Veliki dio komentara dr. sc. Ante Nazora, ravnatelja Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata, odnosi se na navodnu ideologizaciju kurikuluma Povijesti, odnosno tvrdnju da „kurikulum više liči na jugoslavenski nego na hrvatski“. Ta se tvrdnja zasniva samo na činjenici da se u kurikulumu na jednome mjestu spominju „ratovi na postjugoslavenskom prostoru“. Iznoseći takvu tvrdnju, Nazor je doveo u zabludu gledatelje emisije „Otvoreno“ budući da u Prijedlogu kurikuluma povijesti stoji sljedeće: „Učenik istražuje procese oblikovanja samostalne hrvatske države nakon 1990. uključujući demokratizaciju, političku i gospodarsku preobrazbu hrvatske države i društva, Domovinski rat, ratne sukobe na (post)jugoslavenskom prostoru i uključivanje Hrvatske u međunarodne integracije. Naglasak je na razdoblju od početka Domovinskog rata do mirne reintegracije Podunavlja: na uzrocima rata, ključnim vojnim operacijama, mirovnim inicijativama, različitim iskustvima ljudi u ratu te vojnim i civilnim žrtvama rata. Učenik istražuje uzroke i posljedice navedenih događaja te analizira izvore uključujući osobna svjedočanstva suvremenika tih događaja.“.

Razlog navodnoj ideologizaciji Nazor vidi u tome da pri izradi kurikuluma nisu konzultirani znanstvenici iz Hrvatskog instituta za povijest, pa se autori kurikuluma „nisu istrgli iz jugoslavenskog okvira“. Nećemo se pozivati na činjenicu da jugoslavenski kurikulum nije nikada postojao, jer se u vrijeme postojanja te države nisu izrađivali kurikulumi, nego zasebni nastavni planovi i programi za svaku pojedinu republiku (što je dobro poznato i dobro obrađeno u znanstvenoj literaturi). Termin „Domovinski rat“, pretpostavljamo, ne treba dodatno elaborirati. Termin „ratni sukobi na (post)jugoslavenskom prostoru“ odnosi se na one sukobe koji su započeli još u vrijeme postojanja SFRJ kao i na one koji su se dogodili nakon njezina raspada – dakle u Sloveniji, u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji. U većinu tih sukoba Srbija je bila uključena kao agresor (agresija na Vukovar vršena je i iz Vojvodine, u kojoj su ubijani i protjerivani Hrvati), a i Crna Gora je sudjelovala u agresiji na Hrvatsku. Negiranje takvih općepoznatih činjenica nema veze ni sa znanošću ni sa strukom. Stoga primjedba da je kurikulum „jugoslavenski“, što god to značilo, očito nije stručna, nego politička i zlonamjerna s ciljem diskreditiranja čitave Stručne radne skupine i kurikuluma.

Prigovor da je za hrvatsku povijest predviđeno samo 40-60 % satnice u srednjoj školi, a trebala bi biti zastupljena s najmanje 50 % također je (matematički) upitan, ali u novoj inačici kurikuluma prijedlog je usvojen i nacionalna je povijest predviđena za 50 % satnice. U kurikulumu se, osim toga, naglašava da se što više povijesnih fenomena i procesa učenicima objašnjava na hrvatskim primjerima, što dosad nije bila praksa, pa će i u osnovnoj školi udio hrvatske povijesti biti bitno veći no dosad.

