Drugi svjetski rat

Operacija Husky – bitka za Siciliju 1943. godine (1/2)

Talijanski dječaci na američkom tenku
819views

Njemački feldmaršal Erwin Rommel među prvima je ispravno procijenio strateške implikacije britanske pobjede nad njegovom Oklopnom armijom „Afrika“ kod egipatskog sela El Alameina, 11. studenog 1942., neposredno povezane s iskrcavanjem anglo-američkih snaga u vichyjskoj sjevernoj Africi, 8. studenog (operacija TORCH; baklja), te kontekstualno skopčane s velikom sovjetskom kontraofenzivom kod Staljingrada, 19. studenog 1942. (operacija URAN). U svjetlu ovih neprijateljskih uspjeha od iznimnog strateškog značaja, savjetovao je Hitleru što brže povlačenje ljudi i opreme iz Afrike u Europu, jer, prema njegovom sudu, Osovina neće imati šanse protiv premoćnih snaga koje će Saveznici otpustiti s lanca u Tunisu. Hitler ne samo da nije pristao povući se, već je povećao razmjere katastrofe šaljući znatna pojačanja u afričku klopku.

Nakon kolapsa sjevernoafričkog bojišta u svibnju 1943. godine, većina osovinskih stratega očekivala je saveznički napad iz sjeverne Afrike na neki cilj u Sredozemlju, vjerojatno na Siciliju. Osim na taj otok, plašili su se i napada na Sardiniju, dok su moguće mete u istočnom Sredozemlju – poput Krete, Dodekaneza i Peloponeza – došle u njemački fokus zahvaljujući britanskim kontraobavještajnim akcijama.

Saveznicima je nakon pobjede u Africi najsuvisliji potez bio osvajanje Sicilije, kako bi otvorili komunikaciju Sredozemnim morem, prenijeli bitku na neprijateljski teritorij i negdje uposlili svoje kopnene snage u ostatku 1943. Unatoč njegovoj logičnosti i nužnosti, poduhvat je bio dogovoren tek nakon dugih i mučnih pregovora britanskih i američkih stratega na konferenciji u Casablanci, da bi uslijedio podjednako težak period planiranja, obilježen početnim nepovjerenjem i nerazumijevanjem saveznika, kao i trvenjima među trima službama, pa je konačno dostizanje kompromisnog rješenja bilo omanje čudo. Sama izvedba operacije nazvane HUSKY (hrapav) bila je suboptimalna zahvaljujući nedostatku vodstva s razine grupe armija, što je dalo krila živopisnim zapovjednicima armija – Montgomeryju i Pattonu – koji su kampanju pretvorili u dvije odvojene, slabo koordinirane operacije.

Na drugoj su strani Nijemci, i poneki Talijan, vodili izvanredno vještu defenzivnu kampanju protiv nadmoćnog neprijatelja, te uspjeli kontrolirati bitku i razvijati je u skladu sa svojim zamislima, što im je omogućilo vrijeme i prostor za urednu i potpunu evakuaciju trupa i materijala u susjednu Kalabriju.

CASABLANCA I TUNIS

Saveznička konferencija u Casablanci održala se između 14. i 23. siječnja 1943. godine. Osim vođa dviju demokracija, britanskog premijera Winstona Churchilla i američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta (FDR), konferenciji su nazočili i najviše pozicionirani vojnici obaju sila, na čelu s američkim načelnikom stožera Armije, generalom Georgeom C. Marshallom i britanskim načelnikom Imperijalnog generalštaba i predsjednikom Komiteta načelnika stožera[1], feldmaršalom Alanom Brookeom. Tijekom serije sastanaka, doneseno je nekoliko bitnih načelnih strateških odluka – borba protiv njemačkih podmornica proglašena je prioritetom zbog sigurnosti transatlantske plovidbe nužne za drugu frontu, zatim; usuglašeno je da se prvo obračuna s Njemačkom, pa tek potom s Japanom, uz sukladnu alokaciju sredstava od 70%:30% u korist europskog ratišta uz; izjavu kako neće prihvatiti ništa manje od njihove bezuvjetne kapitulacije; nadalje, postignut je dogovor o nastavku bombarderske ofenzive na Njemačku, u kojoj će se britanskim noćnim napadima pridružiti američki dnevni; dogovorene su operacije u Burmi i; pomoć kineskom Kuomintagu – a raspravljena je i strategija za 1943. godinu[2].

Churchill i britanski časnici zalagali su se za perifernu, mediteransku strategiju – seriju napada na južnim obalama Hitlerovog imperija, kojima će Nijemce stalno držati u neizvjesnosti oko idućeg cilja. Na taj su se način nadali dovoljno ih razvući i oslabiti kako bi se osigurao uspjeh glavnog napada na sjeverozapadu Francuske. U konačnici bi, smatrali su, dosljednom i upornom primjenom ove strategije, velika invazija možda čak postala nepotrebna. Ovaj je strateški koncept proizišao iz stoljetnog britanskog iskustva u borbi protiv kontinentalnih sila u Sedmogodišnjem ratu, Napoleonovim ratovima i I. svjetskom ratu, a osnovna mu je ideja je bila protivnika temeljito ekonomski i vojno iscrpiti prije negoli ga se angažira u direktnom sukobu.

Feldmaršal Brooke bio je vrstan strateg i realist, koji je shvaćao kako će vrlo uskoro moć i udio Sjedinjenih Država potpuno zasjeniti britansku ulogu u ratu, te će Britanci biti – riječima Harolda Macmillana, Churchillovog izaslanika u afričkom Glavnom stožeru savezničkih snaga (Allied Forces Headquarters; AFHQ) – „poput Grka u ovom američkom imperiju“, koji će „morati voditi AFHQ kao što su Grci vodili operacije cara Klaudija“[3]. No bez obzira na tu projekciju rasta američkog udjela i utjecaja u ratu, trenutačno su Britanci u području operacija imali triput više kopnenih snaga, četiri puta više ratnih brodova, te 45% ukupnog broja aviona i zahvaljujući tome bili u stanju još uvijek donekle diktirati savezničke poteze. Kako bi u potpunosti iskoristili taj trenutačni prestiž, na konferenciju u Casablanci došli su temeljito pripremljeni, s razrađenim pozicijama, prijedlozima, argumentima i protuargumentima za svaku strategijsku kombinaciju i s mnoštvo pomoćnog štapskog osoblja potrebnog za izradu novih dokumenata, ukaže li se potreba tijekom konferencije. Churchillova je zamisao bila potiho „obrađivati“ FDR-a tijekom privatnih sastanaka, dok njegovi vojnici debatiraju s američkim kolegama, s nadom kako će radom na dva kolosijeka lakše uspjeti osigurati potporu za daljnje akcije u Sredozemlju.

FDR i Churchill na konferenciji u Casablanci
FDR i Churchill na konferenciji u Casablanci

Njihovi manje iskusni saveznici doveli su samo najnužnije osoblje i uskoro se našli pokopani detaljnim britanskim pripremama. Od samog početka razgovora, Amerikanci su bili u defenzivi, suočeni s detaljno razrađenim britanskim koncepcijama. General Marshall se izrazito protivio perifernom pristupu, jer se, prema njegovom mišljenju, pobjeda mogla izboriti samo direktnim angažmanom na strateški najvažnijem pravcu, u sjevernoj Francuskoj. Smatrao je kako se, nakon Eisenhowerove[4] pobjede u Tunisu, sjevernoafrički teatar mora ugasiti, a sve efektive prebaciti u Britaniju, da bi se tijekom ljeta 1943. izvršila invazija Europe. To je s vojnog gledišta, požurili su naglasiti Britanci, bilo neizvedivo iz više razloga: kampanja u Tunisu će se (a) odužiti zbog izuzetno vlažne zime koja je teren pretvorila u more blata, pa se; (b) trupe potrebne za napad na Europu neće stići prebaciti u Britaniju na vrijeme za ljetnu invaziju; (c) opskrba i održavanje, da ne spominjemo povećanje, snaga na europskom ratištu, bit će izuzetno škakljiv posao dok se opasnost od njemačkih podmornica ne smanji na prihvatljivu mjeru i; (d) ne poveća trgovačka flota za transatlantsku opskrbnu rutu, te; (e) raspoloživi broj specijaliziranih desantnih brodica za tenkove i pješaštvo.

