U ožujku 1862. na sidrištu Hampton Roads, u blizini Norfolka (Virginia), dogodila se revolucija pomorskog ratovanja, uzrokovana sukobom dviju oklopnjača – južnjačke „Virginie“ i sjevernjačkog „Monitora“. Taj je boj bio relativno nevažan za ishod Američkog građanskog rata, ali od iznimne važnosti za ratne mornarice industrijskog svijeta. Bio je to prvi okršaj oklopnjača koji je, za njih, završio neriješeno. Gubitnik je bio drveni ratni brod čija je milenijska vladavina završila na Hampton Roadsu, pod oklopnim pramčanim kljunom i topovima „Virginie“.

Američki građanski rat bio je prvi moderni oružani sukob iznimno velikog utjecaja tehnologije, odnosno njenog napretka, te masovnom i rasprostranjenom (barem u slučaju Unije) korištenju tehničkih naprava za prevladavanje geografskih barijera, kao i ograničenosti ljudske, zaprežne i snage prirodnih elemenata. Obje su mornarice bile sklone inovacijama i eksperimentiranju, iako je u njihovom slučaju to bio prvenstveno rezultat ratnih potreba, a ne pomno razrađenog planskog rada. Konfederacija je trebala sredstvo za razbijanje pomorske blokade, a Unija, nakon saznanja o početku gradnje „Virginie“, protusredstvo. Iako je Američka ratna mornarica (USN) u razdoblju prije rata [djelomično] implementirala dostignuća poput parnog stroja, vijka, žlijebljenih topova, koničnih projektila itd., nije se previše razmišljalo o uvođenju novih klasa brodova poput britanskih i francuskih parnih oklopnjača[1]. Ukoliko su, riječima Benjamina Disraelija, oklopnjače usidrene među drvenim brodovima izgledale poput „zmija među zečevima“[2], tada su brodovi kojima su u početkom rata raspolagale Unija i Konfederacija bili glodavci.

Zaraćene su strane bile svjesne važnosti trgovačkih kontakata sa Europom[3] za ratne napore i obje su znale da bi ona koja prva u borbu uvede oklopnjače mogla izvojevati odlučujuću pobjedu u tom, izuzetno važnom, segmentu rata. Igrom slučaja, obje su mornarice bacile svoje adute na stol istovremeno, 8.-9. ožujka 1862., na sidrištu Hampton Roads.

BLOKADA NORFOLKA

Od samog početka rata sjevernjačka je mornarica provodila blokadu južnjačkih luka, ostvarivši vidljive uspjehe. Obujam prekomorske trgovačke aktivnosti južnih država pao je za 60%-70% u odnosu na predratno razdoblje, stvarajući Konfederaciji velike probleme pri nabavi nužnih ratnih oruđa i sirovina. Konfederati se blokadi nisu mogli suprotstaviti zbog malobrojnosti flote[4] koja bi, u slučaju sukoba, zasigurno bila potučena. Jedino sredstvo koje im je preostalo bilo je probijanje blokade manjim, brzim brodovima (eng. blockade runners). Iako je u prvoj fazi rata 5 od 6 takvih brodova uspijevalo probiti blokadu (kasnije 2 od 3, konačno 1 od 2), količina esencijalnog ratnog materijala koju su mogli dopremiti bila je nedostatna.

Južnjačke je nedaće povećavao relativno malen broj luka sa razvijenom okolnom prometnom infrastrukturom koja bi omogućila brz prijevoz materijala na daljnja odredišta. Luka Norfolk bila je jedna od takvih, te je od 27. travnja 1861. privukla odgovarajuću pažnju kontingenta unionističkih plovila. Neke od najboljih jedinica sjevernjačke flote održavale su blokadu Norfolka ne samo zbog privredne važnosti, već i zbog njegovog vrhunskog arsenala koji je velikim kapacitetom proizvodnje ratnih brodova predstavljao potencijalnu prijetnju unionističkoj blokadi.

