Pretpostavlja se da je smrt hebrejskog kao govornog jezika započela otprilike u 5. stoljeću pr. n.e. kada su Židovi postepeno prešli na aramejski jezik koji je bio lingua franca Bliskog Istoka. Jezik koji gotovo 2500 godina nije bio u uporabi i koji još 1880. godine nije imao niti jednoga izvornoga govornika, danas je službeni jezik Izraela. Oživljavanje hebrejskoga jezika neupitno je jedinstvena pojava u ljudskoj povijesti.

Danas je hebrejski službeni jezik Izraela, iako još 1880. godine nije imao niti jednoga izvornoga govornika. Fellman (1973) i Kuzar (2001) bez sumnje su u pravu kada govore da je previše pažnje usmjereno prema „čudesnom“ oživljavanju hebrejskoga, a da je premalo pažnje posvećeno istraživanju onoga što se doista dogodilo i zašto se dogodilo.

Suprotno tomu postoje znanstvenici koji tvrde da oživljavanje hebrejskoga nije ništa posebno nego da je to proces sličan kreolizaciji (Wexler 1990, Goldenberg, 1996 ili Izre’el 1985).

Bez obzira na suprotna mišljenja, oživljavanje hebrejskoga neupitno je jedinstvena pojava u ljudskoj povijesti.

Potrebno je svakako navesti da današnji moderni hebrejski nije ni u kome slučaju istovjetan jeziku Biblije ili Mišne – ni danas ni prije stotinu godina kada je oživljen. Točno je da je preskriptivna norma temeljena na mješavini biblijskoga i mišna-hebrejskoga, no postoji i značajan utjecaj interventnih stadija hebrejskoga kao i ad hoc preskriptivnih odluka u moderno doba. Govorni se jezik također razvio odvojeno od preskriptivne norme tijekom vremena.

Sâm termin „oživljavanje“ (hebrejski: txia) također predstavlja problem. Kuzar (2001) identificira ideologiju oživljavanja s „čudesnim“ istraživačkim školama i odbacuje je. Napominje međutim da postoje oni koji vjeruju da hebrejski nije oživljen jer govornici modernoga hebrejskoga ne prate preskriptivna pravila. Neki istraživači smatraju da hebrejski nije „oživljen“ jer „nikad nije ni bio mrtav“ nego je uvijek bio u aktivnoj uporabi (Chomsky, 1957; Cooper, 1989; Spolsky, 1989).

Pokretačem oživljavanja govornoga hebrejskoga smatra se Eliezer Ben-Yehuda. Ben-Yehuda rođen je 1858. godine kao Eliezer Yitzhak Perlman u gradu Lužki, tadašnjem dijelu ruskog carstva koji se danas nalazi u Ukrajini. Pohađao je, u skladu s tadašnjim židovskim običajima istočne Europe, heder, gdje je od treće godine života izučavao hebrejski i Bibliju. Roditelji su ga poslali u ješivu nadavši se da će postati rabin. U ješivi je nastavio izučavati drevni hebrejski te je također bio izložen hebrejskome jeziku iz doba prosvjetiteljstva, što je uključivalo i sekularna djela. Kasnije je naučio francuski, njemački i ruski. Čitajući hebrejski list HaShahar upoznao se s cionističkim pokretom i zaključio da bi oživljavanje hebrejskoga jezika u zemlji Izrael moglo ujediniti Židove diljem svijeta. Godine 1881. Ben-Yehuda imigrirao je u Palestinu koja je tada bila pod Otomanskim carstvom, te se nastanio u Jeruzalemu i odlučio započeti s razvojem novoga jezika.

Premda je Ben-Yehuda puno posla obavio sam, ne može se reći da je cijeli proces bio vezan samo uz njega. On je započeo s oživljavanjem inzistirajući na uporabi isključivo hebrejskoga u svojoj obitelji, čime je njegov sin Itmar postao prvim izvornim govornikom hebrejskoga. Također je sam napisao rječnik.

Oživljavanje hebrejskoga započelo je najprije u poljoprivrednim zajednicama dok je Jeruzalem praktički bio posljednje mjesto gdje je hebrejski ponovno zaživio.

Unatoč svemu, Ben-Yehuda nedvojbeno je organizator ideje da se hebrejski oživi kao govorni jezik. Njegova motivacija bila je preživljavanje židovskoga naroda jer je zaključio da židovski narod nema budućnosti u Europi. Židovi su bili osuđeni na asimilaciju. „To je zakon prirode, jer njih je mnogo, a nas je malo; oni su ocean, a mi smo kaplja…“. Jedino rješenje koje je vidio bilo je preseljenje u domovinu predaka gdje bi Židovi činili lokalnu većinu.