Marshallov šef, FDR, je, uzimajući u obzir kako po dovršetku borbe u Africi savezničke snage ne mogu i ne smiju sjediti besposleno do sredine 1944., također, podržavao napad na Siciliju. Unatoč odbojnosti prema operacijama u Sredozemlju, i sam Marshall je vidio sve dobrobiti osvajanja otoka – otvaranje komunikacije Mediteranom, čime bi se put između Indije i Britanije skratio za nešto više od 3.200nm i tako oslobodilo stotine tisuća tona brodskog prostora; prebacivanje rata na talijanski teritorij, što bi moglo dovesti do formiranja kritične mase nezadovoljnika u talijanskoj vrhuški i do kapitulacije glavnog Hitlerovog saveznika; koja bi stvorila materijalno-psihološki pritisak na Nijemce, tada prisiljene brinuti za zaštitu sredozemnih obala od Cannesa do Atene – i stoga je došao na konferenciju napola spreman popustiti britanskim zahtjevima, no ne prije negoli se oni čvrsto obavežu na poduzimanje napada preko Kanala. Nakon višednevnih i obostrano frustrirajućih razmjena mišljenja, postignut je kompromis – Britanci su zapečatili svoju odanost ideji druge fronte u Francuskoj sredinom 1944., dok su Amerikanci pristali na invaziju Sicilije. Ostalo je nedorečeno što učiniti nakon osvajanja tog otoka, no Britanci su smatrali da se, jednom upleteni, Amerikanci teško mogu suzdržati od daljnjih operacija u Italiji. Sad je još samo trebalo oživotvoriti sve zamisli stavljene na papir.

Za to je bio prvenstveno odgovoran vojnik na terenu, a on je u Tunisu proživljavao neugodne trenutke. Dugo napredovanje iz Maroka i Alžira, dovelo je savezničke trupe iz operacije TORCH daleko od opskrbnih depoa, pa Eisenhowerov obuhvatni manevar s juga nije mogao biti adekvatno logistički podržan i mnoge su jedinice ostale „nasukane“, dok je većina združenih postrojba bila rastepena na pukovnije, pa čak i pojedinačne bojne, poslane na zasebne zadatke nakon kojih nisu bile vraćene u matične divizije, što je loše djelovalo na raspoloženje trupa[5]. Skicirana situacija vjerno oslikava početničku nespretnost američkih komandanata. Kod nekih se radilo samo o neiskustvom uzrokovanim početničkim greškama, dok je u drugih zamijećena nevjerojatna nekompetentnost. Takvi su bili razriješeni zapovjedništva i vraćeni u Ameriku[6]. Događaj koji je bio okidač procesa učenja i čišćenja unutar američkih snaga je njemačko-talijanska ofenziva iz druge polovine veljače 1943. godine.

Nakon Rommelovog epskog povlačenja od Alameina nadomak Sueskog kanala, do linije „Mareth“ u južnom Tunisu, Oklopna armija „Afrika“ udružila je snage s novoformiranom 5. oklopnom armijom pod general-pukovnikom Jürgenom von Arnimom. Zaključivši kako pasivnom obranom mogu tek privremeno odgađati konačni slom, odlučili su poduzeti kontraofenzivu kojom bi odsjekli i uništili velik dio savezničkih snaga u zapadnom Tunisu, pa se osiguranog zaleđa posvetili Montgomeryjevoj 8. armiji na liniji „Mareth“. Trenutačno, ocjenjivao je Rommel, 8. armija ne predstavlja opasnost, jer će u dogledno vrijeme, sve dok razorena lučka postrojenja Tripolija ne  budu vraćena u funkciju, u južnom Tunisu biti u stanju održavati samo simbolične snage. Rommel-Arnimova ofenziva započela je 14. veljače 1943., a unatoč obećavajućim početnim uspjesima nije postigla ciljeve zbog loše koordinacije između njemačkih zapovjednika, kao i zbog ispravnog, instinktivnog reagiranja američkih terenskih komandanata koji su solidnom taktikom i obiljem opreme uspjeli istupiti oštricu njemačkog napada[7]. Američki gubici, od nešto preko 6.000 ljudi i 180 tenkova, djelovali su otrežnjavajuće na vojno rukovodstvo i uskoro je došlo do promjena u zapovjednom kadru, taktici i tehnici borbe, što se pozitivno odrazilo na moral i borbenost trupa, koje su se do kraja kampanje u Tunisu – za svakog objektivnog promatrača – dokazale kao solidne.

Uništeni američki oklop u Tunisu (ožujak 1943.)
Uništeni američki oklop u Tunisu (ožujak 1943.)

Britanci, naravno, nisu spadali među objektivne promatrače evolucije američkih trupa, već su se u ocjeni zapovjednika i ljudstva rukovodili nes[p]retnim napredovanjem u Tunis i katastrofom u vidu njemačke ofenzive iz veljače, a njihovi su utisci bili toliko loši, da su ih nazivali svojim Talijanima. Britanski general Harold Alexander, zapovjednik 18. grupe armija u Tunisu i Eisenhowerov zamjenik, napisao je izvještaj od šest stranica feldmaršalu Brookeu, u kojem se izrazio vrlo nepovoljno po Amerikance, te je, među ostalim, izjavio da su američke postrojbe „meke, neiskusne i loše trenirane“ i da će im saveznici „ukoliko ne učinimo nešto po tom pitanju… …biti posve beskorisni“[8]. Svoja je opažanja prenio i generalu Eisenhoweru, iako, u puno blažoj formi, rekavši da su američki vojnici još uvijek neiskusni u borbi, no brzo dodavši kako će uskoro biti ravni svima ostalima.

Alexander je mišljenje [u]temeljio na američkom II. korpusu pod general-bojnikom Lloydom Fredendallom, „kurvinim sinom nesposobnim za zapovijedanje“[9], i propustio zamijetiti korjenitu promjenu koja je zahvatila korpusne postrojbe po Pattonovom preuzimanju komande. General George S. Patton bio je konjanik i prvi američki vojnik koji se stupio u borbu u motornom vozilu, tijekom kaznene ekspedicije protiv meksičkih villista. U Velikom ratu istaknuo se kao sposoban, hrabar, odlučan i karizmatičan zapovjednik tenkovske brigade. Bio je teško ranjen u borbi, no oporavio se i ostao u službi tijekom dugih i dosadnih mu mirnih godina. Približavanje II. svjetskog rata obalama Amerike i potreba stvaranja suvremenih oklopnih snaga izvukli su ga iz zavjetrine. Uvelike zahvaljujući prijateljstvu s ministrom rata Henryjem Stimsonom, koji ga je uporno štitio od njega samog, našao se u brodu za Afriku s činom general-bojnika, odlučan ispuniti svoju sudbinu – voditi tisuće ljudi u krvavu bitku i ubiti hiljade neprijatelja[10].

Imenovanje Pattona zapovjednikom američkog II. korpusa u ožujku 1943. bila je kadrovska promjena velikog utjecaja na HUSKY, jer će upravo on voditi američku 7. armiju na Siciliji. Za sad, tijekom deset dana koji su mu bili na raspolaganju prije početka završne bitke za Tunis, ovaj se osebujni vojnik predstavio svojim ljudima mješavinom profanosti i strogoće, te su mnogi od njih uskoro plaćali globe zbog neuredne, ili nekompletne uniforme, nebrige o oružju i milijun ostalih važnih, ili manje važnih stvari, dok su slušajući generala imali prilike naučiti kako „ni jedan kurvin sin nikada nije dobio rat umirući za svoju zemlju, već natjeravši onog drugog glupog kurvinog sina da umre za svoju“[11]. Iako je i u nastavku borba u Tunisu zapovjedništvo korpusa griješilo i propuštalo dobre prilike, trupe su se osjetno bolje tukle, vodstvo se značajno poboljšalo, a kriza poput one kod prijevoja Kasserine sad je bila nezamisliva. Amerikanci su nakon preboljenih dječjih bolesti postali pouzdan ratni stroj.