Tijekom druge polovine travnja 1861. konfederalne su postrojbe zaprijetile norfolškom arsenalu Gosport Navy Yard u Portsmouthu, na što je zapovjednik baze zapovjedio uništavanje brodova na remontu, suhih dokova i ostalih brodogradilišnih i lučkih postrojenja. Unionisti su spalili devet brodova, među njima i parnu fregatu USS „Merrimack“, ali su uništavanje postrojenja obavili površno što je Južnjacima omogućilo da ih u vrlo kratkom razdoblju poprave i započnu koristiti. Bez ispaljenog hica Konfederacija je pribavila brodogradilište svjetske klase, veliku zalihu streljiva i više od 1.200 neoštećenih topova[5]! Unatoč iznimnom plijenu, proći će skoro čitava godina prije negoli proizvedu sredstvo sposobno za borbu protiv blokade.

USS „MERRIMACK“ POSTAJE CSS „VIRGINIA“

Očajnički želeći popraviti južnjački paritet na moru zapovjednik baze, komodor[6] French Forrest, uspijeva 30. svibnja 1861. sa plitkog dna podići fregatu „Merrimack“, na njegovo zadovoljstvo obnovljivu, i otpremiti ju u suhi dok. Trup je izgorio do vodene linije, no strojevi su ostali upotrebljivi.

Ispravno ocjenjujući kako je jedina prednost koju mogu ostvariti nad protivnicima tehnološka[7], Južnjaci su odlučili brod nanovo izgraditi kao oklopnjaču naoružanu užlijebljenim topovima i kljunom za probijanje [brodova], prema nacrtu pripadnika Konfederalne ratne mornarice (CSN) poručnika Johna M. Brookea. Njegov je nacrt dobio prvenstvo pred onim poručnika Johna L. Portera, no Porter je, kao školovani brodograditelj, nadgledao čitav postupak obnove i konverzije fregate. Brooke je bio zadužen za oklopno opločenje i naoružanje, dok je odgovornost za parne strojeve snosio William P. Williamson, glavni strojar CSN.

Radovi su započeli odmah nakon što je plan za konverziju „Merrimacka“ usvojen i odobren 11. srpnja 1861. Najveći dio radova oko obnove trupa i strojeva obavljao se u Norfolku, dok su oklopne ploče izrađene u Richmondu, u postrojenju Tredegar Iron Works[8]. Kazamat je bio izgrađen od dva sloja hrastovih i borovih greda, ukupne širine 60cm. Povrh drvene građe postavljena su dva sloja željeznih ploča debljine 51mm, iskošenih pod kutom od 36° prema unutra kako bi se pospješio rikoše projektila.

Brod je imao 14 topovskih vrata: po četiri na svakom boku i po tri na pramcu i krmi. Što se naoružanja tiče, Brooke je izradio nacrte za dva tipa topova užlijebljenih cijevi, nazvanih Brooke rifle[9]. Ostali su bili standardni Dahlgreni[10] glatkih cijevi. Brod je u bitku nosio 10 topova[11]: na pramcu i krmi po jedan rotirajući (eng. pivot gun) Brooke kalibra 178mm, svaki sa po troja raspoloživa vrata (jedna po središnjoj brodskoj osi i dvoja pod kutom od 45° u odnosu na nju); i po četiri 229mm Dahlgrena glatkih cijevi na bokovima, s tim da su dva u središnjem dijelu broda, najbliža kotlovima, bila prilagođena ispaljivanju zapaljivih projektila. Još je jedno oružje bilo na provi, sakriveno oko pola metra ispod vode. Bio je to podsjetnik na antiku – oko 700 kila težak željezni kljun duljine 60 centimetara. Bio je prvenstveno namijenjen borbi protiv neprijateljske oklopnjače, pokaže li se topovska paljba neučinkovitom.

Željezno opločenje je toliko opteretilo konstrukciju da je po završetku izgradnje oklopnjača imala oko 1.000 tona veću istisninu (4.100-4.300t) od prvobitne drvene fregate (3.200t). To je bilo skopčano s problemom pogona, jer parni strojevi, iako nakon generalnog remonta bolji no za službe na „Merrimacku“, nisu mogli preteško, duboko uronjeno plovilo tjerati maksimalnom brzinom većom od 7-8 čvorova, dok mu je uobičajena, krstareća brzina iznosila 5-6 čvorova. Neadekvatni strojevi nisu doprinijeli manevarskim karakteristikama plovila čiji je radijus okreta bio oko 1.600 metara, dok mu je za opisivanje punog kruga trebalo nekih 50 minuta. Duljina broda iznosila je 84, širina 15,5, a gaz 6,5 metara. Zbog svoje loše plovnosti kategoriziran je kao plovilo za lučku obranu, nepogodno za službu na otvorenom moru. Posada se sastojala od 19 časnika i 311 dočasnika i mornara koji su boravili, radili i borili se u mračnim, vlažnim i slabo zračenim prostorijama, često uz vrućinu od neugodnih 30-33° Celzija.

