Razmišljala sam i danas i u nekoliko navrata – zašto me toliko žesti kada vidim na ulici bačen omot od čokoladice ili masnu i zgužvanu papirnatu vrećicu od kifle iz pekare? Zašto me toliko ljuti takav bahati stav – baš me briga, bacit ću na cestu, nije cesta moja, nek netko drugi pokupi moje smeće? Zašto me toliko bjesni takav bezobrazni nemar da to postaje tema članka u mojoj kolumni?

Iz nekoliko razloga. Prvo zato što se svjedočenje bacnju smeća na ceste ponavlja bezbroj puta i neprekidno ponovo izaziva moju reakciju. Drugo, zato što mrzim i prezirem takvu vrstu (a i svaku drugu) bahatosti i gluposti. Treće, zato što sam vječno ‘skretnički’ nastrojena u pedagoškom smislu – nudim ‘skretnicu’, ne onome, a da ovome: bacatelji, posvetite se sebi i svojoj sreći, nađite hobi, nađite smisao, nađite lijepu i pozitivnu aktivnost, organizirajte se, uradite nešto čime se možete ponositi, družite se unutar takve aktivnosti, svaki pa i najmanji korak dat će rezultate – nije sve svejedno – život ima puno slojeva i puno smislova i smeće bacajte u koš za smeće ili kontejner za smeće ili ga nosite sa sobom u ruci (koja je uvijek sa vama), ili torbi ili vrećici do idućeg koša za smeće. I četvrto, zato što moja kćer u svom otkrivanju svijeta u hodanju po travnjaku ili po cesti želi dodirnuti i podići predmete sa zemlje – i nailazi u 99% slučajeva na smeće, a ja ne želim da ona dodiruje smeće, već želim da dodiruje travu, lišće, cvijeće i stabla. I peto, želim s vama podijeliti još nekoliko predivnih skladbi koje slave ljepotu Prirode.

Priroda je superiorna, mi nismo. Pomislimo li na tren kako bi bilo provesti dan ili noć u direktnom susretu sa Prirodom – vrućina bez zaklona, kiša bez zaklona, hladnoća bez zaklona, susret sa bilo kojom životinjom… Kada to shvatimo, i kada pomislimo da nam je Priroda dopustila da ipak i sagradimo ceste i zgrade, dopustila nam je suživot, i uza svo zagađenje i uništenje koje Prirodi mi priređujemo, još imamo obraza i bacati smeće na cestu, i sami sebi stvarati još prljaviji neposredni okoliš.

Umjesto svakog otpatka na cesti voljela bih vidjeti teglu sa cvijećem i koš za otpatke, a svakih 200 m fontanu. Uživam u pogledu na fontanu, vodoskok, ili bilo kakav artefakt koji je u javnom prostoru iskombiniran sa vodom u svrhu uljepšavanja okoliša i estetskog užitka. Zar ne bi bilo divno da Zagreb postane grad tisuća fontana? I to različitih, rukom lijepo oslikanih ili maštovito izgrađenih fontana? I da osim fontana, Zagreb postane prvi grad u Europi po čistoći? Zar se ne bismo ponosili?

Govoreći o fontanama, podsjetila sam se jedne skladbe koju sam i sama vrlo rado svirala – prave zvučne raskoši vode koja teče u skladbi za klavir solo Mauricea Ravela (1875-1937): Jeux d’eau (Igre vode): Skladba je oličenje impresionizma u glazbi, a nastala je 1901. godine i osim naslova, skladatelj je za inspiraciju izvođaču dodao citat svog suvremenika – francuskoga pjesnika Henrija de Régniera (1864-1936) : Dieufluvialriantdel‘eauquilechatouille… / Riječni Bog smije se vodi koja ga golica… Skladba obiluje ljepotom vode i slavi virtuoznost vode koja se strmoglavo spušta ili pada iz visine te se raspršuje u sitne kapljice. Može se reći da Ravel ovdje slavi ljepotu vode. Sjećam se da sam tijekom rada na ovoj skladbi nekoliko puta odlazila na Zrinjevac i pažljivo slušala fontanu  i žubor vode u njoj koja se nalazi blizu Berislavićeve ulice. Svoje dojmove sam pokušala pretočiti u izvedbu.

William Blake:
To see a world in a grain of sand, And a heaven in a wild flower, Hold infinity in the palm of your hand, An eternity in an hour.

