BITKA ZA MOSTOBRAN

Za razliku od uobičajene prakse, nije bilo pripremnog bombardiranja, jer su se Saveznici nadali postići taktičko iznenađenje. Na zamračenim brodovima obavljale su se posljednje pripreme u najvećoj mogućoj tišini. Atmosfera je bila užarena, a ljudstvo prožeto strahom, nadom, sumnjom, odlučnošću – uzbuđenjem. Jedan časnik sa matičnog broda za hidroavione, USS „Biscayne“, zapisao je: „Kolega koji je stajao pored mene tako je teško disao da nisam čuo spuštanje sidra, a tada sam shvatio kako pored mene nema nikoga.“[1].

To su mentalno stanje padobranci već davno ostavili za sobom. U bitku su stupili malo iza ponoći, u prvim satima 10. srpnja, te su do zore morali osvojiti most Ponte Grande preko rijeke Anape, južno od Sirakuze, odnosno povišeno zemljište, sjeverno od Zaljeva Gela. Prvi je zadatak dobila britanska 1. zračnodesantna divizija, preciznije, njezina 1. brigada jedriličarskog pješaštva, a drugi, američka 82. zračno-desantna divizija, odredivši za taj posao 505. padobransku pješačku pukovniju, ojačanu bataljunom iz 504. padobranske pješ. pukovnije, padobranskom bojnom poljske artiljerije i četom iz 307. zračno-desantnog inženjerskog bataljuna. To su na papiru bile dovoljne snage za povjerene im zadatke, no na terenu su stvari izgledale znatno drukčije. Većina pilota padobranskih transportera i tegljača jedrilica bila je nedostatno uvježbana za ovakve operacije, pa su ih olujni vjetar, protuzračna vatra i komplicirani planovi leta u potpunosti zbunili. Zbog neiskustva zračno-desantnih planera u tom stadiju rata, formacije zrakoplova s padobrancima i jedrilicama kretale su se koridorima iznad flota, upozorenih da ne otvaraju vatru. Neki neobaviješteni, ili previše nervozni mitraljesci učinili su upravo to. Kako to biva, čim je jedan počeo pucati, svi su se pridružili. Neočekivana „prijateljska“ protuzračna vatra uzrokovala je dezintegraciju formacija, prerano otpuštanje mnogih jedrilica iznad mora i utapanja vojnika, odnosno izbacivanje padobranaca posvuda pri prevelikoj brzini i na malim visinama, što je u nekim slučajevima uzrokovalo teže ozljede. Izbjegavajući intenzivnu protuzračnu paljbu, mnogi su piloti skrenuli s propisanog kursa, a to se pokazalo kobnim za postizanje koncentracije snaga.

Britanska zračno-desantna operacija bila je kompletni fijasko! Od 147 jedrilica, samo ih je 12 sletjelo na metu, 69 ih je završilo u moru uzrokujući utapanje 252 vojnika i nesudjelovanje u borbi njih mnogo više, dok su ostale bile raštrkane na širokom području jugoistočnog dijela Sicilije i u nemogućnosti brzo dospjeti na zadane im ciljeve. Bez obzira na mali broj vojnika prizemljenih kod Ponte Grande, oko dva i pol kilometra jugozapadno od Sirakuze, britanski su jedriličari krenuli u napad, iznenadili, brzo savladali i rastjerati talijanske stražare, a potom uklonili eksplozivna punjenja s mosta i uspostavili obrambene položaje. Njih dvadeset i osam, no kroz nekoliko desetaka minuta još je padobranaca pronašlo put do mosta, te je broj branitelja narastao na 87 ljudi. Istovremeno, 150 padobranaca uspješno je napalo radio-postaju na rtu Murro di Porco, no nedovoljno brzo za sprečavanje odašiljanja upozorenja o zračnom desantu. Jedna od osoba koja je čula ovu transmisiju bio je i zapovjednik talijanskog XVI. korpusa, koji je odmah naredio četirima borbenim grupama smještenima u blizini izvođenje kontranapada na most. Zahvaljujući mnogim raštrkanim padobrancima koji su se uključili u bitku sabotažama, telefonske veze bile su temeljito demolirane, pa ni jedna od tih jedinica nije zaprimila naređenje!

Američki padobranci iskusili su iste probleme kao i njihovi britanski kolege. Vjetar, „prijateljska“ protuzračna vatra i neiskustvo pilota, kumovali su raspadu zračnih konvoja i rasipanju padobranaca preko ogromne površine terena – dvadesetak američkih aviona istreslo je svoje tovare padobranaca čak 80km istočno od cilja, duboko u britansku zonu napada! Zahvaljujući transportnom fijasku i u letu pretrpljenim gubicima, relativno malo padobranaca našlo se na točnim odredištima – raskršćima i povišenom terenu desetak kilometara sjeverno i sjeveroistočno od Zaljeva Gela. Američki padobranci izbačeni daleko od zona slijetanja nisu dopustili da ih kriva lokacija smeta. Znali su ono bitno – na Siciliji su i svi uokolo su neprijatelji. Sabotirali su kritičnu infrastrukturu, postavljali zasjede i napadali neprijateljeve kurire, časnike u izviđanju, poneki usamljeni kamion, ili manju grupu pješaštva na putu. Ti su raštrkani pojedinci i grupice zorno pokazali isplativost iznimno agresivne i zahtjevne obuke koju su prošli, a zbunjeni neprijatelj je značajno precjenjivao njihov broj[2]. Potpukovnik Arthur „Hardnose“ Gorham je s manjom skupinom vojnika iz svog 1. bataljuna 505. padobranske pješačke pukovnije osigurao jedan od glavnih ciljeva padobranskog napada – križanje putova iz Vittorie i Caltagironea, u brdima Piano Lupo. Tamo je razvio obranu u nedavno napuštenim talijanskim bunkerima i nadao se što skorijem dolasku američkih kopnenih snaga.

Britanska su se iskrcavanja suočila sa slabim i raštrkanim, pa čak i nikakvim otporom. Osma armija je brzo proširila desantnu osnovicu i počela napredovati u zaleđe. Sredinom jutra, Montgomery je primio obavijest da se operacije u zonama obaju korpusa odvijaju vrlo dobro. Bio je toliko sretan da je na trenutak zaboravio zavadu s Tedderom i Cunninghamom; prvom je uputio poruku kako iznimno cijeni uspjehe zračnih snaga [koje su gospodarile nebom iznad postrojba 8. armije], a drugog je potražio u malteškom stožeru, da bi mu osobno čestitao na mornaričkoj izvedbi, koju je smatrao prvoklasnom. Trenutačno, jedna od važnijih zadaća za uspješan napredak kampanje, bila je brzo nastupanje britanske 5. divizije prema mostu Ponte Grande, no kako je s brojem dodijeljenih joj jurišnih brodica ta jedinica mogla na obalu prebaciti prebaciti svega 700 vojnika i izvjesnu količinu opreme na sat, potrajalo je skoro punih dvanaest sati prije negoli je bila spremna pokrenuti punokrvni udar prema sjeveru. U međuvremenu, Talijani su počeli reagirati. Kako je Ponte Grande spadao u zonu lučke obrane Sirakuze, njezino je zapovjedništvo bilo zaduženo odvojiti trupe za uništenje Britanaca na mostu, no u Talijana su se stvari razvijale sporo i teško, uvelike zahvaljujući ranoj pogibiji zapovjednika luke. Ipak, s vremenom su iz Sirakuze upućene u napad na Ponte Grande dvije satnije mornaričkog pješaštva podržane artiljerijom, da bi im u pomoć pristigla još dva bataljuna pješadije iz divizije „Napoli“. Malobrojni branitelji satima su izdržavali intenzivnu artiljerijsku i strojničku paljbu, a usput odbijali opetovane pješačke napade nanoseći neprijatelju neproporcionalno velike gubitke, no uzimajući u obzir brojeve, nisu imali šanse održati se bez skore pomoći. Višestruko nadmoćne talijanske snage su oko 15:30h napokon nanovo zauzele most i zarobile trinaest branitelja, dok ih je nekolicina uspjela pobjeći, ali uspjeh im je bio kratkotrajan. Samo 45 minuta kasnije, s juga je naišao bataljun britanske 5. divizije, iznenadio Talijane zaposlene postavljanjem novih eksplozivnih punjenja i vrlo brzo opet osvojio most. Čak su i trinaestorica zarobljenih branitelja bila oslobođena kad je grupa padobranaca napala i savladala stražare koji su ih vodili u pozadinu. Sirakuza je pala kasnije istoga dana i Britanci su nastavili razvijati operacije prema Augusti. Izgledalo je kao da su veterani slavne 8. armije nezaustavljivi.

Američka 7. armija se pri iskrcavanju na svim svojim odsjecima, također, suočila sa sporadičnim i neefektivnim otporom, tako da je veće probleme stvorila konfuzija zbog iskrcavanja nekih jedinica na pogrešne sektore i prometna gužva na invazijskim plažama – obilježja svake amfibijske operacije. Uvodne operacije Pattonove armije odvijale su se povoljno, no s dnevnim je svjetlom počela rasti nervoza zbog očekivanih neprijateljskih protunapada, koje valja odlučno odbiti.

Osovinski komandanti prvo su upozorenje dobili 9. srpnja popodne, kad je njemački izviđački avion uočio nekoliko velikih konvoja s teškom zračnom pratnjom. U deset navečer Guzzoni je uzbunio sve snage na Siciliji. Na svojoj večernjoj konferenciji, Hitler je, primivši obavijest o savezničkim pokretima, naredio stavljanje u pripravnost 1. padobranske divizije u Avignonu. Bilo je to sve što je u tom trenutku mogao učiniti. General Conrath je, po saznanju o predstojećoj invaziji, okupio svoje oficire i naglasio nužnost brzog, odlučnog i bezobzirnog kontranapada kojim će neprijatelja baciti u more. To se poklapalo s Guzzonijevim zamislima. Talijanski general je smatrao reagiranje na sva iskrcavanja gubitkom energije i vremena, pa je odlučio svoje rezerve baciti na najkritičniju točku. Vjerujući kako su divizija „Napoli“ i borbena grupa „Schmalz“ dovoljno snažne za sprečavanje britanskog prodora u ravnicu Catanije, odlučio je baciti diviziju HG podržanu talijanskim mobilnim grupama protiv iskrcavanja u Zaljevu Gela. Iako je saveznički pomorski odred izveo diverziju na zapadu Sicilije i stvorio zabrinutost u stožeru 6. armije, Guzzoni je bio nepokolebljivog uvjerenja da će se iskrcavanja odigrati samo na jugu i jugoistoku otoka, pa je zato 15. oklopno-grenadirskoj diviziji odmah naredio povratak na istok, tek što je završila s razmještanjem na nove položaje.

Conrath je ostao bez kontakta sa 6. armijom, odnosno XVI. korpusom kojem je bio podređen, i razradio je plan kontranapada na mostobran ne znajući da se postrojbe divizije „Livorno“ spremaju učiniti isto, te su osovinski potezi bili, srećom za Amerikance, potpuno neusklađeni. Divizija „Hermann Göring“ je za tu zadaću bila podijeljena u dvije Kampfgruppe, svaka snage ojačane pukovnije. Jedna od borbenih grupa, ona zapadna, bila je pretežno tenkovska, a druga, istočna, pretežno infanterijska. Obje su grupe morale krenuti u 04:00h, kako bi se prije 09:00h spojile i započele napad dovoljno rano da izbjegnu sunce u oči. I Nijemci, i Saveznici smatrali su „Hermann Göring“ elitnom postrojbom, no bio je to kredit bez pravog pokrića. Originalna oklopna divizija HG, sa ljudstvom koje je spadalo u kremu Wehrmachta, izgubljena je u Tunisu. Nova divizija je bila sastavljena od vrlo malog nukleusa veterana, dopunjenog regrutima i viškom zemaljskog zrakoplovnog osoblja. Vojnicima i mnogim oficirima, nedostajalo je obuke i najvećma su bili bez ikakvog borbenog iskustva, pa se može zaključiti da je pridjev „elita“ bio nespojiv s ovom jedinicom, barem u početku bitke. Do kraja kampanje HG je postala iskusna i pouzdana veteranska postrojba, ali će do tad još puno olova proletjeti nebom…

Njemačke jedinice krenule su u četiri izjutra, no neiskusni časnici su loše planirali marš, koji se na sporednim putovima uskoro pretvorio u noćnu moru. Bilo im je u potpunosti nepoznato da je i XVI. korpus zapovjedio Pokretnoj grupi E napad na američki mostobran, te da je talijanski zapovjednik, također, podijelio svoje snage na dva dijela. Iako su djelomično koristili iste putove kao i Nijemci, Talijani su se kretali puno brže i u 09:00h je zapadni element talijanske grupacije bio spreman započeti s napadom na Gelu, dok su se kolone HG divizije još uvijek otpetljavale znatno sjevernije. Taj je napad bio odbijen paljbom s brodova i hrabrošću američkih Rangera koji su držali Gelu. Čitav bataljun pješadije bio je sasječen na komadiće – Talijani su na bojište stupili u skoro pa paradnoj formaciji i platili visoku cijenu za taktiku iz 19. stoljeća. Tenkovi su se probili kroz baražu i uspjeli probiti u grad, no bez pješačke podrške uskoro su postali žrtve ratobornih i dobro naoružanih Amerikanaca, koji nisu pokazivali nimalo milosti, ni želje za uzimanjem zarobljenika. Dvadesetak minuta kasnije i desni je krak Pokretne grupe E došao pod vatru brodova i američkih padobranaca na raskršću u brdima Piano Lupo, pa su se i na toj tetivi Talijani povukli u neredu.

Oko 14:00h, pet sati kasnije od planiranog, jedinice divizije HG napokon su bile u poziciji za napad. Zapadna borbena grupa imala je udariti direktno sa sjevera na američke padobrance ukopane u Piano Lupo, dok je istočna morala pregaziti rijeku Acate i napasti već angažirane branitelje s boka. Kao i u talijanskom slučaju, napadači su brzo bili otpravljeni paljbom brodskih topova na zapadu, odnosno žestokom streljačkom vatrom padobranaca na istoku. Nijemci su bili u takvom rasulu, da čak ni sam Conrath nije uspio srediti i pregrupirati jedinice za novu navalu. General von Senger und Etterlin je bio osupnut takvim ponašanjem njemačkih vojnika i predložio je Conrathu razrješenje dužnosti komandanata borbenih grupa. Inače bi takav prijedlog armijskog časnika zrakoplovnom potencijalno mogao izazvati sukob pripadnika odnosnih služba, no Conrathu je ionako već bilo dovoljno neugodno zbog katastrofalnog nastupa njegove divizije i nije mu trebao ičiji poticaj kako bi se kaznenim mjerama oborio na odgovorne. Oba zapovjednika borbenih grupa bila su smijenjena i kasnije poslana na vojni sud. Tako je neslavno propao prvi osovinski protunapad na mostobran. Glavni uzrok propasti napada je prvenstveno raspad komunikacija, komande i kontrole na svim razinama, što je kompletno onemogućilo koordinaciju borbenih grupa divizije HG i Pokretne grupe E. One čak nisu ni znale da su istovremeno poslane u borbu u istoj prostoriji, na čemu Amerikanci mogu biti zahvalni, jer je mostobran još uvijek bio plitak i krhak.