Unatoč svim nedostacima bio je to snažan brod, među prvima svoje vrste u svijetu i bez dostojnog protivnika među sjevernjačkim brodovima u blokadi Norfolka. Sve su to bili razlozi zbog kojih ga je komodor Franklin Buchanan, zapovjednik vriginijske mornarice, odabrao za svoj zapovjedni brod, a unionističku flotu kod Hampton Roadsa za svoju prvu žrtvu.

USS „MONITOR“

Saznavši da Konfederacija gradi oklopnjaču Sjevernjaci su ostali zatečeni. Jedini im je izbor bio hitna izrada vlastite oklopnjače, jer već su kasnili tri mjeseca za suparnicima! Ministar mornarice Gideon Wells osnovao je u kolovozu Odbor za oklopnjače koji je trebao provesti natječaj i odabrati najbolju ponudu. Iako je nakon pregleda prispjelih radova većina članova Odbora bila sklona konvencionalnim rješenjima, naposljetku je pobijedio neortodoksni nacrt švedskog konstruktora Johna Ericssona, uvelike zbog kratkog, stodvadesetdnevnog roka izgradnje.

Plovilo je imalo gornju i donju palubu. Gornja je bila odozgo oklopljena željeznim pločama debljine 2,5cm, a postrance debljine 12,5cm, pričvršćenim na tijelo od hrastovine i borovine. Za ono doba najneobičniji dio broda bilo je kućište naoružanja koje se sastojalo od dva 280mm Dahlgrena, smještenih paralelno u oklopnoj kupoli. Kupola se mogla okretati, dajući topovima polje vatre od skoro 360o[12], a bila je zaštićena željeznim pločama debljine 20cm. Na donjoj su palubi, zaštićenoj sa 16mm oklopa, bili smješteni parni strojevi i većina posade. Jedina slaba strana broda bila je [oklopljena] kormilarova kućica, izložena na najvećim dijelom uronjenom pramcu.

Čitava donja paluba nalazila se ispod vodene linije, kao i veći dio gornje, pružajući neprijatelju razmjerno malu metu. Loša strana takvog rješenja bila je izrazito slaba plovnost zbog koje je „Monitor“, poput „Virginie“, bio nepogodan za službu na otvorenom moru. Duljina broda iznosila je 52m, širina 12,5m, a gaz 3,2 metra. Posada se sastojala od 13 časnika i 36 dočasnika i mornara. Maksimalna brzina broda iznosila je 8 čvorova, kao i kod južnjačkog parnjaka, no za razliku od njega, „Monitor“ je zbog manjih dimenzija bio znatno [p]okretniji, što će u predstojećem okršaju prilično frustrirati neprijatelja. Oklopnjača je porinuta 30. siječnja, a stavljena u službu 25. veljače 1862. pod zapovjedništvom poručnika Johna L. Wordena.

„Monitor“ je 8. ožujka uvečer doplovio na sidrište Hampton Roads nakon opasnog putovanja na kojem je gotovo potonuo pod udarima valova. Doznavši za težak poraz koji je floti tijekom dana nanijela južnjačka oklopnjača, posada se temeljito pripremila za sutrašnju borbu i požurila uhvatiti nešto prijeko potrebnog sna.

CSS „VIRGINIA“ NAPADA

Ujutro 8. ožujka 1862. CSS „Virginia“ krenula je na „probnu borbu“ protiv blokirajuće sjevernjačke flote kod Hampton Roadsa. Bilo je još sitnica koje je trebalo dotjerati, no oklopnjača je bila borbeno spremna, a situacija je zahtijevala njezin što skoriji angažman. Problemi koje je stvarala odsječenost Norfolka od oceanskih trgovačkih putova bili su toliko ozbiljni da je komodor, iznerviran kašnjenjem pošiljke baruta, bio spreman napasti koristeći samo željezni kljun. Zahvaljujući prispijeću baruta u posljednji tren „Virginia“ nije morala praznih topova krenuti na svoje vatreno krštenje.

Posada je bila u blaženom neznanju o misiji u koju su se otisnuli, a među prvima koji je saznao o čemu se radi bio je glavni strojar H. A. Ramsey. Ubrzo nakon polaska komodor Buchanan ga je pozvao i objasnio: „Zabit ću se u „Cumberland“. Rečeno mi je da ima nove užlijebljene topove, jedine kojih se moramo bojati u čitavoj floti. Čim dosegnemo Roads ići ću ravno na nj i probiti ga. U kakvom su stanju vaši strojevi? … Treba li ih ispitati probnom vožnjom?“, na što mu je Ramsey u istom stilu odgovorio kako imaju „nekih deset milja do Roadsa“, što će biti „zadovoljavajuća probna vožnja“[13]. „Virginiu“ je u bitku pratilo i nekoliko manjih brodova: CSS „Raleigh“; „Beaufort“; „Patrick Henry“; „Jamestown“; i CSS „Teaser“ sa ukupno 19 topova raznih tipova i kalibara. Osim što su podigli broj južnjačkih topova za 190%, ti su brodovi predstavljali pet dodatnih prijetnji, odnosno meta koje će privući dio neprijateljske paljbe i time smanjiti pritisak na oklopnjaču.

Unija je 8. ožujka imala na sidrištu H. Roads pet brodova iz sastava „Sjevernoatlantskog blokirajućeg eskadrona“: bojni slup USS „Cumberland“ i fregatu „Congress“ u kanalu kod lokaliteta Newport News; a fregatu USS „St. Lawrence“, te parne fregate „Roanoke“ i „Minnesota“ u blizini utvrde Monroe. Posljednje tri jedinice započele su s prilično trapavim manevriranjem čim se južnjačka grupacija pojavila i, ubrzo se nasukavši, lišile Uniju 142 topa sa koliko su ukupno raspolagale. Preostala su dva broda zajedno imala 76 topova, a podršku im je davala i kopnena artiljerija. Vatrena je premoć očito bila na strani Unije, no ne i tehnološka, što će biti glavna karakteristika prvog dana bitke.

Za sjevernjačke je mornare to bio još jedan dosadan dan na dužnosti. Rutina brodskog života odvijala se monotonom predvidivošću sve dok se oko 13:45 nije pojavio konfederalni pomorski odred predvođen „Virginiom“. Zapovjednik „Sjevernoatlantskog blokirajućeg eskadrona“ komodor Goldsborough je, znajući za konverziju „Merrimacka“ u oklopnjaču, osmislio plan za raspored brodova kojim bi neprijateljsku jedinicu uhvatio u četverostranu unakrsnu vatru, no kako je baš tog ključnog dana bio odsutan provedba je zakazala, a jedan od razloga bio je i taj što je v.d. zapovjednika odreda ostao nasukan na USS „Roanokeu“ i tako spriječen u vođenju bitke. Unionističke jedinice stupile su u borbu odlučno, no posve nekoordinirano što je neprijatelju omogućilo da se obračuna svakim brodom posebno, umjesto da se sukobi sa svih pet brodova odjednom.

Ne obraćajući pažnju na sve gušće neprijateljske projektile „Virginia“ se punom parom ustremila na USS „Cumberland“ i probila ga u sudaru svojim oklopnim kljunom. Škripanje i prasak drvenih greda izdigli su se nad kakofonijom bitke, šaljući žmarce strave niz kičmu svakog mornara koji ih je čuo. Samo petnaest minuta po početku okršaja Unionisti su izgubili jedini brod čiji su topovi, eventualno, mogli nauditi oklopnjači. „Cumberland“ je brzo tonuo, čitavo vrijeme prkosno ispaljujući plotune, a za sobom je odvukao 121 od 400 članova posade. Jedina šteta na „Virginiji“ bio je gubitak kljuna, koji se odlomio pri srazu.

Buchanan se potom bacio na novu žrtvu – USS „Congress“. Vidjevši što se dogodilo „Cumberlandu“, kapetan „Congressa“ je odlučio pobjeći u plićak, van dohvata južnjačkog kljuna, no nasukao se na podvodni pješčani sprud i beznadno zapeo u riječnom mulju. Unionisti su bezuspješno pokušali olakšati brod bacanjem svih nepotrebnih stvari, no uskoro su se našli pod vatrom nadmoćnog neprijatelja i prisiljeni prihvatiti borbu hrabro odolijevali čitavih devedeset minuta. Naposljetku, teško oštećen južnjačkom vatrom, „Congress“ je istaknuo bijelu zastavu na što su mu prišli CSS „Raleigh“ i „Beaufort“ kako bi prihvatili zarobljenike i preuzeli brod. Prema Buchananovom izvješću[14], u tom su trenutku Unionisti s „Congressa“ i obale izdajnički otvorili vatru. Vidjevši kako je neprijateljevo nepoštivanje bijele zastave dovelo do žrtava među posadama dvaju njegovih brodova komodor Buchanan, i sam ranjen puščanim zrnom, zapovijeda uništenje „Congressa“ zapaljivim projektilima[15]. Brod se uskoro pretvorio u buktinju, a „Virginia“ se okrenula trećoj žrtvi – USS „Minnesoti“ koja se, žureći u bitku, nasukala. Brod je pretrpio umjerena oštećena od južnjačke paljbe, no spasile su ga nastupajuća oseka, natjeravši „Virginiu“ u dublje vode van efektivnog dometa topova, i noć, onemogućivši ostatku konfederalne flote precizno gađanje. U takvim su okolnostima Južnjaci prekinuli borbu, usidrili se kod rta Sewell pod kontrolom prijateljskih trupa i počeli s nužnim popravcima.

Rezultat prvog dana borbe bio je za Južnjake izvrstan. Nasuprot više od 350 onesposobljenih neprijatelja, njihovi su gubici iznosili 24 mornara. Nasuprot dvama oštećenim topovima „Virginie“ i nekolikim olabavjelim oklopnim pločama, Sjevernjaci su izgubili dva broda, dok su tri bila nasukana i osuđena na bespomoćno čekanje jutra i uništenja…

DVOBOJ OKLOPNJAČA

Budući da je komodor Buchanan bio ranjen, zapovjedništvo nad „Virginiom“ preuzeo je prvi časnik, poručnik Catesby Ap. Roger Jones, koji se tijekom borbe 8. ožujka pokazao hladnokrvnim i britkim[16] vođom. Deveti ožujka oko osam sati ujutro južnjačka se eskadra[17] zaputila na H. Roads kako bi završila uništavanje nasukanih neprijateljskih jedinica. Prva na redu bila je već načeta „Minnesota“. „Virginia“ se prema njoj i uputila, kad joj je put prepriječilo čudnovato plovilo koje su Južnjaci isprva smatrali remontnom splavi natovarenom oštećenim parnim kotlom iz fregate. Prvi plotun „Virginie“ bio je usmjeren na to plovilo, no promašio je i pogodio „Minnesotu“ smještenu u produžetku linije paljbe. Drugi je plotun pogodio „Monitor“ direktno u oklopnu kupolu („parni kotao“) ne prouzročivši oštećenja. Posada „Virginie“ shvatila je kako se namjerila na ravnopravnog protivnika.

Uskoro su oklopnjače počele kružiti jedna oko druge, izmjenjujući salve. Takvo je manevriranje više odgovaralo sjevernjačkoj, okretnijoj od 32 metra dulje i 3 metra šire „Virginie“. S druge strane, Južnjaci su imali više topova i mogli su ispaliti plotun svakih pet, nasuprot sjevernjačkih osam minuta. Iako su obje strane nastojale, i uspijevale, iskoristiti svoje prednosti, ni jednoj nije polazilo za rukom ozbiljno nauditi protivniku. „Monitor“ je nakratko dobio priliku kad je „Virginia“ naletjela na plićak i privremeno se nasukala. Inače uronjena, neoklopljena prova izdigla se iz vode pružajući izvrsnu „mekanu“ metu „Monitorovim“ topovima. Na južnjačku sreću, sjevernjačka je oklopnjača u tom trenutku bila umjereno udaljena, a poručnik Worden nije odmah uočio njihovu nevolju.

