Ismail Enver se rodio u Istanbulu 23. studenog 1881. u obitelji koja je pripadala nižoj srednjoj klasi što mu nije davalo vjetra u leđa za postizanje velikih stvari u životu.(1) No, pohađanjem škole za vojne časnike dobiva šansu da uz pomoć vojske i pobjeda na bojnom polju ostvari veliki osobni uspjeh i probitak. Časničku je školu završio 1902. godine te je time stekao čin kapetana, a godine 1906. biva promaknut te dobiva čin bojnika.(2) Zatim je poslan u Solun da sudjeluje u radu osmanske Treće armije, a u tom grčkom gradu povezuje se s Komitetom za ujedinjenjenje i napredak koji je bio na čelu pokreta Mladih Turaka.(3)

Prihvatio je ideje pokreta pa aktivno sudjeluje u revoluciji 1908. godine za vrijeme koje se promiče u jedno od glavnih vojnih lica revolucionarnog pokreta. Moć mu je narasla do te mjere da je mogao bez ikakvih posljedica narediti ubojstvo Nazim-bega, zapovjednika osmanskih trupa u Solunu, a pri tome mu nije smetalo što mu je Nazim-beg šurjak.(4) Nakon uspjeha revolucije i konsolidiranja vlasti Komiteta za ujedinjenje i napredak, Enver je u ožujku 1909. godine poslan u Berlin u službu vojnog atašea. U Berlinu Enver postaje zaljubljenik u njemačku vojsku, vojnu organizaciju i ratnu taktiku pa vjerojatno već tada počinje razmišljati o organizaciji osmanske vojske po uzoru na njemačku, što će mu kasnije i poći za rukom. U svibnju 1909. godine vraća se u Istanbul kako bi na čelu „Vojske oslobođenja“ sudjelovao u gušenju pokušaja kontrarevolucije kojeg su organizirali pristaše starog režima i sultana Abdulhamida.(5) Ustanak je ugušen, Abdulhamid je svrgnut s vlasti, a na njegovo mjesto je postavljen Mehmed Rešad (Mehmed V.). Godine 1912. Enver s još nekolicinom osmanskih vojskovođa odlazi u osmansku provinciju Libiju i sudjeljeluje u tamošnjem ratu protiv Italije gdje zahvaljujući svojim uspjesima biva promaknut u čin poručnika.(6) Iz Libije odlazi na Balkan i bori se u Prvom balkanskom ratu. Nakon što je Carstvo žestoko poraženo i gubi brojne teritorije, Enver zagovara nastavak borbe sve dok se ne povrate svi izgubljeni teritoriji. No, njegova politika ne nalazi razumijevanje osmanske vlade pa Enver s još nekoliko ratnika, pripadnika Komiteta za ujedinjenje i napredak, oružjem prisiljava vladu na ostavku, a u komešanju na osmanskom dvoru ministar rata, Nazim-paša, biva ubijen te njegovo ministarsko mjesto preuzima Enver. Od tog trenutka Enverova karijera počinje blistati, a Osmanskim Carstvom počinje vladati vojna elita pod diktaturom kasnije poznatom pod imenom „Diktatura tri paše“. Trijumvirat su su činili Talat paša (ministar unutrašnjosti), Djemal-paša (ministar mornarice) i Enver (ministar rata, koji će tek kasnije postati paša).

U Drugom balkanskom ratu, u kojem je Osmansko Carstvo uspjelo povratiti neke izgubljene teritorije, Enver se nalazi na čelu vojske koja je pobjedonosno ušla u Adrianopol, nekadašnju osmansku prijestolnicu. Nakon tog uspjeha dobio je titulu paše i stekao veliki ugled u Istanbulu.(7) Godine 1914. oženio je prinezu Eminu, sultanovu nećakinju, pa ulaskom u carsku obitelj dodatno učvršćuje svoj položaj.(8) Držeći čvrsto u rukama položaj ministra rata, Enver je počeo ostvarivati svoju zamisao o reformiranju osmanske vojske uz savjetovanje i tehničku podršku Njemačke i njenih vojnih stručnjaka. U osmansku vojsku infiltrirana je njemačka vojna misija na čelu s generalom Limanom von Sandersom, a vojska je počela nabavljati vojni materijal od Njemačke što će kasnije imati znatnu ulogu prilikom osmanskog biranja na koju će stranu ući u Prvi svjetski rat. Suradnja s Njemačkom dovela je do potpisivanja njemačko-osmanskog saveza 2. kolovoza 1914., uperenog prvenstveno protiv Rusije, a čije se ostvarenje može ponajviše zahvaliti Enveru-paši. Sporazum je neko vrijeme ostao tajan, a Enver je uspio uvjeriti svoj kabinet i Antantu da je Carstvo strogo neutralno po pitanju sukoba između Centralnih sila i sila Antante. No, odlučan da Carstvo uvuče u rat na stranu Centralnih sila, Enver raznim lažima i spletkama dobiva naklonost sve većeg broja članova osmanske vlade. Krajem listopada 1914. formalno odobrava isplovljavanje iz istanbulske luke dvaju njemačkih brodova, koji su plovili pod turskom zastavom, i njihov napad na ruske crnomorske gradove. Taj je čin označio ulazak Osmanskog Carstva u rat na stranu Centralnih sila te uspjeh Enverove politike.

