Kroz cvjetne zavjese i otvoreno desno krilo prozora dopirao je prohladni zimski zrak. Tik ispod prozora miješao se s mirisom toploga mlijeka na stolu s doručkom. Pod od drvenih dasaka nije škripao. Svi su ili sjedili ili stajali mirno na svojim mjestima. Zvukovi skladne i ugodne glazbe ispunjavali su prostor nevelike sobe. Ivan, nasmiješen, za klavikordom, jednim je okom pratio puzanje najmlađeg djeteta, ne prekidajući sviranje. Ana je ruku prekriženih u krilu pjevala i zamišljeno gledala u stari goblen na suprotnome zidu. Troje mlađe djece pratilo je muzičko jutro pomno slušajući, dok je četvrti sin ne mareći toliko za glazbu, čeznutljivo gledao prema stolu s doručkom. (Žanina Bilić)
Iz opisa ove obiteljske slike ne bi svakome od prve uspjelo odgonetnuti o kojoj se obitelji radi. Tek spominjanje klavikorda sluti da se radi o davno prošlim vremenima. A radi se o velikoj i povijesno značajnoj obitelji. Ivan je Johann – Sebastian Bach, ili ako bismo na hrvatski htjeli prevesti i njegovo drugo ime i prezime – Sebastian Potok. Johann Sebastian Bach bio je njemački skladatelj, izuzetno snažna i važna glazbenička ličnost iz tzv. razdoblja baroka. Johann Sebastian Bach živio je od 1685. do 1750. godine. Niti dan danas njegov značaj ne jenjava. Bez rasprave Bach je jedan od deset najznačajnijih skladatelja u svijetu ikada.
Ludwig van Beethoven, još jedan njemački genijalni skladatelj, jednom prilikom je rekao: ‘Njegovo prezime nije trebalo biti Potok, vec Ocean’.
Pa ipak, imao je sasvim običan život – pun borbi, ushita, ali i razočaranja, nesreća, i svakako pun rada. Bio je suprug i otac – čak dvadesetoro djece, iz dva braka. Nažalost, samo nekoliko ih je doživjelo zrele godine. Nekolicina starijih sinova nadživjela ga je i nastavila utirati glazbeni put u povijest.
Moji susreti s Bachom počeli su već u osnovnoj muzičkoj školi, na satovima klavira, jer je Bach rado pisao i djela za one koji se tek uče vještinama sviranja. Bach je sam i podučavao.
Njegova druga supruga Ana Magdalena u ulozi učitelja opisala ga je ovako. ‘Vjerujem da na svijetu nikada nije bilo boljeg učitelja. Bio je vrlo strpljiv (osim sa lijenima), neumoran, a njegove oči i uši nisu nikada propuštale ni najmanju grešku.‘
Bacha se za njegova doba najčešće hvalilo kao orguljaša – dapače kao vrhunskog svirača orgulja, ‘gospodara orgulja’. Redoviti javni nastupi tijekom službovanja na radnom mjestu kantora u crkvi Sv. Tome u Leipzigu doprinijeli su da se glas o njemu kao izvrsnom orguljašu nadaleko pročuje. Pohvale su se prenosile usmenim putem i ljudi su uobičavali putovati u Leipzig samo da bi ga zamolili da im nešto odsvira. Što je Bach rado činio, koliko god su mu to radne i obiteljske obaveze dopuštale, i ukoliko bi sam procijenio da se radi uistinu o iskrenom interesu ka glazbi, a ne pozerstvu ili pomodarstvu.
Glas o njegovom umijeću sviranja orgulja proširio se po cijeloj Njemačkoj, pa i Europi. Bach je bio skroman i volio se našaliti na račun vlastite popularnosti. U radu je bio vrlo temeljit, ozbiljan i predan. O svojim religioznim i filozofskim nazorima rijetko je govorio. Zna se da je bio vrlo religiozan, na jedan iskren i nepretenciozan način. Luteranstvo je prožimalo svaki njegov dan, no istovremeno bio je čovjek vrlo prizemljen.
Treba skinuti kapu takvim ciljanim putovanjima, sa žeđu za umjetničkim doživljajem kao poticajem, a i svim drugim putovanjima u to doba. Podsjetimo se, u to vrijeme se putovalo kočijama u koje su bili upregnuti konji. Prosječna brzina takvih kočija bila je 2 km/h. Na primjer ako je netko iz Londona putovao za Chester, 1657. godine putovao bi 6 dana. Ili kada bi oko te godine netko putovao iz Muenchena za Leipzig, za razdaljinu od 362 kilometra trebalo bi mu 11 dana i to truckajući se u kočiji 16 sati dnevno. Putovanja su bila i vrlo skupa, a i opasna zbog pljačkaša i drugih mogućih nezgoda na putu.