Patton je bio siguran da će idući dan donijeti novi neprijateljski napad. Kako bi se što bolje pripremio za nj, naredio je iskrcavanje plutajuće rezerve 1. pješačke divizije, koje se sastojalo od njezine 18. pukovnije i dijela snaga 2. oklopne divizije. Do jutra su se iskrcala sva četiri bataljuna pješaštva, no s tenkovima i artiljerijom išlo je teže, zbog sprudova u moru i mina pronađenih na za njih određenim obalama. Daljnja su iskrcavanja teške opreme bila prebačena na druge odsjeke, ali je kombinacija plime, nedostatnog broja izlaza s plaža i neprijateljskog uznemiravanja stvorila ozbiljne probleme i enervantne zastoje u prebacivanju pojačanja na liniju fronte. General-bojnik Terry de la Mesa Allen nije imao namjeru sa svojom 1. divizijom mirno čekati novu neprijateljsku navalu, pa je u ponoć napao dvjema pukovnijama prema glavnom divizijskom cilju – aerodromu Ponte Olivo. Do zore je stigao na otprilike pol puta, gdje su se njegove postrojbe ukopale.

Za novi je napad Conrath svoje snage podijelio u tri skupine; zapadna, tenkovska grupa bila je razdvojena – jedan je tenkovski bataljun morao napasti preko Ponte Oliva prema Geli u suradnji s Talijanima na svojem desnom krilu; a zatim skrenuti na ravnicu Gele, gdje će se spojiti s drugim, koji će pregaziti Amerikance na raskršću Piano Lupo; dok će im se istočna, pješadijska grupa pridružiti nakon prelaska r. Acate i osvajanja grebena Biazza; da bi, konačno, udruženim snagama savili američko krilo i pregazili mostobran od istoka ka zapadu. Istovremeno, sa suprotne će strane mostobrana udariti divizija „Livorno“ i tako potpuno dotući neprijatelja.

Napad je započeo u 06:15h, uz artiljerijsku vatru i napade avijacije na plaže i brodovlje pred obalom. Američke zračne snage su zakazale i u potpunosti podbacile u zadatku zaštite i podrške. Prethodnog je dana neposredna zračna potpora bila zatražena šest puta, a nije se materijalizirala ni jednom, dok je 11. srpnja 1. pješačka divizija tražila zračne udare u pet navrata, a izveden je samo jedan kasno popodne. I lovačka zaštita je bila nedostatna tijekom ta prva dva, najkritičnija dana. Njemački zračni napadi počeli su u 04:24h 10. srpnja i odvijali su se gotovo kontinuirano i velikim intenzitetom tijekom idućih 48 sati. Deseti srpnja u 19:30h je 1. divizija izvijestila da je puna dva sata bila pod neometanim napadom obrušavajućih bombardera. Čitavog 11. srpnja njemački su naleti stizali jedan za drugim u grupama od, najmanje, šesnaest aviona i stvarali kaos.

Nijemci i Talijani koji su nastupali od Ponte Oliva postigli su uspjeh odbacivši neke od Allenovih bataljuna na jug, a zatim se razdvojili. Njemački tenkovi su izbili u ravnicu Gele i nastupali prema Piano Lupo sa istoka, a Talijani su pregazili američku liniju obrane sjeverno od grada i uskoro doprli do predgrađa Gele, gdje su ih čekali Rangeri. Nakon dvosatne borbe, talijanski napad se slomio i bio odbačen uz teške gubitke. U tome je važnu ulogu odigrala laka krstarica USS „Savannah“, posijavši 500 granata iz petnaest-centimetarskih topova među nastupajuće Talijane. Nakon tog okršaja, divizija „Livorno“ je prestala postojati kao organizirana postrojba.

Piano Lupo je ponovno postao bojište, točnije, pozicija Abbio Priolo oko 1000m sjeverno, koju su Gorhamovi padobranci zauzeli tijekom noćnih sati. Prvi njemački nalet bio je odbijen uz pomoć paljbe bataljuna poljske artiljerije, ali sad je na ovom najvažnijem sektoru bio i sam Conrath, odlučan ispraviti jučerašnje greške i pregaziti Amerikance. Nijemci su se brzo pregrupirali, obnovili navalu i potjerali Amerikance na stari položaj u Piano Lupo. Padobranci su pokušali zadržati raskršće, no manjak protuoklopnih sredstava i nedostatak ljudi, natjerali su preživjele dublje u brda, sa kojih su mogli promatrati spajanje dvaju njemačkih tenkovskih odreda. Do podneva je američka situacija postala kritična: liniju 1. divizije njemački su tenkovi probili na nekoliko mjesta u zoni obrane 16. pješačke pukovnije, koja je izgubila čitav bataljun. Protunapad se primicao sve bliže rubu invazijske plaže, no brodska artiljerija nije smjela intervenirati, jer su se Nijemci našli u bliskoj borbi s američkim trupama. Preživjeli iz 16. pukovnije ukopali su se na pješčanim dinama, podržani s nekoliko preostalih težih oružja, četom protutenkovskih topova i bataljunom poljske artiljerije, te četiri tenka Sherman koje su napokon uspjeli iskrcati. Pozamašna indirektna vatra obavila je nadiruće Panzere i prikrila prisutnost oružja za direktnu paljbu, te su Shermani i protutenkovski topovi ubrzo uništili deset Panzera III i IV. Njemački komandant odlučio se malo povući, prestrojiti i obnoviti napad, no čim su se odmaknuli od Amerikanaca, bili su obasuti pažnjom krstarice USS „Boise“. Zasuti velikim kalibrom, Nijemci su napustili bojno polje, da se više ne vrate.

Istočna grupa HG je pregazila rijeku Acate i započela pritisak na padobrance duž grebena Biazza, no nije poduzimala odlučnu akciju kojom bi, nesumnjivo, izbrisala malobrojne neprijatelje. Ta je grupacija dobila novo naređenje da zauzme obrambeni postav i drži lijevo krilo čvrsto usidrenim, dok desno izvodi napad. Nijemci su pribjegli aktivnoj obrani, teško zasipajući tenkovskom i streljačkom vatrom Amerikance. Pri tome su se tenkovi nastojali držati izvan dometa američkih bazuka. Među padobrancima na grebenu nalazio se i zapovjednik divizije, general-bojnik James „Jumpin’ Jim“ Gavin, jedan od najmlađih i najsposobnijih američkih generala u II. svjetskom ratu. Gavin je shvatio da im odstupanje ni u kojem scenariju nije opcija, jer su, ispalo je, njegovi banditi bili jedino što je stajalo između Nijemaca i otvorenog lijevog krila 45. divizije, odnosno tanko branjenog desnog krila 1. divizije. Njima nasuprot, nalazilo se više od 700 pješaka iz 1. oklopno-grenadirske pukovnije; bataljun jurišne artiljerije i četa Tigera. Da su Nijemci imali zadaću odlučno napadati, pitanje je bi li se padobranci sa skromnim protutenkovskim potencijalom mogli oduprijeti Tigerima i pješaštvu. I sam general Gavin se uspio prikrasti Tigeru na oko tri i pol metra, ispaliti projektil iz bazuke i promatrati kako se ovaj odbija od debelog oklopa. Predvečer je, napokon, stiglo i nekoliko Shermana. Uz njihovu potporu Gavin je izvršio protunapad i rastjerao neprijatelje zarobivši dvanaest 120mm minobacača i jedan netaknuti Tiger, čiju su posadu uhvatili i poubijali izvan tenka. Do tad je osovinski protunapad bio u potpunosti opozvan. Bilo je 16:00h kad je Conrath naredio opće odstupanje. Mostobran je bio čvrsto u savezničkim rukama[3].

KAMPANJA BEZ VOZNOG REDA

Dvanaesti srpnja je general von Senger und Etterlin naredio Conrathu da izvuče HG iz kontakta s Amerikancima, povuče se prema sjeveru i istoku, stupi u kontakt s nadolazećim postrojbama 15. oklopno-grenadirske divizije na zapadnom boku i podrži beznadno nadjačanu diviziju „Napoli“ i borbenu grupu „Schmalz“ na istočnom krilu, koje su pokušavale usporiti neprijateljski prodor prema Cataniji i kupiti dovoljno vremena za uspostavu linije „Etna“. Na istočnoj obali stvari su se dodatno zakomplicirale padom Auguste, 11. srpnja, luke s obranom dovoljno jakom za višednevnu borbu! Kako se kasnije ispostavilo, talijanski zapovjednik garnizona, admiral Leonardi, je višoj komandi poslao lažnu poruku o moćnoj britanskoj pomorskoj invaziji Auguste, potom je naredio uništavanje oružja i opreme, da bi, konačno, otišao u zarobljeništvo praćen najvećim dijelom 206. obalske divizije. Iako nevoljko, njemačka su pojačanja počela stizati na otok; 12. srpnja predvečer 3. padobranska pukovnija iz 1. padobranske divizije desantirala je u blizinu grupe „Schmalz“. Ova se inicijalno sastojala od pješačkog bataljuna i dvije artiljerijske bitnice iz HG divizije, te 115. oklopno-grenadirske pukovnije iz 15. okl.-gren. divizije. Uz padobrance i dva bataljuna pješaštva pristigla iste večeri, pukovnik Schmalz je zaključio kako napokon ima dovoljno snaga za sprečavanje britanskog prodora, dok se na desnom krilu ne poveže s HG, što se, kako su se Conrath i Schmalz usuglasili, imalo dogoditi 15. srpnja.

Na bojištu 8 armije, Monty je tjerao svoje korpuse naprijed što je brže moguće, znajući da slabi otpor neće dugo potrajati i pokušavajući se domoći ravnice Catanije prije nego što se ta promjena dogodi. Najveći problem britanske armade u prvim danima bitke bio je nedostatak vozila, predviđenih za kasnije transporte zbog ograničenog teretnog prostora jurišnih plovila i nužnosti zadovoljavanja bojnih prioriteta u vidu streljiva, medicinskih potrepština i slične robe. Osim toga, očekivao se, ipak, nekakav otpor na plažama i u njihovom neposrednom zaleđu, a ne izrazito brzo i lako osvajanje početnih ciljeva i daljnje napredovanje. Zbog tih su razloga mnoge britanske jedinice bile prisiljene marširati znatne udaljenosti na vrućini sicilijanskog ljeta. Misleći da još uvijek ima vremena za maksimalno iskorištavanje slabe obrane, Montgomery je odlučio napadati na dvije osi: XIII. korpusom od Auguste prema Cataniji i dalje na sjever; a XXX. korpusom na sjeverozapad prema Caltagironeu, otkuda će skrenuti na sjever tetivom Enna-Leonforte i tako otvoriti dvostruki obuhvat svih osovinskih snaga u jugoistočnom dijelu Sicilije. Predvidio je i novi zadatak za američku 7. armiju koja će štititi lijevo krilo 8. armije od bilo kakvog upletanja neprijateljskih postrojba iz zapadnog dijela otoka. Time je sveo Amerikance na puke promatrače još jedne Montyjeve pobjede, s čime se, pokazat će se, oni nikako nisu slagali.

Trideseti korpus je za svoju novu zadaću trebao prometnicu Vizzini-Caltagirone, dodijeljenu američkoj 45. pješačkoj diviziji. Čitava američki raspored imao se zbog toga pomjeriti na zapad, no to je za jedinice 45. divizije značilo povratak na mostobran i tek zatim promjenu osi nastupanja, što je bilo uvjetovano prometnom infrastrukturom tog dijela bojišta. Montgomery je od Alexandera zatražio ovu promjenu 13. srpnja uvečer, propustivši spomenuti kako tek treba osvojiti Vizzini, što nije bio jednostavan zadatak, prije negoli nastavi udar prema Caltagironeu. Alexander mu je odgovorio 14. srpnja u 02:30h da je već naredio tu izmjenu jučer (13. VII.), u 20:00h. Bio je to, po savezničku stvar, izuzetno nepovoljan razvoj događaja, jer je 7. armija već ostvarila značajan napredak i bila u puno boljoj poziciji za napad prema Enni i Leonforteu, nego Britanci. Montgomery toga nije bio svjestan, no Alexander jest – tog je dana obišao Amerikance i bio podrobno upućen u stanje stvari na njihovom odsjeku fronte. Dok je general-bojnik Middleton, zapovjednik 45. divizije, imao već spremne jedinice za napad na Vizzini i Caltagirone, britanska 51. divizija, rasuta preko širokog područja i marševima iscrpljenog ljudstva, tek se trebala prikupiti i pripremiti za napad. A Vizzini je bio posebno nezgodan – na nadmorskoj visini od oko 650m, gradić se smjestio u bazi grebena nalik nožu, točno na križanju triju važnih putova, a branili su ga izviđački element divizije HG i svježi njemački pješački bataljun, upravo prebačen s kopna. Nijemci su se odupirali dva dana, prije nego što su zaključili da im je bilo dosta i povukli se, pa XXX. korpus nije bio u poziciji za napad na Caltagirone prije 15. srpnja ujutro.

General Bradley tražio je od Pattona neka mu barem ostavi cestu za prebacivanje 45. divizije na lijevi bok 1. divizije, kako ne bi morao raditi obilazak preko invazijskih plaža, no ovaj je bio nemoćan. Bradley je nastavio dokazivati komandantu kako je njegov korpus izvrsno postavljen za duboki ispad na sjever i zauzimanje Vizzinija i Caltagironea, te u konačnici Enne – najvažnije raskrsnice u tom dijelu otoka, no uzalud, jer Patton nije imao namjeru odbiti Alexanderovu zapovijed, ili se prepirati s nadređenim. Bradley je, vidno razočaran, izvršio naređenje koje je smatrao krajnje pogrešnim. Sa spornom cestom pod američkom nadležnošću, velika je vjerojatnost kako bi Enna bila osvojena prije 16. srpnja i time bilo blokirano povlačenje 15. oklopno-grenadirske divizije prema Etni. Amerikanac Patton nije razumio britanski način rada, prema kojem je podređenom dozvoljeno kritizirati zapovijed i nuditi alternativu, a osim toga, bio je pod dojmom da ga Eisenhower drži odgovornim za tragičnu zračno-desantnu epizodu, pa nije želio još više antagonizirati glavnog zapovjednika. Eisenhower se, pak, odbio upetljati u Alexanderov posao, kad mu je štapsko osoblje skrenulo pažnju na komplikacije s cestom Vizzini-Caltagirone. General Lucas je primijetio kako na svako kritiziranje Britanaca, Ike reagira kao da govore o njegovoj supruzi[4]. Za čitavu zavrzlamu oko ceste, zbog koje su Saveznici izgubili najbolju priliku za brzo okončanje kampanje uništenjem svih neprijateljskih snaga na Siciliji, kriv je Alexander, a ne Monty koji je svojim utjecajem na Alexa – krajnje bezobrazno i neprimjereno, ali s najboljom namjerom – pokušao ispuniti vakuum vodstva s više instance. Nije kriv ni Patton zbog krotkosti prema nadređenome, bez obzira koji joj bio uzrok. Njihov primarni posao nije bio smišljati strategiju na razini grupe armija, odnosno propitivati ispravnost njezinih naređenja, već voditi operacije svojih armija[5].