Želeći se čim prije izvući iz opasne situacije Južnjaci su osim ugljena naložili i sav brzo gorući materijal koji su pronašli, dižući tlak u kotlovima do točke eksplozije. Rizik se isplatio! „Virginia“ se polako odsukala, a potom punom parom krenula na „Monitor“. Jones je odlučio zabiti se u neprijatelja, usprkos gubitku kljuna prethodnog dana, odlučan okončati s uzaludnim prepucavanjem. Zahvaljujući tromosti „Virginie“ udarac je samo okrznuo „Monitor“, no, gurnuvši ga ustranu, otvorio Južnjacima put ka drvenoj „Minnesoti“! Oni su usmjerili vatru na nasukanu fregatu, želeći dovršiti posao, ali „Monitor“ se vratio u igru jurišom na krmu južnjačkog plovila. Čistom [ne]srećom, nekoliko sekunda prije udara zaglavilo mu se kormilo i „Monitor“ je promašio krmu neprijateljskog broda za nekoliko metara. Južnjaci su iskoristili priliku i sa dvadesetak metara uputili precizan hitac krmenim topom u kormilarevu kućicu, onesposobivši poručnika Wordena.

Niz slijedećih događaja obje su strane krivo protumačile, svojatajući pobjedu. Po uništenju kormilareve kućice i ranjavanju zapovjednika „Monitor“ se nakratko povukao iz borbe kako bi posada procijenila štetu i sredila redove, a Konfederati su taj potez protumačili kao bijeg. Jones se, napokon, želio obračunati s „Minnesotom“, no kormilar ga je upozorio na nastupajuću oseku i nemogućnost približavanja nasukanom brodu, čime je južnjačka oklopnjača ostala na rubu efektivnog dometa. Povrh toga, neki od pratećih brodova su, kao i sama oklopnjača, pretrpjeli oštećenja koja su zahtijevala popravak u brodogradilištu, a paljba sjevernjačkih kopnenih bitnica nije situaciju činila podnošljivijom. U takvim se okolnostima Jones, zadovoljan polučenom pobjedom, odlučio vratiti u Portsmouth.

Na drugoj je strani „Monitor“, sada pod zapovjedništvom I. časnika Samuela D. Greena, započeo sa zaokretom koji će ga vratiti u borbu. Vidjevši južnjački odred u odlasku Green je zaključio kako se neprijatelj povlači, te i sam proglasio pobjedu, jer „Monitor“ je ispunio zadaću – zaštitio je drvene brodove i otjerao neprijateljsku oklopnjaču…

ZAKLJUČAK

Osmi ožujka 1862. „Virginia“ je poslala drveni ratni brod u povijest. Idućeg je dana „Monitor“, svojom strojno okretanom oklopnom kupolom, poslao u povijest njezinu konvencionalnu konstrukciju i postao ne samo jedan od dva broda čije su klase nazvane njihovim imenima[18], već i revolucionarni primjer slijeđen do današnjih dana.

Bitka kod Hampton Roadsa imala je ključan utjecaj na promjene koje su zahvatile mornarice, u prvom redu američku i britansku, u posljednjoj četvrtini XIX. stoljeća, najavljujući eru dreadnaughta, bojnih brodova i krstaša, krstarica i razarača, te, u konačnici, modernog pomorskog ratovanja. Ona je predstavljala diskontinuitet u vojno-pomorskoj misli i praksi, potaknut prvenstveno uporabom suvremene tehnologije i novih tehničkih rješenja. Posljedica prvog sukoba dvaju oklopljenih brodova bila je naprasna globalna promjena tehnologije izrade ratnih brodova i njihova naoružanja, organizacije mornarica, operativnih koncepata, bojnih taktika i edukacijskih curriculuma mornaričkih časnika.