Bach – skladatelj je pisao glazbu za potrebe crkve, škole, orkestara, komornih sastava za tjedne koncerte, uvježbavao je zbor, komorne sastave, sam svirao – kažu na svim tada poznatim instrumentima, a i u svojoj kući imao je poveliku zbirku instrumenata. Ne smetnuvši s uma da je i podučavao, a k tome bio i suprug i otac, možemo ustvrditi – pune ruke posla! Njegova supruga piše:
‘Kako su bile divne one duge jesenje i zimske večeri, kad su sva djeca, toplo umotana, već bila u krevetu, a Sebastian i ja sjedili jedno kraj drugoga i prepisivali muziku – takvog posla je uvijek bilo, dakako, a glasove za nedjeljne kantate smo najčešće ispisivali oboje. Između nas bi stajale dvije svijeće.‘
Treba uzeti u obzir da je umnožavanje tada bilo moguće jedino ručnim prepisivanjem. U Bachovim rukom ispisanim stranicama uvijek sam s divljenjem promatrala trag genijalne ruke i genijalnog uma, ispisan crnilom prije više od 300 godina. Samo jedna Bachova Kantata tiskana je tijekom njegovog života.
1725. godine, kada je Bach imao 40 godina, škotski zlatar William Ged izumio je tiskanje pomoću ploča u koju bi se izmodelirala sva slova i svi znakovi za tekst jedne stranice, tzv. stereotyping. Tiskanje je bilo vrlo skupo i godinama nakon Bachove smrti, pa su Bachove skladbe jako dugo ostale samo u rukopisima, što je također bio jedan od razloga malobrojnih izvedbi njegovih glazbenih djela u godinama iza njegove smrti – nota jednostavno nije bilo u opticaju. Ako bi originalne note bile, primjerice, posuđene jednom orguljašu, nitko drugi u svijetu nije mogao u isto vrijeme svirati tu istu skladbu. Teško je to danas zamisliti – kao da primjerice na svijetu postoji samo jedan originalni primjerak Goethove knjige Faust, pa tako jedino sretnik u posjedu te jedne jedine knjige može čitati genijalne riječi.
U sviranju Bachovih djela uvijek mi je prvi dojam – upravo pune ruke posla, a osjećaj – smirenost, geometrijska uređenost, stalno kretanje i božanski sklad. Bach je uistinu bio velemajstor višeglasja – od dvoglasnih i troglasnih invencija, dvo-, tro-, četvero- i peteroglasnih fuga, do toccata i koncerata. O odabiru tema za svoje skladbe, bilješka supruge Ane Magdalene:
‘Volio je reći da ne može napisati nikakvu ljubavnu pjesmu, pa čak ni za mene…kako da prezadovoljni kantor piše pjesme pune čežnje, kad njegova ženica sjedi sa smiješkom u njegovom krilu? Morao bih se vratiti u ono vrijeme i zamisliti da su nam tvoji roditelji uskratili odobrenje za naše vjenčanje, jer upravo imam melodiju u glavi koja vapi za jednim ili dva tužna stiha.‘
Po mnogim svjedočanstvima, Bachov brak sa Anom bio je skladan i sretan, premda je on bio 16 godina stariji od nje. Njegova prva supruga umrla je, ostavivši mu četvero djece. Godinu dana nakon smrti prve supruge, Bach je zaprosio Anu Magdalenu. Ona je bila glazbeno obrazovana i imala je vrlo lijepi visoki glas – sopran. Usrdno se brinula za njega i njegovu djecu, kasnije i za svoju. Najveći dio zajedničkog života živjeli su u Leipzigu. Zanimljivo je da naziv grada Leipziga dolazi od staroslavenskog naziva Lipsk – zbog lipa koje su rasle u tom gradu.
Bach je pisao glazbu u različitim formama – pisao je kanone, kantate, komorne skladbe, korale, koncerte i orkestralne suite, mise, pasije, oratorije, vokalna djela različita od kantata i već spomenuta djela za klavir i orgulje. Bitno je razlučiti da su tada instrumenti s tipkama dostupni Bachu bili: orgulje, klavikord i tadašnji klavir u razvoju – koji se zvao i dobro-temperirani klavir. Kod dobro-temperiranog klavira je sustav ugađanja – temperiranja bio podešen tako da daje usklađene, identične zvukove neovisno o tome u kojem se smjeru kreće melodijska linija, što do tada nije bio slučaj.
Zanimljiva su proučavanja numerologa, koji su u Bachovoj glazbi otkrili pravi rudnik blaga – mnoge podudarnosti za koje se smatra da su bile Bachova razbibriga – nešto poput igre brojki i slova. Slova njegovog imena B-A-C-H u mističkoj numerologiji imaju pridodane brojke 2-1-3-8. Njihov zbroj je 14, a 41 – ogeldalna slika broja 14, bio je omiljeni Bachov broj. Ti brojevi pojavljuju se nebrojeno mnogo puta skriveni u notama njegovih skladbi. Kada kažemo skriveni – mislimo na primjerice – broj nota u taktu, broj taktova u skladbi i sl. Radi se o fantastičnoj kombinatorici, nešto poput sastavljanja složene križaljke.
Bachova nemogućnost putovanja u zreloj dobi – što radi nadzora u službi, što zbog brojnih radnih obaveza i brojne obitelji i nedostatka vremena, a i samih troškova, nije nipošto utjecala na njegove društvene kontakte i mnogobrojna poznanstva.
