Prema naslovu knjige većina upućenog čitateljstva pomislit će kako je riječ o još jednom u nizu histeričnih „pravovjerno“ hrvatskih uradaka – i pogriješit će. Manjina (upućenog) čitateljstva pomislit će kako je riječ o još jednoj u nizu dosadno pisanih, iako korisnih, knjiga nastalih kao nusprodukt dužeg boravka po arhivima, ali pogriješit će ništa manje od prvih.
Ispod ovog naslova krije se povijesni roman, mješavina povijesnih fakata i fikcije, kao i autobiografije, čija se radnja odvija (uglavnom) u Hrvatskoj tijekom burnih osamdesetak godina dvadesetog stoljeća. Likovi su stvarni ljudi poput Ivana Meštrovića, Luke Jukića, Nikole Stojanovića, Mile Budaka, Ante Pavelića i drugih, a naraciju prvog dijela knjige nose pisma i priče Joze Kljakovića mlađem rođaku. Iz tog rakursa autor uvodi čitaoca u komplicirane balkanske događaje međuratnog, ratnog i poratnog razdoblja, a ne libi se upotrijebiti fiktivne dijaloge kako bi popunio povijesne rupe – što se romanu ne može zamjeriti. Neki dijelovi su me se dojmili kao isforsirani zbog ponekad prekomjernog naglašavanje borbe protiv velikosrpstva, što čini mi se zamkom koja bi pojedine ljude i događaje mogla pogrešno oslikati, ali opet – romanu se sloboda ne može zamjeriti, pogotovo potakne li slabije upućene na proučavanje tog istovremeno dobro i slabo poznatog razdoblja nacionalne povijesti.
Osobno mi je najzanimljiviji autobiografski dio knjige u kojem naraciju prema pravilu smjene generacija preuzima sam autor, bivši „oficir JRM“. Kljaković pruža dobar uvid u korumpiranost srednjih i viših ešalona Ratne mornarice, JNA u cjelini, kao i uvid u metode korištene za sustavno šikaniranje hrvatskog i slovenskog (tradicionalno izvrsnog) kadra uz pogodovanje nestručnom ljudstvu iz istočnih dijelova bivše nam države, od kojeg neki danas „odrađuju“ zatvorsku kaznu kao pravomoćno osuđeni ratni zločinci iz razdoblja Domovinskog rata. Stara priča o sposobnosti i podobnosti.
Osim mučne slike dekadencije i nesposobnosti vojske koju smo nekada plaćali (mi, ili naši roditelji – svejedno) autor će čitatelja pokušati, vjerojatno i uspjeti, zainteresirati za bliskoistočnu problematiku budući da je za četvrtog arapsko-izraelskog rata boravio u Egiptu kao vojni dopisnik. Osim vojno-političke situacije autor opisuje i sraz tradicionalnih mediteranskih kultura, dajući nov pogled na naš „balkanski lonac“ iz kuta „semitskog lonca“.
Autobiografski dio ne bi bio zaokružen bez nekoliko crtica iz privatnog života, koji se kreće na relaciji nered-kaos zbog čestih preraspoređivanja i dubokog osobnog nezadovoljstva izazvanog korumpiranom i nemoralnom atmosferom u Ratnoj mornarici. Nakon godina provedenih u limbu Kljaković napušta omrznutu mornaricu, a kruh nastavlja zarađivati teškim životom pomorca. Krug se zatvara 1991. hrvatskim neoprimitivizmom, zahvaljujući kojem je braniteljski dio života gospodina Kljakovića naprasno i nepotrebno okončan, valjda da bi se školovani profesionalac zamijenio „profesionalnim Hrvatom“.
Posljednji dio knjige je komparativni prikaz učešća Dalmatinaca (i Hrvata uopće) i Srbijanaca (i Srba uopće) u presudnim bitkama NOB-e (Neretva, Sutjeska) i osvrt na problematiku antisemitizma u Hrvatskoj i Srbiji za Kraljevine Jugoslavije, a jedino što zamjeram je pretjerano oslanjanje na samo jednog autora, Philipa J. Cohena.
Knjigu preporučam svima koji se hvataju u koštac s našom novijom poviješću, a kod povijesnih romana općenito smatram pozitivno to što ne samo da uvode u problematiku na neobavezni način, već i činjenice stavljene u kontekst osobne, ljudske priče, ostaju duže i svježije u pamćenju.