Izuzev u centru svoga rasporeda, području talijansko-njemačkih kontranapada 10. i 11. srpnja, Amerikanci su ostvarili značajan napredak i do 14. srpnja zauzeli su sve ciljeve inicijalne faze ofenzive. Za aerodrome su se vodile oštre borbe, pogotovo za onaj u blizini Biscarija, koji je postao poprište jednog od poznatijih američkih ratnih zločina. Vojnici 45. divizije su nakon bitke za aerodrom poubijali 73 zarobljenika (71 Talijana i 2 Nijemca), u dva odvojena incidenta. Patton je pokušao stvar zataškati, no Bradley je naredio pokretanje istrage koja je satnika J. T. Comptona (satnija C/180 pješačka pukovnija). i stožernog narednika H. T. Westa (satnija A/180. p. p.) dovela pred vojni sud. Compton je oslobođen – iako je u reviziji slučaja zaključeno da je oslobađajuća presuda neutemeljena – i prebačen u drugu jedinicu unutar 45. divizije. Poginuo je 8. studenog 1943. u Italiji. West je osuđen na doživotnu kaznu zatvora, da bi nakon godine dana bio vraćen u službu kao obični vojnik. Zanimljivo je da okrivljujuća presuda za Westa nije automatski značila nečasni otpust i gubitak svih materijalnih prava, što je u takvim slučajevima uobičajena praksa.

Američka 45. divizija se, prije kontroverzne naredbe o predaji ceste Vizzini-Caltagirone[6], povezala na desnom krilu s Britancima, dok je 3. pješačka divizija general-bojnika Luciana Truscotta proširila mostobran na zapad i sjever, te 12. srpnja bila u prilici udariti na Agrigento, ili Caltanisseto. Amerikanci su još jednom pokazali i dokazali kako više nisu ona vojska iz Tunisa – izdržali su neprijateljske protunapade istovremeno napredujući u unutrašnjost, stvorili uvjete za brzo presijecanje otoka po osovini sjever-jug, odnosno za navalu na Messinu. Jedino što ih je zadržavalo, bila je Alexanderova fiksna ideja da su Amerikanci bojno inferiorni Britancima i nesposobni za bilo što osim obrane Montyjevog lijevog krila. Takav bi tretman, možda, prošao kod nekog poslušnijeg i manje impulzivnog komandanta, no Pattonu je bilo dosta Alexa, Montyja i Britanaca općenito. Odlučio im je uzvratiti udarac…

PATTONOV JURIŠ NA NASLOVNICE

Iako je tretirao Amerikance kao nesposobne, Alexander je, ipak, dopustio Pattonu ispad na zapad do Agrigenta, ali samo pod uvjetom da se ne upetlja u veliku bitku. Zapovjednik 7. armije izložio je problem generalu Truscottu, a ovaj je, shvativši o čemu je riječ, predložio slanje borbene izvidnice, na vlastitu inicijativu, što će Pattonu osigurati alibi kod 15. grupe armija. Truscottova „izvidnica“ je obavila sjajan posao; do 16. srpnja popodne 3. divizija je držala Agrigento, a Darbyjevi Rangeri su se ugnijezdili u obližnjoj luci Porto Empedocle. Oko 6.000 Talijana je zarobljeno zajedno s teškim naoružanjem i zalihama. Bio je to korak bliže Pattonovom pravom cilju – Palermu, prijestolnici Sicilije.

Kako bi ostvario naum, Amerikanac je odlučio 17. srpnja odletjeti u Tunis i uloviti Alexandera nespremnog, što mu je u potpunosti uspjelo. Vojnički kurtoazan, ali vrlo odlučan, Patton je suočio Alexandera sa svojim planom operacija, prema kojem je jedna grupacija 7. armije trebala napadati na sjever, ne bi li presjekla otok, a druga na zapad, prema Palermu. Alex je morao dopustiti Pattonovu shemu, jer je nekoliko dana ranije dopustio Montyjevu, ili je mogao Amerikance uposliti puno smislenije napadom prema Etni i savijanjem oba njemačka boka istovremeno, a zatim osvajanjem Messine, čime bi sve neprijateljske snage preostale na zapadnom dijelu otoka bile prisiljene na predaju. Nažalost, Alexander je odobrio Pattonov plan i time još jedanput odbio preuzeti kontrolu nad bitkom. Dobivši zeleno svjetlo, 7. armija aktivira Privremeni korpus koji će izvesti pohod na zapad zakazan za 19. srpnja ujutro. Uslijedilo je nevjerojatno brzo napredovanje preko izuzetno teškog terena u kojem se najviše iskazala 3. divizija, svikla na ubitačni tempo marširanja[7], prelazeći i po više od četrdeset kilometara dnevno! Napad 7. armije ka zapadu nije nailazio na spomena vrijedan otpor, a ono malo talijanskih snaga što se usudilo suprotstaviti, bilo je brzo pregaženo. Amerikanci su ušli u Palermo već 22. srpnja popodne. U toj su operaciji izbacili iz stroja oko 50.000 talijanskih vojnika, od kojih je 44.000 bilo sretno postati ratnim zarobljenicima. Veliki Pattonov uspjeh se, zamalo, nije dogodio, jer je Alex promijenio mišljenje u posljednji tren i poslao stožeru 7. armije poruku kako se navala na Palermo smije poduzeti tek nakon što II. korpus izbije na sjevernu obalu i tako u potpunosti zaštiti lijevi bok 8. armije, dok ova izvodi dvostruki obuhvat njemačkih snaga južno od masiva Etne. Načelnik štaba 7. armije, brigadir Hobart „Hap“ Gay, odlučio je izmjenu naređenja prikriti od zapovjednika i naredio je da se zatraži ponavljanje poruke zbog slabe kvalitete prijama. Službeno, 7. armija nije imala pojma o Alexanderovoj izmjeni uvjeta za navalu na Palermo, a kad je za nju saznala – bilo je već prekasno za ikakve izmjene. Patton je za Gayjov manevar saznao nekoliko dana kasnije i nije prigovorio.

General Bradley bio je jedan od rijetkih Amerikanaca nezadovoljnih zbog ekskurzije u Palermo, u kojoj nije vidio ikakvog doprinosa što bržem i uspješnijem svršetku kampanje. Nadao se da će Patton tražiti aktivniju ulogu za američku armiju na stvarno bitnom pravcu, prema Messini, a ne odobrenje za marketinšku kampanju na zapadu otoka. Ispunivši dobivena naređenja, Bradley je II. korpusom izbio na sjevernu obalu Sicilije kod Campofelicea, pedesetak kilometara istočno od Palerma. U idućoj je fazi trebalo preorijentirati os napredovanja američkih korpusa na istok, prema Messini, krunskom dragulju kampanje. Badleyjevoj ljutnji bila je ravna samo njemačka zbunjenost. Nakon američkog osvajanja Palerma, Kesselring je primijetio kako je „Patton upravo… …zauzeo nevažan teren“[8], pogrešno misleći da je u tom trenutku njegov cilj bio uništenje njemačke vojske.

OPERACIJA FUSTIAN

Dok se lijevi krak Montgomeryjevih kliješta patio oko Vizzinija, desni krak se spremao prodrijeti u ravnicu Catanije i potom munjevito napredovati na sjever. Samouvjereni komandant 8. armije očekivao je da će do večeri 14. srpnja osigurati aerodrom južno od grada, a samu Cataniju sutradan. Kako bi ubrzao pokret kopnenih snaga, Montgomery je odlučio upotrijebiti padobrance iz britanske 1. padobranske brigade u noći 13/14. srpnja, sa zadatkom osvajanja mosta Primosole preko rijeke Simeto, dok će se No. 3 Commando iskrcati na obalu u blizini Lentinija i osvojiti most Malati, preko rijeke Leonardo, smješten između linije fronte i mosta Primosole. Istovremeno sa amfibijskim i zračnim desantima, 50. divizija ojačana 4. oklopnom brigadom trebala se probiti pedesetak kilometara na sjever, do padobranaca, smjenjujući usput i komandose, te uz njihovu pomoć uspostaviti mostobran preko Simeta prije noći 14. srpnja. Budući su i njemački padobranci bili poslani kao pojačanje pukovniku Schmalzu, čija je borbena grupa branila taj dio bojišta, uskoro će doći do okršaja dvije vrste vragova – crvenih i zelenih[9] – u operaciji FUSTIAN, jednoj od najzanimljivijih epizoda bitke za Siciliju.

General-poručnik Richard Heidrich, zapovjednik njemačke 1. padobranske divizije, bio je 11. srpnja pozvan u Rim na konferenciju s Kesselringom od kojeg je doznao kako će njegova postrojba biti ubačenu u borbu na Siciliji. Treća padobranska pukovnija (FJR 3) pod zapovjedništvom potpukovnika Ludwiga Heilmanna bit će prva prebačena na uzavreli otok; slijedit će ju mitraljeski bataljun, signalna četa, protutenkovski bataljun, artiljerijski bataljun i naposljetku 1. i 4. padobranska pukovnija. Bilo je blizu ponoći kad je Heidrich nazvao Heilmanna i obavijestio ga da sutra ima poći osobno u izviđanje na Siciliju i obaviti sve pripreme za doskok padobranaca. Zapovjednik je završio razgovor uputivši potpukovnika neka se ponaša prema situaciji na terenu, jer ni viša komanda ne zna što se točno tamo zbiva. U pet sati idućeg jutra, Heilmann je s logističkim oficirom pukovnije i stožernim satnikom Stengenbergom bio na direktnom letu iz južne Francuske za Siciliju. Približivši se Cataniji, vidjeli su stupove dima i rojeve savezničkih aviona u napadu. Heilmann se kasnije prisjećao da se pilot ponašao poput pješadinca, leteći nisko i tražeći zaklon u podnožju brda. Britanski lovci Spitfire u patroli iznad aerodroma ga nisu uočili, kad je brzo i neprimjetno sletio, skriven dimom što se dizao iz pogođenih postrojenja. Logističar je otišao pripremiti transport do Lentinija, gdje su se padobranci trebali pridružiti grupi „Schmalz“, a potpukovnik i satnik su krenuli u potragu za odgovarajućom zonom slijetanja i napokon pronašli zadovoljavajuće mjesto svega 3.5km sjeverno od mosta Primosole. U 18:00h Nijemci su kao orijentir pilotima upalili velike vatre, a petnaest minuta kasnije 1.400 ljudi iz FJR 3 počelo je slijetati na Siciliju. Za razliku od savezničkog fijaska, njemački je desant bio udžbenički – piloti su toliko precizno spustili svoje padobrance, da je čitava postrojba bila prikupljena i spremna za borbu u manje od 45 minuta. Već oko 20:00h padobranci su se pridružili grupi „Schmalz“ na fronti. Borbeno raspoloženi Schmalz naputio je Heilmanna da pošalje svoj 2. bataljun na zapad, u Francofonte, kako bi začepio rupu između grupe „Schmalz“ i elemenata divizije HG u Vizziniju, dok je ostatak regimente morao postaviti na položaj između Carlentinija i mora. Idući su dan sletjeli mitraljeski i protutenkovski[10] bataljun, te signalna četa. Mitraljesci su zauzeli dobro skriveni položaj u plantaži naranča nedaleko od mosta Primosole, a signalisti su poslani čuvati Cataniju, jer je talijanski garnizon u međuvremenu dao petama vjetra.

Prvi vojnici No. 3 Commando stupili su na talijansko tlo u Zaljevu Agnone u 22:00h, 13. srpnja. Postrojba se pri jarkoj mjesečini neotkrivena iskrcala iza neprijateljskih linija i krenula na 8km dug marš prema Ponte dei Malati. Uskoro su počeli nalijetati na dijelove mitraljeskog bataljuna i napredovanje ka mostu pretvorilo se u seriju kratkih okršaja s njemačkim padobrancima, za čiju su prisutnost na bojištu komandosi tek sad doznali. Napokon su u tri izjutra došli do mosta, organizirali brzi napad i ubili, ili rastjerali talijansku posadu u nekoliko minuta. Ponte dei Malati bio je u britanskim rukama i sad je sve ovisilo o brzini napredovanja 50. divizije, odnosno o njemačkoj reakciji, a kako je bila riječ o vitalnoj arteriji između Schmalzovih trupa oko Lentinija i pozadine – ova je bila brza i krajnje neugodna. Pješaštvo potpomognuto obiljem minobacačke paljbe i tenkom Tiger, zauzelo je položaje oko mosta i zasipalo branitelje olovom. Nijemci su počeli stezati omču oko komandosa, pa je njihov zapovjednik, pukovnik Durnford-Slater, naredio napuštanje mosta i proboj prema jugu. U posljednji čas za Nijemce koji su opet mogli koristiti taj vitalni objekt za povlačenje prema sjeveru, s protivničkim tenkovima za petama. Bilo je 17:00 kad je prva postrojba 50. divizije stupila na Ponte dei Malati, koji bi neprijatelj zasigurno bio srušio, da satima nije bio zaokupljen borbom protiv upornih komandosa koji su zasjeli na nj. Operacija FUSTIAN bila je skupa za No. 3 Commando; imali su 28 poginulih, 66 ranjenih i 59 nestalih.

