Jedna lijepa i dirljiva priča će predočiti isječak iz života slavnog njemačkog renesansnog slikara Albrechta Dürera (1471.-1528.), i poslužiti kao vizualni okvir za renesansnu skladbu: Missa Papae Marcelli iz pera Giovannija Pierluigija da Palestrinae (1525.-1594.).
Priča se prenijela iz davnina da su davno dvojica mladih ljudi obojica sa velikom željom da studiraju likovnu umjetnost, Albrecht Dürer i Franz Knigstein zajedno radili u rudniku kako bi namaknuli novac za željeni studij likovnih umjetnosti. Taj iscrpljujući posao međutim nije im ostavljao vremena da se bave crtanjem i slikanjem, pa su odlučili bacati novčić. Jedan će nastaviti s umjetnošću i studirati, a drugi će nastaviti raditi u rudniku i uzdržavati drugoga dok ne postane uspješan umjetnik. Dogovorili su i da će budući uspješni umjetnik tada uzdržavati prvoga da i on završi studij umjetnosti.
Novčić je odlučio da je pobjednik Albrecht Dürer, a da će ga prijatelj Knigstein uzdržavati. Nakon što je Dürer postao uspješan, posjetio je svoga prijatelja Knigsteina kako bi održao svoj dio obećanja. Nažalost, duge godine rada u rudniku deformirale su ruke Knigsteina, tako da ogrubjeli prsti i žuljevite ruke nisu više bile u stanju držati kist i slikati, te je s umjetnošću za njega bilo gotovo. Knigstein je u tom trenutku rekao Düreru da mu je međutim drago da je njegov težak rad pomogao stvaranju tako izvrsnog umjetnika kakav je Dürer postao.
Dürer je promatrao Knigsteinove ruke koje su ga niz godina uzdržavale i skicirao ih. Taj crtež postao je njegovo remek-djelo – Ruke u molitvi.
Spomenuti valja još neka Dürerova remek-djela: Adam i Eva, Mučeništvo deset tisuća duša, Četiri vještice te mnogi portreti.
Giovanni Pierluigi da Palestrina je jedan od najpoznatijih talijanskih skladatelja renesanse. Palestrina, njegovo prezime, zapravo je ime gradića blizu Rima, dakle uz svoje ime stavio je opis odakle dolazi ‘iz Palestrine’, no njegovo prezime se kao takvo uvriježilo u upotrebi pa skladatelja često imenujemo samo kao ‘Palestrina’, kao i ‘Mozart’, ‘Beethoven’ itd.
Missa Papae Marcelli (Misa Pape Marcela) jedna je od najpoznatijih i najčešće izvođenih Palestrininih djela. Ta misa se uvijek pjevala na proglašenjima papa, sve do 1963. godine. U to vrijeme crkveni su značajnici raspravljali o crkvenoj glazbi, kakva bi morala biti, a kakva ne bi smjela biti. Postojala je čak i opasnost da se polifonija zabrani zbog navodnog umanjenja jasnoće čujnosti riječi u pjevanoj skladbi, no 1565. godine kardinal Carlo Borromeo je poslušavši Palestrininu Mise Pape Marcela, uz nekoliko drugih misa drugih skladatelja izvedenih tijekom tog istog sastanka radi usporedbe, bio osupnut ljepotom i štoviše izvrsnom jasnoćom riječi u misi, te je uz ostale kardinale koji su radi procjene bili prisutni izvedbi, čestitali kompozitoru i savjetovali mu da nastavi pisati u istom stilu i da prenese svoje znanje na sljedeće naraštaje.
Ovdje možete poslušati Kyrie iz Mise Pape Marcela sa izvedbe u Sikstinskoj kapeli:
Palestrina je napisao nekoliko stotina glazbenih djela – stotinu misa, 300 moteta, 72 himne, više od stotinu madrigala i drugih djela. Palestrina je za sobom ostavio – nama na divljenje i proučavanje – vrhunsko umijeće u polifonom tj. višeglasnom skladanju. Splet pravila vrlo rigoroznih i kompliciranih odlika su renesansne polifonije. Palestrina je sinonim za renesansnu polifoniju tj. višeglasje.
Palestrina je u nekoliko epidemija kuge izgubio brata, dvojicu sinova i suprugu. Nakon tog niza tragedija u osobnom životu, jedno vrijeme živio je u uvjerenju da će se zarediti i postati svećenik. No, nakon određenog vremena ponovno se oženio. Ovaj puta, supruga je bila financijski dobro situirana udovica, koja je Palestrini omogućila da dobro živi te da bolje radi i više sklada nego kada je bio zaposlen kao glazbenik i primao malu plaću. Danas postoji Zaklada Palestrina koja se bavi proučavanjem Palestrininih djela te raznim kulturnim inicijativama vezanim uz očuvanje i promociju Palestrinine glazbe. Zaklada djeluje u Palestrini, u Italiji.