Enver-paša je za cijelo vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata osmansku vojsku vodio samo jednom. Bilo je to za vrijeme kampanje „Sarakamiš“ koja se odvijala na Kavkazu krajem 1914. i početkom 1915. godine. Enver je poveo vojsku od više od sto tisuća loše opremljenih vojnika želeći na brzinu izvojevati bitku protiv Rusa. No, kampanja je doživjela potpuni neuspjeh. Vojska je bila slabo odjevena, nepripremljena za zimske uvijete i nije imala dovoljno hrane za toliki broj vojnika. Vrlo brzo su Enverovi planovi krenuli naopako, a koliko je stanje bilo ozbiljno pokazuje i testament kojeg je napisao za vrijeme kampanje, a koji je neka vrsta njegovog oporučnog pisma.(9) U bitci kod Sarakamiša Enverova je vojska žestoko poražena i brojčano prepolovljena, ali je najveći broj vojnika umro od posljedica smrzavaja, a ne od ruskih metaka. Nakon poraza, Enver se vraća u Istanbul i preuzima komandu nad carskim postrojbama stacioniranima u gradu i okolici. Za neuspjeh kampanje okrivio je Armence što je kasnije rezultiralo odmazdom nad tim narodom i genocidom. U listopadu 1918. pod  pritiskom gubitka rata, vlada Talat-paše daje ostavku pa time i Enver prestaje biti ministar rata. Dana 2. studenog „trijumvirat“ napušta Istanbul isplovivši na njemačkoj podmornici. Talat-paša i Djemal-paša odlaze u Berlin, a Enver je krenuo za njima tek nakon što mu je propao pokušaj da se domogne Kavkaza i tamo organizira osmansku vojsku za nove bitke.(10) Iz Berlina pokušava otići u Moskvu i tamo se povezati s Boljševicima i članovima Komiteta za ujedinjenje i napredak. Nakon prvog pokušaja uhićen je u Litvi odakle je nakon dva mjeseca provedena u zatvoru vraćen u Berlin. Zatim ponovno pokušava dosegnuti Moskvu, ali je zrakoplov kojim je putovao bio prisiljen zbog kvara sletiti u Latviju gdje je Enver uhićen i interniran u zatvor.(11) U zatvoru otkriva svoju drugu stranu i počinje slikati, a slike je prodavao drugim zatvorenicima i zatvorskom osoblju.(12) U kolovozu 1920. konačno je uspio doputovati u Moskvu i povezati se s kolegama iz Komiteta za ujedinjenje i napredak te nekim važnijim Boljševicima koji su mu dali podršku, a jednom prilikom susreo se i s Lenjinom.(13)

U međuvremenu je nova istanbulska vlada u siječnju 1919. godine isključila Envera iz osmanske vojske. U odsutnosti je optužen i suđeno mu je za zločine protiv Armenaca, uvlačenje države u rat bez legitimnog razloga i napuštanje zemlje bez dozvole, a sud je donio smrtnu presudu.(14) U rujnu 1920. godine Enver sudjeluje na Kongresu istočnih naroda gdje zastupa Alžir, Libiju, Maroko i Tunis. Na kongresu je pročitao deklaraciju u kojoj ističe da je mrzio njemački imperijalizam jednako kao i britanski, ali malo mu je tko povjerovao.(15) Zatim se nastoji prikloniti turskom republikanskom pokretu, ali nakon što je Mustafa Kemal odbio njegovu ponudu da sudjeluje u Turskom ratu za nezavisnost, Enver uz pomoć Rusa odlazi u Srednju Aziju kako bi sudjelovao u gušenju antiboljševičkih pokreta. No, umjesto da ratuje za Boljševike povezuje se s pobunjenicima, organizira ih u solidnu vojnu silu i okreće se protiv svojih donedavnih prijatelja. Dana 4. kolovoza kod sela Ab-i Derya u Tadžikistanu Crvena armija je iznenada napala pobunjenike, a u bitci je poginuo i Enver-paša. Prema nekim izvorima, Enver je poginuo junački, na konju, predvodeći kontranapad, dok je prema drugima uspio pobjeći s bojnog polja te je četiri dana kasnije uhvaćen i pogubljen.(16) Tijelo mu je sahranjeno u blizini Ab-i Derya, a godine 1996. posmrtni ostatci su preneseni u Tursku i zakopani na istanbulskom groblju.(17)

Bilješke

1. Enver Paşa, dostupno na: http://www.turkeyswar.com/whoswho/enver/who-enver.htm (22.08.2010.)
2. Isto. 
3. İsmail Enver, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Enver_Pasha (23.08.2010.) 
4. Enver Paşa, dostupno na: http://www.turkeyswar.com/whoswho/enver/who-enver.htm (22.08.2010.)
5. Isto.
6. Isto.
7. Isto. 
8. İsmail Enver, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Enver_Pasha (23.08.2010.) 
9. The Testament of Enver Paşa, dostupno na: http://www.turkeyswar.com/documents/envertestament.htm (22.08.2010.) 
10. Enver Paşa, dostupno na: http://www.turkeyswar.com/whoswho/enver/who-enver.htm (22.08.2010.)
11. Isto. 
12. Enver Paşa as an Artist, dostupno na:  http://www.turkeyswar.com/whoswho/enver/enverpainter.htm (22.08.2010.) 
13. Enver Paşa, dostupno na: http://www.turkeyswar.com/whoswho/enver/who-enver.htm (22.08.2010.) 
14. İsmail Enver, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Enver_Pasha (23.08.2010.)
15. Louis Fischer, The End of Enver Pasha, dostupno na: http://www.vqronline.org/articles/1930/spring/fischer-end-enver/ (23.08.2010.) 
16. İsmail Enver, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Enver_Pasha (23.08.2010.)
17. Isto.