BOJIŠTE

Sicilija je otok u Sredozemnom moru, odvojen od Apeninskog poluotoka 3.1-5.1km širokim Mesinskim tjesnacem, a od Afrike Tuniskim, ili Sicilijanskim prolazom, širokim oko 145km. Otok trokutastog oblika, površine 25.708m², situiran je tako da razdvaja istočni od zapadnog dijela Sredozemlja i dominira smjerom Gibraltar-Suez. Uz sam Mesinski tjesnac, na sjeveroistoku otoka, smješteno je gorje Monti Peloritani, visine do 1.374m, koje prema zapadu prelazi u gorje Nebrodi (1.874m) i Le Madonie (1.977m). Na istoku otoka, južno od Messine, nalazi se aktivni vulkan Etna (3.370m), dok se južno od njega nalazi nešto niža Monti Iblei (987m) i otvara nizina Catanie kroz koju protječe rijeka Simeto. Centralni dio Sicilije je valoviti ravnjak s isponima do 1.000m. Klima je mediteranska, s vrućim i suhim ljetima i blagim zimama, te malom količinom oborina, kojih je najviše za zimskih mjeseci. Reljef je naročito sklon obrani, pa čak i male, ali kvalitetne, odlučne i dobro vođene snage mogu usporiti i zaustaviti višestruko jačeg napadača, kao što će Saveznici uskoro otkriti.

Reljef Sicilije
Reljef Sicilije

HRAPAVI PLAN

Unatoč tome što je planiranje operacije započelo dovoljno rano, ono je bilo znatno otežano nedostatkom jasnih direktiva, jer je general Alexander, koji je imao voditi grupu armija u napad na Siciliju, bio u potpunosti zaokupljen bitkom u Tunisu, pa je čak i u rijetkim prigodama kad se pozabavio planom operacije HUSKY, to bilo površno i najčešće samo kao reakcija na izraženo nezadovoljstvo jedne od triju služba nekim njegovim segmentom.  Alexander je po prirodi stvari bio odgovoran za smišljanje jasne strategije i davanje smjernica za planiranje, no u tome i jest bio problem. On najčešće nije imao ideja! Iskreni i odani mu prijatelj, general Montgomery, zapisao je: „Nemam iluzija u pogledu njegove sposobnosti vođenja velikih operacija, jer o tome nema pojma; nije jak zapovjednik i nije u stanju donositi čvrste i jasne odluke o onome što želi. Zapravo, nitko ne zna što on želi, a ponajmanje njegov štab, uostalom, ni on sam ne zna što želi…  […ALEXANDER] je bez daljnjeg ograničenog uma i ne razumije se u posao; uporaba zračnih snaga u kopnenoj bitki mu je sasvim nepoznata… …ne razumije ofenzivnu, mobilnu bitku… Viša ratna umjetnost mu je nedostižna… …nezasluženo je dobio reputaciju velikog stratega“[12].

General Eisenhower je već krajem siječnja oformio posebnu grupu zaduženu za planiranje operacije HUSKY, nazvanu Task Force 141 (Radna grupa 141; TF 141), prema broju sobe hotela St. George u Alžiru gdje je grupa prvotno radila. Do završetka bitke za Tunis (12. svibnja 1943.), TF 141 bila je dio sekcije G-3 (operacije i obuka) AFHQ, a potom je postala izdvojeni stožer pod Alexanderovom novoimenovanom 15. grupom armija. Činilo se da je vrijeme za izradu plana napada više nego dostatno, no kako će zapovjednik TF 141, general-bojnik Charles H. Gairdner[13], uskoro otkriti, nedostatak odlučnog zapovjednika s jasnom i jednostavnom strategijom prouzročio je trošenje energije planera u pokušajima zadovoljavanja svačijih apetita. A tih je bilo mnogo. Kopnene snage htjele su s mora lako pristupačne, a s kopna lako branjive invazijske plaže, nužno su trebale zadovoljavajuću i pravovremenu opskrbu, te pomorsku i blisku zračnu potporu; pomorske snage željele su disperziju efektiva, kako bi se minimizirala moguća šteta od zračnih napada, kao i luke s odgovarajućim postrojenjima za dostavu zaliha; dok su zračne snage brzo po početku bitke zahtijevale sicilijanske aerodrome, koji bi im znatno produžili nalet nad područjem operacija u odnosu na malteške i sjevernoafričke zračne baze.

Budući da su bili bez ikakvih uputa, planeri su počeli razrađivati prvu skicu plana, izrađenu u Londonu. Ta je skica obuhvaćala dvije temeljne verzije i jednu alternativnu: napad na Palermo; napad na Cataniu, ili; oba istovremeno. Najsmionije i najbolje rješenje, koje bi njihovi njemački kolege svakako odabrali, istovremeni napad na obalu Kalabrije u obuhvatu Mesinskog tjesnaca i južnu obalu Sicilije – čime bi neprijatelj bio istovremeno stavljen između dvije vatre i lišen puta za dopremu pojačanja i povlačenje – nije ni bio razmatran, uz šepavu izliku da se područje Messine nalazi previše daleko za efikasnu zračnu potporu, što se moglo lako zaobići upošljavanjem nosača aviona u inicijalnoj fazi bitke, dok kopnene snage ne zauzmu aerodrome na samom otoku. Drugi je problem u toj shemi bio političko-strateške prirode, jer invazija Apenina još uvijek nije bila dogovorena. Nije bila razmatrana ni verzija koju je Eisenhoweru predložio Marshall – munjeviti napad na Siciliju snagama ekvivalenta ojačanog armijskog korpusa još za vrijeme trajanja kampanje u Tunisu. S obzirom da u travnju ni u jednom trenutku na otoku nije bilo više od 5.000 njemačkih vojnika, takav bi odvažni napad imao vrlo veliku šansu za uspjeh, no Eisenhowerov konzervativni pristup isključivao je avanture, a kako je Marshall čvrsto vjerovao u delegaciju dužnosti, odbio je izdati direktnu zapovijed i nametnuti svoju volju.

Krajem veljače, Alexander je odobrio plan koje mu je predstavila TF 141. Prema njemu, iskrcavanja su se imala odviti u razdoblju od tri dana na međusobno znatno udaljenim mjestima, uključivši Palermo, Sirakuzu, Cataniu i Gelu – u čijem se neposrednom zaleđu nalazilo nekoliko aerodroma – među primarne invazijske ciljeve. Temeljna ideja plana bila je da osovinske snage neće stići u razdoblju od tri dana reagirati protiv svih, široko raštrkanih iskrcavanja, pa će, čak i u slučaju da neka budu neuspješna, druga uspjeti. Mornarica je podržavala razbacane mostobrane, jer bi to značilo disperziju njenih jedinica, a time i manju osjetljivost na neprijateljske zračne napade, dok je Zrakoplovstvo bilo jedino zainteresirano za brzo stjecanje sicilijanskih aerodroma.

General Harold Alexander, zapovjednik 15. grupe armija
General Harold Alexander, zapovjednik 15. grupe armija

Iako je dobio kopiju, Montgomery, zaposlen pripremama za bitku na liniji „Mareth“, nije imao vremena pozabaviti se planom invazije Sicilije prije 13. ožujka, kad je admiral Bertram Ramsay svratio u  njegov terenski stožer i ukratko mu ga objasnio. Prestravljeni zapovjednik 8. armije odmah je poslao poruku Alexanderu, rekavši kako je plan protivan svakom vojničkom i zdravom razumu uopće i da mu je potrebna temeljita izmjena.

Rastom nizak, suhonjave pojave i lica nalik ptici grabljivici, tada pedesetšestogodišnji general-poručnik Bernard Law Montgomery, naširoko poznat kao „Monty“, nekoliko je mjeseci ranije zaokupio svjetsku pažnju pobjedom nad razvikanim Rommelom, no iako je znao iskoristiti publicitet, težina njegove riječi nije izvirala iz medijske pompe, već iz vrhunskog profesionalizma. Može se bez ikakvog pretjerivanja reći da je Monty britanskoj vojsci bio most ka modernom ratovanju. Najveća je nevolja s Montyjem bio njegov karakter, poglavito navika da bez imalo takta i dlake na jeziku iznosi mišljenje utemeljeno na čvrstim činjenicama – kakve god one bile. Ta mu je karakterna crta, razumljivo, stvorila mnoge neprijatelje, prvo u redovima Armije, a kako je napredovao u činu i utjecaju, zakrvio se i s nemalim brojem visokopozicioniranih zrakoplovaca i mornara, što će imati utjecaja na svaku njegovu bitku, od HUSKYJA nadalje.

Montgomery je ispravno shvatio srž problema – nedostatak komandanta s borbenim iskustvom, koji će sve svoje vrijeme posvetiti planiranju. Budući da su saveznički zračni i pomorski zapovjednici za Mediteran, general-pukovnik Arthur Tedder i admiral flote Andrew Cunningham, podupirali predloženu operaciju, planiranje se nastavilo unutar zadanih gabarita, bez obzira na Montyjevo protivljenje, no ovaj je bio daleko od bacanja ručnika u ring. Na njegovu je inicijativu 19. travnja u Alžiru održan sastanak Eisenhower-Alexander-Montgomery posvećen HUSKYJU, na kojem je Monty na sebi svojstven način objasnio da će, nastave li ovako, doživjeti katastrofu, „jer pripreme za operaciju moraju biti čvrsto i razumno dirigirane“[14], a potom iznio listu problema i mogućih rješenja koja su njegovi nadređeni prihvatili. Monty je Alžir napustio uvjeren kako je problem HUSKYJA riješen. Bio je u krivu. Tri dana kasnije, u Kairu, na prezentaciji dostignuća TF 141, na svoje zaprepaštenje je ustanovio kako ništa od njegovih prijedloga nije bilo implementirano! Arogantno je odbio ikakvo sudjelovanje u izvođenju predloženog, te 24. travnja uputio poruku generalu Alexanderu, u kojoj je izjavio da se planiranje bazira na pretpostavljenom slabom otporu, no „nastaviti s takvom pretpostavkom i njenim taktičkim posljedicama poput disperzije snaga… …prouzročit će prvorazredni ratni debakl Ujedinjenih naroda“[15], pa, rukovodeći se talijanskom izvedbom u Tunisu, ustvrdio kako se mora pretpostaviti žestok otpor. Poruku je završio izjavivši da je spreman povesti 8. armiju u bitku za Siciliju, ali na svoj način, prema vlastitom planu.

Neki od visokopozicioniranih savezničkih časnika – poput Teddera i Cunninghama – kipjeli su od bijesa zbog Montgomeryjevog stava, ali bilo je i zadovoljnih, jer se, napokon, netko kompetentan uhvatio u koštac s problemom. Novi plan za 8. armiju drastično se razlikovao od svih prethodnih verzija; prema Montgomeryju, valjalo je poštovati načelo koncentracije snaga, što je u ovom slučaju značilo odabrati čvrstu bazu iz koje će se razviti daljnje operacije. Za 8. armiju to je značilo iskrcavanje s obje strane poluotoka Pachino, što su Mornarica i Zrakoplovstvo smatrali kompletnim promašajem, jer će veliki flotni sastavi biti sočna meta osovinskoj avijaciji, dok aerodromi oko Gele neće biti zauzeti u inicijalnom napadu. Montgomery je predložio Alexanderu novi sastanak svih neposredno zainteresiranih, u Alžiru 2. svibnja, kako bi pretresli njegove prijedloge. Stigavši u Alžir, doznao je da Alexanderov avion nije mogao uzletjeti zbog magle. Cunningham i Tedder odbili su razgovarati bez Alexandera i čitava je konferencija bila otkazana. Pokušavajući izvući neku korist iz puta u Alžir, Montgomery je potražio Eisenhowerovog načelnika stožera, general-bojnika Bedella Smitha i konačno ga susreo u zahodu. Gordijski čvor zauzlan oko invazije Sicilije, razriješen je na tom mjestu za olakšanje. General Smith je bio prilično uzrujan zbog čitave situacije i mogućih vojno-političkih posljedica, ne dođu li uskoro do izvedivog plana. Mali Britanac pustio ga je neka istrese sve što mu je na duši, a onda rekao da on već ima sveobuhvatno rješenje. Zainteresiran, Smith je zatražio objašnjenje. Monty je iznio svoje stajalište, prema kojem američka iskrcavanja u okolici Palerma treba u potpunosti otkazati i čitavu 7. armiju iskrcati u Zaljevu Gela, na jugoistočnu obalu Sicilije, zapadno od 8. armije. Namjeravao je u početnoj fazi napada upotrijebiti padobrance koji će osigurati ključne lokacije i objekte neposredno ispred kopnenih snaga, kako bi se ubrzalo njihovo nastupanje. Time će ne samo luke na istočnoj obali i aerodromi u okolici Gele biti brzo osvojeni, već će čitava invazijska fronta imati puno veću koheziju, sa divizijama, korpusima, pa čak i armijama, dovoljno blizu za međusobnu potporu. Smithu se rješenje svidjelo, te su zajedno otišli obavijestiti Eisenhowera, kojem se plan, također, dopao, no odbio je daljnju diskusiju bez upliva njegovog osoblja, čiji je prigovor bio da će Amerikance u inicijalnoj fazi bitke biti iznimno teško opskrbljivati preko invazijskih plaža. Napokon, 3. svibnja 1943., samo devet dana prije predaje osovinskih snaga u Tunisu, Eisenhower je, uz prethodni Alexanderov pristanak, odobrio Montgomeryjev koncept i planiranje je moglo krenuti u jednom određenom smjeru. Saznavši za tu ugodnu novost, Monty je odmah krenuo na iduću fazu priče, jer, kako je rekao, „planeri i svi ostali koncentrirali su se na to gdje se iskrcati, no nitko nije razmatrao kako bi se kampanja na Siciliji imala razvijati… …[željeli smo] brzo osigurati otok i spriječiti povlačenje neprijateljskog garnizona u Italiju… …a u tu svrhu predložio sam da nakon iskrcavanja dvije armije brzo napreduju na sjever, kako bi se otok presjekao popola, nakon čega bi se formiralo defenzivno krilo prema zapadu, dok bi kombiniranim naporom obaju armija valjalo čim prije osvojiti Messinu i tako spriječiti bijeg protivničkih snaga“[16]. Alexander se, načelno, složio s prijedlogom, no odlučio je pričekati razvoj događaja na terenu prije davanja ikakvih čvrstih smjernica svojim komandantima.

Konačno, savezničke snage za invaziju Sicilije podijeljene su u dva odreda: Istočni, ili TF 545 i; Zapadni, ili TF 343. Istočni odred su činile jedinice britanske 8. armije pod Montgomeryjevim zapovjedništvom, a sastojale su se od dva korpusa: XIII. pod general-poručnikom Milesom Dempseyjem, sa tri pješačke divizije (5., 50. i 78.), 1. zračno-desantnom divizijom i 4. oklopnom brigadom; te XXX. general-poručnika Olivera Leesea, sa dvije pješačke divizije (kanadska 1. i britanska 51.) i 231. neovisnom pješačkom brigadom, kao i dvije oklopne brigade (kanadska 1. i britanska 23.), uz pripadajuće korpusne jedinice artiljerije, inženjerije i ostalih. Američki TF 343 predstavljao je 7. armiju pod zapovjedništvom [nedavno unaprijeđenog] general-poručnika Pattona, a sačinjavala su je dva korpusa: II. pod [terenskim] general-poručnikom Omarom Bradleyjem, sa tri pješačke divizije (1., 9. i 45.) i; Privremeni korpus pod general-bojnikom Geoffreyjem Keyesom, sastavljen od 3. pješačke, 2. oklopne i 82. zračno-desantne divizije.

Usvajanjem Montyjevog plana, Mornarica nije imala puno izbora, osim planiranja svojih operacija unutar zadanih gabarita, dok je sa Zrakoplovstvom stvar stajala drukčije već zbog same prirode te službe, kojoj je treća dimenzija apriori osiguravala znatnu autonomiju, bez obzira na administrativna ograničenja. Što se tiče plana djelovanja zračnih snaga, taj je bio krajnje neodređen, jer je Tedder želio zadržati elastičnost njihove upotrebe i odbijao se obavezati na određenu razinu potpore kopnenim snagama, koje su, zauzvrat, bile poprilično sumnjičave prema zračnoj podršci. Saveznički kopneni i pomorski zapovjednici nisu znali hoće li uopće, odnosno u kolikoj će mjeri vidjeti svoje avione, a to je, barem s psihološkog stajališta, bila krajnje neprihvatljiva situacija – i to od službe koja je uporno zahtijevala upravo određenu razinu armijskog i mornaričkog angažmana s ciljem pribavljanja sicilijanskih aerodroma!

General poručnik Bernard Law Montgomery
General poručnik Bernard Law Montgomery

SAVEZNIČKE OPERACIJE ZAVARAVANJA

Nakon jedanaestodnevne plovidbe, zorom 30. travnja 1943., britanska podmornica HMS „Seraph“ pod zapovjedništvom sposobnog i pouzdanog poručnika Jewella, prišla je obali u plitkim vodama zaljeva Cadiz, blizu gradića Huelve. Bila je na svojoj drugoj tajnoj misiji. Prva se odigrala šest mjeseci ranije, kad je „Seraph“ prevezla američkog generala Marka Clarka u Alžir, na sastanak s grupom starijih francuskih oficira, u sklopu priprema za operaciju TORCH. Ovoga puta je poručnik Jewell morao isporučiti bivšu osobu. Leš „bojnika Williama Martina“. Petorica časnika su izišla na palubu s cilindričnim kontejnerom iz kojeg su izvukli tijelo uniformiranog muškarca zatrpano suhim ledom i bacili ga u more sa navučenim Mae West pojasom za spašavanje i aktovkom, punom izmišljenih dokumenata, pričvršćenom lancem za zapešće. Operacija MINCEMEAT bila je gotova.

Njezin tvorac, poručnik bojnog broda Ewan Montagu, nadao se, pomoću izmišljenih dokumenata koji su odavali segmente savezničkih planova u bližoj budućnosti, prodati Nijemcima ideju da će prvo zauzeti Sardiniju, a potom se sa sjevera sjuriti na Siciliju uz istovremeno pokretanje operacije na Peloponezu. Kako bi priči dao vjerodostojnost, Montagu je u operaciju uveo i zamjenika načelnika Imperijalnog generalštaba, general-poručnika Archibalda Nyea, čije je privatno pismo Alexanderu ubačeno među ostale papire koje je „bojnik Martin“ imao uza se. Osim Nyea, u pripremi varke sudjelovao je i admiral Mountbatten, također pismom kojim je „bojnika Martina“ legitimirao kao stručnjaka za amfibijske operacije, ne propustivši spomenuti da ga želi natrag, čim Alexanderu više ne bude potreban. Kako se kasnije doznalo, Nyeovo pismo u stilu „dragi Alex“, bilo je pravi tour de force sa samo suptilnim naznakama savezničke strategije, dane kroz objašnjavanje zašto mu ne može dodijeliti neke zatražene snage sa Srednjeg istoka, potrebne tamo za tobožnju ofenzivu, dok je Mountbattenova šala o sardinama, referenci na Sardiniju, bila šlag na torti. Osim pismima dvojice istaknutih zapovjednika i ostalim dokumentima, tijelo je bilo opremljeno i stvarčicama iz svakodnevnog života, poput odrezaka karata za vlak i kino, fotografija, upaljača, cigareta, nekoliko kovanica i sličnim inače nebitnim sitnicama, koje u ovakvoj operaciji mogu značiti razliku između uspjeha i propasti. Dodatnu vjerodostojnost varci dao je i pad britanskog vojnog transportnog aviona relativno blizu lokaciji izbacivanja leša. „Bojnik Martin“ uvršten je na listu gubitaka iz tog leta, objavljenu u britanskim novinama.

Tijelo je pronašao ribarski brod, čija posada ga je predala vlastima. Gradić Huelva nije bio odabran slučajno. Britanci su znali da se u njemu nalazi agent Abwehra[17], koji je nekoliko dana po nalasku tijela znatno povećao aktivnosti. Nakon što su „doznali“ da španjolske vlasti imaju tijelo „bojnika Martina“, Britanci su počeli s diplomatskim pritiskom, u svrhu povratka dokumenata. Nakon nekoliko dana ovi su vraćeni, a Britanci su – na svoje oduševljenje – otkrili da su bili otvarani, što je značilo da su Nijemci upoznati s njihovim sadržajem. Udica je bačena. Praćenje njemačkih komunikacija, putem programa Ultra[18], u narednim tjednima, uskoro je pokazalo da su zagrizli!

Tek je nakon rata otkriven stvarni utjecaj operacije MINCEMEAT na Nijemce, a bio je šokantan! Nakon očekivane početne sumnjičavosti, zaključuju kako su pribavljeni dokumenti autentični i počinju temeljem njih djelovati; snažnu 1. oklopnu diviziju šalju na besposleno ljetovanje u Grčku i uzalud pojačavaju garnizone na Sardiniji i egejskim otocima. Sve je to znatno premašilo saveznička očekivanja, koja su bila relativno skromna – nadali su se da će Nijemci za trenutak svrnuti pogled sa Sicilije i možda tako sačuvati nekoliko života!

Uspjeh operacije MINCEMEAT nije došao iz zrakopraznog prostora, već je uvelike ovisio o već započetim operacijama strategijskog zavaravanja u Sredozemlju. Prva je započeta rano 1942. godine, pod imenom CASCADE, s ciljem serviranja priče o fiktivnom povećanju savezničkih efektiva na Bliskom istoku za 1/3, kako bi odvratili Nijemce od daljnjih ofenzivnih operacija u mediteranskom zahvatu,  izuzev već započetih u Libiji. CASCADE je 1943. proširena na fiktivno pojačanje efektiva od 50%, s ciljem disperziranja njemačkih obrambenih mjera širom sredozemnih europskih obala. Varka je bila vrlo detaljno razrađena i prodana Nijemcima preko dvostrukih agenata i radio-transmisija, kako lažnih, tako i pravih.

Od početka 1943. godine, Britanci su startali plan BARCLAY – što je krovni naziv za čitav niz kontraobavještajnih operacija u Sredozemnom bazenu, s krajnjim ciljem dezinformiranja neprijatelja i stvaranja lažne slike o savezničkoj strategiji u toj regiji, s naglaskom na invaziji Balkana. Tu se zgodno nadovezala i operacija nazvana ANIMALS – serija izviđačkih foto-letova i zračnih napada na mete širom Balkana. U svim tim shemama Sicilija je bila prikazana ili kao sekundarni cilj, ili kao diverzija.

HMS Seraph
HMS Seraph

Nijemci su bili svjesni da Saveznici provode velike operacije zavaravanja u Sredozemlju, te su se uvukli u obrnutu zamku i zaključili kako iduća meta ne može biti Sicilija, upravo zbog očiglednosti tog poteza. Operacija MINCEMEAT im je samo pojačala postojeće uvjerenje o narednim savezničkim potezima. Konačna potvrda uspješnosti savezničke maskirovke je naređenje njemačkog Vrhovnog zapovjedništva oružanih snaga (Oberkommando der Wehrmacht, OKW) Kesselringu, od 14. svibnja 1943., u kojem stoji da „se moraju očekivati saveznička iskrcavanja u zapadnom i istočnom Sredozemlju, a glavni će napad biti onaj na Peloponezu“[19], dok u poruci od 21. svibnja OKW nalaže kako obrambene „mjere koje se trebaju poduzeti na Sardiniji i Peloponezu imaju prednost pred svim ostalima“[20].

PREKO OGRADE

Sjevernoafrički finale u Tunisu bio je za Osovinu nepotrebno skup događaj, prvenstveno zbog Hitlerove tvrdoglavosti koja je povećala razmjere poraza. Dvanaesti svibnja 1943. u zarobljeništvo je otišlo oko četvrt milijuna ljudi – od čega oko sto tisuća Nijemaca – a strateška inicijativa je nepovratno prešla u zapadnjačke ruke. Osovina se preko noći našla suočena s novom realnošću na Sredozemlju, koja se ni uz najbujniju maštu nije mogla smatrati povoljnom; Saveznicima je za korištenje novostečene inicijative na raspolaganju stajao čitav bazen, od južne Francuske, preko Italije i Jadrana do južnog Balkana i Egeja za sigurnost kojih su bile zadužene prvenstveno talijanske divizije, razasute od francuske Rivijere, preko Jugoslavije i Albanije do Grčke, dok su za obranu same Italije bile spremne tri armije (5., 6. i 7. armija) s ukupno 28 divizija, odnosno ekvivalentnih postrojba. Šesta armija bila je zadužena za obranu Sicilije i majušnog dijela Kalabrije, na apeninskoj strani Mesinskog tjesnaca.

Na papiru, osovinska obrana Sicilije izgledala je vrlo neugodno po Saveznike: talijanska 6. armija od devet divizija raspoređenih u dva korpusa (XII. i XVI.) i nekoliko neovisnih postrojba ekvivalenta divizije i pol, pod generalom Alfredom Guzzonijem i; dvije njemačke divizije, 15. oklopno-grenadirska pod general-bojnikom Eberhardom Rodtom i 1. padobranska oklopna divizija „Hermann Göring“, general-poručnika Paula Conratha, a obje podređene njemačkom časniku za vezu pri talijanskoj 6. armiji, general-bojniku Fridolinu von Senger und Etterlinu[21]. Ukupno je na otoku bilo stacionirano 315 tisuća vojnika, od kojih su 252 tisuće bili Talijani. Problem koji je najviše morio branitelje bio je slaba mobilnost većine njihovih snaga – pet talijanskih divizija spadalo je u „obalske“, gotovo nepokretne jedinice slabe kakvoće, dok je mogućnost kretanja ostalih osovinskih snaga uvelike ovisila o kapacitetu željeznice, a taj je bio iz dana u dan sve manji zahvaljujući neprijateljskim zračnim udarima. Većina plovila u Mesinskom tjesnacu bila je u tjednima prije invazije potopljena, ili oštećena i privremeno izvan upotrebe, što se posebno odnosi na željezničke skele, nestankom kojih Talijani više nisu mogli nadoknađivati lokomotive uništene na Siciliji. Situacija je postala toliko ozbiljna da je tijekom jedne od Hitlerovih konferencija krajem svibnja čak bilo razmatrano bi li se divizija „Hermann Göring“ (HG) trebala rasporediti u Kalabriji, umjesto na Siciliji, no unatoč Rommelovim i Keitelovim zlogukim proročanstvima kako će sve snage poslane na otok biti u potpunosti uništene, Hitler je, ipak, ostao pri prvotnoj odluci[22].

Guzzoni je bio uvjeren da će se Saveznici iskrcati na jugoistoku i jugu Sicilije, kako bi brzo osigurali veće luke, Cataniu i Sirakuzu, kao i skupinu aerodroma u zaleđu Gele, te najkraćim putem prepolovili otok i pojurili prema Messini. Svoje najbolje trupe, opremljene trofejnim francuskim Renault R-35 tenkovima i jurišnom artiljerijom, podijelio je u dvije borbene grupe i kompletirao ih dodavanjem motoriziranog pješaštva. One su uz još nekoliko manjih mobilnih taktičkih grupa, opremljenih muzejskim primjercima tenkova iz Velikog rata i trotonskim Fiat-Ansaldo tanketama, bile predviđene za izvođenje udara u tom kratkotrajnom trenutku kad se neprijatelj već iskrcao i pokazao namjere, ali još nije povezao razdvojene i na kontranapad osjetljive mostobrane u jedinstvenu frontu. Prema Guzzonijevoj ideji, talijanske grupe, koje će neprijatelja izbaciti iz ravnoteže, imala je slijediti glavnina njemačkih divizija sa zadatkom nanošenja terminalnog udara, pa su ove zbog toga trebale biti smještene na istoku otoka, što bliže obali, no izvan dometa moćnih brodskih topova.

Za razliku od velikog dijela talijanskog oficirskog kadra, Guzzoni je bio kompetentan i hrabar, vrlo dobar taktičar i sposoban strateg, te jedan od rijetkih nepokolebanih savezničkim ratnim varkama u pogledu cilja idućeg napada. Preuzevši zapovjedništvo nad 6. armijom u svibnju 1943., odmah je obišao svoje postrojbe i ostao zapanjen stupnjem nediscipline, neznanja i loše vojničke izobrazbe trupa, kao i stvarno bijednom stanju oružja i opreme, nepripremljenošću protuinvazijskih zapreka i fortifikacija, te nesposobnošću i korumpiranošću većine časnika. Osupnut stanjem svoje komande, Guzzoni nije gajio iluzije u mogućnost obrane Sicilije bez značajnijeg njemačkog angažmana. Pitanje upošljavanja njemačkih jedinica za obranu Italije – koja bez njihovog učešća, realno, nije imala šanse – izazvalo je raskol u talijanskom Comando Supremo (Zapovjedništvo oružanih snaga). U veljači je Mussolini za novog načelnika Comando Supremo postavio generala Vittoria Ambrosia. Za razliku od dotadašnjeg načelnika, generala Cavallera, koji se zalagao za čvrstu suradnju s Nijemcima, Ambrosio ih je prezirao i gledao okončati ovisnost Italije o Njemačkoj, pa je nastojao vratiti što više talijanskih divizija u domovinu. Uz to je stalno povećavao zahtjeve prema Nijemcima, tražeći još aviona, topova i tenkova, no odbijajući pustiti razvijanje njemačkih divizija u Italiji. Nasuprot njemu, novi načelnik Generalštaba armije, general Mario Roatta, shvaćao je nemogućnost obrane Apeninskog poluotoka bez njemačkih snaga, te ih uporno tražio! Takvi su miješani signali zbunjivali i uzbunjivali Nijemce, koji su postali paranoični u pogledu talijanske izdaje. Njemački Glavni zapovjednik Juga, zrakoplovni feldmaršal Albert Kesselring, slagao se s Guzzonijem u predviđanju da će se Saveznici iskrcati na jugoistočnom dijelu otoka, kao i u nužnost promptnog kontranapada na invazijske snage, no njegovim naredbama za raspored njemačkih divizija na Siciliji rukovodila je, osim operativnim predviđanjem, i opisana njemačka psihoza u pogledu Italije. Iz tog je razloga rasporedio diviziju HG na istok, ugrubo u zonu američkog iskrcavanja, dok je dvije pukovnijske borbene grupe 15. oklopno-grenadirske divizije razvio na zapadu otoka, a jednu na istoku, pod kontrolom HG, tako da, ukaže li se potreba, brzo može razoružati Talijane širom Sicilije.

Konačni raspored osovinskih trupa uoči bitke bio je kako slijedi: talijanska 206. obalska divizija branila je sektor od Sirakuze ka jugu, preko poluotoka Pachino, do obale u visini Comisa; gdje je liniju nastavljala 18. obalska brigada, razvijena do, otprilike, pol puta između Gele i Licate; a tamo se na nju naslanjala 207. o. div., raspoređena narednih tridesetak kilometara prema zapadu; kako bi se spojila s lijevim krilom 202. o. div., čije desno krilo je bilo usidreno kod Marsale, južno od luke Trapani na sjeverozapadnom vrhu otoka. Na liniju 202. obalske divizije nadovezivala se ona 208., čiji je zadatak bio braniti obalu sve do Palerma, a od tog administrativnog centra otoka do Messine, obranu su držale snage 136. obalske pukovnije i 19. obalske brigade. Na sjeverozapadnom dijelu otoka, u unutrašnjosti između Marsale i Palerma, nalazile su se 2/3 njemačke 15. oklopno-grenadirske divizije zajedno s talijanskom 26. „Assietta“ i 28. „Aosta“ divizijom. Na južnom i jugoistočnom dijelu otoka, Osovina je, također, imala trupe razvijene iza obale. Talijanska 4. divizija „Livorno“ nalazila se sjeverno od Zaljeva Gela, a istočno od nje nalazila se glavnina njemačke divizije HG. Između HG i Sirakuze, uzduž rijeke Anapo smjestila se talijanska 54. divizija „Napoli“, dok se sjeveroistočno od nje nalazila borbena grupa „Schmalz“, snage ojačane pukovnije.

Raspored osovinskih jedinica na Siciliji
Raspored osovinskih jedinica na Siciliji

PRIPREMNE OPERACIJE

Prije početka operacije HUSKY, valjalo je počistiti more između Tunisa i Sicilije, ne samo od mina, već i od talijanskih garnizona na vulkanskim otocima Pantelleria i Lampedusa. Oba se otoka nalaze u Tuniskom tjesnacu; Pantelleria 100km jugozapadno od Sicilije i 60km istočno od tuniske obale, a Lampedusa 205km južno od Sicilije i 70km istočno od obala Tunisa. Njihova lokacija idealna je za zračnu podršku invazijskoj floti, dok bi u neprijateljevim rukama predstavljali neugodne ispostave duboko u savezničkoj pozadini, rezonirao je Ike naređujući napad. Oba su otoka bila podvrgnuta teškom pomorsko-zračnom bombardiranju u trajanju od deset dana i oba se predala bez borbe na prvi znak invazije. Pantelleria, s garnizonom od 11.399 ljudi 11. lipnja, a manji garnizon na Lampedusi i okolnim otočićima dan kasnije. U operaciji su Britanci zarobili oko 14 tisuća Talijana, a jedina žrtva napadača bio je vojnik kojeg je ugrizla mazga[23].

KROZ POSEJDONOVE DVORE

Antički Grci, vjerojatno jedni od najsposobnijih moreplovaca koji su ikada brodili Sredozemljem, imali su običaj prinositi žrtve bogu mora, Posejdonu, kako bi im ovaj bio blagonaklon i sačuvao ih od brodoloma. Kad se pogledaju bireme i trireme u kojima su plovili – to je shvatljivo. Ono što nije uočljivo na prvi pogled je hirovitost Mediterana, koji se vrlo brzo i bez upozorenja može pretvoriti iz voda mirnih poput ulja u olujno čudovište, sposobno valovima smlaviti sve pred sobom.

Saveznička se armada nije zamarala starim, odavno napuštenim božanstvima, a čelični trupovi gonjeni strojevima sposobnim proizvesti na tisuće konjskih snaga bili su više nego dovoljna garancija sigurnosti plovidbe. Počevši s ranim jutrom 8. srpnja, sjevernoafričke luke od Orana do Port Saida[24] zakrčili su brodovi u isplovljavanju. Uzduž stotina kilometara afričke obale formirali su se konvoji, dok je dio snaga bio prevezen do okupljališta direktno iz Britanije. Tjedni iscrpljujućih priprema bili su gotovi, a njihov je rezultat bio kolosalan – najveća amfibijska armada koju je svijet vidio, mirno je i postojano grabila naprijed. Tri tisuće brodova spremalo se na neprijateljsku obalu izbaciti 160.000 vojnika, 14.000 vozila i 1.800 topova, kao i njihove vođe, trenutačno blagoslovljene nešto većim komforom od momčadi stiješnjene u vrućim grotlima sivih morskih grdosija. Koristeći privilegiju čina, Bradley se prežderavao sladoledom, a Patton je većinu vremena provodio u svojoj kabini, no ne i u ponoć 10. srpnja kad je, na zapovjednom mostu jurišnog transportera USS „Monrovia“, doživio jedan od svojih najljepših trenutaka; admiral Hewitt mu je uručio prvu zastavu 7. armije, čiji je moto postao: „Rođena na moru, krštena krvlju“.

Zastava američke 7. armije
Zastava američke 7. armije

Američki konvoji, a slične brojke vrijede i za britanske, nosili su više od 100.000 tona zaliha, među kojima i 5.000 tona aviona u kutijama, 7.000 tona ugljena, 19.000 tona komunikacijske opreme, 6.6 milijuna terenskih obroka, 144.000 kondoma[25], pa čak i mazge[26], dok je gotovo polovica ukupnog tereta bila municija. Očekujući pobjedu, Saveznici su morali računati i na zadovoljavanje, barem osnovnih, potreba civilnog stanovništva, pa su u tu svrhu prevozili 14.000t ugljena, brašna, soli, šećera i mlijeka u prahu, 94t sapuna, kao i 750.000cc cjepiva protiv tetanusa, tifusa i ospica[27].

Čitav je zapadni Mediteran bio načičkan nepreglednim kolonama brodova u plovidbi ka istoku, no to se ubrzo promijenilo. Konvoji Istočnog i Zapadnog odreda susreli su se kod Malte i promijenili kurs za devedeset stupnjeva ulijevo. Na sjever. Prema Siciliji. Otprilike u to vrijeme, počeo je jačati vjetar i bez ikakva upozorenja ubrzo narastao na snagu 7 bofora, brzine oko 65km/h, a veliki su valovi napravili nered u konvojima. Jurišne brodice s ravnim dnom bile su posebno teško pogođene nevremenom koje ih je nemilosrdno bacakalo, dok su jedva uspijevale postići brzinu od 2.5 čvora. Mnogi su vojnici i mornari na brodovima bili teško pogođeni morskom bolešću,  a oni u Ikeovom stožeru na Malti nervozom. Eisenhowera je morila dvojba. Otkazati, ili nastaviti? Poruka generala Marshalla koji se iz dalekog Washingtona interesirao što će biti s napadom, nije nimalo doprinijela smanjenju napetosti u vrhovnog zapovjednika. Nakon kraće refleksije, Ike je odlučio nastaviti bez obzira na oluju. Poruka koju je poslao Marshallu glasila je: „Nastavljamo s operacijom prema planu, unatoč zlosretnom zapadnom vjetru koji bi mogao djelomično utjecati na američka iskrcavanja.“[28]. Legendarni ratni reporter Ernie Pyle bio je utučen i uvjeren da će američki ratni napor doživjeti fijasko prije jutra. General Bradley nije imao problema sa sumnjama u uspjeh poduhvata, jer ga je mučio goli egzistencijalni problem – zbog morske mu je bolesti prisjeo sladoled kojim se pretrpao…

Prošavši oko devet uvečer otočić Gozo[29], smješten sjeverno od Malte, odredi su se opet razišli – Amerikanci na sjever, prema Zaljevu Gela, a Britanci na sjeveroistok, prema poluotoku Pachino. Oko sat i pol kasnije, Posejdonova se srdžba ispuhala. Oluja je prestala jednako naglo kao što je i počela. Baš u pravo vrijeme, jer su flote bile na zadnjoj dionici puta prema invazijskim plažama. Posljednju potvrdu položaja pružile su britanske podmornice, koje su u tu svrhu koristile infracrvene lampe i radio signale[30]. Uskoro su motori zašutjeli i teška su sidra pojurila u dubine. Rat je stigao do obala Sicilije.

Bilješke

[1] Imperijalni generalštab je bio profesionalno tijelo zaduženo za upravljanje Armijom; Komitet načelnika stožera bio je institucija koja je po rangu odgovarala američkom Združenom stožeru, ili njemačkoj Vrhovnoj komandi Wehrmachta. U Komitetu su sjedili načelnici štabova Mornarice, Armije i Zrakoplovstva. (op. a.)

[2] Komunike s konferencije u Casablanci: United States Department of State, FOREIGN RELATIONS OF THE UNITED STATES. THE CONFERENCES AT WASHINGTON, 1941-1942, AND CASABLANCA, 1943: http://digicoll.library.wisc.edu/cgi-bin/FRUS/FRUS-idx?type=turn&entity=FRUS.FRUS194143.p0933&id=FRUS.FRUS194143&isize=text, str 847-9 (pristupio 3. svibnja 2018.)

[3] Fisher, Nigel, Harold Macmillan, New York, 1982, str. 100-101

[4] Američki general Dwight „Ike“ Eisenhower, bio je Glavni zapovjednik savezničkih snaga na sjevernoafričkom, kasnije mediteranskom, ratištu od studenog 1942. do siječnja 1944. Pod njegovim vrhovnim zapovjedništvom izvedena je operacija TORCH, dovršene finalne borbe u Tunisu, izvedene invazije Sicilije i Apenina. Od siječnja 1944. godine do kraja rata, Ike je bio Glavni zapovjednik savezničkih ekspedicijskih snaga na europskom ratištu.

Za više, vidi: http://proleksis.lzmk.hr/19324/ (pristupio 1. lipnja 2018.)

