bizantski novac. Francuska kuje zlatni novac u doba Filipa IV koji postaje raskošni zlatnik s likom anđela s krunom i krilima u doba Filipa VI. Novac s likom Napoleona nazvan napoleon d’or postaje jedna od najznačajnijih novčanih jedinica u Europi. Masa mu je bila 6.5 grama i bio je u opticaju sve do prvog svjetskog rata. U engleskoj gineja mase 8.3 grama kola u opticaju sve do XIX. stoljeća kad ga zamjenjuje sovereign. (Oluić, 2003.)

2.4. Zlatni novac kao politička moć

Erica Schoenberger u članku pod naslovom Why is gold valuable? Nature, social power and the value of things objavljenom 2010. godine istražuje društvenu vrijednost zlata od pred-povijesti do danas. Zlato su cijenila skoro sva društva kroz veći dio povijesti ljudskog roda. Razlozi zašto ga ljudi žele su samo-evidentni: lijepo je, njegov sjaj podsjeća na Sunce, lagano se kuje i ne korodira. Svi ovi razlozi su pojačani prirodnom oskudicom. Zlato je uvijek imalo visoku društvenu vrijednosti i vlasništvo nad zlatom uvijek je bilo ograničavano. Kroz veći dio društvene povijesti, prirodna oskudica zlata je bila značajno pojačana umjetno stvorenom oskudicom. Povijest ekonomske i kulturalne vrijednosti zlata je povijest društvene moći. Fizikalne karakteristike zlata su povezane s ekonomskom, političkom i kulturalnom dinamikom različitih društvenih poredaka, što zlatu daje trajnu društvenu vrijednost.  Schoenberger opaža ritam koncentracije i dekocentracije vlasništva zlata. Periodi u kojim je zlato drži mali broj ljudi s visokim statusom prate periodi u kojima je zlato šire društveno distribuirano. Potom se zlato ponovo povlači prema centru. U dobu koncentracije kad je veći dio zlata povučen iz cirkulacije, i često ponovo zakapan u zemlju, umjetno stvorena oskudica visoko je vidljiva. Periodi u kojima je zlato šire cirkulirano su često povezani s ratovima. Već stari Grci su bili svjesni štete nanesene okolišu koja je povezana s rudarenjem zlata. Plinije piše: rudari gledaju kao osvajači nad kolapsom prirode. Plinije i drugi autori Antikviteta znalački komentiraju i izvanredno teške uvjete rada i života rudara, koji su većinom bili robovi.

U XX. stoljeću dobro je poznata uloga rudarenja zlata u podržavanju režima aparthejda u Južnoj Africi i na kraju je postala fokus političke moblizacije i bojkota koji su doprinijeli do kasnije propasti tog sustava. Čini se da je zlato postaje povijesno značajno tek s nastankom klasnog društva.

Zlato postaje važan znak društvenog statusa i moći i također postaje važno sredstvo pribavljanja i održavanja te moći. Kako bi zadržalo svoju društvenu vrijednost, zlato mora biti oskudno i društveno ograničeno, pa ipak mora također i cirkulirati kako bi moglo obavljati svoj društveni rad.

Kroz značajni dio povijesti Zapada iako fizička opskrba zlata raste, društveno dostupna opskrba zlata ostaje ograničena.  Prirodna oskudica zlata je dovoljno stvarna i to ga čini privlačnim resursom za monopolizaciju od strane vladajuće klase. Ova prirodna oskudica je značajno pojačana zbog načina na koji je vladajuća društvena klasa koristi. Ta društvena oskudica učvršćuje vrijednost zlata na isti način na koji to fizička oskudica čini. Zlato, zbog svojih prirodnih kvaliteta, je iznimno prikladno za ulogu robnog novca i kovanog novca. Lako se dijeli i rekombinira, nikad se ne istroši i može se neodređeno držati kao pohrana vrijednosti, lako je prenosivo i univerzalno prihvaćeno kao plaćanje. Prve grčke kovanice su bile darovi s osobnim pečatom. Zlatni diskovi utisnuti s osobnim pečatom darovatelja su bili među raznim zlatnim objektima koje su bogate porodice izmjenjivale kako bi se bliskije povezali sa saveznicima i sljedbenicima. Prema Schoenberger, prije nego što su se koristile za razmjenu dobara prve grčke kovanice su vjerojatnije bile zakapane u zemlju ili prenašane u idućoj rundi darivanja. Kovanice su se koristile za razmjenu, ali ne razmjenu dobara. Povijest zlatne kovanice Antikviteta je ukorijenjena u nadmetanju za političkom moći. Povijest ne ide slijedom trampe do kovanice, već slijedom osobnog pečata do kovanice. Plemeniti metali u Grčkoj počinju kao medij političke razmjene i pohrana političke moći. Jednom kad postaju politički tokeni, bez sumnje se koriste i za nabavku dobara. Metali zadobijaju opću i normaliziranu upotrebu i kroz vrijeme postaju novac, specifično u kontekstu državnog razvoja i imperijalnog osvajanja. Dragocjeni metalni novac nije ekonomska činjenica već politička strategija. Zlato je pogodno kao novac i zbog svojih društvenih svojstva. Zlatne kovanice su način na koji se iskazuje potraživanje političke moći kao i pokazivanje te moći. U standardnom ekonomskom iskazu, vrijednost zlata koje   se koristi kao novac prozlazi iz intrinzične vrijednosti same fizičke tvari koja posuđuje tu vrijednost novcu.  U povijesnom iskazu kojeg Schoenberger prikazuje, vrijednost zlata kao novca je dijelom prenesena iz vrsta društvenih i političkih odnosa kojima posreduje. Da bi se zlato općenito koristilo kao novac, kraljevska, svećenićka i aristokratska klasa se najprije mora odreći apsolutnog monopola nad zlatom. Korištenje zlata kao novca zahtjeva žrtvovanje ili gubitak određenog stupnja i određene vrste moći. Povijest društvene vrijednosti zlata je dijelom povijest različitih načina stvaranja umjetne oskudice. (Schoenberger, 2010.)

2.5. Islamski zlatni standard iz VII. stoljeća

Rimski car Konstantin prihvaća kršćanstvo kao državnu religiju i utemeljuje drugi Rim na obalama Bospora. Prva Konstantinova reforma se tiče povijesti religije, druga politike a treća Konstantinova reforma tiče se kovanja nove zlatne kovanice bezanta.  Bizantsko carstvo se od IV. do X. stoljeća suočava s izmjenom uspona i uništenja, no kroz cijeli taj period bizantski vladari čuvaju čistoću svoje kovanice. Čistoća i standard kovanice nosila je takvu reputaciju da su bezante nazivali hyperper označavajući valutu i više nego čistom. Bizantske elite bile su svjesne prednosti cirkulacije valute koja je prihvaćena kao pohrana vrijednosti unutar granica carstva. Bizantski povijesničar Prokopius ističe kako status valute ovisi o intrinzičnoj vrijednosti, sastavu zlata i političkoj moći onog koji je izdaje. Muslimanske vojske u VII. stoljeću osvajaju Perziju i bizantske kolonije u Siriji i Egiptu. Novi arapski vladari suočavaju se sa zadatkom integracije novih regija koje su bile različite međusobno jednako koliko su se razlikovale od muslimanske Arabije. Perzijske i bizantske kolonije su imale različite religije, porezne sustave i valute. U novostvorenom islamskom carstvu, podanici su plaćali porez u perzijskim srebrnim kovanicama i bizantskim zlatnim kovanicama. Muslimanska fiskalna i monetarna reforma pokazuje kako se institucionalno znanje širi preko političkih i religijskih podjela. Muslimanska vlast zadržala je postojeću fiskalnu infrastrukturu a administrativne i komercijalitičke elite kalifata uključivale su mnoge kršćane. Primjer islamske multikulturalne elite najbolje vidimo u slučaju Svetog Ivana iz Damaskusa: njegov djed je služio Bizant kao voditelj porezne uprave, njegov otac imao je istu ulogu pod kalifom, a Ivan je slijedio obiteljsku tradiciju kao stariji civilni službenik prije povlačenja u monastički život.

Bizantske zlatne kovanice bile su opticaju u Siriji i dugo nakon što je posljedni bizantski vojnik napustio zemlju. Muslimanske vlasti su razumljivo htjele zamjeniti kovanice koje su nosile sliku bizantskog cara Heraklija i simbol križa. Tokom 660-ih godina kalif Muavija pokušao je izdati islamsku zlatnu kovanicu, no populacija je nije prihvatila jer na kovanici nije bilo križa. Muslimanske vlasti nastavljaju eksperimentirati sa novim dizajnima sve do početka kovanja distinktivno muslimanske kovanice dinar koju 696. godine izdaje kalif Abd al-Malik. Izdavanje zlatne kovanice od bilo kojeg drugog autoriteta osim bizantskog cara bilo je bez presedana.

Bizantski i islamski povijesničari bliski tom vremenu daju jasno do znanja kako lansiranje islamskog dinara označava svitanje nove ere. S muslimanskog stajališta, povijesničar Baladhuri opisuje okolnosti koje dovode do izdavanja dinara: Bizant je uvozio papirus iz Egipta i bijesnio nakon što bi muslimanski izvoznici dopisivali geslo Allah je jedan! na rubovima stranica papirusa.

Bizantski car za osvetu  je zaprijetio izdavanjem kovanica koje bi nosile krilatice degradirajuće prema Proroku. Prema Baladhuriju na to je odgovorio Abd al-Malik izdavanjem vlastitog kovanog novca izbacujući bizantske kovanice iz opticaja. S bizantskog stajališta, povjesničar Teofan iznosi viđenje prema kojem su muslimanski vladari kovali zlatni novac kao provokaciju prema bizantskom caru. U Teofanovoj verziji bizantski car odbija prihvaćanje kovanica koje izdaje Abd al-Malik na osnovu toga što su nove vrste kakvih dosad nije bilo. Abd al-Malik je na to odgovorio kako Arapi ne mogu trpiti rimske natpise na vlatitoj valuti; a pošto se zlato plaća po težini, Rimljane ne treba zabrinjavati to što Arapi kuju vlastite kovanice. Razjareni Bizantski car Justinijan II potom izdaje kovanicu sa slikom Krista i natpisom rex regnatium. Podtekst je jasan: samo Krist daje legitimitet svjetovnom vladaru i implicitno pravo na izdavanje kovanica. Izdavanje islamske valute donosi dalekosežne posljedice. Nova kovanica težila je 4.25 grama, nešto manje naspram bezanta koji je težio 4.5 grama. Najveću  inicijativu ka izbacivanju bizantskih kovanica iz opticaja pronosi zakon koji zahtjeva plaćanje poreza u novoj valuti. Abd al-Malik nasljeđuje bizantsku praksu pripajajući kovnicu novca  svojoj rezidenciji i prijestolnici u glavnom gradu carstva Damaskusu u kojem smješta vladu, fiskalnu upravu i centralnu banku. Na taj način osigurava kontrolu kvalitete ali i državni monopol nad kovanjem novca. Vlasti dopuštaju i cirkulaciju srebrnog novca naziva dirham opet oponašajući prijašnju srebrenu valutu Bizanta zvanu drahma. Srebrne kovanice nisu bile pod vladinim monopolom. Tako je bilo i bakrenim kovanicama koje su također bile u upotrebi i  koje su korištene za manje kupovine.  Kalif Abd al-Malik uspio je u namjeri upostave nove kovanice u perzijskim i sirijskim valutnim zonama i efektno stvorio rivala bizantskoj monetarnoj hegemoniji na Mediteranu i  unutar jedinstvenog islamskog tržišta. Kovanica je s vremenom korištena u međunarodnoj trgovini s kršćanskom Europom i prihvaćana čak i u Vatikanu. Islamski zlatni standard postaje magnet za zlato koje teče iz Europe prema kovnicama Orijenta. Uspostava stabilne valute daje poticaj živućem financijskom sektoru. Zdrav novac postaje katalizator za širenje trgovine i gradova gdje god se obavlja transakcija. Od VII. stoljeća nadalje gdje god se Islam širi šire se i gradovi, tako je u X. stoljeću Bagdad imao milijun stanovnika, a bazari u pojedinim gradovima i do 200 mjenjačnica novca. Tržišta preferiraju jake valute koje postaju katalizatori ekonomske ekspanzije. Natjecanje između bizantskog i islamskog carstva u stvaranju valute izbora iznad političkih i denominacijskih razlika, stvorilo je kroz par desetljeća institucionalnog učenja prvi zlatni standard izvan Europe. Kombinirajuću monetarnu ekspertizu Bizanta i Perzije muslimanske vlasti uspjeli su kreirati održivu valutu koja je u idućim stoljećima properirala stvaranje bogatstva. Koehler zaključuje kako su monetarni sustavi katalizatori ekonomskog, društvenog i političkog napretka. (Koehler, 2010.)

Zlatni dinar je težio teoretskih 20 karata a srebrni dirham 14 karata. Dinari su kovani u neobično uskim okvirima preciznosti i težinom od 4.25 grama. Jedan dinar vrijedio je deset ili ponekad dvanaest dirhama. (Grierson, 1960.)

Pierre Vilar opisuje povijest novca u zlata u razdoblju od 1450. – 1920. godine. U trećem poglavlju djela Zlato i novac u povijesti, naslovljenom Rani srednji vijek: kriza kršćanskog zapada i muslimansko zlato nailazimo ulomak pod naslovom Bizantski i muslimanski svijet: područje zlata kojeg ovdje prenosimo u cjelosti:

    “Zlato je, čak i u doba procvata Rimskog Carstva, otjecalo sa Zapada na Istok, jer se tamo kupovala luksuzna roba (svila, mirodije). Državne blagajne Lagida i Seleukida opljačkali su Rimljani, ali se taj novac trgovačkim putovima vratio odakle je i došao. Bizant je imao sličnih problema sa sasanidskom Perzijom, koja je tezaurirala zlato, a u opticaj stavljala srebro. Međutim, novac koji su akumulirali gradovi na Istoku, eksploatacija nubijskih rudnika (Gornji Egipat), te vlast nad Malom Azijom i Egiptom, omogućili su Bizantu da održi “zlatni solid” na svojoj prvotnoj vrijednosti (72 sua za funtu zlata). Solid je ostao – na grčkom nomizma – novac u svojoj punoj vrijednosti. Od 640. godine muslimani jednu za drugom napadaju Perziju, Siriju, Egipat, Mezopotamiju, zatim, Magreb, Španjolsku, južnu Italiju. Kalif Abd-el-Malik dao je 694. godine kovati zlatni novac po uzoru na “solidus”, ali s islamskim natpisima (citati iz Kurana). Taj muslimanski “dinar” (zajedno sa manjom, srebrnom jedinicom- dirhemom) otuda konkurira “besantu” (zapadni naziv za bizantski “solid”). Ali, na Zapadu se taj “dinar” često naziva “mancus” (riječ nejasnog podrijetla, čini se potječe od mangoucha, gravirana kovanica, s utisnutim lijepim slovima – izgleda da je ljepota tih slova donijela prestiž muslimanskom novcu). Kada se muslimanski svijet raspao na više kalifata, zlato se kovalo u Cordobi, Kairu, kao i u Bagdadu. Otkuda je dolazilo muslimansko zlato? Prvo, porijeklo mu je izvanekonomsko: pljačka perzijskih riznica, sirijskih crkava, egipatskih grobnica. Drugo, tu su nubijski rudnici. Naposljetku, kao treće, “karavansko zlato” , zlato u zrnima koje dolazi sa sudanskih i ganskih rijeka, preko Sahare, u Magreb i Egipat. Ovo je zlato ponajviše služilo za izradu novca Almoravidima, marokanskim osvajačim Španjolske. Njihov morabati postat će moravedi, što će kasnije biti obračunska jedinica u Kastilji. Dugo je vremena to zlato moglo kružiti Sredozemljem, jer su muslimani zauzeli obale Španjolske, Baleare, Siciliju, južnu Italiju. Tako se i dalje mogu pratiti stari putevi razmjene zlata za luksuznu robu Istoka, sa zapada na istok Sredozemlja. I barbarski se zapad sam uključuje u ovaj novčani i trgovački promet. Tu muslimani kupuju kositar, oružje, krzno, ponajviše robove. Ali se muslimansko zlato s kojim se ove kupovine plaćaju, vraća brzo, preko Bizanta, na Istok. Kupuje se skupocjena roba za vladajuću klasu (crkve, feudalci). Ta je trgovina išla u dva pravca: talijanski put (kojim su se obogatili Amalfi na jugu i Venecija na sjeveru), i put preko stepa – preko Skandinavije na Crno more. Tako se zlato vrtilo oko evropskog kontinenta, a da ne bi u njega gotovo ni ušlo.” (Vilar, 1990.)

2.6. Kralj, krivotvoritelj i kuga novca

Govoreći o problemu teorije novca u djelu Povijest ekonomskih doktrina Vladimir Lunaček piše kako se je ta tema bila mučna i aktualna posebno za skolastičke mislioce, koji su se naslanjali na Aristotelove teze o novcu. U to doba svuda je vladala kuga novca, morbus numericus. Vladari i svi drugi koji vrše regalno pravo kovanja novca su redovno davali novcu prisilni tečaj, povlačili ga iz opticaja, prekivali i vraćali u opticaj novac s manjim udjelom plemenite kovine. Europski vladari tokom XIII. i XIV. stoljeća služili su se ovom tehnikom kako bi financirali ratove ili druge državne poslove. Francuski kralj Filip Lijepi IV. toliko puta je tokom svoje vladavine prekivao novac da mu je povijest nadjenula nadimak kralj, krivotvoritelj. Tumačenje novca u nominalističkom smislugovori kako novac ima svoju vrijednost po volji zakona, valor impositus. U drugom redu je vrijednost po unutarnjem sadržaju, valor intrinsecus. Po Arisotelu glavna svrha novca je zamjena dobara. Novac je zajednički nazivnik za različite vrijednosti koje čine predmet zamjene. Novac vrši funkciju posrednika i izjednačitelja na temelju pretpostavke usporedivosti koja je već prethodno ostvarena. Prema Lunačeku, tome se suprostavio Buridan u svojem komentaru uz Aristotelovu etiku u kojem ističe četiri temeljna svojstva novca:

1. nosilac vrijednosti u prostoru,
2. nosilac vrijednosti u vremenu,
3. da ima sposobnost razdiobe na više manjih dijelova, univerzalnu sposobnost izražavanja svih vrijednosti,
4. djeljivost bez ikakvog gubitka vrijednosti.

U komentaru na Aristotelovu politiku Burdin navodi četiri temeljne svrhe novca:

1. causa materialis: novac mora biti od skupocjenog i rijetkog metala kako bi i mala količina predstavljala veliku vrijednost,
2. causa finalis: novac mora imati mogućnost namiriti sve potrebe života,
3. causa formalis: novac mora imati određenu i propisanu težinu i oblik,
4. causa efficiens: volja vladara i država po kojoj novac zadobija karakter prinudnog platežnog sredstva.

Buridonav vjerojatni učenik, profesor teologije i kasnije biskup, Nikola Oresme, sredinom XIV. stoljeća piše trakt o podrijetlu, prirodi i mutacijama moneta. Etički osuđuje svaku upotrebu novca osim one za zamjenu dobara. Kao nedozvoljene i nemoralne opisuje tri vrste upotrebe novca:

1. mjenjačenje i zarađivanje kod pohrane novca
2. lihvarenje
3. prekivanje.

Prekivanje su ponegdje vladari tretirali kao vrstu poreza, a u nekim krajevima nakon napuštanja prekivanja, ostaje porez kao nadoknada na propušteni dobitak od prekivanja. Nemoralnost prekivanja novca Oresme obrazlaže na isti način kao i Aristotel kamate: novac je sterilan i ne može iz sebe samog dati ploda niti prihoda. Vladar koji prekiva novac i takvom mutacijom ostvaruje korist na štetu svim građanima kao vlasnicima novca je tiranin.  Obaranje vrijednosti novca je dozvoljeno samo u izuzetnim slučajevima i uz odluku naroda a nikako u slučaju samovolje vladara. Promjena vrijednosti dozvoljena je i u slučaju bimetalizma, kada se izmjenjuje odnos vrijednosti srebra i zlata zbog znatnog povećanja ili smanjenja priliva plemenitog metala u zemlju. Oresme prvi postavlja pravilo da se u bimetalističkom sustavu mora zakonski dogovoriti odnos vrijednosti zlata i srebra. Oresme uviđa i potrebu da se u promet stave kovanice vrlo male vrijednosti, s neznatnim udjelom srebra i pretežno od bakra, kako bi se olakšale trgovine robom male vrijednosti. Ovakav sitniš Oresme naziva moneta nigra. (Lunaček, 2004.)

2.7. Globalni zlatni novac

U vrijeme franačkog kralja Karla Velikog iz VIII. stoljeća, u Europi je vladala nestašica srebra iako su se cijene i dalje izražavale u srebrnim denariusima.

Plemeniti metal se povlačio iz zaostale Europe prema razvijenijim trgovačkim središtima islamskog carstva. U pojedinim dijelovima Europe kao sredstvo plaćanja služile su paprike i vjeveričje krzno. Europljani su rješavanju tog problema pristupili kroz izvoz snage i robe, kao i robova u zamjeni za srebro iz Bagdada ili afričko zlato iz Cordobe i Kaira. Također su pljačkali plemenite kovine u ratovima s muslimanskim svijetom. Križarski ratovi i daljnja osvajanja motivirani su podjednako težnjom da se nadvlada nedostatak nova u Europi kao i na želji da se nevjernici obrate na kršćanstvo. Od nalazišta srebra u Novom svijetu najviše je imala koristi španjolska monarhija, koja je zadržavala pravo na petinu sve proizvodnje. Španjolski srebrnjak postaje prva istinska globalna valuta koja financira beskonačne ratove i sve intenzivniju trgovinu s Azijom. No španjolski vladari XVI. stoljeća uviđaju da vrijednost plemenitih metala nije apsolutna. Naime iskopali su toliko srebra da je sama kovina doživjela pad vrijednosti, odnosno pad kupovne moći u odnosu na druga dobra, tijekom cjenovne revolucije u kojoj je cijena hrane znatno porasla i zahvatila cijelu Europu.

Evolucija novca, kredita i duga jednako je bitna u usponu civilizacije kao bilo koji tehnološka inovacija i iza svakog velikog historijskog događaja krije se financijska tajna. Rijetki su primjeri društva koje je u potpunosti eliminiralo novac. Pleme Nukak u Kolumbiji živjelo je odsječeno od ostatka čovječanstva duboko u šumama Amazone i preživljavalo skupljajući voće i loveći majmune, bez ikakvog koncepta novca. Sakupljači-lovci konzumiraju svoju hranu kad je nađu, i u susretu sa drugim primitivnim ljudima radije će stupiti u sukob nego se uključiti u trgovinu. Sakupljači-lovci ne trguju i ne štede, stoga nemaju ni potrebu za novcem. Prije 500 godina, najsofisticiranije društvo Južne Amerike, Inke, iako su poznavali i cijenili estetske kvalitete rijetkih metala, ostvarili su društvo koje nije upotrebljavalo novac. U carstvu Inka rad je bio jedinica vrijednosti. Ekonomija je ovisila o često strogom centralnom planiranju i prisilnom radu. Društvo Inka srušio je Fransico Pizzaro, koji je kao i Kristofer Kolumbo došao u Novi Svijet u potrazi za dragocjenim metalima. Kolumbovo prvo naselje La Isabela u današnjoj Dominikanskoj republici osnovano je kako bi iskoristili lokalne depozite zlata. Inke nisu mogle razumjeti pohlepu Europljana za zlatom i srebrom. Za Pizzara i njegove ljude srebro i zlato su bili više od sjajnog metala: mogli su se pretvarati u novac, u obračunsku jedinicu, u  pohranu vrijednosti, u prenosivu moć. Koristeći prisilni rad a kasnije i robove dovedene iz Afrike, Španjolci su između 1556. godine i 1783. godine izvadili 45000 tona srebra, transformirali ih u poluge i kovanice i poslali u Sevillu. Prema zapisu augustinskog svećenika Fray Antonio de la Calancha svaki peso kovanica iskovana koštala je desetine života indijanaca koji su umrli u dubinama rudnika. Pizzarovo osvajanje obogatilo je španjolsku krunu više nego što su mogli sanjati.  (Ferguson, 2011.)

Hernan Cortes osvaja Meksiko i nakon smrti više stotina tisuća Azteka i uništenja najvećeg grada na svijetu, Tenochtitlan, osigurava imperijalnu riznicu. 1521. godine Cortes je pokorio aztečko kraljevstvo i sjedio na hrpi zlata, pet godina kasnije bio je bespomoćno zadužen i bez ijednog novčića u džepu. Kapital nije samo novac, a nije ni bogatstvo koje možeš pretvoriti u novac, ali nije ni sama upotreba političke moć koja pomaže nečijem novcu da napravi još novca. (Graeber, 2013.)

Opisujući Novac i novčani sistem u djelu Opća ekonomska povijest Srednjeg i Novog vijeka Joseph Kulischer započinje poglavlje s opisom dalekosežnih posljedica otkrića Amerika za gospodarski život europskih naroda koji se nise očitovale samo u premještanju svjetskih putova, kao i u poletu prekomorske trgovine, već i u golemom povećanju količina zlata i srebra koje je optjecalo Europom zahvaljujući plemenitim metalima koji su strujali iz Amerike. Do XVII. stoljeća pet šestina proizvodnje plemenitih metala otpada na Ameriku. Od sredine XVI. stoljeća u američkim rudnicima primjenjuju postupak amalgamiranja čime se znatno povećava proizvodnja srebra. Znantno manja proizvodnja zlata i drugi razlozi dovode do mijenjanja odnosa vrijednosti zlata i srebra, isprva neznatno no kasnije sve izraženije. U XVI. i XVII. stoljeću dolazi do porasta cijena, kojeg pisci tog doba objašnjavaju kao preobilje plemenitih metala. To objašnjenje smanjenja vrijednosti srebra u odnosu na vrijednost žita, otkriće američkih rudnika, zadržava i Adam Smith. Zbog velikog uvoza srebra iz Amerike, srebrni novac zadobiva prevlast u novčanom sistemu koju je već izgubio nad zlatnim novcem: dukatom, fiorinom, guldenom. Londonska trgovinska komora 1699. godine izjavljuje kako je srebro priznato zakonito platežno sredstvo u cijelom svijetu i kako je nezamislivo to svojstvo pridodavati nekom drugom metalu. Tvrdi se da zlato nije mjerilo vrijednosti već roba poput olova, a srebro određuje cijenu i zlatu i bakru te daje mjerilo koje određuje vrijednost druge robe. Pred kraj XV. stoljeća zbog kovanja krupnog srebrnog novca dolaze u opticaj različite vrste novca u promet. U Veneciji dužd kuje veliki srebrni novac vrijedan koliko i mletačka libra, s poprsjem dužda, lavom Svetog Marka i lovorovim vijencom.  Novi krupni srebrni novac trebao je imati vrijednost zlatnog guldena. Dobija ime po kovnicama srebra u tirolskim rudnicima srebra, po radionici novca Joachimstal, pa su ga zvali groš Joachimstaler, kasnije sraćeno u taler odnosno talir. Talir postaje novi svjetski srebrni novac, koji se kovao u njemčkim teritorijama, Ugarskoj, Švedskoj, Danskoj, Nizozemskoj, Italiji, Britaniji, Španjolskoj, Austriji i Francuskoj… Kovale su ga američke kolonije, odkuda potječe i američki dolar, od nizozemskog daaldera. Rado je priman u Levantinskim zemljama a Francuzi su ih još krajem 19-og stoljeća kovali za trgovinu s Abesinijom. Zlatni dukat kuju Ugarska, Nizozemska, Venecija, mnogi njemački gradovi, dukat kola po Europi i  Aziji. Novi krupni zlatni novac, nazvan pistola nastaje sredinom XVII. stoljeća u Španjolskoj pod kraljem Filipom II. Pod tim ili drugim nazivima taj novac kreće na put po Europi i postaje svjetski novac narednih dvaju stoljeća. U osamnaestom stoljeću u težnji da svojim dvorovima daju sjaj reprezentacije kojeg kovanje zlatnog novca daje, njemački knezovi započinju modu kovanja zlatnog novca pistole pod svojim imenom. S time počinje bavarski knez izdajući Max d’or težak 3.8 grama i vrijedan 2 zlatna guldena. Karlo Filip Falački izdaje karoline u vrijednosti 3 zlatna guldena. Fridrih Vilim, pored dukata kuje i Wilhelm d’ori u vrijednosti dvije pistole.  U Portugalu rade iz brazilskog zlata crusadu a u Engleskoj iz afričkog zlata guineu prema zemlji otkuda zlato dolazi. Pored zlatnog i srebrnog novca, bilo je u opticaju i bakrenog novca, od 9-og do 11-og stoljeća na Siciliji, s arapskim natpisima. U XIV. stoljeću u Danskoj denari se kuju isključivo od bakra. Bakrenog novca u XV. stoljeću ima u Napulju, u Veneciji i u Nizozemskoj. Od 1560. godine započinje kovanje bakrenog novca i u njemakim gradovima i zemljama. Bakreni novac je često zadržavao stare nazive sitnog srebrnog novca. Pri tome se bakreni novac nerijetko izdavao u pretjeranim količinama i s nominalnom vrijednošću koja je daleko premašivala vrijednost bakra sadržanog u novcu. Time se nastojalo povećati prihode državne blagajne. Politička igra s vrijednošću novca posvuda je izazivala rast cijena, kočenje trgovine, pobune puka. Pojava bakrenog novca je oznaka završetka dugotrajnog procesa, a to je proces smanjivanja srebra u novcu dok nije sasvim iščezlo. U  Engleskoj zbog nedostatka sitnog novca počinje izdavanje polu-pfeniga, iz olova, bakra, kositra, bronce a ponekad čak i od kože. Izdavali su ih trgovci, krčmari, pekari. S prezirom taj novac je nazvan tokens. 1613. godine zabranjeno je izdavanje privatnih tokena i patent za pravljenje novca pripada lordu Harringtonu a kasnije i drugim lordovima. Tokensi se moraju raditi isključivo od bakra. Za razmjenu tokensa u srebro i zlato stvorena je posebna mjenjačnica. Godine 1797. radi sprečavanja krivotvorenja, država preuzima kovanje bakrenog novca. Bakreni novac je imao zadaću koju kasnije preuzima papirnati novac. John Law u XVIII. stoljeću spreman je zamijeniti metalni novac s papirnatim: glava države treba kovani novac, a za podanike su dostatne kreditne oznake.

Engleska i Francuska uporedo s političkim jedinstvom stvaraju i jedinstven novčani sustav i kovni regal. U Njemačkoj politička rasjepkanost je na vrhuncu i svaka od bezbrojnih teritorijalnih država kao i svaki grad kuju svoj novac. Mnogi vladari, a naročito najmanji, sustavno su kovali iskvareni novac. Razlika između bakrenog i srebrnog novca ponekad je bila samo privid jer se i kod srebrnog novca radilo o bakrenom novcu prelivenom srebrom. U Njemačkoj i Austriji u velikim količinama kola strani novac i vlasti izdaju zabrane upotrebe lošeg novca i Ferdinand I 1559. godine izdaje popis moneta koje se primaju u promet a iskovane su izvan granica njemačkog carstva: napuljski, sicilski, milanski, francuski dvostruki dukat, španjolski, kastilski, napuljski, aragonski, poljski, augsburški, hamburški, libečki, portugalski dukat, te burgundska, nizozemska, francuska, španjolska, kastilska i papinska kruna. Popis jasno govori o brojnosti stranog novca u opticaju.

Što se tiče alata kovanja novca, kovnice su prepoznavale samo čekić i kliješta. Kovani novac se nije vagao komad po komad već je određeni broj komada predstavljao težinu jedne srebrne marke. Pojedini komadi kovanica su se razlikovali međi sobom po težini. Usavršene mehaničke sprave za kovanje, poput valjka i prese sa zavrtnjem, ulaze u upotrebu tek u XVII. i XVIII. stoljeću. Otpor kovača novca spriječava proširivanje presa. Valjak kojeg vuku konji davao je metalnu ploču podjednake debljine. Iz toga se rezao novac, i nakon ispitivanje težine se stavljao pod presu sa žigom. Izvaljani i lijepi novac kolao je u prometu skupa sa starim čekićanim novcem. To je u novčanom prometu dovelo do teških kriza. Godine 1666. u Engleskoj je ukinut porez na kovnice i troškove kovanja preuzima država. U Njemačkoj do XVIII. stoljeća nije zakonom određen odnos vrijednosti između pojedinih vrsta novca, čak ni kad je novac bio od iste vrste metala. Odnos vrijednosti novca je bio podvrgnut stalnim kolebanjima. Šarolikost u vrstama novca dovodi do toga da zlatni i srebrni novac čine svaki za sebe poseban sustav. Njemačka prelazi postupno na bimetalizam i Fridrih Veliki 1750. godine određuje zakonom odnos vrijednosti zlata i srebra.

U Engleskoj vlada  1717. godine naređuje da se zlatna gvineja mora primati te tako nastupa bimetalizam i kovanje srebrnog novca ubrzo prestaje. Godine 1774. zakonom je priznata zlatna moneta a srebrni novac je proglašen sitnižem. (Kulischer, 1957.)

2.8. Dualno-denominacijski monetarni sustav Bengalskog sultanata

Autor John S. Deyell u članku Cowries and coins: The dual monetary system of the Bengal Sultanate opisuje monetarni sustav bengalskog Sultanata od XIII. do XVI. stoljeća. U Sultanatu je ustanovljen, operiran i razvijan dualno-denominacijski monetarni sustav. Težak srebrnjak visoke čistoće koristila je vlada za trgovinu dok je većina populacije za transakcije manjih vrijednosti koristila kauri školjke. Privatna financijska industrija posredovala je razmjenu između dvije denominacije. Incijalno kauri školjke su korištene na svim razinama ekonomije, a upotreba srebra je bila ograničena. To se mijenja s vremenom u korist srebra koje krajem XVI. stoljeća dominira što ukazuje na zrelost države. (Deyell, 2010.)

Smatramo ovaj rad vrlo zanimljivim prikazom zlata kao paralne valute u dualno-denominacijskom monetarnom sustavu, čemu ćemo se vratiti u Zaključku.

2.9. Nastanak banaka

Nedostaci novčanog sustavu izazivali su želju kod trgovaca da pri poslovanju ograniče upotrebu novca. Namirivanje platnih obaveza pomoću uspoređivanja obračunski knjiga i izdavanje mjenica služilo je tom cilju. Trgovci su otišli korak dalje i stvorili imaginarnu jedinicu vrijednosti, jedinicu za računanje, koja je važila posvuda i služila za sva plaćanja na sajmovima. Bila je potpuno neovisna o kolebanjima tečaja i promjenjivoj stvarnoj vrijednosti pojedinih vrsta novca. Ta idealna vrijednost se naziva bankarski novac. Pravi novac se preračunavao u tu vrijednost i sva plaćanja na sajmovima su se namirivala u toj vrijednosti. Težnja trgovaca da se taj novac učini stalnim i da se oslobode nužde stalne upotrebe kovanog novca daje glavni poticaj osnivanju banaka. Do XVII. stoljeća nastaje niz banaka, od Genove, Barcelone, Venecije, Amsterdama, Hamburga, Nürnberga, do Engleske banke. Platni promet između trgovaca u tim gradovima trebao se vršiti isključivo preko banke. U svakoj banci bankin novac predstavlja određena moneta koju banka izabire kao najvrijedniju ili je banka sama izrađuje, ponegdje u obliku pohranjenih šipki. Iznosi koje klijenti deponiraju u različitim valutama se preračunavaju u bankin novac a trgovcu se otvara kredit u bankinom novcu, u skladu s njegovim potraživanjima. 

U Engleskoj su se zlatari bavili i mjenjanjem novca. Osim toga su uzimali depozite i kamate s tih depozita pa su do početka 17-og stoljeća stekli znatni kapital. Za depozite zlatari su izdavali goldsmith notes. Do sredine XVII. stoljeća takve zaduženice se nazivaju banker’s notes. Bilo je opće poznato da će zlatar na predočenjenje priznanice isplatiti odgovarajuću vrijednosti u zlatu. Međutim nijedan zlatar nije posjedovao toliko zlata da može isplatiti sve banknote što ih je izdao, ako bi svi istovremeno tražili isplatu. Tako zlatne potvrde postaju banknote u pravom smislu, dajući bankarima koji su ih izdali beskamatni kredit. Potreba države za kreditom dovodi do osnivanja Engleske banke 1694. godine. Kapitalisti koji su bili voljni posuditi novac radi financiranja rata s Francuskom su dobili privilegij da osnuju banku. Zadaća banke bila je da daje kredit vladi i potiče trgovinu i obrte. Banka je izdavala novčanice koje su se u platnom prometu raširile više od zlatarskih banknota. Te novčanice su postale platežno sredstvo zamjenjujući kovani novac.Kao i zlatarske i ove su novčanice u početku bile pisane rukom, a ne štampane. (Kulischer, 1957.)

Niall Ferguson povezanost metala i novca naziva povijesnim slučajem. Kao primjer ističe važnost glinene pločice u drevnoj Mezopotamiji. Uz prstene, kockice i listiće srebra koji služe kao gotov novac, ljudi su se služili glinenim pločicama za obilježavanja transakcija. Za Fergusona, novac je stvar vjerovanja, vjere u osobu koja nam plaća kao i vjere u osobu ili instituciju koja isplaćuje iznose naveden u nalozima za prijenos. Novac je ispisano povjerenje. Od latinskog credo, vjerujem , nastala je riječ kredit. Esencijalni odnos koji postaje vidljiv zahvaljujući novcu jest odnos posuditelja i posuđivača, što vidimo po mezapotamskim glinenim pločicama, koje bilježe sustav otplate posuđene robe. Opisujući pojavu banaka Ferguson napominje kako im prethodi obitelj Medici iz Firence koji stiču ugled u XIV. stoljeću kao posuđivači novca i trgovci valutom. Osnovna djelatnost je izdavanje mjenica za financiranje trgovine i ubiranje zarade od takvih transakcija. Na temelju financijskog uspjeha članovi obitelji Medici su došli do nasljednog statusa i aristokratske moći. Talijanski bankarski sustav postaje uzor u nadolazećim stoljećima. Amsterdamska banka osnovan početkom XVII. stoljeća bila je banka mjenjačnica koja je praktično rješavala problem korištenja više različitih valuta. Banka je omogućila trgovcima da otvore račun u standardiziranoj valuti te uvela sustave čekova i izravnog transfera i terećenja što je omogućilo da se iznosi koji se pojave u transakcijom ne moraju pojaviti u stvarnom svijetu u obliku kovanica. Banka je osiguravala 100-postotni odnos između pologa i pričuve plemenitih metala i imala je dovoljno gotovine da isplati sve ulagače. Upravo zbog toga banka je bila sigurna i upravo zbog toga nije bila u mogućnosti obavljati koju danas smatramom temeljnim poslovanjem banaka: generiranje kredita. Šestdeset godina kasnije u Stockholmu švedska banka Riksbank počinje praksu posuđivanja novca čiju vrijednost ne čuva u metalnom obliku. Novac položen u banci uz zaradu je posuđivala klijentima. Treća velika inovacija u povijesti banaka je osnivanje središnje banke u Londonu krajem XVII. stoljeća pod nazivom Bank of England. Utemeljena kako bi pomogla vladi u financiranju rata, nedugo nakon osnivanja postaje dioničarsko društvo i uživa povlasticu monopola nad izdavanjem banknota. (Ferguson, 2011.)

2.10. Globalna politička ekonomija

Sa XVII. stoljećem merkantilistička teorija naginje robnoj teoriji novca, poziciji koja je kasnije nazvana metalizam. Vrijednost valute treba biti vezana za srebro i zlato, prepuštajući njihovu cirkulaciju funkciji tržišta. Anti-metalisti, ili Kartalisti tvrde kako je novac stvoren zakonom, ističući razne oblike državno ili privatno izdanog novca kao što su papirnata obećanja što tvori tokensku teoriju novca. Dva stoljeća kasnije ova debata odjekuje na istim pozicijama pod nazivom Monetaristi protiv Keynes-ijanaca. (Hart, 1986)

Uspon industrijske i vojne moći Britanije dovelo je do oblikovanja posebnog oblika međunarodnog sustava koji se naziva Pax Britannica, i aluzija je na slavni Pax Romana, u razdoblju od 1815. godine do 1914. godine. Britanije je pokušala uspostaviti međunarodni sustav na trima osnovama: zlatni standard, slobodna trgovina i ravnoteža moći.

Opisujući zlatni standard  XIX. stoljeća  Robert O’Brien i Marc Williams zamjećuju prominentnu ekonomsku ulogu Britanije. Britanci su bili na zlatnom standardu od svršetka Napoleonskih ratova do 1914. godina iako je vrhunac zlatnog standarda bio u period od 1875. godine do 1914. godine. Kako bi zlatni standanrd funkcionirao potrebno je ispuniti slijedeća tri uvjeta:

1. zemlje moraju fiksirati svoje valute u odnosu na zlato, što znači da moraju proglasiti kako njihova valuta vrijedi određenu količinu zlata i biti voljni zamijeniti je za zlato,
2. dozvoliti relativno slobodno kretanje zlato preko državnih granica,
3. valute moraju biti u mogućnosti mjenjati vrijednost u odnosu jedna na drugu dok ostaju fiksirane u odnosu na zlato.

Nakon Prvog svjetskog rata fiksiranje državnih valuta za zlato se pokazalo nesretnim, ali se takvim pokazao i sustav kompetetivne devalvacije koji je uslijedio nakon raspada Zlatnog standarda. (O’Brien i Williams, 2013.)

Pred kraj XIX. stoljeća dolazi i pravo na slobodu otkova. Svatko može donijeti metal u kovačnicu i izaći iz nje sa srebrnim i zlatnim novcem. 1865. godine Francuska, Belgija, Italija i Švicarska osnivaju Latinsku Monetarnu Uniju (LMU) s virtualno zajedničkom valutom i zajedničkom monetarnom politikom. Naprimjer, francuski srebrni franak težio je 5 grama srebra a zlatni franak težio je 6 2/3 grama. Odnos vrijednosti važio je 15:1. Vjerovalo se da je sustav sposoban prilagoditi se promjenama u relativnoj tržišnoj vrijednosti dva metala. Ako bi srebro postalo prevrijedno, srebrnjaci bi bili povučeni a dodatano zlatno bi bilo dovezeno u kovačnicu, zlatnici iskovani i pušteni u cirkulaciju. Događaji u svijetu poput ratova i otkrića velikih nalazišta zlata u Australiji i Kaliforniji znatno utječu na sustav. Iako je sustav garantirao unificiranu valutu, nije kontrolirao izdavanje papirnatog novca niti količinu kovanica. Italija suspendira konvertibilnost banknota, a Papinske države i Grčka cirkuliraju srebrne kovanice manje čistoće. Unija je bila bimetalna do suspenzije prava na otkov srebrnog novca 1874. godine i ograničavanja cirkulacije srebrne valute. Unija se efektivno raspada 1925. godine.

Za članice Unije važila je:

1. standardna veličina srebrnih i zlatnih kovanica,
2. garancija prihvaćanja kovanica u podmirivanju svim javnih i privatnih plaćanja na teritoriju zemalja članica,
3. pokušaj ograničavanja zaliha i toka srebrnog novca. (Bae i Bailey, 2011.)

Kreditna monetarna teorija doživljava kulminaciju s izdavanjem State theory of money koju 1924. godine piše G.F. Knapp. On nam daje jasno određene teorijske pojmove metalisti i kartalisti. Iznoseći anti-metalistički stav, za Knappa je novac standard kredita kojeg izdaje država. Tu državnu manevarsku slobodu u monetarnoj politici ne smije ograničavati međunarodni zlatni standard. (Hart, 1986.)

Slijedom međunarodne financijske krize koja izbija 1931. godine, Britanija i Sjedinjene države napuštaju zlatni standard. Do 1932. godine velike države su nazadovale u ekonomske odnose sa država koje koriste zajedničku valutu. Njemačka je trgovala sa svojim susjedima u mark zoni, Britanija u sterling području, Amerikanci u dolarskoj zoni u Francuzi u frank zoni.

Sjedinjene država i Britanije je u poslijeratnom planiranju Međunarodnog monetarnog sustava donijela rješenje dogovorom u Bretton Woodsu 1944. godine. Srž sustava je bio US dolar, koje je fiksiran u odnosu na zlato po 35$ za uncu zlata. To je trebalo ohrabriti ljude da imaju vjere u nepromjenjivu vrijednost ključne valute. No, za razliku od zlatnog standarda, druge valute nisu bile vezane za zlato, već za dolar. Puno ljudi i država je poželjelo držati dolare jer ih je podupiralo zlato.

Konferencija u Bretton Woodsu stvorila je dvije međunarodne instucije zadužene za nadgledanje međunarodnog monetarnog sustava: Međunarodni monetarni fond (eng. IMF) i Međunarodna banka za izgradnju i razvoj, kasnije poznata kao Svjetska banka (eng. WB). (O’Brien i Williams, 2013.)

Tridesetih godina utjecajni ekonomski teoretičar John Maynard Keynes predlaže da država kontrolira potraživanja i ulaganja kroz kamatne stope i veličinu javnog duga. (Hart, 1986.)

Odluka o odvajanju dolara u potpunosti od plemenitih metala koju je 1971. godine donio američki predsjednik Richard Nixon eliminirala je međunarodni zlatni standard i uvela sustav plutajućih valutnih režima koji od tada dominiraju svjetskom ekonomijom. To je u stvar značilo da su sve valute nadalje, kako bi to neoklasični ekonomisti rekli, fiat novac kojeg podupire samo javno povjerenje. (Graeber, 2013) Nixon izjavljuje: sad smo svi Keynes-ijanci. Do sredine osamdesetih godina XX. Stoljeća povjerenje u državne fiskalne politike razbila je inflacija koja je potkopavala cijenovne mehanizme. Javljaju se monetaristi okupljeni oko Miltona Friedmana i drugih koji vraćaju robnu teoriju novca. (Hart, 1986.)

Sabine Luning u uvodniku časopisa Etnofoor u broj posvećenom temi zlata se poziva na autora Chris A. Gregorya koji Post-bretonwoodsku eru naziva erom divljeg novca. Luning piše: Financijski sustav je podivljao, jer je novac sve više odvojen od političe kontrole kao i od stvarne ekonomije (materijalne proizvodnje dobara) koje pretpostavljeno predstavlja. Novcu manjka povezanost s opipljivim stvarima i institucionalna ugrađenost. Kraj zlata kao sidra u monetarnom sustavu je izjednačen s krajem kontrole, i s razgradnjom svijeta financija. (Luning, 2013.)

Pedesetak godina prije napuštanja Zlatnog standarda Cassius M. Clay  pišući o prednostima bimetalnog sustava 1886. godine ističe opasku o demonetizaciji srebra ili zlata:  Pretpostavimo da su zlatni i srebrni novac u ravnoteži, ili legalno jednaki, oni, kombinirani, predstavljaju cijelu vrijednost proizvoda ili posjeda ljudskog roda, ili kapital. Onda, uništi bilo zlato ili srebro, i uništio si jednu polovicu kapitala svih nacija. Istina da bi takvo demonetizirano zlato ili srebro i dalje imalo komercijalnu vrijednost, ali njihova kupovna moć ili moć otplate dugova, kapital, je nestao. Demonetizirati zlato ili srebro, onda, značilo bi udvostručiti sve dugove svijeta, dok bi svi bogati ljudi koji žive od kapitala opet bili bogati u životnim sredstvima. (Clay, 1886.)

2.11. Stvarno zlato i virtualni euro

Sarah Green u članku O zlatnicima i eurima istražuje kako transnacionalne političke unije utječu kvalitativno i kvantitavno na svakodnevni život ljudi i njihov osjećaj vrijednosti. Diskusija se odnosi na dva transnacionalna oblika novca: zlatnici i euri. Pišući o posljedicama rata Grčke i Turske na početku XX. stoljeća, nakon raspada Otomanskog carstva, te o dugom razdoblju društvene i ekonomske krize koja traje do danas, autorica navodi: “Trgovina je egejskoj regiji donosila velike količine novca u različitim oblicima, a svi su ti oblici trebali biti prihvatljivi mnogim narodima i iskoristivi na različitim teritorijima. Ukratko, trgovina je zahtijevala oblike plaćanja koji su mogli, u većoj ili manjoj mjeri, zadržati svoju vrijednost i biti prihvatljivi u različitim zemljama i preko mnogih granica. Tijekom tog razdoblja – razdoblja sreće prije tragičnoga pada – najcjenjenija vrsta novca bili su zlatnici: oni se nisu koristili za svakodnevnu kupovinu, već za predmete izrazito visoke vrijednosti u platežnom i društvenom smislu te za izgradnju obiteljskog bogatstva.”

Provodeći etnografsko istraživanje u dva mala mjesta u sjevernoj egejskoj regiji, autorica bilježi kako stanovnici govore o zlatnicima. Kad ljudi govore o skrivenom blagu i zlatnicima govore o specifičnoj vrsti zlatnog novca. O blagu se uvijek govorilo kao o specifičnom zlatnom novcu (gold sovereigns), zlatnicima koji su se stoljećima kovali u Velikoj Britaniji i koji se i danas tamo kuju. Učestalo su se rabili u prekograničnoj trgovini te za razne druge svrhe u mnogim dijelovima svijeta, ne samo u Britanskom Carstvu, kao i u trgovini između britanskih i drugih teritorija, uključujući teritorije Otomanskoga Carstva. Autorica zaključuje kako su zlatni sovereign odnosnosno zlatna funta generički pojam za zlatnike. Ljudi imaju percepciju britanskih zlatnika kao čišćih i vjerodostojnijih od drugih zlatnika, jer povezuju zlatnike s razdobljem prije 1923. godine u kojem je Britanija imala važno mjesto kao međunarodna politička sila. Stoga izražavaju preferenciju spram britanskih zlatnika i odbijaju talijanske, američke ili otomanske zlatnike. Pišući o usporedbi zlatnika i eura, Green ističe: “S jedne strane, postoji, naravno, značajna razlika između eura i zlatnika: novčanice i kovanice eura su fiducijarni novac – kao predmet, euro ima vrlo nisku materijalnu vrijednost; zlato je, pak, kako i sama riječ upućuje, zlatni standard materijalne vrijednosti. Niz autora … naglašavaju kako je fiducijarni novac ustvari neka vrsta zadužnice (engl. promissory note). Zlato je, nadalje, samo po sebi, u materijalnom smislu, upravo utjelovljenje vrijednosti koju predstavlja: supstanca zlata sama po sebi posjeduje vrijednost, nije potrebno nikakvo obećanje.”

Kao što politički autoritet različito vrednuje različite zlatnike, tako se i različite fiducijarne valute različito vrednuju. Drahma se smatra manje fiducijarnom i više stvarnom od virtualnijeg eura koji je manje pravi novac. Britanski zlatnici ljude su locirali u geopolitičkim stvarnostima carstva, euro ljudi vide kao deteritorijaliziranu valutu. Zlatnici su povezani s blagostanjem i štednjom, euro je povezan s trošenjem, posuđivanjem i zaduživanjem. Euro je samo valuta koja stvara novac, a namijenjena je onima koji se bave samo stvaranjem novca iz novca…Drahma je imala neku vrijednost, ali euro nema nikakvu…U tom novcu nema ničega stvarnoga. Otkada je došao euro, novac je postao kao novac za igru; nigdje nema pravoga novca, sve je na dug.

Prijelaz od britanskog zlatnika preko drahme do eura predstavlja ekonomske i političke mijene:

“To ujedno označava i pomak od materijalne prema virtualnoj vrijednosti: od vrijednosti koja se može mjeriti i nekako postaviti u odnos s onim što ljudi znaju o materijalnom i moralnom svijetu, prema vrijednosti koja nije povezana s ničim opipljivim, koja je uspostavljena pomalo tajnovitim putem…Svijet veza uspostavljenih posjedovanjem, čuvanjem, trgovanjem, usporedbom i povremenim poklanjanjem zlatnika (sovereigns) (posebno pri sklapanju braka) pokleknuo je pred svijetom pozajmica i kredita te tajnovitim načinima na koje je vrijednost nastala i nestala…”

Govoreći o stoljetnoj tradiciji korištenja zlata za osiguravanje sigurnosti novca, autorica Green zaključuje:

“Zlato je kroz povijest bilo uključeno u razvoj međugraničnih novčanih standarda. Ono je stoljećima bilo određeno kao transnacionalni oblik novca, koji se nije trebao razmjenjivati i kojemu nije bio potreban tečaj. Zanimljivo je da se antropologija, osim što je proučavala predmete poput školjki i neke druge koji su imali funkciju novca, rijetko bavila novcem koji je upravo namijenjen putovanju preko granica.” (Green, 2011. )