Brigadni general Gerald Lathbury, zapovjenik 1. padobranske brigade, odredio je svoj 1. padobranski bataljun za izvođenje glavnog udara, pa se ta postrojba trebala spustiti na obje strane rijeke Simeto, tik do mosta Primosole; 3. je trebao doskočiti oko 1000m sjeverno, na mjestu skretanja rijeke prema moru, i tamo napraviti mostobran s kojeg će pružati zaštitu iz smjera Catanije; dok će 2. padobranska bojna osigurati uzvisine južno od rijeke, nazvane JOHNNY I, II i III, s kojih će kontrolirati južni prilaz mostu. Predvečer 13. srpnja započelo je uzlijetanje transporta brigade sa šest tuniskih aerodroma. Nakon formiranja konvoja, avioni su se zaputili u noć. Kako bi izbjegli „prijateljsku vatru“ sa savezničkih brodova, kretali su se desetak kilometara od istočne obale Sicilije, da bi kod ušća rijeke Simeto zaokrenuli za 90º ulijevo. Unatoč ovoj mjeri opreza, brodovi su, ipak, pripucali na zračni transport – prvi put u okolici Malte, drugi put u blizini sicilijanske obale, gdje se vatrometu pridružila i njemačka protuzračna vatra. Kao da to nije bilo dovoljno, kurs prema zonama slijetanja doveo je transport na nišan mitraljeskog bataljuna FJR 3, koji je oborio tri Dakote i tri jedrilice. Četvrti zračno-desantni podvig kampanje se ubrzano pretvarao u potpuni fijasko prema poznatom scenariju; konvoji su se raspali, piloti izgubili orijentire, dio ih je oboren, a većina je promašila zone doskoka i slijetanja. Od 126 aviona s padobrancima i 19 kombinacija s velikim jedrilicama Horsa, tri su se kombinacije i tri padobranske Dakote vratile na sjevernoafričke aerodrome iz različitih razloga, četrnaest je aviona oboreno, trideset ih je uspjelo izbaciti padobrance na pravo mjesto, a devet u blizinu, dok je njih četrdeset i osam izbacilo je svoje putnike između 1.000 i 30.000m od zadanih zona. Četiri jedrilice sletjele su na ispravnu lokaciju, sedam ih se razasulo po ravnici Catanije, a dvije su uništene pri slijetanju, zajedno s opremom koju su prevozile. Od 1.856 časnika i vojnika koji su poletjeli u napad, samo je 12 oficira i 283 vojaka sletjelo blizu mosta Primosole. Tijekom narednih sati još će ih nekoliko desetaka  naći put do svojih postrojba, no to neće značajno utjecati na otužni rezultat transportne operacije.

Potpukovnik John Frost, zapovjednik 2. padobranskog bataljuna, koji će besmrtnost steći za epske obrane mosta u Arnhemu rujna 1944., uspio je sakupiti 112 svojih ljudi do 01:00h, a u 05:40h okupirao je položaj na uzvisini JOHNNY I, te postavio male ispostave na druga dva brijega. Prvi bataljun potpukovnika Alistaira Pearsona, zadužen za napad na most, je do zore uspio prikupiti svega 120 ljudi. Pedesetak vojnika te jedinice zauzelo je most na juriš oko 02:00h, uklonilo eksploziv s nosivih stupova, zaposjelo talijanske bunkere i čekalo pojačanje. Pearson je stigao pred zoru s dodatnih sedamdesetak ljudi i zauzeo obrambeni položaj na plitkom mostobranu. Treći bataljun potpukovnika E. C. Yeldhama prošao je najgore; svega šezdesetak padobranaca se spustilo na odgovarajuće mjesto. Iskustvo narednika Seala su te noći podijelili mnogi britanski padobranci: „Padobran se otvorio i nekoliko trenutaka kasnije tresnuo sam o tlo. Nisam vidio ikoga iz svojeg leta. Bio sam siguran da nisam blizu zone doskoka… S prvim svjetlom sam… …shvatio kako se most nalazi nekoliko kilometara sjeverno“[11]. Tijekom narednih sati, pojedinačno i u manjim grupama, pristizali su padobranci bačeni kojekud i ponešto pojačali obranu mosta, dok je poneki poduzetni časnik gubitke u teškom oružju djelomično nadoknadio prikupljajući napušteno talijansko naoružanje. Brigadni general Lathbury je, ne znajući da je most već zauzet i promatrajući automobilska svjetla na ravnici Catanije i južno od mosta, zaključio kako posada mora ukloniti prepreke s puta da bi propustila kolonu. S nekoliko je ljudi pričekao nailazak njemačkog konvoja i krenuo u napad u kojem je bio lakše, ali vrlo bolno ranjen fragmentima ručne granate. General je imao podijeljene emocije po tom pitanju – tog je dana slavio 37. rođendan i živa glava mu se činila prikladnim poklonom, no bitku i ranjavanje baš i nije smatrao najboljim načinom proslave.

Oko 06:30h zapovjednik njemačkog 1. padobranskog mitraljeskog bataljuna. bojnik Schmidt, naredio je napad paljbom na položaj Frostove postrojbe. Mitraljesci su brzo ovladali uzvisinom JOHNNY III, s koje su podvrgli JOHNNY I preciznoj minobacačko-strojničkoj baraži. Branitelji su uskoro počeli trpjeti gubitke, a svjetleći su meci zapalili suhu travu na južnoj strani brda i vatra je doskora postala neprijatelj podjednako opasan kao i njemački padobranci. Frost je odaslao patrolu da se pozabavi problemom na JOHNNY III, no ova je bila uočena, obasuta kišom olova i natjerana na povlačenje, ostavljajući nekolicinu poginulih za sobom. Odnekud su na bojište su dokloparala i tri njemačka oklopna vozila, nemalo povećavajući ozbiljnost situacije. Ratni dnevnik 2. padobranskog bataljuna vjerno je opisao njemački napad: „Prednje ispostave povukle su se na glavnu obrambenu liniju. Bili smo pod mitraljeskom vatrom sa tri strane i neprijatelj nam se konstantno približavao; nevelikim snagama, no nevjerojatnom vatrenom moći i popriličnom vještinom.“[12]. Britanski su se gubici popeli na 84 vojnika, od čega 42 poginula. Situacija postala očajna i bilo je jasno kako neće biti u stanju odbiti taktički izvrsno osmišljen i izveden napad, no upravo su u tom času uspjeli uspostaviti vezu s lakom krstaricom HMS „Newfoundland“, koja je s veseljem uputila plotun na dobivene koordinate. Na trenutak se začuo vrlo glasan zvuk niske frekvencije, zvuk teških projektila položene putanje koji buše zrak približavajući se tlu, a potom je područje napučeno napadačima nestalo u smeđem gejziru zemlje. Kad se prašina napokon slegla, Britanci su vidjeli zamalo pobjedonosne Nijemce u povlačenju i nakon toga je na položaju izmučenih ostataka Frostove postrojbe zavladala dobrodošla tišina…

Bilo je oko pol jedanaest ujutro, kad je njemački kurir-motociklist s porukom za Heilmanna bio dočekan automatskom vatrom na prilazu mostu Primosole. Uspio je pobjeći i izvijestiti satnika Stengenberga o novoj situaciji na tom važnom riječnom prijelazu. Ne želeći proslijediti lošu vijest bez potvrde, satnik se odvezao osobno uvjeriti u stanje stvari i bio dočekan jednako toplo kao i kurir. Nezastrašen, prikupio je dvadesetak ljudi i krenuo u napad, no Pearsonovi vojnici su ih sa oko 1.000m zasuli minobacačkom i strojničkom vatrom, te su se Nijemci brzo povukli, a satnik se vratio u Cataniju naumivši prikupiti odred za sređivanje opasne situacije na mostu. Osim 150 signalista iz 1. satnije 1. padobranskog komunikacijskog bataljuna pod zapovjedništvom satnika ing. Ericha Fassla, podoficiri su sakupili dvjestotinjak ljudi pozadinskog ešalona – administrativaca, mehaničara, vozača – dok je komandant pronašao tešku protuavionsku bateriju od dva topa (88 i 50mm) i dogovorio topničku potporu. Stengenberg je naredio Fasslu neka prijeđe Simeto istočno od mosta i napadne neprijateljevo desno krilo, dok će on sam s ad hoc odredom navaliti pravo sa sjevera. Taj je napad bio lako i brzo zaustavljen, no signalisti su iznenadili branitelje s boka i uskoro sakupili prve zarobljenike. Pearson je zbog pretrpljenih gubitaka morao skratiti liniju 1. bataljuna, ali još uvijek je držao most i majušni mostobran na sjevernoj obali. Njemački se kontranapad nastavio, no sada je to bio kontranapad vatrom; borbi su se pridružila još dva 88mm topa sa južnog ruba obrane Catanije, nekoliko protutenkovskih topova, te jedan samohodni koji je direktnom vatrom uništavao položaj za položajem. Bilo je 17:30h kad je Pearson zaključio kako je položaj neodrživ i povukao sve preostale ljude na južnu obalu Simeta, da bi sat vremena kasnije Lathbury zapovjedio povlačenje 1. i 3. bataljuna prema Frostovom položaju. Most je opet bio pod njemačkom kontrolom. U 19:30h do Crvenih đavola su se dokoturali prvi Shermani 4. oklopne brigade i prethodnica brigade Durham Light Infantry (DLI). Lathbury je očekivao kako će se odmah sjuriti u napad na most, no to je bilo neizvedivo iz objektivnog razloga – tog su dana pješaci DLI pregazili tridesetak kilometara na ubitačnoj vrućini, cijelim putem zastrti oblakom fine, sitne prašine i sa samo nekoliko kratkih odmora. Bili su iscrpljeni i trebao im je odmor.

U sumrak 14. srpnja nad Sicilijom je iz flote Heinkela 111 iskočio 1. padobranski pionirski bataljun, pod zapovjedništvom satnika Paula Adolffa. Većina pilota je bila neiskusna u zračno-desantnim operacijama, pa su letjeli malčice prebrzo, što je uzrokovalo rasipanje trupa izvan zona doskoka. To je u usporedbi sa savezničkim katastrofama bila sitnica, jer tri sata kasnije je svih 450 pionira s kompletnim naoružanjem i opremom krenulo prema mostu Primosole, gdje su smijenili Stengenberga koji se sa svojom alarmnom postrojbom i signalistima vratio u Cataniju. Adolff je povukao Schmidtove mitraljesce na sjevernu obalu Simeta i razvio ih zapadno od mosta, dok je dvije svoje čete postavio uz cestu na sjevernoj strani mosta, a treća je okupirala mali mostobran na zaokretu rijeke prema sjeveroistoku, i ne samo štitila lijevo krilo obrane mosta, već i bila u odličnoj poziciji za bočno gađanje nadirućih neprijatelja.

Dok se Adolff pripremao za odsudnu obranu mosta Primosole, potpukovnik Heilmann je s glavninom FJR 3 bio na položaju sjeveroistočno od Lentinija, gdje je odbio više navala britanske 5. divizije. Po padu Lentinija, pukovnik Schmalz naređuje Heilmannu da se prebaci na sjevernu obalu Simeta i zauzme položaj zapadno od mosta, no ovaj odbija, dok ne dozna što se zbiva s njegovim 2. bataljunom, s kojim je izgubio kontakt otkad je otišao na položaj u Francofonteu. Na ponovljeno naređenje o povlačenju kratko je i arogantno odvratio: „Gdje god da su njemački padobranci, povlačenja neće biti.“[13]. Napokon zaključivši da će ostati odsječen, Heilmann je pokrenuo svoja dva bataljuna sporednom obalnom cestom, no ispostavilo se da je ova pod vatrom britanskih brodova, pa su padobranci bili prisiljeni napustiti prijevoz skupa s teškim oružjem i nastaviti proboj pješke. U zoru 15. srpnja došli su do mosta Malati, vidjeli da je u neprijateljevom posjedu i sakrili se na plantaži naranča. Te su noći prešli rijeku Leonardo, nastavili marš do zore i s prvim se svjetlom sakrili u blizini napuštene uzletno-sletne staze. Naredne su noći nastavili šetnju prema njemačkim linijama i, prešavši Simeto, dohvatili ih kasno 17. srpnja, na veliko olakšanje pukovnika Schmalza koji se spremao prijaviti gubitak pukovnije, što starješine u OKW zasigurno ne bi dobro primile.

Ni jedan njemački, ili talijanski terenski komandant nije za obranu Sicilije učinio više od Schmalza; inferiornim snagama je izuzetno vješto priječio i zaustavljao britansko napredovanje tijekom najkritičnijih dana, lišivši 8. armiju mogućnosti brzog osvajanja Messine i okončanja kampanje. Tijekom prvih dana kampanje sudbina svih snaga Osovine na otoku ovisila je o ovom iskusnom, samouvjerenom i odvažnom, vrhunskom profesionalcu i njegovim prekaljenim vojnicima. Heilmannov arogantan odnos prema Schmalzu bio u potpunosti nepravedan i nezaslužen, no, kako je Senger und Etterlin primijetio „takva nezavisnost i nepoštivanje naređenja proizlaze iz treninga i same prirode padobranskih trupa“, dodavši da je nemila posljedica takvog ponašanja bila nemogućnost ubacivanja pukovnije „u liniju odmah po povratku, zbog gubitka svih teških oružja“[14], iako je bila nasušno potrebna.

Bitka za most Primosole nastavila se 15. srpnja u 07:30h baražom 25-funtaša (top kalibra 87,6mm) dviju artiljerijskih pukovnija na pretpostavljene njemačke položaje, a pola sata kasnije krenulo je pješaštvo 9. bataljuna DLI praćeno tenkovima 44. kraljevske tenkovske pukovnije, 4. oklopne brigade. Zadnji i najopasniji komad puta do mosta bio je pokriven dimnom zavjesom. Izgledalo je kao da su Nijemci otišli sve dok prva satnija nije prišla mostu na pedeset metara, a tada su uglas progovorili mitraljezi i minobacači. Prvi su vodovi bili pokošeni u nekoliko sekunda, a potom su Nijemci vatru preusmjerili na nadolazeće pješaštvo, ne zaboravivši s vremena na vrijeme ošinuti poneki rafal i preko tenkova, sileći njihove komandire da ostanu zatvoreni unutar oklopa sa slabom preglednošću i nemogućnošću lociranja meta. Pretrpjevši teške gubitke i ostavši bez efikasne tenkovske potpore, preživjelo pješaštvo se povuklo. Bilo je to skupo jutro za DLI koji su na ničijoj zemlji ostavili 100 žrtava, među kojima 34 poginula vojnika, dok je tenkovska pukovnija izgubila tri vozila.

Britanci su planirali iznova napasti popodne, ali uz jaču artiljerijsku pripremu. Čuvši to, iznervirani potpukovnik Pearson procijedio je dovoljno glasno da ga svi zapovjednici uokolo mogu čuti: „Pretpostavljam kako želite otpisati još jedan bataljun.“[15]. Začudo, potpukovnikova je opaska imala neočekivani efekt, pa je napokon odlučeno napasti noću. Pearson se ponudio pokazati prijelaz preko Simeta, četristo metara uzvodno, kojim bi se moglo poslati odred u bočni napad. Da stvari ne bi bile odveć lake, i Nijemcima je tijekom dana stiglu pojačanje u vidu Fasslovih signalista, koje je satnik samoinicijativno povukao iz Catanije, zaključivši da sa 150 ljudi nema šanse zaustaviti eventualni amfibijski napad na luku, dok bi kod mosta Primosole njegovi ljudi mogli dati smisleni doprinos. Ukopao se sjeverozapadno od Adolffovog položaja, značajno produbljujući njemačku obranu.

Novi je napad započeo 16. srpnja u 01:00h. Nakon sat vremena borbe i sjeverni je kraj mosta bio osvojen istovremenim frontalnim i bočnim napadom. Prema planu, preko mosta su u tom trenutku trebali projuriti tenkovi 44. pukovnije, ali zahvaljujući kvaru radio-uređaja dobili su zapovijed prekasno; Nijemci su se oporavili od iznenađenja, pregrupirali se i čvrsto zatvorili frontu. Sjeverno od mosta Primosole, s obje strane puta za Cataniju prostirali su se vinogradi, voćnjaci i maslenici u dubinu do 500m, stvarajući zelenu zavjesu i ograničavajući vidno polje na petnaestak metara. Duž sjevernog ruba tog izrazito zatvorenog terena, pružala se utonula staza, snažan položaj kojeg napadači još nisu ni bili svjesni, a teren sjeverno od nje bio je gol i prepun vododerina iduća tri kilometra, da bi završio suhim irigacijskim kanalom zvanim Fosso Bottaceto – južnim rubom obrane catanijskog aerodroma. Dva su Shermana krenula preko mosta s prvim svjetlom 16. srpnja, no oba su bila pogođena i uništena iz 88mm topa koji će do kraja dana iz stroja izbaciti još tri tenka. Pješaštvo je stiglo nešto dalje, služeći se jarcima uz cestu, no nakon nekoliko stotina metara upali su njemačku u zasjedu i čitav je vod izginuo u trenu. Uskoro se razvila divljačka borba prsa-o-prsa i svaki pokušaj uvođenja reda u nastali kaos bio je osuđen na propast. Desetine su se igrale skrivača u gustim nasadima, a bajonet i ručna bomba su se koristili podjednako učestalo kao automat i puška. Istjeravši DLI iz svojih položaja, Nijemci su odmah prešli u protunapad i otjerali Britance sve do mosta.

Sedamnaesti srpnja u jedan izjutra pješaci DLI su krenuli u treći napad na tvrdoglave padobrance. Dva su bataljuna prešla Simeto na isti način kao i prethodne noći i napala usporedno, s obje strane ceste za Cataniju. Cilj je bio linija oko kilometar i pol sjeverno od mosta. Napad je bio obilno podržan artiljerijskom paljbom; devedeset i pet 25-funtaša, četrdeset i osam haubica 105mm i šesnaest srednjih topova zasipalo je neprijateljske položaje najvećom mogućom brzinom. Nakon obećavajućeg početka, DLI su se još jednom našli pod žestokom vatrom i u bliskoj borbi s nepopustljivom elitom Wehrmachta. Bitka je bjesnjela ostatak noći i najveći dio dana, a broj žrtava se obostrano gomilao. Najžešći je okršaj bio u vinogradima, gdje su se odupirali Fasslovi signalisti, uništivši još tri Shermana i pobivši velik broj pješaka. Bojište posuto tijelima mrtvih, umirućih i ranjenih bilo je grozan prizor čak i veteranima, te je Fassl uspio organizirati lokalno primirje kako bi se evakuiralo one kojima se još moglo pomoći. Tijekom borbe, jedan se britanski bolničar našao među njegovim ljudima i satnik mu je objasnio što želi. Fassl i Britanac zajedno su ustali mašući bijelim rupcima, približili se liniji DLI i dogovorili evakuaciju ranjenika. Slijedilo je nekoliko napetih trenutaka kad su ekipe bolničara izišle na ničiju zemlju i počele prikupljati prve žrtve. Svima je bilo jasno da bi bilo kakva ishitrena, ili nervozna reakcija mogla izazvati katastrofu, no sve je proteklo mirno, najnapetiji su trenuci prošli i uskoro su britanski i njemački bolničari počeli jedni drugima dovikivati i pokazivati protivničke ranjenike na koje su nailazili. Nešto kasnije, dvije su hramljuće kolone otišle niz cestu na suprotne strane, a Fassl je oslobodio britanskog bolničara, zamolivši ga da u njegovo ime zahvali svome komandantu. Sa svršetkom ove epizode, bitka se nastavila nesmanjenom žestinom i britanska nadmoć je napokon došla do izražaja – popodne 17. srpnja satnik Adolff je naredio povlačenje na Fosso Bottaceto, od milja zvan Panzergraben, protutenkovski jarak[16]. Osma armija napokon je osvojila most Primosole, ali izgubila je pritom previše vremena i bilo je pitanje hoće li uspjeti kapitalizirati taj uspjeh. A on nije bio jeftin – mostarina je bila 220 ljudi iz DLI i 11 tenkova 44. tenkovske pukovnije. Njihovi protivnici su, također, pretrpjeli velike gubitke; oko 300 padobranaca je poginulo, a 155 ih je zarobljeno, među njima i galantni satnik Fassl sa 17 preostalih signalista. Najveći mogući kompliment hrabri su padobranci dobili 27. kolovoza 1943. u londonskoj novini „The Times“: „Bili su to trupe najviše kvalitete… …fantastično hrabre… …borba protiv njih je škola za svakog vojnika.“

MONTYJEV UDARAC LJEVICOM

Sedamnaesti srpnja, Montgomery je usmjerio pažnju na XXX. korpus. Nova je zamisao bila upotrijebiti ga kao malj, dok će XIII. korpus biti nakovanj. Poslan u navalu prema Enni, vitalnoj raskrsnici, XXX. korpus se našao na terenu puno prikladnijem mazgama, negoli vozilima. Zauzevši Vizzini 15. srpnja, Kanađani su nastavili nastupati prema Enni, udaljenoj šezdesetak kilometara zračnom linijom, a stotinjak vijugavim i uskim sicilijanskim cestama. Prvih trinaest kilometara do Grammichelea prešli su brzo i bez otpora, da bi u tom gradiću od 13.000 stanovnika napokon naletjeli na zalaznicu divizije HG. Upali su u dobro postavljenu zasjedu i bili uvučeni u žestoku bitku koja je potrajala do popodneva, kad su se Nijemci povukli prema Caltagironeu. Taj je grad pao bez borbe prije zore 16. srpnja. Njemački je položaj na tom odsjeku fronte bio izuzetno opasan; 15. oklopno-grenadirska divizija kupovala je vrijeme borbom protiv Amerikanaca i Kanađana i pritom pokušavala ne biti natkriljena. Njeno istočno krilo bilo je posebno izloženo, jer nitko nije mogao pronaći ostatke divizije „Livorno“, navodno smještene negdje između 15. okl.-gren. i HG divizije. Zadatak zaštite tog boka imala je 104. oklopno-grenadirska pukovnija, trenutačno sa samo dva bataljuna, od kojih je jedan bio razvijen protiv Kanađana, a drugi protiv Amerikanaca. Druga bojna, bačena u borbu protiv Kanađana, morala je držati lateralni put istok-zapad preko Piazze Armerine otvorenim dovoljno dugo za povlačenje divizijskih postrojba sa zapada na nove položaje. Zapovjednik II/104. izabrao je izvanredan obrambeni položaj pet kilometara južno od grada, odbio dva napada i tijekom noći se povukao na novu poziciju. General Rodt je, suprotno primljenim naređenjima, uspio u posljednji tren izvući diviziju iz dvostrukog obuhvata u noći 16/17. srpnja, što je dan kasnije blagoslovio i štab XIV. oklopnog korpusa.

Borbe su se nastavljale na opisani način iz dana u dan. Nijemci su bitkom iznurivanja kupovali vrijeme za izgradnju linije „Etna“, angažirajući neprijatelja na sukcesivnim položajima čitavo vrijeme i onemogućujući ga u izvođenju ičeg nalik na odlučujući prodor. Bitke su bile najčešće frontalne, protiv njemačke obrane smještene na visovima, ili u malim sicilijanskim selima od kamena, u kojem je svaka pojedina kuća bila pretvarana u tvrđavu. Napredovanje XXX. korpusa bilo je dodatno usporeno i otežano uništavanjem svakog vijadukta i mostića – ma kako malen i beznačajan bio – izazivanjem odrona i dizanjem u zrak čitavih sekcija planinskih cesta. Za nastupanje preko ovakvog terena bile su potrebne mazge, pa je sedam satnija tih izdržljivih teretnih životinja bilo isprva predviđeno za 8. armiju, sve dok ih, u iznenadnom bljesku prosvjetljenja, neki stožerni časnik nije otkazao kao nepotrebne.

Osvajanje Leonfortea bilo je za Kanađane sasvim novo iskustvo, zbog nagle promjene njemačke taktike. Do sad su njihove zalaznice angažirale neprijatelja dok su uživale prednost, a potom bi se izvukle na novi položaj. Sada to više nije bio slučaj i svaki je pedalj terena bio uporno, vješto i žestoko branjen, što je bila jasna indikacija da su Saveznici udarili u njemačku glavnu obrambenu liniju. Uistinu, Leonforte je bio jedno od sidrišta zapadnog dijela linije „Etna“ i Nijemci ga nisu imali namjeru olako prepustiti neprijatelju. Kanadski zapovjednik, general-bojnik Guy Simmonds, zaključio je kako mora pokrenuti dvostruki napad, želi li probiti njemačku obranu. Dok je 2. brigadom nastavio frontalno pritiskati Leonforte, Prvu je poslao nekoliko kilometara jugoistočno, u napad na selo Assoro koje kontrolira pristup dolini Leonfortea. Njemačka obrana organizirana oko ruševina normanskog zamka bila je izuzetno tvrd orah, koji su Kanađani slomili tek nakon izuzetno teškog i opasnog uspona jedne satnije preko istočne padine brda, toliko strme da su je Nijemci smatrali nepremostivom preprekom. Bili su u krivu. Kanađani su po zauzimanu sela Assoro izdržali nekoliko njemačkih protunapada i do 22. srpnja definitivno osigurali položaj. Tako su ovladali jugoistočnim dijelom grebena između tog sela i Leonfortea, te ugrozili njemačko lijevo krilo u tom sektoru, čime je položaj postao neodrživ, pa ga je 15. oklopno-grenadirska divizija napustila istoga dana.

Dok su Kanađani otvarali vanjski obuhvat, Škoti iz 51. Highland divizije navaljivali su ostvariti manji, unutarnji obuhvat, izbiti u ravnicu Catanije sa sjeverozapada i odsjeći Nijemce duž rijeke Simeto sa sjevera.  Prvi su cilj bili gradići Sferro i Gerbini iz kojih su mogli nastaviti ka sjeveroistoku, u Paterno, čime bi ispunili cilj operacije. Do 21. srpnja, svi su napadi ovih hrabrih vojnika bili ugušeni u krvi. Zadnji juriš na Gerbini bio je posebno skup; u noći 20/21. srpnja 51. divizija je uspjela zauzeti taj vitalni položaj, da bi ga izgubila u neizbježnom bijesnom kontranapadu, u kojem je HG pokazala svoju punu udarnu moć. Divizija „Hermann Göring“ se u potpunosti iskupila za sramotni nastup 10. srpnja i sad je to bila opasna veteranska postrojba. Čelni škotski bataljun pretrpio je stravične gubitke – 160 vojnika i 18 časnika, dok je 46. kraljevska oklopna  pukovnija ostala bez osam tenkova i sedamnaest ljudi. Oko podneva 22. srpnja, Monty je posjetio Wimberleyja i osobnu mu saopćio kako za sad prestaje s napadom na tom sektoru, te da će ubaciti u borbu armijsku rezervu – 78. pješačku diviziju. Wimberley je bio sretan što može okončati skupe i besplodne navale i pružiti ljudima malo odmora, no bio je zabrinut da će, nakon poraza i teških gubitaka, momčad to pogrešno shvatiti. Zamolio je zapovjednika neka se obrati diviziji prikladnom porukom, a Monty je bez oklijevanja zatražio papir i olovku. U poruci generalu Wimberleyju napisao je kako je iznimno zadovoljan, jer su „u deset dana… …praktički osvojili čitavu Siciliju“ stisnuli neprijatelja u njenom sjeveroistočnom dijelu, usporedivši situaciju sa završnicom u Tunisu dva mjeseca ranije, te poručio Škotima „da su bili fantastični… …marširali su i tukli se mnoge kilometre po velikoj vrućini, prema najvišim standardima Highland divizije“[17]. Kao poklon i znak zahvalnosti poslao im je 50.000 cigareta.

Usprkos najvećim naporima i svim žrtvama vojnika 8. armije, Nijemci su izbjegli okruženje i osigurali dovoljno vremena za dolazak pojačanja i uspostavu linije „Etna“, s koje su planirali provesti etapno povlačenje preko Mesinskog kanala u Kalabriju. Zadnja prilika za brzu i potpunu pobjedu nestala je u žestokim borbama duž rijeke Simeto i u brdskom području između Vizzinija i Enne. Pokazalo se da je Monty bio preoptimističan i podcijenio neprijatelja napredujući na dvije tetive istovremeno i tako kršeći svoje osnovno pravilo – pravilo koncentracije snaga.

MUSSOLINIJEV PAD

Nakon savezničke invazije Sicilije kristalizirale su se dvije političke struje uperene protiv Mussolinija: fašistička, čiji je cilj bio postavljanje odlučnijeg i uspješnijeg fašističkog vođe uz distanciranje od Njemačke; te ona čiji je cilj bio svrgavanje Ducea i fašista uopće, a uključivala je tri politički i vojno važne osobe –  kralja Victora Emmanuela III., maršala Badoglia i generala Ambrosia. Veliki gubici pretrpljeni u Sovjetskom Savezu, Africi i konačno na Siciliji, kao i diktatorova nemogućnost ostvarenja pompozno najavljivane kontraofenzive kojom će izbrisati savezničke invazijske snage, samo su bili voda na mlin potonjoj opciji, a kronična bolest želuca pojačana stresom ozbiljno je narušila Mussolinijevu sposobnost reagiranja i činila ga apatičnim, što je dodatno motiviralo njegove, sve brojnije, protivnike.

Sam pad diktatora započeo je 24. srpnja 1943., sastankom Velikog fašističkog vijeća. Nakon petnaestosatnih rasprava Vijeće je izglasalo nepovjerenje Mussoliniju s odnosom glasova 19:7. Budući da je riječ o najvišem tijelu fašističke partije, Vijeće je time dalo legitimnost daljnjim akcijama protiv diktatora. Kad je idućeg popodneva došao u audijenciju kod kralja Mussolini je očekivao njegovu podršku, no ovaj ga je bez sustezanja verbalno napao i naposljetku otpustio rekavši da je igra gotova. Bio je to samo početak poniženja koje se nastavilo diktatorovim uhićenjem odmah po napuštanju kraljeve rezidencije[18]. Kralj je potom proglasio novu vojnu vladu pod maršalom Badogliom koji je već uvečer 25. srpnja pokušao uvjeriti Nijemce u talijansku odanost, što ovi nisu progutali, a zabrana Nacionalne fašističke partije samo dva dana kasnije nije doprinijela izgradnji povjerenja. Badogliova je vlada gotovo odmah počela „ispipavati“ Saveznike preko diplomatskih predstavništava u Portugalu, a uskoro su se početni kontakti pretvorili u tajne pregovore o potpisivanju primirja, koji će završiti 3. rujna potpisanom, a 9. rujna 1943. objavljenom talijanskom kapitulacijom.

Čuvši za rušenje Mussolinija, Hitler je bio izvan sebe od bijesa zbog talijanske izdaje. Očekivao je svakog časa objavu kapitulacije i već se spremao izdati zapovijedi za okupaciju Italije i razoružanje njezinih armija, dok će se njemačko ljudstvo morati odmah povući sa Sicilije. General Jodl, šef operacija OKW, jedva ga je uspio smiriti i odgovoriti od preuranjenih akcija i „teškom mukom svrnuti Hitlerovu pažnju na vojne hitnosti“[19] tako da politička previranja na talijanskom kopnu naposljetku nisu imala utjecaja na samu bitku, osim što su Nijemci postali još sumnjičaviji prema saveznicima i još uvjereniji kako se u ostatku kampanje na njih ne mogu ni malo osloniti.

BERSERKERI U TROINI

Sedamnaesti srpnja sve njemačke jedinice na Siciliji došle su pod kontrolu XIV. oklopnog korpusa pod zapovjedništvom generala oklopnih snaga Hansa Valentina Hubea, veterana pohoda na Francusku, Balkan i SSSR – vrhunskog i višestruko dokazanog stručnjaka za oklopno ratovanje. Odmah po preuzimanju kontrole, Hube je shvatio kako je Sicilija izgubljena i da će njegov glavni zadatak biti uredno i pravovremeno povlačenje njemačkih snaga u Italiju. Smatrajući Talijane krajnje nesposobnima i nepouzdanima, planirao je čitavu operaciju izvoditi njemačkim snagama[20], koje je su obuhvaćale diviziju HG, 15. i 29. oklopno-grenadirsku diviziju[21] i veći dio 1. padobranske divizije (pod taktičkom kontrolom HG). Conrath je izvrsno sažeo njemačko mišljenje o Talijanima, napisavši 24. kolovoza u izvještaju o iskustvima iz borbe na Siciliji kako „dobar dojam koji ostavljaju neki časnici i dočasnici ne može sakriti činjenicu da su 90% talijanske vojske kukavice“[22]. Hube liniju „Etna“ nije zamislio kao odsudnu bojnu liniju, već kao seriju malih, dobro situiranih uporišta s preklapajućim poljima vatre, koja su branitelji napuštali kad bi saveznički pritisak postao prejak, odnosno kad bi neprijatelj zaprijetio njihovim odsijecanjem.

Na suprotnoj strani, Montyjev optimizam iz prvih dana bitke posve je nestao kad je shvatio da kampanja neće biti unilateralni pobjednički pohod 8. armije, koja se našla razvučena na teškom terenu zapadno od Catanije, odnosno zaustavljena u teškim bojevima duž rijeke Simeto. Osim zahtjevnog zemljišta i tvrde obrane, značajan je faktor bila ubitačna vrućina sicilijanskog ljeta, koja je i samo marširanje pod teretom opreme pretvarala u nemali napor i cijedila snagu iz ljudi. Osmoj armiji bila je hitno potrebna pomoć i Montgomery se nije libio zatražiti je od američkog pandana. Patton je na Montyjev poziv doletio 25. srpnja u Sirakuzu, kako bi raspravili planove za osvajanje Messine. Bio je to, dakako, Alexanderov zadatak, no ovaj i dalje nije pokazivao želju voditi bitku, pa je Monty shvatio da netko mora ispuniti tu prazninu. Njegova je inicijativa sadržavala esenciju vodstva, a pri sazivanju sastanka nije na umu imao drugo, doli brz i uspješan svršetak kampanje, tako da su kasnije izmišljotine o nekakvom rivalstvu između njega i Pattona upravo i jedino samo to. Izmišljotine. Montgomery je ne samo odlučio koordinirati operacije s navodnim rivalom, već je zaključio kako su Amerikanci bolje pozicionirani za osvajanje Messine i dao Pattonu bianco dozvolu za prelazak u britansku zonu operacija, ukaže li mu se prilika zaključiti bitku. Tri dana kasnije Monty je doletio u Palermo, kako bi u Pattonovom stožeru finalizirali koncept operacija i – pritom zamalo poginuo. Putovao je u svojem B-17[23], no nitko se nije sjetio obavijestiti pilota da je pista u Palermu nedovoljno dugačka za prijam Leteće tvrđave. Pilot je uspio u posljednji čas okrenuti avion na bok i tako izbjeći frontalni sudar s aerodromskim zgradama. Mašina je bila otpisana, no nitko od posade i putnika nije bio ozlijeđen, iako su svi bili smrtno preplašeni. Svi osim Montgomeryja, koji je mirno sjedio i čitao, naoko posve nesvjestan opasnosti, a po zaustavljanju aviona posve staloženo napustio olupinu. Iako se ponašao podjednako prijateljski kao i u Sirakuzi, Monty je Amerikancu bio sumnjiv. Uzmu li se u obzir mjeseci britanske nadmenosti i podcjenjivačkog odnosa, frustracija američkih zapovjednika djelomično biva opravdana i shvatljiva, no uvidom u Britančeve zapise, uključujući i privatne, ne može se naći išta osnovom čega bi se zaključilo da je smatrao Pattona rivalom. Štoviše, u dnevnik je kasnije tog dana zapisao: „Imali smo sjajan doček. Amerikanci su očaravajući ljudi i vrlo spremni na suradnju… …trupe su im prvoklasne i divim se njihovom načinu borbe.“[24]. Bez obzira na Britančevu otvorenost, Patton jednostavno nije želio shvatiti i prihvatiti da je ovaj stvarno spreman prepustiti krunski dragulj američkoj 7. armiji, što je razvidno iz poruke upućene Middletonu iste večeri, u kojoj kaže kako je riječ o „konjskoj utrci u kojoj je na kocki prestiž američke Armije“[25] i traži da 45. divizija munjevito napreduje obalnom cestom na istok. Bez obzira na Pattonove želje, 7. armija je u tom trenutku bila u taktički lošem položaju za brzi napad prema Messini; Privremeni korpus bio je razvučen po sjeverozapadnom dijelu otoka, skupljajući i osiguravajući desetke tisuća zarobljenih Talijana i značajnu količinu bojnih zaliha, dok je II. korpus okupljao 1. diviziju oko Petralie, a 45. oko luke Termini Imerese na sjevernoj obali Sicilije, četrdesetak kilometara zapadno od Palerma. Nakon gotovo čitavog tjedna iscrpljujućih okršaja s vještim i lukavim njemačkim zalaznicama, Sedma armija je do 31. srpnja napokon stvorila uvjete za napad 1. divizijom na Troinu, čijim osvajanjem bi se linije „Etna“ i „San Stefano“ našle u opasnosti od odsijecanja i okruživanja. Neugodna posljedica geografije tog dijela bojišta, gdje gorje Le Madonie prelazi u lanac Caronie, bila je kanaliziranje američkih postrojba u dvije fizički odvojene prostorije bez mogućnosti međusobne potpore i bez puno prostora za manevar.

Zapadno sidrište linije „Etna“ bio je planinski gradić Troina, sjeverno od kojeg se, pa sve do obale, nastavljala linija nazvana „San Stefano“. Sektor Troine branila je 15. oklopno-grenadirska divizija, organizirana u dvije borbene grupe; grupa „Fullreide“ držala je sam grad i planine sjeverno, do Mt. Acuto, a skupina „Ens“ štitila je južne prilaze Troini, do sela Gagliana. Grad je brojao 12.000 stanovnika i bio je najviše smješteno naselje Sicilije okruženo vrhuncima slične visine, pružajući Nijemcima izvrsno obrambeno zemljište s dobrim pregledom i nesmetanim linijama vatre, a izlažući napadače na golim padinama. Američki obavještajci su pretpostavljali da će Troina biti predana nakon kraće akcije zalaznice, jer je prema zaprimljenim informacijama izgledalo kao da će neprijatelj uspostaviti obrambeni položaj osam kilometara istočnije, na masivu iznad gradića Cesara. Bitka za Troinu započela je 31. srpnja popodne, kad su Amerikanci osvojivši kotu 1234[26] oko 5km zapadno od Troine bili zasuti obilnom artiljerijskom baražom. Generali Allen i Bradley posjetili su predvečer prednje zapovjedno mjesto i zaključili da 39. pukovnija može savladati obranu grada vlastitim snagama.

Idućeg jutra dva su bataljuna pošla u napad i do podneva ovladala kotom 1034, oko kilometar i pol zapadno od grada i gotovo na istoj nadmorskoj visini, zahvaljujući čemu su bili vidljivi i njemački artiljerijski položaji istočno od Troine. Bila je to uzvisina od iznimne važnosti za obranu, a napadači su je lako i brzo zauzeli samo zato što pukovnik Karl Ens nije stigao u potpunosti razviti obranu. Nijemac je organizirao i u sumrak pokrenuo iznenadni divljački protunapad, razbio dvije satnije 1. bojne, odbacio Amerikance na jutrošnju startnu poziciju i utvrdio nanovo osvojenu kotu. Vidjevši odlučnost i snagu obrane, Allen je već angažiranim snagama dodao 26. pukovniju i 4. tabor marokanskih Goumiera[27], a 18. pukovniju bacio u bočni napad sa jugozapada, iz Gagliana. Za navalu 2. kolovoza, Amerikanci su prikupili potporu od 165 topova kalibra 105 i 155mm, ali ni opširna artiljerijska priprema nije imala učinka na tijek bitke! Od snaga triju pukovnija, samo je jedan bataljun iz Dvadeset i šeste napredovao skromnih 800m, a drugi se nisu ni uspjeli pomaknuti, prikovani za tlo bijesnim artiljerijskim napadom započetim čim su izišli iz zaklona. Ni bočni napad 18. pukovnije nije urodio plodom i morao je biti otkazan 5. kolovoza, jer su jedinice bile pod stalnom navođenom vatrom u području lišenom ikakvog spomena vrijednog zaklona. Treći uzastopni neuspjeh već je ozbiljno frustrirao generala Allena. I on, i njegova divizija bili su u stalnim, vrlo živahnim okršajima od 10. srpnja i pregrmljeni napori počeli su uzimati danak; vojnici i časnici bili su umorni, emotivno iscijeđeni i naprijed ih je tjerala samo volja. Iako je Allen dva dana ranije dobio ponudu da bitku preuzme svježa američka 9. pješačka divizija, on je to odbio. Djelomično iz ponosa, a djelomično zato što bi moglo biti potencijalno vrlo opasno rotirati postrojbe usred vrlo intenzivne bitke protiv iznimno kvalitetnog neprijatelja. Četvrti napad pokrenut u prvim, mračnim satima 3. kolovoza, bio je zamišljen kao odlučujući. Allen je bio uvjeren da već načeti Nijemci neće izdržati sveopći napad na čitavoj fronti 1. divizije. Postigli su ograničene uspjehe, oteli komadiće terena, no Nijemci su odgovarali malim protunapadima, vraćali položaje, opet ih gubili i nanovo vraćali. Troina je još uvijek bila u čvrstom stisku grenadira.

Došao je i 4. kolovoza, a s njim i neizbježni, sad već peti juriš na nedokazive soldate 15. oklopno-grenadirske. Napad je počeo kasno popodne, kako bi američke jedinice nastupale sa zalazećim suncem za leđima, a otvorio ga je pedesetominutni artiljerijski koncert iza kojeg su nastupila sedamdeset i dva izvođača iz zbora A-36 jurišnika, svaki sa po jednom bombom od 250kg i kišom olova iz mitraljeza i topova. Potrošnja streljiva bila je nevjerojatna. Primivši obavijest kako su do sad u bitki za Troinu potrošili milijun dolara u topovskim granatama, asistenta komandanta 1. divizije, brigadni general Roosevelt, suho je odvratio: „Potrošite još milijun.“[28]. Kad je američko pješaštvo sunulo u juriš, postalo je jasno da su grenadiri neimpresionirani vatrenim spektaklom. Čak su i nakon temeljitog batinanja tonama eksploziva bili u stanju boriti se podjednako žestoko kao i prvog dana bitke, po običaju odgovarajući na svaku američku navalu barem podjednako žestokom kontrom. Još jedan pohod na ispaćeni gradić je propao. Peti kolovoza, Allen je bacio upravo pristiglu 60. pukovniju iz 9. divizije u napad sjeverno od Troine, ne bi li ovladao njemačkim artiljerijskim položajima koji su sprečavali napade na grad i napredovanje cestom 120. General Rodt je istog jutra zatražio dozvolu za povlačenje, koju mu je Hube isprva uskratio, da bi mu popodne dopustio odstupanje na položaj oko Cesara, gdje su vojnici zauzeli položaje, a teška su oružja i oprema nastavili put prema Messini, kako bi se prebacila na kopno. Petnaesta oklopno-grenadirska divizija u bitki za Troinu zaslužuje divljenje; njeni su vojnici izdržali izuzetno snažna bombardiranja, šest se dana odupirali brojnijem neprijatelju i u tom razdoblju poduzeli dvadeset i  četiri protunavale, no cijena je bila visoka – iz borbe je izbačeno 1.600 grenadira, ili oko 35% snage divizije.