„Krivci“ za tu kolosalnu promjenu neslavno su završili. „Virginia“ je uništena 11. svibnja 1862., nakon sjevernjačkog osvajanja Norfolka u sklopu Peninsular Campaign[19]. Budući da je brod bio nepogodan za plovidbu Atlantikom, a preduboka gaza za povlačenje rijekom James, posljednji zapovjednik, komodor Josiah Tattnall, zapovjedio je da se topovi uklone, a brod minira. Zbog toga je završio na vojnom sudu kojem je uspješno dokazao ispravnost svog postupka i bio oslobođen svih optužaba.

„Monitor“ je potonuo u oluji 31. prosinca 1862., povukavši na dno 16 članova posade. Godine 1973. otkriveno je počivalište broda, tridesetak kilometara od rta Hatteras (North Caroline), a u kolovozu 2002. izvađena je njegova revolucionarna topovska kupola. U njoj su pronađeni ostaci dvojice mornara, a postupak njihove identifikacije još je u tijeku. Mjesto počivališta oklopnjače označeno je kao vojno groblje i nacionalna historijska lokacija, dok se žive spomenike „Monitoru“, topovske kupole, može vidjeti na svakom ratnom brodu današnjice.

IZVORI

Knjige; magistarski radovi:

Deogracias II., Alan J., The Battle Of Hampton Roads: A Revolution In Military Affairs, Baton Rouge, 1990

Porter, John W. H., A record of events in Norfolk County, Virginia, from April 19th, 1861, to May 10th, 1862, with a history of the soldiers and sailors of Norfolk County, Norfolk City and Portsmouth, who served in the Confederate States army or navy., Portsmouth, 1892, http://hdl.loc.gov/loc.gdc/lhbcb.08753

Soley, James Russell, The Navy In The Civil War Volume I. The Blockade And The Cruisers, New York, 1885

Wesley, Brown A., An Analysis Of The Relationship Between Technology And Strategy And How They Shaped The Confederate States Navy, Waco, 1983

Worden, J. L et. al., The Monitor And The Merrimac: Both Sides Of The Story, http://www.gutenberg.org/files/24612/24612-h/24612-h.htm

Stručni članci, novine i ostalo:

http://www.civilwarhome.com/ironclad.htm

http://www.historyofwar.org/articles/battles_hampton_roads.html

http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Hampton_Roads

http://en.wikipedia.org/wiki/CSS_Virginia

http://en.wikipedia.org/wiki/USS_Monitor

http://cssvirginia.org/

http://www.fold3.com/image/#75394731

BILJEŠKE

[1] Bile su to francuska i britanska oklopnjača „La Gloire“, odnosno HMS „Warrior“. Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/French_ironclad_Gloire;
http://en.wikipedia.org/wiki/HMS_Warrior_(1860)

[2] Keegan, John, The American Civil War, New York, 2009, str. 138

[3] Prekomorska trgovina bila je puno važnija za Konfederaciju čija rudimentarna, industrijska baza nije mogla podmiriti ratne potrebe. (op. a.)

[4] „U travnju 1861. Ratna mornarica Konfederacije imala je flotu od deset plovila sa ukupno petnaest topova.“
Deogracias II., Alan J., The Battle Of Hampton Roads: A Revolution In Military Affairs, Baton Rouge, 1990, str. 21 (prijevod D.O.)

[5] Vidi: Ibid.

[6] Prema izvornom nazivu čina Forrest je bio „flag officer“. Taj je čin označavao starijeg mornaričkog časnika, pripadnika pomorskog „generaliteta“. Uvođenjem više-manje ekvivalentnog čina „komodora“ smanjuje se rasprostranjenost čina „flag officer“, no i danas ga se može naći u mornaricama engleskog govornog područja.
Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Flag_Officer

[7] Steven R. Mallory, konfederalni ministar mornarice:
„Smatram posjedovanje željezom oklopljenog broda prioritetnim… Ukoliko… …ćemo slijediti njihov [Mornarice USA]… …primjer i graditi drvene brodove, morat ćemo ih graditi nekoliko odjednom; jer jedan-dva bi bila lak plijen njihovim usporedno brojnim parnim fregatama. Ali nejednakost u brojevima može se kompenzirati neranjivošću; tako da ne samo ekonomija, već i pomorski uspjeh diktiraju mudrost borbe željezom protiv drva, bez obzira na trošak prvog.“
Deogracias II., Alan J., The Battle Of Hampton Roads: A Revolution In Military Affairs, Baton Rouge, 1990, str. 21 (prijevod D.O.)