Kao što sam već spomenula, mnogi su posjećivali njegov dom – njegovi učenici, glazbenici koji su sudjelovali u koncertima – njegova supruga spominje da su se probe za koncerte tijekom hladnih zimskih mjeseci redovito odrzavale u njihovom toplome domu, umjesto u hladnoj crkvi – poklonici iz raznih mjesta i gradova koji su ga posjećivali s namjerom da čuju njegovo fascinatno i nadaleko poznato sviranje na orguljama.
Tada nije bilo nepristojno nepoznavajući domaćina jednostavno pokucati na vrata nečijeg doma, predstaviti se i reći s kojom namjerom ste došli. Gostoprimstvo je bilo sasvim drugačije od današnjeg. Danas bez prethodne najave ili dogovora gotovo je nazmislivo nekome, čak i znancu, a kamoli neznancu, banuti na vrata i još nešto tražiti od njega. Ali tada, u doba bez telefona, kada su kočije ili čak obavijesti slane po glasnicima – konjanicima ili kočijama bile skupe i nepouzdane – radi pljačkaša i mogućih nezgoda na putu, banuti na vrata činilo se sasvim normalno.
Nije isključeno da je i Giuseppe Valentini bio jedan od onih koji su pokucali na vrata Bachovog doma u Leipzigu, s molbom za malim koncertnim performansom. Moguće je i da je Valentini prisustvovao i kojoj nedjeljnoj misi i slušao Bacha kako veličanstveno svira na orguljama. Ili je možda bio pozvan na jedan od koncerata na kojemu je iz publike imao mogućnost diviti se skladbama Bacha u izvedbi nekog komornog sastava ili manjeg orkestra.
Giuseppe Valentini bio je talijanski skladatelj. Živio je od 1681 do 1753. godine. Valentini je najviše radio u Rimu, ali je mnogo i putovao. Odazvao se pozivima dubrovačkog senata i održavao koncerte u Dubrovniku te podučavao. Jedan od njegovih učenika bio je i Luka Sorkočević, koji će tijekom povijesti postati poznat kao najvažniji hrvatski skladatelj pretklasike te prvi hrvatski skladatelj simfonija. Dubrovnik je tada bio značajniji kulturni centar u Hrvatskoj od Dubrovnika. Kada je Bach umro u dobi od 65 godina, u godini 1750, Sorkočević je imao tek 16 godina. Sorkočević je tek tada vjerojatno počeo otkrivati svoj interes prema glazbi i usmjeravati ga učenjem kod znamenitog talijanskog skladatelja Giuseppea Valentinija. Valentini je bio Bachov suvremenik – 4 godine stariji, umro je u dobi od 72 godine, 3 godine nakon Bacha – 1753. godine.
Vrlo je vjerojatno, ukoliko je došlo do susreta Valentinija i Bacha, da je Valentini o tom iskustvu i novim spoznajama pričao svome dubrovačkom đaku, Luki Sorgu, kako su ga u Italiji zvali – ili Luki Sorkočeviću, kako su ga u Hrvatskoj zvali. Na taj način Valentini je mogao povezati znanja talijanske i njemačke barokne glazbe – tada suvremene glazbe i prenijeti te spoznaje i tekovine svojim đacima.
Nije isključeno niti da je Sorkočević kasnije kao mladi muškarac, putujući svojim diplomatskim pozivom u Francusku i Austriju, a kao veliki poznavatelj i ljubitelj glazbe, naišao i na glazbu Bachovih sinova. Sorkočević se glazbom bavio samo u ranoj mladosti, kasnije se u potpunosti posvetio diplomatskom zvanju. Bio je član ugledne dubrovačke plemićke obitelji Sorkočević. Njegov ogromni značaj za povijest hrvatske glazbe svakako je u njegovim simfonijama, koje se smatraju prvim simfonijama u hrvatskoj glazbi.
Zanimljivo je da je nakon Bachovog dugogodišnjeg rada u Leipzigu u javnoj službi, jer radno mjesto kantora služilo je gradu i javnosti, nakon njegove smrti, njegova supruga umrla u dubokoj bijedi. Pokopana je na groblju za siromahe. To je značajno kao primjer hladnoga odnosa gradskih otaca prema stvaralaštvu tog velikana, kojim se Njemačka ponosi već stoljećima. Isto tako tužna je činjenica da su njegova djela nakon njegove smrti vrlo brzo pala u zaborav.
Tek su zahvaljujući Bachovom mlađem kolegi, još jednom njemačkom skladatelju – Felixu Mendelssohnu Bartholdyju, čak 85 godina kasnije, ponovno izašla na svjetlo dana, na koncertne pozornice i u svijest ljudi – kako opće publike tako i stručnjaka – muzikologa, skladatelja, izvođača. Otad je Bachova glazba i Bachova ličnost neizbrisivo upisana u svijest svijeta i svjetsku kulturnu baštinu bez premca.
Poslušajte zvučni primjer Bachove skladbe:
