Hrvatska povijest

Osamdeset i pet godina čakovečke bolnice

Zgrada bolnice 1917. godine
Zgrada bolnice 1917. godine
943views

Nedavno smo imali jednu važnu obljetnicu u Međimurskoj županiji i Gradu Čakovcu, a koju međutim nitko nije obilježio-osamdeset pet godina od osnutka čakovečke bolnice. Takav propust bio je moguć, jer je točan datum osnutka zaboravljen, a povjesničari nisu uložili dovoljno truda da rekonstruiraju kronologiju ovog događaja. Doduše, prema zadnjoj verziji pisane međimurske povijesti, bolnica u Čakovcu osnovana je 24. prosinca 1922., a započela je radom 22. srpnja 1923., ali nigdje nije naveden izvor za te tvrdnje. Jedan stariji i priznati kolega odmah je izrazio sumnju u ove datume, jer mu je bilo čudno da netko osniva bolnicu na Badnjak, pa bio to i najzlobniji djelatnik nekog beogradskog ministarstva.

Međutim, ni navedeni gospodin nije bio posve siguran koji datum bi barem otprilike trebao predstavljati početak rada čakovečke bolnice, te je predlagao da to bude trenutak kad su u bolnicu stigli prvi pacijenti. Kako direktno istražujem povijest Međimurja u razdoblju 1914-1947., odlučio sam u izvorima pratiti i eventualne podatke o problematici zdravstva. Razmišljao sam da bi za početni datum osnutka čakovečke bolnice bilo najbolje pronaći datum svečanog otvorenja, što i jest najčešći događaj od kojeg se slave obljetnice neke ustanove. I dosta brzo, pronašao sam neoborive dokaze da je svečano otvorenje bolnice bilo u nedjelju 12. studenoga 1922. i da je to bio događaj koji je slavilo čitavo Međimurje!

S obzirom na važnost ovog otkrića iznijeti ću ukratko i povijest osnivanja čakovečke bolnice. Prvi puta je pitanje gradnje bolnice pokrenuto 26. travnja 1874., da bi se odluka o tome donijela 31. svibnja 1892. Bilo je odlučeno da bi se bolnica trebala nalaziti u današnjoj Mihovljanskoj ulici, na potezu prema groblju, a navodno su postojali nacrti bolničkog kruga i zgrade. Prikupljana su materijalna sredstva, ali ona nikako nisu bila dostatna za tako opsežan projekt, te je Čakovec 1914. bez bolnice dočekao i Prvi svjetski rat. Svi ovi prvotni planovi su propali tijekom Prvog svjetskog rata, kad su sredstva prikupljena za bolnicu postala žrtvom ratnog zajma. Za cijelo to vrijeme bolnički kreveti u Čakovcu su eventualno bili improvizirani na raznim mjestima, kao npr. u zgradi za nezbrinute osobe, koja je nekad stajala na mjestu Prve osnovne škole.

Nakon oslobođenja Međimurja u prosincu 1918., pitanje bolnice nanovo je aktualizirao prvi povjerenik za Međimurje dr. Ivan Novak, koji je odredio Feštetićevu gospodarsku zgradu na Svetojelenskoj cesti, nazvanu „Novi grad“, kao mjesto u kojem će se nalaziti bolnica. To je bila dalekosežna, ali i hrabra odluka u ondašnjoj teškoj poslijeratnoj financijskoj situaciji. U travnju 1920. tu zgradu dolazi pregledati dr. Lochert, kako bi utvrdio odgovara li ona navedenoj svrsi. Dr. Lochert ne samo da se složio s Novakovim izborom, nego je odredio da adaptacija zgrade odmah počne! Time je pitanje čakovečke bolnice bilo formalno riješeno. Ideju dr. Novaka dalje su provodili Ministarstvo Narodnog Zdravlja i Zdravstveni Odsjek u Zagrebu, a kao osobito zaslužni pojedinac u realizaciji osim dr. Locherta spominje se i dr. Andrija Štampar. Zanimljivo je da su oni pronašli za bolnicu dovoljno sredstava u proračunima i bez posebnog kreditnog zaduživanja.

Konačno otvorenje izvršio je kraljevski namjesnik Juraj Demetrović iz Zagreba, sa svojom pratnjom, koji je boravio u Međimurju 12. i 13. studenoga 1922., a novine su njegov prolazak kroz međimurska naselja opisale „trijumfalnim.“ Namjesnik je automobilom prošao preko dravskog mosta u Varaždinu, gdje su ga dočekali predstavnik državne vlasti u Međimurju Juraj Gašparac, podžupan dr. Jambrišak i upravitelj kotara Čakovec Milan Vuković. Stao je u Nedelišću, gdje su ga pozdravili postrojena vatrogasna društva, školska mladež, općinsko poglavarstvo, mjesni župnik i svečano obučeni stanovnici sela. Svirala je „Lijepa naša“, a zatim su održani pozdravni govori. Nakon načelnika Općine Antuna Preložnjaka, župnik valentin Lehpamer izrazio je dobrodošlicu kraljevskom namjesniku ističući važnost Nedelišća po hrvatskoj tiskari iz 16. stoljeća. Učenica III. razreda Matilda Branilović iz Pretetinca predala je namjesniku cvijeće, koji je tada u kratkom govoru izjavio da mu je ovo prvi službeni posjet Međimurju i da je ponosan što tom prilikom može otvoriti tako važnu ustanovu kao što je bolnica.