[8] http://en.wikipedia.org/wiki/Tredegar_Iron_Works#American_Civil_War

[9] http://en.wikipedia.org/wiki/Brooke_rifle

[10] http://en.wikipedia.org/wiki/Dahlgren_gun

[11] Pišući članak naišao sam na različite podatke o vrsti i broju topova.
Wikipedija (http://en.wikipedia.org/wiki/CSS_Virginia#Reconstruction_as_an_ironclad) daje podatak o šest 229mm Dahlgrena – po tri na svakom boku i četiri Brooke rifle – po jedan od 178mm u krmi i pramcu i po jedan od 163mm na bokovima. Isti podatak daje i Deogracias II (str. 22). Nasuprot njima, Porter (http://hdl.loc.gov/loc.gdc/lhbcb.08753 str. 337) temeljem uvida u primarne izvore i razgovora s časnicima i mornarima „Virginie“, kao i preživjelima sa sjevernjačkog „Congressa“, tvrdi da se naoružanje „Virginie“ u okršajima 8.-9. travnja 1862. sastojalo od osam 229mm Dahlgrena i dva 178mm Brooke rifles. S obzirom da su dva bočna Dahlgrena oštećena u borbi 8.-9. travnja, zamijenili su ih 163mm Broke rifles, tako da je situacija 2:2:6 nastala nakon Hampton Roadsa.

[12] Topovi nisu mogli gađati jedino ravno naprijed, jer im je vatrenu liniju zaklanjala kormilareva kućica. (op. a.)

[13] http://www.gutenberg.org/files/24612/24612-h/24612-h.htm

[14] Brown, Wesley A., An Analysis Of The Relationship Between Technology And Strategy And How They Shaped The Confederate States Navy, Waco, 1983, str. 37
Nekoliko drugih prikaza događaja koje sam pročitao ne spominju paljbu sa „Congressa“ nakon što je izvjesio bijelu zastavu, već samo sa obale.
Vidi [nekoliko dostupnih on-line]: Porter (http://hdl.loc.gov/loc.gdc/lhbcb.08753) str. 360;
http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Hampton_Roads#March_8:_Virginia_wreaks_havoc_on_wooden_Union_warships; http://www.gutenberg.org/files/24612/24612-h/24612-h.htm

[15] USS „Congress“ gorio je dugo u noć. Oko ponoći je plamen zahvatio spremište baruta i brod je nakon snažne eksplozije nestao pod valovima. (op. a.)

[16] „ „Congress se predao“, uzviknuo je netko, „pogledajte! Vidite, digli su bijele zastave. Časnici mašu bijelim rupcima.“ Na to je nekoliko časnika napustilo svoje bojne položaje i požurilo na palubu, ali poručnik Jones je svojim gromoglasnim glasom zapjevao: „Ostanite pri svojim topovima poručnici i spremite se za nastavak borbe. Iskoristite zatišje i pobrinite se da vam topovi budu dobro opskrbljeni streljivom. Doktore Garnett, pregledajte one jadne ranjenike. Gospodine Littlepage, recite blagajniku… …da poduzme mjere protiv požara.“… Takav je bio Catesby Ap. R. Jones, prvi časnik „Merrimacka.“ “
http://www.gutenberg.org/files/24612/24612-h/24612-h.htm (prijevod D.O.)

[17] Uz oklopnjaču su u borbi 9. ožujka sudjelovala tri broda: CSS „Patrick Henry“, „Jamestown“ i „Teaser“.
Vidi:http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Hampton_Roads#March_9:_Monitor_engages_Virginia

[18] Prema oklopnjači „Monitor“ nazvana je klasa riječnih monitora koji su odigrali važnu ulogu u borbama na Mississippiju. Drugi je brod HMS Dreadnought (1906.) prema kojem je nazvana klasa najtežih ratnih brodova za otvorena mora. (op. a.)

[19] http://en.wikipedia.org/wiki/Peninsula_Campaign