Nazor tvrdi da Bosna (i Hercegovina) nije dovoljno zastupljena u kurikulumu. Bosanski se pak Hrvati obrađuju u nekoliko tema poput osmanlijskih osvajanja i života u Osmanskom Carstvu (6. razred), oblikovanja hrvatske nacije (7. razred), u nizu sadržaja iz hrvatske povijesti 20. stoljeća (npr. Banovina Hrvatska) ili u temama za srednje škole u kojima se obrađuje hrvatska nacija. U novoj inačici kurikuluma za srednje škole predviđena je i tema „Bosansko kraljevstvo“.  Nazor smatra da se pitanje bosanskih Hrvata u kurikulumu moglo lako riješiti, samo da ga je netko iz stručne radne skupine pozvao na kavu i zamolio za savjet. Zanimljivo je da znanstvenik, specijaliziran za vojnu povijest, a još uže za Domovinski rat, s 13 objavljenih članaka i poglavlja u knjigama predlaže da mu se za pomoć obrati znanstvenik s 92 članka i poglavlja u knjigama iz svih razdoblja hrvatske povijesti.

Na sličan način Nazor dovodi u pitanje kompetentnost stručnjaka za metodiku nastave povijesti koji su radili na kurikulumu ili ga recenzirali. Radi se o stručnjacima s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, s Odjela za edukacijske znanosti i izobrazbu nastavnika Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu koji, za razliku od Nazora, imaju objavljene brojne znanstvene i stručne radove o metodici nastave povijesti. Nazor tvrdi, bez iznesenih argumenata, da doprinos tih stručnjaka nije dobar i da ga stoga trebaju podvrći reviziji stručnjaci s Instituta „Ivo Pilar“. Pritom brka „metodiku“ i „metodologiju“, smatrajući da je najozbiljniji problem kurikuluma Povijesti u „metodologiji“, iako očito misli na „metodiku“, jer zaziva metodičare iz Instituta „Ivo Pilar“, ne navodeći, međutim, imena tih istaknutih stručnjaka.

Kako Nazor gleda na ulogu učitelja i na vrijednost dobre nastavne prakse vidi se i iz tvrdnje da se u stručne radne skupine trebalo pozivati ugledne znanstvenike (umjesto da su se javljali na javni natječaj), jer bi se tako jamčila kvaliteta cijelog posla, a da se natječajem moglo birati učitelje, iz čega očito proizlazi da su za njega pri izradi kurikuluma „učiteljska“ znanja manje važna od onih „znanstveničkih“.

No Nazor ima problema i s razumijevanjem znanstvenog rada. On, naime, tvrdi da je u znanosti neprihvatljivo da onaj tko je „radio nešto o tome i odlučuje“, želeći valjda reći da autori znanstvenih radova ne odlučuju o tome što će od recenzentskih primjedaba uvrstiti u konačnu verziju. Svatko čiji je rad bio ikada podvrgnut recenzentskom postupku zna da autor odlučuje što će od primjedaba recenzenata uvažiti, a što neće. Naravno da je na uredniku časopisa ili knjige u kojima se rad objavljuje da ocijeni je li autor primjereno postupio. Ako nije, rad neće biti objavljen, ali je nevjerojatna i pomisao na to da bi recenzenti unosili ispravke i dopune u nečiji rad mimo volje autora.

Slično je i s razumijevanjem procesa donošenja kurikuluma: autor unaprijed zna da je on neprihvatljiv, iako nije vidio inačicu 2, nastalu nakon stručne rasprave, a u koju su unesene brojne izmjene temeljem prijedloga i primjedaba izrečenih u stručnoj raspravi. Kako nakon toga slijedi i javna rasprava te ponovo dorađivanje prijedloga, nije jasno na temelju čega Nazor donosi zaključak o neprihvatljivosti dokumenta?

Ne poznajući problematiku nastave povijesti i obrazovnog procesa općenito (jer za to nije ni stručnjak), Nazor se pita gdje su analize našeg obrazovnog sustava na temelju kojih je onda izrađen prijedlog kurikuluma? Ovo nije mjesto na kojem bi se mogla citirati sva istraživanja o hrvatskom obrazovnom sustavu, ali ih nije teško naći, a za početak upućujemo na stranicu novebojeznanja.hr gdje se može naći repozitorij raznih izvora na temelju kojih je pisana Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije. Slijedom svojeg neznanja, Nazor ističe kako se „grozi“ riječi eksperiment i kako ne bi htio da njegova djeca budu podvrgnuta nekom eksperimentu. Pritom smeće s uma da se svaki novi kurikulum (ili ranije program) prvo mora uvesti eksperimentalno u neke škole kako bi se vidjelo funkcionira li onako kako je zamišljeno, a da se tek potom uvodi u redoviti program. Proteklih je godina u eksperimentalnoj provjeri bilo nekoliko predmetnih kurikuluma za strukovne škole. Takvi eksperimenti, koliko nam je poznato, dosad nisu ostavljali teške posljedice po djecu.