U Čakovcu je namjesnika mnoštvo čekalo u Novakovoj ulici i pred kotarskom oblasti, a brojne čakovečke kuće bile su okićene državnim zastavama. Namjesniku su se prvi obratili načelnik Šafran, gvardijan samostana Landulf Lach i seljak Magdalenić, načelnik općine Čakovec-okolica. Gvardijan je istaknuo i ulogu časnih sestara u brizi oko njegovanja bolesnika. Magdalenić se namjesniku obratio međimurskim dijalektom, a između ostalog je rekao:

„Kak nam ne bi (danas) naše srce igralo, kada vidimo, da se država naša brine i za one siromahe, koje je beteg obladal, a nemaju kam nasloniti svoje glave…..Bog vas je donesel, kajti ste došli po svetom poslu. Zato Vas međimurski seljak pozdravlja i kliče vam: Bog naj vas živi i čuva!“

Namjesniku su se obratile i dvije učenice, a zatim je on održao govor u kojem se zahvalio na toplom dočeku, istaknuo teške ratne žrtve za slobodnu državu, koja bi trebala donijeti mir i sreću svima. Nakon toga pristupilo se svečanosti otvorenja i davanja na upotrebu, kojemu su osim kraljevskog namjesnika Demetrovića prisustvovali i šef zdravstva za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje dr. Lochert, banski savjetnik Vranković i kraljevski vladin tajnik dr. Stevo Hadži. Pred samom bolnicom goste je dočekao prvi imenovani ravnatelj dr. Albin Blažić, koji ih je vodio u razgled bolnice. Ravnatelj bolnice i dr. Lochert održali su kratke govore, a zadnji se nazočnima obratio općinski odbornik iz Podturna Aleksa Novak, izražavajući sreću što smo se oslobodili tuđinske vlasti Mađara i njihovog grofa, te je namjesnika i njegovu pratnju pozdravio starinskim međimurskim pozdravom: „Falem budi Jezuš Kristuš!“ Časni otac Landulf Lach obavio je blagoslov bolnice, da bi se oko podneva svi uputili u općinsku vijećnicu, gdje je namjesnik imao primanja. On je primao goste ovim redom:

  1. dr. Ivan Novak, povjerenik za Međimurje i kraljevski javni bilježnik
  2. podnačelnik Varaždina Sieber
  3. katoličko svećenstvo
  4. predstavnici židovske općine sa rabinom
  5. liječnički zbor
  6. šef građevinske sekcije iz Varaždina Plazzeriano
  7. zastupnici banaka, industrije, trgovine i poljoprivrede
  8. obrtni zbor
  9. zastupnici trgovišta Čakovca
  10. zastupnici općina čakovečkog kotara
  11. deputacija Gospojinskog židovskog potpornog društva, zatim predstavnici:
    1. Sokola
    2. Dobrovoljnog vatrogasnog društva
    3. Udruženja jugoslavenskog učiteljstva
    4. Jugoslavenske čitaonice
    5. Jugoslavenske matice
    6. društva „Dobrotvor“
    7. Čakovečkog športskog kluba
    8. Društva za poljepšanje Čakovca
    9. Hrvatskog radiše
    10. Gospodarskog društva
    11. činovnike mjesnih ureda i
    12. pod predstavnike činovničke menaže.

Prijem je završio nakon 15 sati, a tada je održan svečani banket za 80 osoba. Ponovno je svirala hrvatska himna i izrečena je zdravica. Oko 17 sati namjesnik se uputio u Prelog. Tamo je nakon Lijepe naše po prvi (!) puta svirala i himna „Bože pravde“, a gosti su razgledali mjesnu bolnicu, pa je opet bio prijem, da bi se tek u kasnoj noći izaslanstvo vratilo u Čakovec. Drugi dan se namjesnik sa svojom pratnjom nalazio u Gornjem Međimurju, gdje je posjetio sela Sveti Martin, Štrigovu, Šafarsko i Gibinu. U štrigovskoj školi Demetrović se upisao u školsku spomenicu. Namjesniku Demetroviću se tako sviđalo u Međimurju, da je svoj službeni boravak ovdje produžio za čitavih pet sati, te je rekao da ne bi imao ništa protiv da ovdje ostane za stalno!

Bolnica 1940. godine
Bolnica 1940. godine

Iako je opis ovih događaja svakako pomalo uljepšan, nesumnjivo je da su oni vrlo dobro primljeni među stanovništvom Međimurja, koje se još sjećalo mađarskog terora, strahota Prvog svjetskog rata, a sada je u tako kratkom roku dobilo i bolnicu koju su im Mađari obećavali 44 godine bez rezultata. Očito se radilo o iznimnom povijesnom događaju, pa ako smo već propustili slaviti obljetnicu ove godine, možda bi već sljedeće mogli nadoknaditi propušteno.

Zgrada se od 2007. godine više ne koristi u bolničke svrhe
Zgrada se od 2007. godine više ne koristi u bolničke svrhe
Branimir Bunjac
Dr.sc. Branimir Bunjac radi kao učitelj povijesti u OŠ Podturen. Predsjednik je Povijesnog društva Međimurske županije. Izdao je nekoliko knjiga povijesne tematike. Od 2016. godine saborski zastupnik.