[5] Kako je general-bojnik Terry de la Mesa Allen, zapovjednik američke 1. pješačke divizije, jednom primijetio: „Vojnik se ne bori kako bi spasio napaćenu ljudsku vrstu, ili zbog bilo kakve druge proklete besmislice. Bori se zato da bi dokazao kako je njegova jedinica najbolja u Armiji i da on sam ima podjednako petlje kao i bilo tko drugi u postrojbi. Razbij jedinicu i poticaj nestaje.“

D’Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 270

[6] Izuzetak je bio general-bojnik Lloyd Fredendall koji je po razrješenju s mjesta zapovjednika II. korpusa, unaprijeđen u general-poručnika, dočekan kao heroj i postavljen na čelo 2. armije, zadužene za trening regruta. Budući da su kasnije mnogi časnici smijenjeni, degradirani, poslani kući i osramoćeni za puno manje i benignije propuste od Fredendallovog, ovakva nagrada za nesposobnost je krajnje čudovišna.

Vidi: Ibid., str. 60-61

[7] Neposredno nakon američkog poraza kod prijevoja Kasserine, Rommel je u pismu supruzi govorio s poštovanjem o njihovim trupama: „Iako je točno da se Amerikanci još uvijek ne mogu uspoređivati s veteranima 8. armije, oni neiskustvo kompenziraju puno boljom i brojnijom opremom i taktički elastičnijem zapovijedanjem. … Neprijateljeva obrambena taktika bila je prvoklasna. Nakon prvotnog šoka su se brzo oporavili i zapriječili nam napredovanje grupiranjem pričuva na brdskim prijevojima i drugim pogodnim mjestima.“

Liddell-Hart, editor, THE ROMMEL PAPERS, New York, 1953., str. 407

[8] D’Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 62

[9] General-bojnik Ernest N. Harmon, intervju s G. F. Howeom, 15. rujna 1952., USAMHI

[10] 2012 International Conference on WWII: „Defeating the Desert Fox“, Col. Roger Cirillo, https://www.youtube.com/watch?v=VURvlMfdTgg, 1:00:15 – 1:00:20 min. (pristupio 23. svibnja 2018.)

[11] D’Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 130

[12] Ibid., str. 341

[13] Čitava je priča završila Gairdnerovom ostavkom na mjesto Alexanderovog načelnika štaba i zapovjednika TF 141, nakon što je komandant odlučio prihvatiti Montgomeryjev plan nauštrb onoga Radne skupine. Gairdner je komentirao proces planiranja HUSKYJA rekavši da se osjeća „po prvi put u karijeri… …da je definitivno podbacio – a stvarno je u tome velik udio generala Alexa – koji me ni u jednoj prigodi nije podržao, ili donio… …odluku.“

Ibid., str. 123

[14] Montgomery, Bernard L., THE MEMOIRS OF FIELD-MARSHAL THE VISCOUNT MONTGOMERY OF ALAMEIN, K. G., New York, 1958. str. 154

[15] D’Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 113

[16] Montgomery, Bernard L., THE MEMOIRS OF FIELD-MARSHAL THE VISCOUNT MONTGOMERY OF ALAMEIN, K. G., New York, 1958., str. 164

[17] Abwehr je bio obavještajna služba njemačkih oružanih snaga, ustrojena 1920. u Reichswehru, nastavila postojanje u Wehrmachtu i konačno rasformirana u veljači 1944. godine.

Za više, vidi: http://www.jewishvirtuallibrary.org/the-abwehr (pristupio 10. svibnja 2018.); http://www.lexikon-der-wehrmacht.de/Gliederungen/Oberkommando/AmtAusland.htm  (pristupio 10. svibnja 2018.)

[18] Ultra je bio saveznički obavještajni projekt prisluškivanja i dešifriranja njemačkih i japanskih radio-transmisija.

Za više, vidi: https://www.britannica.com/topic/Ultra-Allied-intelligence-project (pristupio 10. svibnja 2018.)

[19] Browne, Joseph Edward, DECEPTION AND THE MEDITERRANEAN CAMPAIGNS OF 1943-1944, Carlisle Barracks, 1986., str. 65

[20] D’Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 190

[21] Sredinom lipnja, Hitler je za zapovjednika svih njemačkih snaga na Siciliji, istovremeno i oficira za vezu pri talijanskoj 6. armiji, postavio general-bojnika Fridolina von Senger und Etterlina, bivšeg artiljerca iz Velikog rata, sada konjanika dokazanog u borbi na istoku sa 17. oklopnom divizijom za krvave zime 1942/43., u kojoj je grupa armija „Don“ vodila teške bitke protiv znatno nadmoćne Crvene armije. Za posao na Siciliji bio je izabran i zbog znatnog iskustva s Talijanima, jer je već bio služio kao oficir za vezu u Torinu, pri Francusko-talijanskoj komisiji za provođenje primirja.

Za više o F. v. Senger und Etterlinu, vidi: Ibid. str. 199-202;

http://www.lexikon-der-wehrmacht.de/Personenregister/S/SengerF-R.htm (pristupio 14. svibnja 2018.)

[22] Vidi: Warlimont, Walter, INSIDE HITLER’S HEADQUARTERS 1939-1945, Novato, 1964., str. 325

[23] Ambrose, Stephen E., THE SUPREME COMMANDER, London, 1970., str. 215

[24] U istočnom Sredozemlju formirali su se odredi koji su izvodili fintu prema Peloponezu. (op. a.)

[25] Vidi: Atkinson, Rick, (The Liberation Box Set) THE DAY OF BATTLE: THE WAR IN SICILY AND ITALY, 1943-1944., New York, 2013., str. 833, 839

[26] Prilikom jedne od vježba iskrcavanja [za Siciliju] u Tunisu, general-bojnik Truscott je na brodove ukrcao mazge, koja su imale tegliti municiju i ostalo, na brdsko-planinskom terenu, no nitko nije o tome obavijestio kontraadmirala Conollyja, koji se poprilično naljutio čuvši za mazge na brodovima – što je suprotno pomorskoj tradiciji – i odlučio izribati Truscotta: „Zapanjen sam vašim iskorištavanjem mojeg povjerenja. Bio sam uvjeren da surađujemo, a što vidim? Vidim da ste nakrcali moje brodove prokletim mazgama i to bez da ste me obavijestili jednom, jedinom riječju! … Napravili ste štalu od moje flote. Bit ću ruglo Mornarice, a nesanitarni uvjeti će ugroziti kako moje mornare, tako i vaše vojnike.”

Truscott se ispričao zbog propusta i rekao da će iskrcati životinje, smatra li kontraadmiral to potrebnim. Conolly je formalno odgovorio: „U redu, generale, drago mi je da se slažete sa mnom.“, na što mu je Truscott odbrusio:

„Admirale, ne slažem se s vama. Pretpostavio sam da ćete nas iskrcati skupa sa svom potrebnom opremom i spremne za borbu. Te proklete mazge, kako ste ih nazvali, zapravo su oružje koje smatramo potrebnim za uspješan napad. Ne želite ih na brodovima, pa ću ih iskrcati, ali pitam se što ću učiniti sutradan, ako odbijete prevoziti minobacače, ili tenkove, ili bilo koji drugi komad opreme koji Mornarica obično ne prevozi…“ Conolly mu je, posramljen odvratio: „K vragu, generale, u pravu ste. Prebacit ćemo proklete mazge i sve ostalo što želite.“

Vidi: D’Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 156

[27] Vidi: Atkinson, Rick, (The Liberation Box Set) THE DAY OF BATTLE: THE WAR IN SICILY AND ITALY, 1943-1944., New York, 2013., str. 840

[28] D’Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 222

[29] Uz Gozo je vezana priča koja pokazuje efektivnost američke inženjerije; britanski inženjeri su zaključili kako, zbog nepodesnog terena, nema nikakve šanse da završe izgradnju aerodroma prije napada na Siciliju, dok je američki inženjer, specijaliziran za izgradnju uzletno-sletnih pista, rekao zračnom vice-maršalu Parku da ju može izgraditi za 10 dana, uz odgovarajuće ljudstvo i opremu. Park je isprva mislio kako je riječ o lošoj šali, ali ga je Amerikanac uskoro uvjerio da je ozbiljan. Nakon prebacivanja odgovarajuće inženjerske postrojbe na Gozo, stvari su se brzo odvijale i samo 13 dana kasnije aerodrom je postao operativan!

Vidi: Eisenhower, Dwight D., CRUSADE IN EUROPE, London, 1948., str. 189

[30] Za više, vidi: http://www.rnsubmusfriends.org.uk/hezlet/volume1/chapter20.htm (pristupio 21. lipnja 2018.)

Dinko Odak
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.