U svojem prvom članku She’ela nixbada, koji je napisao kada je imao samo dvadeset i jednu godinu, Ben Yehuda pratio je rast nacionalizma u Europi i tražio je definiciju toga termina primjenjujući ga na slučaj Židova u Europi. Ben Yehuda bio je osobito zainteresiran za stvaranje ideje židovskoga nacionalima jer je slutio da je pad Otomanskoga carstva neminovan. Osim toga, mislio je, ako bi židovski narod uspio stvoriti državu u Palestini koja bi bila prihvatljiva Francuskoj i Engleskoj, glavnim zainteresiranim stranama u tome području, ta bi država dobila njihovu potporu te stoga i međunarodno priznanje. Pitanje koje se postavilo pred Ben-Yehudu bilo je: koje su karakteristike države-nacije? Jedan od atributa, možda najrazlikovnija značajka Europe u doba Ben-Yehude i zacijelo najvažnija, bio je zajednički govorni jezik ljudi koji su tvorili naciju, a potom i državu. To je, naravno, bio odraz ideologije europskih nežidova koja je propagirala jedinstvenost jezika i nacije.

Mandel (1993) navodi da Ben-Yehuda u početku nije mislio da bi oživljavanje hebrejskoga bilo nužno za postizanje političkih ciljeva. Međutim, ubrzo je shvatio da tadašnji društveni uvjeti ne bi dopustili hebrejskome da preživi dovoljno dugo ako se zadrži samo na pisanome jeziku. Budući da su Židovi pohađali nastavu na nežidovskim jezicima, nisu imali istu razinu naobrazbe kao nekadašnji Maskilimi, a u tadašnjemu Izraelu postojale su različite filantropske organizacije koje su pokrenule škole za Židove. Nastava u tim školama odvijala se na francuskome, njemačkome ili engleskome. Ben-Yehuda je stoga zaključio da bi u cilju spašavanja hebrejskoga bilo nužno oživjeti ga kao govorni jezik, a da bi se to učinilo trebao se početi koristiti kao jezik podučavanja u školama.

Važno je razlikovati razmišljanje Ben-Yehude od ostalih trendova toga vremena koji su se dodirivali, ali koji su bili konceptualno različiti. Ideja razvijanja hebrejskoga kao nacionalnoga jezika Židova bila je, naravno, izvedena ih haskale, koja je počela u Njemačkoj gotovo stoljeće prije toga. Ben-Yehuda je međutim bio taj koji je predložio da se hebrejski treba razviti u Izraelu.

Ideja o povratku Židova u zemlju Izrael bila je zacijelo već znana u to doba, ali Ben-Yehuda je prvi koji je predložio da se to kombinira s programom oživljavanja hebrejskoga. Tijekom 1880-ih, najčešća motivacija selidbe Židova u Izrael bio je prvenstveno bijeg od progona, a ne izbjegavanje asimilacije tako da su i Židovi koji su se preselili i organizacije koje su im pomagale bili pokretani kratkoročnim, a ne ozbiljnim dugoročnim planiranjem.

Europski antisemitizam nije igrao ulogu u procesu putem kojega je Ben-Yehuda dosegao svoja stajališta; on je bio imigrant, a ne izbjeglica i stigao je u Izrael prije ruskih pogroma iz 1881. godine. Ben-Yehuda je bio ispred svojega vremena (premda ne jedini) u svojem uvjerenju da je imigracija u zemlju Izrael jedino dugoročno rješenje za problem opstanka židovskoga naroda i u tome smislu može ga se smatrati jednim od „predvodnika cionizma“ (Katz, 1971).

Ben Yehuda bio je izrazito pod utjecajem nežidovskih ideologija, osobito slavenskoga nacionalizma.  Razvoj jezika u cilju jačanja koncepta „nacije“, a nakon toga jačanje poziva na neovisnost bila je zajednička taktika istočnoeuropskih naroda toga vremena. Kao što je već spomenuto, nežidovi su obično odabirali govorni jezik koji se ideološki smatrao jezgrom njihovoga identiteta i koristili ga za visoke funkcije, dok je Ben-Yehuda zagovarao uzimanje jezika koji je već imao visoku funkciju i stvaranje govornoga jezika od njega.

Osim što je hebrejski govorio kod kuće, Ben-Yehuda je poduzeo dvije važne inicijative, a to su izdavanje hebrejskoga tjednika Hatsvi i izdavanje rječnika Rječnik hebrejskoga jezika, drevnoga i modernoga.

Može se reći da su Ben-Yehudina uloga i njezin uspjeh ležali u javnome pozivu na oživljavanje hebrejskoga i u neumornome eliminiranju niza potencijalnih izgovora koje su ljudi mogli imati kako bi uvjerili sebe i druge da je to nemoguće.

Fellman (1973: 36) navodi sedam koraka koje je Ben-Yehuda poduzeo u oživljavanju hebrejskoga:

1. prvo kućanstvo koje je govorilo hebrejski
2. apel dijaspori i lokalnome stanovništvu da govori hebrejskim
3. osnivanje društava koja su govorila hebrejskim
4. podučavanje izravnom metodom
5. pokretanje novina
6. sastavljanje rječnika
7. osnivanje jezičnoga vijeća.