Ujutro 6. kolovoza prvi Amerikanci su oprezno stupili u smrvljeni gradić i otkrili da su Nijemci nestali tijekom noći. U gradu su od živih ostali samo malobrojni civili, većina njih u očajnom stanju – izranjavani, žedni i gladni – pa se američki sanitet uhvatio posla, pokušavši im pomoći koliko god je to bilo moguće. Mrtvima nije trebala pomoć, ali ukop jest; nakon nekoliko dana na usijanom zraku sicilijanskog ljeta, priroda je učinila svoje – leševi su bili prekriveni slojem živahnih, sitih i debelih crva, a uvijanja njihovih tjelešaca stvarala su dojam pomicanja raspadajućih ljudi. Smrad je bio neizdrživ. Prema iskustvu nekog američkog časnika, „miris smrti se nije mogao isprati iz kose, a odjeću se jedino moglo spaliti“[29], no nekim Amerikancima to nije smetalo u prikupljanju suvenira, jedan je – sagnuvši se nad hrpu mljevenog mesa u grenadirskog uniformi – nožem odsjekao kopču s opasača, izjavivši: „Gott mit uns je promijenio stranu.“[30]. Ratni dopisnik uspio je uloviti svu tragediju bitke za Troinu i rata uopće, opisavši reakciju američkog zapovjednika bataljuna po viđenju razaranja i jada izmrcvarenog grada: „Bojnik Horner stajao je pored vrata s mrkim izrazom lica. „Nikada u životu nisam želio osvojiti neki grad više nego ovaj. Ali sada…“ Napravio je nemoćnu gestu.“[31]. Ni američki gubici nisu bili zanemarivi, samo 39. pukovnija izgubila je preko 500 ljudi, a kad se uračunaju gubici svih postrojba uključenih u operaciju, tada prelaze i tisuću vojnika. Prva divizija trebala je odmor i nakon osvajanja Troine bila je izvučena iz linije, kao i 45. divizija koji dan ranije. Prvu je zamijenila 9. divizija, a od 45. je štafetu preuzela 3. divizija. Drugi korpus pripremao se za posljednji napor koji će ga iznijeti u Messinu.

EMPEDOKLOVA SANDALA[32]

Odmor i rotacija Nijemcima su bili nepoznati pojmovi. Kao i zračna potpora, odgovarajuće snabdijevanje i još poneki, no postojao je jedan dobro im poznat – evakuacija. General Hube preuzeo je sicilijansku frontu s uputama da se bori koliko to bude moguće, a potom povuče i on se pobrinuo da svaki njegov vojnik dozna kako će biti izvučen, a ne besmisleno žrtvovan u već odlučenom boju. Učinak tog saznanja na trupe bio je izvanredno povoljan; moral je bio visok i vojnici su se srčano tukli znajući da su im leđa osigurana, a za to su se brinula dva izuzetna časnika. Bili su to pukovnik Ernst-Günther Baade i kapetan fregate baron Gustav von Liebenstein.

Pukovnik Baade bio je legenda Afričkog korpusa, u kojem je zapovijedao 115. pukovnijom od travnja do srpnja 1942. kad je bio ranjen u borbama kod El Alameina. Često je nosio kilt, a u bitku je išao naoružan škotskim srednjovjekovnim mačem, poznatim kao claymore. Postavljen je za komandanta Messine u svibnju 1943., a Kesselring mu je dao titulu zapovjednika tvrđave, koja je značila apsolutnu vlast unutar njegove teritorijalne jurisdikcije. Glavni pukovnikov zadatak bio je organiziranje uredne evakuacije, smetnja kojoj su bili u prvom redu saveznički bombarderi, dok neprijateljeve pomorske efektive nisu pokušale ometati plovidbu Mesinskim tjesnacem. Baade je reorganizirao protuzračnu (PZO) artiljeriju; sad je bilo šest PZO sektora, po tri na svakoj strani tjesnaca. Na sjevernoj strani nalazila su se 82 teška i 60 lakih protuzračnih topova, a na južnoj 41 teški i 52 laka komada protuavionske artiljerije. Bile su tu i mobilne PZO platforme s topovima od 75 i 100mm, u svakom trenutku njih nekoliko desetaka, da bi ih na vrhuncu povlačenja bilo čak 150. Pukovnik je bio neumoran i pruski efikasan. Izgledalo je da se nalazi svuda istovremeno i kako ima rješenja za svaki problem. Uza sve inspekcije, planiranja, konferencije i obilaske terena, stigao je napisati priručnik za evakuaciju i nije previdio ni najmanju sitnicu. Čak je odredio gdje će i kad na sjevernoj strani topli obrok i zaslužena kapljica čekati posljednje evakuirane iz zaštitnice. Operacija izvlačenja na talijansko kopno bila je nazvana LEHRGANG, trenažni tečaj, no nije smjela započeti prije negoli OKW odobri.

Kapetan fregate von Liebenstein bio je zadužen za sam pomorski transport – remek djelo pruske organizacije i discipline. Kad je u svibnju preuzeo zapovjedništvo nad transportnom flotilom, ostao je zapanjen kaosom; Mornarica, Zrakoplovstvo i Armija imali su zasebne transportne rute i efektive, što je uzrokovalo beskrajne prepirke o pravu prvenstva na pristupnim cestama, dodijeljenim količinama goriva i stotinu drugih važnih i nevažnih stvari. Liebenstein je tome stao na kraj i u svega nekoliko dana temeljito izmijenio način rada; od operacije koja je dnevno na Siciliju mogla dovesti po 100 ljudi i vozila, te 100t materijala, napravio je dobro nauljeni stroj sposoban u jednome danu prevesti 1000t materijala, nekoliko stotina vozila i nekoliko tisuća ljudi. Domišljati je kapetan uveo novotariju, danas standard u civilnom i vojnom transportu – roll-on/roll-off sistem, u kojem se natovareni kamioni ukrcavaju i prebacuju preko tjesnaca, da bi na drugoj strani otišli do opskrbnih depoa gdje bi bivali istovareni, a u suprotnom se smjeru vraćali prazni, ili nakrcani ranjenicima, odnosno opremom predviđenom za izvlačenje. Pri prebacivanju divizije HG na otok, kapetanove motorne skele i splavi prebacile su 610 vozila, 3.600 vojnika i 750t potrepština, u manje od 24 sata, dok je u prvom tjednu bitke na Siciliju prevezeno 9.500 vojnika, 1.300 vozila, 40 tenkova i 50 topova, a tu valja dodati i 40.000t materijala prebačenog između 10. srpnja i 10. kolovoza 1943.

Odobrivši 15. oklopno-grenadirskoj povlačenje iz Troine, Hube je znao da mora napustiti obranu linije „Etna“; dok se Petnaesta raspoređivala na uzvisinama oko Cesara, divizija HG i elementi 1. padobranske divizije pod njenom kontrolom, napustili su obranu Catanije. Njemačke su postrojbe sad zauzele prvu od Hubeovih pet sukcesivnih obrambenih linija za etapno povlačenje do Messine; prva je išla od Sant’ Agate kroz Cesaro, preko Brontea južno od kojeg je zakoretala oko Etne na istok i završavala u luci Acireale na istočnoj obali, dok se zadnja, peta, nalazila u brdima iznad same Messine. Svakim povlačenjem na novu liniju, Nijemci su skraćivali frontu i oslobađali 8-10 tisuća ljudi za evakuaciju. Znajući da više ne može odlagati evakuaciju Sicilije, Hube je 10. kolovoza obavijestio Kesselringa da će pokrenuti LEHRGANG iduće noći, bez obzira na OKW, da bi ga feldmaršal podržao i rekao kako preuzima punu odgovornost za tu odluku, zbog čega je privremeno postao persona non grata u Berlinu.

Dok su se Nijemci pripremali za strateški uzmak, Saveznici su upinjali snage ne bi li ih spriječili u tom naumu. Sjeverno od nesretne 1. divizije kod Troine – kasnije Devete kod Cesara – nastupala je Truscottova 3. divizija obalnom cestom 113. Susrevši se nanovo s već dobro poznatim njemačkim načinom obrane, Amerikanci u odlučili koristiti manevar s mora i ubaciti trupe u neprijateljevu pozadinu, kako bi mu odsjekli put za povlačenje. Sedmi kolovoza Truscott je iskrcao ojačanu bojnu u pozadinu linije „San Fratelo“, istovremeno napavši čitavom divizijom na upornu 29. oklopno-grenadirsku diviziju podržanu dijelovima divizija „Assietta“ i „Aosta“, koja se nadmoćnom neprijatelju veličanstveno odupirala već šesti dan. Iskrcavanje nije postiglo cilj, jer se odred odmah našao pod žestokim kontranapadom koji je glavnini divizije omogućio nesmetano povlačenje na istok. Idući se takav poduhvat zbio tijekom bitke za Brolo, ovaj put na Pattonovu inicijativu. Truscottov 2. bataljun od 650 bajuneta, podržan s pet tenkova i osam samohodnih topova, iskrcao se u maglovitim ranojutarnjim satima 11. kolovoza i krenuo prema koti 230, poznatoj kao Monte Cipolla. Sve se razvijalo dobro dok se cestom nije dokotrljalo usamljeno njemačko oklopno vozilo i otkrilo prijetnju u pozadini. Reakcija je bila predvidiva. Njemački zapovjednik sektora istočno od Brola naredio je promptni kontranapad. Na raspolaganju je imao dijelove 71. oklopno-grenadirske pukovnije, dva protuavionska topa i nekoliko tenkova. Krvave borbe, u kojima su Amerikanci izgubili 177, a Nijemci preko stotinu vojnika, trajale su čitav dan. Amerikanci su se dvaput našli u opasnosti biti u potpunosti pregaženi, no oba ih je puta spasila USS „Philadelphia“. Nijemci su još jednom spriječili odsijecanje i u posljednjem trenutku utekli na novu obrambenu liniju, tako da ni bočni manevri s mora nisu Pattonu donijeli značajne uspjehe, kao što bi vrlo vjerojatno bio slučaj da su u njima bile korištene ozbiljnije snage.

Prvi transporti operacije LEHRGANG krenuli su noću 11. kolovoza, jer su Nijemci računali kako će dnevno prometovanje biti nemoguće zbog napora savezničkog zrakoplovstva. Ispalo je da saveznička dnevna zračna aktivnost nije bila ni blizu predviđene, pa je Liebenstein odlučio raditi i danju. Poduzetni je kapetan fregate obećao Hubeu da će dnevno prebaciti 12.500 ljudi, u čemu nije uspio ni u jednom od šest evakuacijskih dana iz jednostavnog razloga – nikad nije došlo toliko trupa! Od 11. do 17. kolovoza je u LEHRGANGU prebačeno u Kalabriju 25.669 zdravih vojnika, te 1.240 ranjenih i bolesnih; 5.229 vozila; 48 tenkova; 128 topova; 900t municije i goriva i; 6.855t opreme. Budući da je njemačko povlačenje de facto otpočelo 1. kolovoza pokretom pozadinskih jedinica, u sedamnaest kolovoskih dana Liebensteinova flotila prevezla je na kopno 39.951 zdravog i 14.772 ranjenog i bolesnog Nijemca; 9.789 vozila; 51 tenk; 163 topa; 1.874t municije i goriva; 16.791t opreme. Paralelno s njemačkom odvijala se i talijanska evakuacija otoka, u kojoj je između 2. i 16. kolovoza izvučeno 59.000 vojnika i 3.000 mornara; 227 vozila; 41 top i; 12 mazga. Zadnji njemački transport napustio je Messinu nešto prije 06:00h 17. kolovoza. General Hube je bio na posljednjem plovilu, poštujući prusku tradiciju i ostajući na zapovjednom mjestu do kraja bitke. Zadnji osovinski vojnici na Siciliji bili su osmorica pripadnika talijanske patrole, koje je 17. kolovoza u 08:30h pokupio njemački torpedni čamac. Ujutro sedamnaestog Amerikanci ušli u ispražnjeni, razrušeni grad. Neprijatelj je netragom nestao i kampanja na Siciliji je, nakon 38 dugih dana, završila razočaravajućim antiklimaksom.

EPILOG

Bitka za Siciliju bila je za Saveznike prvenstveno sajam taštine i primjer kako se operacije ne bi smjelo voditi. Sposobnost, samostalnost i svojeglavost dvojice armijskih komandanata postale su smetnje, umjesto prednosti, jer nije bilo jasnog plana, ili barem koncepta bitke, pa tako ni vodstva s više instance. Alexander je, odbijanjem aktivnog uključivanja u kampanju autoriteta grupe armija, operacije prepustio armijskim zapovjednicima, zaokupljenima borbama s protivnikom, koji su operacije promatrali iz uske orbite vlastite armije, bez dovoljnog poznavanja šire slike i s previše samopouzdanja u samo vlastite snage – kao u Montyjevom slučaju; odnosno iz osjećaja frustracije i manje vrijednosti nametnutog Amerikancima – zbog kojeg je Patton interese kampanje podredio slavi američkog oružja i svojoj vlastitoj. Zahvaljujući takvom pristupu, britanske su se snage našle previše raštrkane i previše slabe za izvođenje odlučujućih prodora, dok su se američke uključile u glavnu bitku prekasno, nakon što su se Nijemci uspjeli konsolidirati i organizirati čvrstu obranu. Upravo je iz ovakve situacije nastao mit o sukobu Pattona i Montgomeryja, koji je, kako smo vidjeli, čista makinacija u Britančevom slučaju, odnosno privatna frustracija u Amerikančevom. Naposljetku je Montgomery bio taj koji je pokušao nadomjestiti nedostatak Alexanderovog priloga ofenzivi i donekle koordinirati savezničke akcije, prepustivši pri tome glavni zgoditak HUSKYJA – Messinu – Amerikancima. Možemo zaključiti da je raspad savezničke komande i koordinacije bio jedan od značajnijih faktora u uspješnoj njemačkoj evakuaciji otoka, kao i uzrok mnogih nepotrebnih sukoba među Saveznicima.

Nekoordinirane akcije savezničkih armija išle su na ruku Nijemcima, koji su operacije zadržavanja razradili do taktičkog savršenstva. Iako je od prvog do zadnjeg dana kampanje njihova situacija bila kritična, nije bilo ni najmanjih naznaka panike – izuzev sramotnog debija divizije HG 10. srpnja – i čitavo su vrijeme kontrolirali bitku i tempo njezinog razvijanja, unatoč višestrukoj premoći Saveznika u svakom segmentu – od brojnosti ljudstva do mase oružja. Nadjačani na kopnu i u zraku, Nijemci nisu dopustili neprijatelju razvijanje punog ofenzivnog potencijala, prisiljavajući ga sve vrijeme na skupe i spore frontalne napade, odnosno usporavajući mu napredovanje ekstenzivnim rušenjem ključne infrastrukture[33]. Naposljetku su njemačke divizije sačuvane kao organizacijske jedinice, te su nakon popune ljudstvom i opremom nanovo bile ubačene u borbu na Apeninskom poluotoku, izazivajući mnogom savezničkom časniku kajanje zbog propuštanja zlatne prilike za uništenje tih snaga.

Tijekom 38 dana kampanje, Saveznici su izgubili 22.383 pripadnika oružanih snaga; 7. armija imala je 2.237 poginulih, 5.946 ranjenih, a 598 Amerikanaca je bilo zarobljeno; 8. armija je pretrpjela gubitke od 2.062 poginula, 7.137 ranjenih i 2.644 nestalih vojnika; Mornarica SAD izgubila je 546 poginulih i 484 ranjena mornara; a Kraljevska mornarica ostala je bez 729 mornara, od kojih su četvorica postali zarobljenici, 411 ih je ranjeno i 314 poginulo. Gubici Osovine bili su ogromni, no fašizam je pao, Mussolini je bio uhićen i Trojni pakt je de facto prestao postojati, talijanska kapitulacija bila je očekivana na svim zainteresiranim stranama, a talijanske oružane snage su postojale uglavnom samo na papiru, pa je metodološki pogrešno u ovom trenutku rata prikazivati njemačke i talijanske gubitke zajedno. Ti i takvi Talijani imali su 4.678 poginulih, 32.500 ranjenih i 153.000 nestalih – uglavnom zarobljenih – vojnika i mornara. Njemački gubici iznosili su 4.325 poginulih, 13.500 ranjenih, 10.106 nestalih/zarobljenih vojnika, te 3.500 vozila, 287 topova i 78 tenkova i jurišnih topova.