Nazor, na kraju, ne poznaje niti organizacijske procese. On ne vidi u čemu je problem da se jedno operativno tijelo, čija je zadaća upravljati složenim procesom kurikularne reforme (a ne ulaziti u sadržaj pojedinih kurikularnih dokumenata) proširi sa sedam na sedamnaest članova, čime bi se očito drastično smanjila operativnost takvog tijela. On također ne poznaje niti zadaće Ekspertne radne skupine, jer se inače ne bi slagao s prijedlogom Saborskog odbora za obrazovanje, znanost i kulturu da se Ekspertna radna skupina proširi s deset pripadnika različitih struka koji bi trebali nadgledati proces unošenja ispravaka i dopuna u pojedine kurikularne dokumente. Tako bi stručnjak za „likovni odgoj“ trebao valjda nadzirati, osim Likovne kulture, još i Glazbenu kulturu te, primjerice, kurikulum za strukovne škole, jer kurikularnih dokumenata ima više od pedeset, pa bi svaki taj pridodani član trebao nadzirati barem pet raznorodnih kurikuluma.

Primjedbe koje je izrekao dr. sc. Ante Nazor u emisiji Otvoreno pokazuju da se radi o nestručnim i, nažalost, nedobronamjernim kritikama, pri čemu nije ostao usamljen. Možemo se nadati da će javna rasprava teći u tolerantnijem tonu, bez ideoloških diskvalifikacija i s više stručnih priloga.

Njegovo imenovanje posebnim savjetnikom ministra znanosti, obrazovanja i sporta, međutim, dodatno zabrinjava. U opisu njegovih zadaća stoji: „Osim rada na kurikulumu povijesti, Nazorov doprinos bit će i suradnja na kurikularnoj reformi u cjelini.“ Temeljem čega će Nazor biti uključen u rad na kurikulumu povijesti? Nije se javio na javni natječaj kada je bio raspisan, a o proširenju stručne radne skupine za kurikulum povijesti nije još donesena nikakva odluka niti je za to određena procedura. Ministarstvo očito namjerava prekršiti dosadašnju proceduru imenovanja članova stručnih radnih skupina i intervenirati u sastav skupina i više no što je to tražio saborski odbor za obrazovanje, znanost i kulturu predlažući deset novih članova Ekspertne radne skupine (no ne i nove članove stručnih radnih skupina). Nadalje, kakve to posebne kompetencija ima Ante Nazor da bi baš on surađivao na kurikularnoj reformi u cjelini? Sam je već izjavio da nema potrebno „pedagoško obrazovanje“ (što god to značilo), psihologijsko obrazovanje nema uopće, a nije poznato niti da ima znanja iz nekih drugih područja osim povijesti. Sa žaljenjem se mora zaključiti da mu je namijenjena uloga cenzora i provoditelja politike onih krugova koji ideologiju u oblikovanju i provođenju reforme pretpostavljaju stručnosti.

Stručna radna skupina za izradu prijedloga kurikuluma nastavnog predmeta Povijest

Sonja Bančić, Neven Budak, Rona Bušljeta, Mirela Caput, Martina Glučina, Miljenko Hajdarović, Daniela Jugo-Superina, Snježana Koren, Valeria Turk-Presečki i Loranda Miletić (JSAP)

Objavljeno u Nacionalu, 7. lipnja 2016.