Ključ oživljavanja hebrejskoga bio je u tomu što se koristio kao jezik podučavanja izravnom metodom u osnovnim školama počevši od 1886. godine,  predškolskome odgoju od 1894. godine, u srednjim školama od 1904. te napokon na Technionu, prvom izraelskome sveučilištu, od 1913. godine.

Aktivnost Hebrejskoga jezičnoga vijeća u to doba bila je ograničena na pokušaje da se standardizira izgovor i nesistematična tvorba novih riječi. Međutim, pojedinci su kovali nove riječi prije nego što je to uspijevalo Vijeću, a između 1891. i 1904. godine, koje su bila najznačajnije za oživljavanje, Vijeće nije ni zasjedalo. Naposljetku, 1911. godine, nakon što je jezik bio oživljen, Vijeće je odlučilo uvesti red, no samo po sebi bilo je beznačajno za proces oživljavanja (Kuzar, 2001: 133).

Osim što ga je govorilo sve više djece, hebrejski se proširio iz svoje prvotne baze u ruralnim naseljima na kojih je čak i kasne 1903. bio ograničen. Do 1903. godine samo je 5% djece u zemlji pohađalo nastavu na hebrejskom. Deset godina kasnije hebrejski je preuzeo cijeli školski sustav ješiva, koje su do tada podučavale na francuskom, njemačkom i engleskom. Jedinstveno je u tome procesu bilo inicijalno oživljavanje hebrejskoga kao govornoga jezika među ranim cionističkim ruralnim zajednicama –  ništa slično nije se dogodilo ni prije ni kasnije.

Jezik je bio potpuno oživljen najmanje trideset godina prije nego što je država Izrael uopće postojala. Imigranti koji su dolazili u Izrael u mnogo su slučajeva jezik učili od svoje djece koja su ga učila u školama. Neki smatraju da je oživljavanje hebrejskoga bilo moguće zato što se odvijalo u zajednicama imigranata koji su svi bili visoko ideologijski motivirani i imali su pozitivan stav prema jeziku.

Oni koji su željeli uvesti hebrejski u ješivama nisu se suočili s opozicijom koja je govorila jidiš jer su istočnoeuropske pristaše jidiša ostale u istočnoj Europi. Postojala je opozicija od strane zapadnoeuropskih Židova koji su osnivali filantropske organizacije u kojima su podučavali francuski, njemački ili engleski. Ti jezici bili su konkurencija hebrejskome u netradicionalnim zajednicama.

Glavni oponenti uporabi hebrejskoga u ranoj su fazi bili govornici jidiša i njemačkoga. Godine 1908. na konferenciji u Czernowitzu jidiš je proglašen „židovskim nacionalnim jezikom“. Njemački je bio prihvaćen kao svjetski jezik kulture i obrazovanja te je bio favoriziran u školskom sistemu. Hilfsverein je utemeljio niz škola u predratnoj Palestini. S druge strane, borba protiv njemačkoga vodila se 1918. u Palestini tijekom tzv. Jezičnoga rata, gdje su se provodile cionističke kampanje protiv uporabe njemačkoga. Nakon što je cionistička organizacija provela „jezični popis stanovništva“, čiji su rezultati pokazali da većina palestinskih Židova govori hebrejskim, Britanci su prihvatili dodavanje hebrejskoga na popis službenih jezika.

Bibliografija:

1. Chomsky, William. (1957). Hebrew: The Eternal Language. Philadelphia: The Jewish Publication Society of America.
2. Cooper, Robert L. (1989). Language Planning and Social Change. Cambridge: Cambridge University Press.
3. Fellman, Jack. (1973). The Revival of a Classical Tongue: Eliezer Ben Yehuda and the Modern Hebrew Language. The Hague: Mouton.
4. Goldenberg, G. 1996 Hebrew as a living Semitic language. In: Y. Blau (ed.). Evolution and Renewal: Trends in the Development of the Hebrew Language (Jerusalem: The Israel Academy of Sciences and Humanities) 148
5. Izre’el, S. 2003. The emergence of spoken Israeli Hebrew. In: B. H. Hary (ed.). Corpus Linguistics and Modern Hebrew: Towards the Compilation of The Corpus of Spoken Israeli Hebrew (CoSIH). (Tel Aviv: Tel Aviv University, The Chaim Rosenberg School of Jewish Studies) 85
6. Katz, Jacob. (1971). ”Forerunners of Zionism”. Encyclopaedia Judaica 16, 1033-7.
7. Kuzar, Ron. (2001). Hebrew and Zionism: A Discourse Analytic Cultural Study. Berlin, New York.
8. Rabin, Chaim. (1981). ”What Constitutes a Jewish Language?”. International Journal of the Sociology of Language, svezak 30, 19-28.
9. Spolsky, Bernard. (1989b). ”Language revitalization within a general theory of language planning.” Izlaganje na Četvrtoj međunarodnoj konferenciji o manjinskim jezicima. Ljouwert/ Leeuwarden (20.-24.6.1989.)
10. Wexler, Paul. (1990). The Schizoid Nature of Modern Hebrew: A Slavic Language in Search of a Semitic Past. Weisbaden: A. Harrassowitz