Poslušajte jednu izvanrednu izvedbu svjetske pijanistice – kraljice pijanizma Marthe Argerich:

Naime, vratimo se na temu bacanja smeća po ulicama – ne radi se samo o vizualnom dojmu ružnoće otpadaka koji se valjaju po cesti, već i o brizi za zdravlje. Kako izgleda i kako smrdi pokvarena hrana? Tako će smrdjeti i bačena vrećica od kifle u kojoj je ostalo tragova sira i brašna i masnoće iz kifle, jer će vremenom i pod utjecajem bakterija početi proces truljenja, a vjetar će ju odnijeti, možda baš pod noge jednom od Bacatelja, pa će nevidljivi trag ostati pod tenisicom i biti unešen u stan Bacatelja i iz nekog prividno nepoznatog razloga, Bacatelj će imati probavnih problema jer će organizam loše reagirati na patogen iz smeća. Ili još bolje – vjetar će zalijepiti prljavu, odbačenu papirnatu vrećicu u kojoj je bila pizza, s ostacima još dovoljno tekućeg ali smrdljivog i sa prašinom izmiješanog kečapa i pokvarenog sira, na bijelu vrlo modernu majicu Bacatelja, a Bacatelj neće imati vremena vratiti se kući i presvući se…

To bi bio prihvatljiv scenarij kada bi Bacatelj iz toga izvukao pouku i ubuduće smeće bacao samo u koševe za smeće.

I, usput budi rečeno, čistači ulica ili čistači i čistačice u drugim organizacijama postoje da bi prvenstveno čistili smeće koje nenamjerno onečisti ulicu ili prostor i kao dio složenog sustava za održavanje čistoće u gradu, a ne da čiste za bahatim i neodgojenim pojedincima. Radi se i o učinkovitosti i dragocjenosti vremena i resursa – ako je manje smeća, brže se počisti, i može se veći dio grada počistiti u kraćem vremenu i dulje uživati u čistim ulicama i stalno imati čiste ulice.

Biste li Bacatelji bacali smeće po svom stanu ili po svojoj sobi? Sumnjam. Niti nemojte. I kako ona mudra stara izreka kaže: Čistoća je pola zdravlja. Isto tako, majke, očevi, bake, djedovi i ini ukućani ili znanci puno su više od sakupljača smeća ili čistilaca i čistilica. Poštujte ih, jer sigurno i za sebe tražite poštivanje. Svaki dobar međuljudski odnos je dvosmjeran.

A da o recikliranju niti ne počinjem govoriti! Razdvajajmo otpad, reciklirajmo, smanjimo otpad kupnjom većih pakiranja kada je to moguće, pazimo na svoj okoliš – mi živimo u njemu.

Umjesto bacanja smeća – počistimo, održavajmo čistim pa proslavimo! Neka nam ulice budu čiste i bez smeća. Neka nam travnjaci budu čisti i bez smeća, njegovani, da možemo bezbrižno sjesti na travu i uživati u proljetnom danu na zraku. Neka nam parkovi budu čisti i bez smeća po tlu, neka bude užitak boraviti u parku. Neka nam parkovi umjesto smeća imaju novozasađene, njegovane i očuvane lijehe prekrasnoga cvijeća. Neka nam kvartovi umjesto smeća po ulicama i parkovima, imaju fontane, čiste klupe, grmove ruža. Neka nam kvartovi izgledaju uredno i održavano.

Izrađujmo skulpture, divovske slagalice, izmislimo nove igračke za zabavu na otvorenome, izmislimo nove društvene igre za zabavu, toliko se toga može napraviti u slobodno vrijeme. Neka se održavaju natjecanja u čišćenju ili natjecanja u održavanju – mašta neka poleti, ideja ima bezbroj, pa onda proslave! Proslavimo ljepotu proljeća, ljepotu  Prirode prštavo, veselo, oduševljeno i kvartovima bez smeća po ulicama i parkovima!

Upravo proslava ljepote Prirode na najljepši način sluša se u Šestoj simfoniji Ludwiga van Beethovena – tzv. Pastoralnoj simfoniji. Vedrina, čista radost, nadahnuće, oduševljenje predivnim prizorima Prirode, udah punim plućima i zadovoljan osmijeh na licu, sve se to čuje u ovoj veličanstvenoj skladbi.

Ovdje možete čuti prvi stavak Beethovenove Šeste simfonije:

Beethoven je bio obožavatelj prirode. Uživao je u čestim izletima u manja mjesta i sela blizu Beča te u dugim šetnjama prirodom. Ova je simfonija dovršena 1808. godine. Beethoven je paralelno skladao ovu i poznatu Petu Simfoniju (tzv. Sudbinsku – sa poznatim početkom Ri-ri-ra-raa u c molu). Beethovenova Šesta simfonija je jedna od rijetkih njegovih programnih djela – čak i pojedini stavci nose programne bilješke, tako primjerice citirani prvi dio nosi naslov: Buđenje radosnih osjećaja po dolasku u prirodu (na selo).