Zagrebačka kriza je događaj iz moderne hrvatske političke povijesti, koji je obilježio drugu polovicu 1990-ih i ukazao na prevladavajuće makijavelističko shvaćanje u tadašnjoj hrvatskoj politici. Proces se može podijeliti na 3 faze: (I) izborna faza studeni-prosinac 1995; (II) međuizborna faza prosinac 1995-veljača 1997; (III) izborna faza veljača-svibanj 1997. godine.

U listopadu 1995. uz 3. prijevremene izbore za Zastupnički dom Sabora održani su i prijevremeni izbori za Skupštinu Grada Zagreba i Skupštinu Zagrebačke županije. Ti su izbori bili uvjetovani teritorijalnim izmjenama prema kojima je Grad Zagreb prestao biti zasebna teritorijalna jedinica te je s gradovima i općinama zagrebačkog prstena stopljen u Zagrebačku županiju. To je značilo da gradonačelnik Grada Zagreba postaje i županom Zagrebačke županije.

Neposredni povod za teritorijalno prekrajanje bio je frakcioniranje unutar HND-a, kojim je HDZ izgubio apsolutnu većinu u Skupštini Zagrebačke županije. Hadezeovci su se nadali prijevremenim lokalnim izborima povratiti apsolutnu većinu u Zagrebu. Oporbi je to bilo sasvim jasno te 5.10.1995. sedam stranaka (HKDU, HNS, HSS, HSLS, HSP1861, HND, SDPH) sklapa «Dogovor o usklađenom zajedničkom nastupu u izbornim jedinicama na izborima za članove Gradske skupštine Grada Zagreba». Očigledno je u koaliciji ideološki rascjep stavljen u drugi plan zbog želje ukidanja političkog monopola HDZ-a. To je bila koalicija neartikuliranog «policy» pristupa i neuravnoteženih političkih odnosa stranaka članica. Institucionalni razlog koaliranja bili su većinski izbori za ¼ vijećnika Skupštine, dok se ¾ biralo razmjernim izborima u jednom gradskom izbornom okrugu. Nasuprot očekivanjima HDZ-a, kao i nekih od stranaka koalicije, udruga odnosi izbornu pobjedu u većinskim izborima osvojivši 14 od 17 mandata (82,4%). Iz koalicije je ispala HKDU, a ušao ASH (2 osvojena mjesta) te je 15.11.1995. predizborna koalicija postala skupštinskom koalicijom koja je kontrolirala 64% mjesta. Dogovorom je utvrđeno da će predsjednik Gradske skupštine biti Zdravko Tomac (SDP), a gradonačelnik Goran Granić (HSLS).

Prva konstituirajuća sjednica održana je 2.12.1995., ali propada zbog nedostatka kvoruma zahvaljujući bojkotu HDZ-a i HSP-a te Vlada sve odluke s te sjednice proglašava nevažećima. Druga sjednica održana je 2.1.1996. i na njoj bivaju izabrani gradonačelnik i predsjednik Skupštine, sukladno koalicijskom dogovoru. Predsjednik Republike, Franjo Tuđman, koristi svoje pravo (ne) potvrđivanja župana (a gradonačelnik Zagreba je istovremeno bio i župan) prema Zakonu o lokalnoj samoupravi i upravi te odbija potvrditi izbor G.Granića. Već 24.1.1996. Skupština izabire Jozu Radoša (HSLS), ali 17.2.1996. Tuđman odbija potvrditi i taj izbor. Tuđman 2.3.1996. imenuje na mjesto gradonačelnice Marinu Matulović-Dropulić (HDZ), ali joj Skupština izglasava nepovjerenje i izabire Ivu Škrabala (HSLS), no Tuđman odbija potvrditi i taj izbor 20.3.1996. Samo dan kasnije Skupština opet izglasava nepovjerenje M.Matulović-Dropulić i izabire Dražena Budišu (HSLS), ali Tuđman odbija i njega. Vlada 30.4.1996. raspušta Skupštinu Grada Zagreba i imenuje Stjepana Brolicha (HDZ) povjerenikom za Zagreb. Zdravko Tomac reagira na odluku Vlade ustavnom tužbom, koju 10.5.1996. Ustavni sud rješava u korist tužitelja.

HDZ provodi savjetodavni referendum o statusu Grada Zagreba, na koji izlazi samo 16,7% birača Grada Zagreba i 29,4% birača Županije. Vlada vraća teritorijalnu situaciju na predizbornu, pokušavši se dodvoriti Zagrepčanima i zanemarujući volju većine birača iz ostatka Županije, te je Grad Zagreb opet izdvojen iz Županije.

Taj je potez bio sasvim u skladu s HDZ-ovom strategijom za trajanja Zagrebačke krize, glavni cilj koje je bio zadržavanje gradonačelničkog mjesta, a sekundarni razbijanje koalicije. Dužnosnici HDZ-a su koaliciju nazivali «neprirodnom» jer je obuhvaćala široki spektar ponekad neuskladivih političkih uvjerenja, dok su istovremeno sami predlagali stvaranje svestranačke skupštinske koalicije s HDZ-ovim gradonačelnikom, što je oporba odbila. Ljeta 1996. HDZ i HSLS vode pregovore o koaliranju, koji završavaju neuspjehom zbog povlačenja HSLS-a. HDZ ulazi u neformalnu koaliciju s HSP-om koji igra ulogu «neutralca» nudeći hadezeovske prijedloge kao svoje i stvarajući tako školski primjer tzv. «satelitske koalicije». Može se zaključiti da je HDZ imao zdravu i uspješnu strategiju, jer ta je stranka ne samo zadržala kontrolu nad Zagrebom već i narušila odnose u koaliciji, stvarajući si tako povoljnije uvjete za pobjedu na idućim lokalnim izborima.

Isto tako može se zaključiti da je strategija koalicije, zasnovana na pogrešnim premisama, neslavno podbacila. Koalicijske stranke zagovarale su različite pristupe problemu: (I) radikalizacija i deinstitucionalizacija sukoba i (II) pozicijski rat kroz političke institucije.

Što se prvog pristupa tiče, zagovarale su ga uglavnom male koalicijske stranke (i to javnim skupovima i demonstracijama), dok se većina velikih stranaka tome protivi, ocijenivši kako nije pogodno vrijeme. Drugi pristup deinstitucionalizaciji sukoba bio je onaj HSS-a i HSLS-a: raspuštanje Gradske skupštine i iznuđivanje novih izbora. Tom su se kursu usprotivili SDP i dio HND-a smatrajući da bi se raspuštanjem Skupštine HDZ izvukao iz nezakonite i neustavne pozicije te kako bi Vlada napokon mogla imenovati povjerenika za Grad Zagreb. Osim toga, to bi značilo i raspad koalicije, a samim time i sigurnu pobjedu HDZ-a na idućim lokalnim izborima. Ivica Račan (SDP) je zagovarao borbu kroz političke institucije, naivno vjerujući kako će stalnim guranjem HDZ-a van zakonskih okvira «educirati» birače koji će na izborima kazniti HDZ. Taj pristup je također bio promašaj jer je 36,6% birača ocijenilo da je HDZ potukao koaliciju u borbama za Zagrebačke krize.

Zadnja faza sukoba počela je 1997, kad se 20.veljače stvara nova koalicija (HKDU, HNS, HSLS, SDP). Budući HKDU i HNS nisu prešli izborni prag od 5%, postizborna koalicija se svela na SDP i HSLS. HDZ osvaja 34,9% glasova i 48% mandata, koalicija osvaja 44,5% glasova i 46% mandata, a HSS koji je na izbore izišla samostalno osvaja 7,7% glasova i 6% mandata. Tako je HSS postao pivotalnom strankom (stranka čiji broj mandata nije manji od apsolutne razlike u broju mandata dvije suprotstavljene stranke ili koalicije), ali njezino vodstvo odbija preuzeti odgovornost i razriješiti Krizu u korist legitimnih pobjednika prethodnih izbora i bivših koalicijskih partnera. Napokon, 2 HSS-ova vijećnika prelaze HDZ-u koji time osigurava legalnu, ali nelegitimnu pobjedu, a time i kontrolu nad Gradom Zagrebom.

IZVORI:

• Mirjana Kasapović, Ivan Šiber, Nenad Zakošek: Birači i demokracija: str. 95-143, Zagrebačka kriza: Studija slučaja, M. Kasapović, 1998: Zagreb
• Zdravko Tomac: Zagrebačka kriza, 1997: Zagreb