LITERATURA

1. Ambrose, Stephen E., THE SUPREME COMMANDER, London, 1970.
2. Atkinson, Rick, (The Liberation Box Set) THE DAY OF BATTLE: THE WAR IN SICILY AND ITALY, 1943-1944., New York, 2013.
3. Brighton, Terry, PATTON, MONTGOMERY, ROMMEL: MASTERS OF WAR, New York, 2008.
4. Browne, Joseph Edward, DECEPTION AND THE MEDITERRANEAN CAMPAIGNS OF 1943-1944, Carlisle Barracks, 1986.
5. Čerčil, Vinston, DRUGI SVETSKI RAT IV.: PREKRETNICA SUDBINE, Beograd, 1964.
6. Čerčil, Vinston, DRUGI SVETSKI RAT V.: OBRUČ SE STEŽE, Beograd, 1964.
7. D’Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988.
8. Eisenhower, Dwight D., CRUSADE IN EUROPE, London, 1948.
9. Fisher, Nigel, HAROLD MACMILLAN, New York, 1982.
10. Frost, John, A DROP TOO MANY, London, 1982.
11. Garland, Albert N., McGaw Smyth, Howard, Blumenson, Martin, SICILY AND THE SURRENDER OF ITALY, Washington, D. C., 1993.
12. Kurowski, Franz, JUMP INTO HELL: GERMAN PARATROOPERS IN WORLD WAR II, Mechanicsburg, 2010.
13. Lamb, Richard, MONTGOMERY IN EUROPE 1943-45: SUCCESS OR FAILURE?, New York, 1984.
14. Larson, Mark E., GENERAL GEORGE S. PATTON WAS NOT AN OPERATIONAL ARTIST, Fort Leavenworth, 2015.
15. Liddell-Hart, editor, THE ROMMEL PAPERS, New York, 1953.
16. Mitcham, Samuel W., Jr., Stauffenberg, Friedrich von, THE BATTLE OF SICILY: HOW THE ALLIES LOST THEIR CHANCE FOR TOTAL VICTORY, Mechanicsburg, 2007.
17. Montgomery, Bernard L., THE MEMOIRS OF FIELD-MARSHAL THE VISCOUNT MONTGOMERY OF ALAMEIN, K. G., New York, 1958.
18. Rolf, David, THE BLOODY ROAD TO TUNIS: DESTRUCTION OF THE AXIS FORCES IN NORTH AFRICA NOVEMBER 1942 – MAY 1943, London, 2001.
19. Rooks, Major-General Lowell W., Training Memorandum No. 50, LESSONS FROM THE SICILIAN CAMPAIGN, AFHQ, 20. XI 1943.
20. Saxon, Timothy D., THE GERMAN SIDE OF THE HILL: NAZI CONQUEST AND EXPLOITATION OF ITALY, 1943-45, University of Virginia, 1999.
21. Warlimont, Walter, INSIDE HITLER’S HEADQUARTERS 1939-1945, Novato, 1964.
22. Weinberg, Gerhard L., A WORLD AT ARMS: A GLOBAL HISTORY OF WORLD WAR II, Cambridge University Press, 2010.
23. Zuckerman, Solly, FROM APES TO WARLORDS 1904-46: AN AUTOBIOGRAPHY, London, 1978.
24. ATLAS SVIJETA, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1961.
25. 45TH INFANTRY DIVISION IN THE SICILIAN CAMPAIGN as compiled from G-3 Journal for period July 10, 1943 – Aug. 22, 1943.

INTERNET

1.      Ether, Eric, DEFENDING THE BEACHHEAD AT BROLO, http://warfarehistorynetwork.com/daily/wwii/defending-the-beachhead-at-brolo/, (pristupio 7. svibnja 2018.)

2.      Nicholson, Lt-Col. G. W. L., THE CANADIANS IN ITALY 1943–1945, Ottawa, 1956., http://tothosewhoserved.org/can/army/canarmy02/ (pristupio 4. svibnja 2018.)

3.      Yeide, Harry, PATTON: THE GERMAN VIEW, http://www.historynet.com/patton-the-german-view.htm (pristupio 22. veljače 2018.)

4.      Zimmerman, Dwight Jon, OPERATION HUSKY: BRITISH GEN. SIR HAROLD ALEXANDER AND THE GREAT BOUNDARY LINE DISPUTE, 2013., https://www.defensemedianetwork.com/stories/operation-husky-british-gen-sir-harold-alexander-and-the-great-boundary-line-dispute/ (pristupio 8. travnja 2018.)

5.      Allied Invasion of Sicily, https://en.wikipedia.org/wiki/Allied_invasion_of_Sicily (pristupio 4. svibnja 2018.)

6.      canadiansoldiers.com, http://canadiansoldiers.com/ (pristupio 22. lipnja 2018.)

BILJEŠKE

[1] Atkinson, Rick, (The Liberation Box Set) THE DAY OF BATTLE: THE WAR IN SICILY AND ITALY, 1943-1944., New York, 2013., str. 850

[2] „Pomutnja je bila tako velika, da su pomoćnici generala Guzzonija procijenili kako su Saveznici spustili tri do četiri zračno-desantne divizija sa pedesetak tisuća ljudi. … Do zore su izvještaji Radio Rima počeli govoriti o pet do deset savezničkih zračno-desantnih divizija, sa 60 do 120 tisuća vojnika.“

Mitcham, Samuel W., Jr., Stauffenberg, Friedrich von, THE BATTLE OF SICILY: HOW THE ALLIES LOST THEIR CHANCE FOR TOTAL VICTORY, Mechanicsburg, 2007., str. 90

[3] Sjaj američke pobjede 11. srpnja narušen je neuspjehom još jedne zračno-desantne operacije – spuštanjem 504. padobranske pješačke pukovnije, 82. z.-d. div. na položaj 1. pješ. divizije, kao pojačanja – kad je u fratricidu, opet prouzročenom brodskom protuzračnom paljbom, oboreno 23 i teško oštećeno 37 aviona, ubijeno 60 članova posada i 81 padobranac, dok ih je 132 bilo ranjeno, a 16 nestalo. Od 2.300 padobranaca, svega ih se petstotinjak našlo u zadanim zonama.

Mitcham, Samuel W., Jr., Stauffenberg, Friedrich von, THE BATTLE OF SICILY: HOW THE ALLIES LOST THEIR CHANCE FOR TOTAL VICTORY, Mechanicsburg, 2007., str.136-8

[4] Vidi: Atkinson, Rick, (The Liberation Box Set) THE DAY OF BATTLE: THE WAR IN SICILY AND ITALY, 1943-1944., New York, 2013., str. 899

[5] Montgomery Diary 12 July 1943:: „Postaje jasno kako bitka za Siciliju zahtijeva čvrsto vodstvo s više instance. Ja sam vodio svoju, a 7. armija svoju bitku; nije bilo ikakve koordinacije od 15. grupe armija, a bez… …koordinacije, neprijatelj bi lako mogao pobjeći.“

cit. D’Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 325

[6] Oliver Leese, zapovjednik XXX. korpusa, o problemu s cestom za Vizzini: „Bila je nesretna odluka oduzeti cestu Amerikancima. Ono što nam je bilo nepoznato, jest da su su napredovali puno brže od nas, uvelike zahvaljujući vozilima s pogonom na sva četiri kotača… …da su nastavili tom cestom, mogli smo završiti kampanju ranije.“

Brighton, Terry, PATTON, MONTGOMERY, ROMMEL: MASTERS OF WAR, New York, 2008., str. 199-200

[7] Preuzevši komandu nad američkom 3. pješačkom divizijom u ožujku 1943., general-bojnik Lucian K. Truscott odmah je primijetio da jedinica, što to joj je bilo zajedničko s većinom američke Armije, nema visoke standarde marširanja. Kako je on sam rekao: „Već sam dugo smatrao da je naša sposobnost marširanja na niskoj razini, definitvno ne na onoj rimskih legionara… …pa čak ni na razini Stonewall Jacksonove „Foot Cavalry“ iz Građanskog rata.“ Pokrenuo je program treninga kojim je svoju diviziju osposobio za marš brzinom četiri milje (6.4km) na sat pod punom bojnom spremom, umjesto propisanih dvije i pol milje (4km) na sat. Taj je tempo uskoro bio prozvan Truscott Trot (Truscottov korak), a njegovi su se vojnici već na Siciliji uvjerili da im je taj vid treninga bio višestruko koristan.

Vidi: D’Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 281

[8] Brighton, Terry, PATTON, MONTGOMERY, ROMMEL: MASTERS OF WAR, New York, 2008., str. 201

[9] Britanska 1. zračno-desantna divizija nosila je nadimak „Crveni đavoli“, a njemački su padobranci bili poznati kao „Zeleni đavoli“. (op. a.)

[10] Nedugo po slijetanju transportera s protutenk. bataljunom, započeo je britanski zračni napad prije negoli su uspjeli iskrcati svu opremu. Dva Messerschmitt Me 323 Giganta uništena su s cjelokupnim teretom, što je znatno smanjilo snagu te protutenkovske jedinice.

Vidi: Kurowski, Franz, JUMP INTO HELL: GERMAN PARATROOPERS IN WORLD WAR II, Mechanicsburg, 2010., str. 298

[11] D’Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 362

[12] Ibid., str. 368

[13] Ibid., str. 378

[14] Ibid., str. 377-8

[15] Frost, John, A DROP TOO MANY, London, 1982., str. 185

[16] Naredivši povlačenje, satnik je u nekoliko navrata pokušao poslati eksplozivom natovarene kamione na most, no pothvat je završio ranjavanjem polovice dobrovoljaca, među njima i Adolffa, koji je sljedeći dan umro od posljedica pretrpljenih ozljeda.

Vidi: Kurowski, Franz, JUMP INTO HELL: GERMAN PARATROOPERS IN WORLD WAR II, Mechanicsburg, 2010., str. 301

[17] D’Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 410

[18] Mussolinija su 12. rujna 1943. godine oslobodili njemački komandosi i padobranci, pod zapovjedništvom legendarnog Hitlerovog specijalca Otta Skorzenyja.

Vidi. http://povijest.net/2018/?p=2577 (pristupio 26. lipnja 2018.)

[19] Warlimont, Walter, INSIDE HITLER’S HEADQUARTERS 1939-1945, Novato, 1964., str. 343

[20] U borbi su ostali samo manji dijelovi triju talijanskih divizija. (op. a.)

[21] Iako je pokret od Salerna započela već 8. srpnja, prethodnica 29. okl.-gren. divizije je na otok stigla tek 14. srpnja, da bi u idućih nekoliko dana sve divizijske postrojbe prešle na Siciliju i zauzele položaj na sjevernom odsjeku linije „Etna“.

Vidi: Saxon, Timothy D., THE GERMAN SIDE OF THE HILL: NAZI CONQUEST AND EXPLOITATION OF ITALY, 1943-45, University of Virginia, 1999., str. 153

[22] D’Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 439

[23] General Montgomery bio je u Osmoj armiji poznat po tome što se u male sume kladio gotovo na sve. Tko god  se zadržao u njegovom stožeru više od nekoliko sati, uskoro je potpisivao knjižicu oklada i plaćao. Amerikanci to nisu znali, pa tako ni Eisenhowerov načelnik štaba Bedell Smith, koji je „pristao“ Montyju pribaviti B-17 s američkom posadom, ukoliko Sfax (bitka za liniju „Mareth“, Tunis) padne do 15. travnja 1943. Preciznije, to je Monty tako shvatio, davši protuponudu na Smithovu, u govoru čestu frazu „mogao bih se okladiti…“, a zbunjeni Smith nije odgovorio, pa je Britanac šutnju shvatio kao prihvaćanje. Nakon osvajanja Sfaxa 10. travnja, Monty je poslao poruku u kojoj je zahtijevao da se oklada odmah ispuni. Doveo je Eisenhowera i Smitha u neugodnu situaciju i prvi se požalio Brookeu, osramoćenom ponašanjem svog poručnika, pa je Monty dobio svoj B-17, zajedno s Brookeovom vrlo neugodnom tiradom. Najgore je to što bi Monty vrlo vjerojatno dobio bombarder, da je pitao, a ne uvlačio Smitha u svoje igrice.

Vidi: Ibid., str. 107

[24] Montgomery Diary, 28 July 1943 cit. Ibid., str. 449

[25]  Patton Diary 28 July 1943 cit. Ibid.

[26] Označava visinu u metrima. U vojnim operacijama uobičajeno je koristiti iznos elevacije za identifikaciju terena. (op. a.)

[27] Goum je marokanski domorodački vojnik (franc. Les Goumiers Marocains) , a tabor može biti bataljun, ili pukovnija – u ovom slučaju potonje.

Za više, vidi: https://en.wikipedia.org/wiki/Moroccan_Goumier (pristupio 27. lipnja 2018)

[28] Atkinson, Rick, (The Liberation Box Set) THE DAY OF BATTLE: THE WAR IN SICILY AND ITALY, 1943-1944., New York, 2013., str. 927

[29] Ibid., str. 929

[30] Ibid., str. 930

[31] Jack Belden u Time Magazine 23. VIII. 1943., cit. http://community.battlefront.com/topic/49938-the-battle-of-troina/ (pristupio 30. lipnja 2018.)

[32] Empedoklo (oko ←483 – ?, ←423) je bio grčki filozof sa Sicilije, koji je prema predaji skončao tako što je skočio u krater Etne. Njegovi su učenici pronašli samo sandalu, a filozof je nestao bez traga.

Za više, vidi: http://proleksis.lzmk.hr/19646/ (pristupio 26. lipnja 2018.)

[33] Iz izvještaja američke 1. pješačke divizije: „Izgubili smo dodir kad je neprijatelj u potpunosti demolirao gradić kroz koji je prolazila jedina cesta u okolici. Mine su se nalazile na razmaku od svakih dva-tri metra, mostovi srušeni, korito rijeke minirano… …a planinska klizišta oborena na jedinu postojeću opskrbnu rutu.“

Rooks, Major-General Lowell W., Training Memorandum No. 50, LESSONS FROM THE SICILIAN CAMPAIGN, AFHQ, 20. XI 1943., str. 5