Crtice

Slučaj “Genie”

Tužna priča bez sretnog kraja

Genie 1971. godine
Genie 1971. godine
21views

Genie je pseudonim za djevojku koju su 12 godina držali u izolaciji u sobi. Rođena je 1957. godine i otac ju je zatvorio u sobu smatrajući da je mentalno retardirana. Bila je u izolaciji od 20 mjeseci starosti sve dok nije oslobođena s 13 godina i 7 mjeseci. Tijekom tog vremena bila je gotovo stalno privezana za kolijevku (privezane ruke i noge) ili za WC.

Obiteljska povijest

Genie je bila posljednje i drugo preživjelo dijete od četvero koliko je rođeno u braku njenih roditelja. Oba su roditelja imala vrlo teško djetinstvo i gotovo nikakvo školovanje. Majka je u djetinstvu doživjela nesreću u kojoj je zadobila teška oštećenja glave i bila je gotovo slijepa na desno oko. Otac je većinu djetinstva proveo po sirotištima dok mu je majka vodila bordel. Dala mu je feminizirano ime što ga je često dovodilo probleme i zbog toga je mrzio majku.

Nakon vjenčanja odnosi između Genienih roditelja su ubrzo krenuli nizbrdo. Otac je majku tukao sve češće i sve teže što je dodatno uništilo njen vid. Uskoro je bila gotovo slijepa i zavisna od pomoći muža. On je više nije puštao iz kuće i zabranio joj rađanje djece. Nije želio djecu zbog buke koju stvaraju.

Ostala je trudna u petoj godini braka, a on je nastavni praksu prebijanja. Rodila je tijekom liječenja od ozljeda. Desetotjednu djevojčicu je radi plača odnio u garažu radi čega je umrla od upale pluća.

Drugo dijete – sin – je umro u drugom danu života.

Tri godine kasnije rođen je još jedan sin. Majka ga je morala maksimalno stišavati kako ne bi uznemiravao oca. Mali je radi toga vrlo sporo razvijao govor i hod.

Obiteljska kuća strave
Obiteljska kuća strave

Genie je rođena oko 5 godina nakon sina. Rođena je carski rezom i bila je vrlo male težine. Zbog dislokacije kuka između 4 i 11 mjeseci života nosila je posebnu udlagu. Zbog toga je slabo napredovala u učenju hoda i potencijalno je to bio razlog zašto je otac mislio da je retardirana. Zbog toga je odlučio da joj uopće neće posvećivati pažnju niti će dopustiti majci i sinu da se previše brinu o njoj.

Medicinski karton pokazuje da je s 4, 5 i 6 mjeseci starosti dijete normalno napredovalo. S 11 mjeseci je zabilježena pothranjenost. Tada je radi kuka morala nastaviti odlaziti fizioterapeutu što otac nije dopustio. Sa 14 mjeseci je ponovno bila kod liječnika koji je izrazio sumnju u laganu mentalnu retardaciju.

Presudni trenutak za Genie je bio kada je imala oko 20 mjeseci. Njenu baku po ocu je pregazio vozač kamiona. To je duboko uznemirilo njenog oca, koji je odlučio cijelu obitelj što više izolirati od svijeta. Obitelj se preselila u bakinu kuću gdje su bakinu sobu ostavili netaknutu (kao svetište). Tu je počeo Genie sve češće privezivati u sobi na katu. Bila je pelenama privezanih ruku i nogu. Tijekom noći je bila vezana u vreću za spavanje, položena u krevetić prekriven željeznom mrežom. U početku je ponekad mogla s majkom u stražnje dvorište, ali je ljutila oca jer je često rastavila vrtić/ogradicu koju je imala. Psiholozi vjeruju da je to činila jer je vjerojatno često bila ostavljena sama na duže vrijeme. Naposlijetku je otac potpuno zabranio izlazak.

Istraživači su zaključili da je Genie često dobivala batine za zvukove koje je ispuštala. Kako bi je uplašio često je glumio psa – lajao je na nju i grebao je noktima. Takvo ponašanje je nejasno, ali jedan od istraživača smatra da se možda uživio u ulogu psa čuvara njegove obitelji. Strah od psa i mačaka se dugo zadržao kod Genie nakon njenog oslobađanja. Zbog takvog ponašanja Genie je naučila biti što tiša.

Njena se situacija dodatno pogoršala kada je stariji brat porastao dovoljno da ga otac potiče da i on kontrolira Genie.

Obzirom da otac nije podnosio nikakve zvukove u kući nije bilo radija ni televizora. Jedini zvuci koje je Genie redovito čula su dolazili iz kupatila kada su ga koristili ostali stanari. Otac nikada nije dopuštao da majka ili brat razgovaraju s Genie i tukao bi ih kada bi to učinili. Nisu smjeli ni razgovarati u njezinoj blizini.

Hranili su je minimalno i većino samo s mekom, dječjom hranom. Nikada nije primila krutu hranu. Tijekom rada s majkom psiholozi su doznali da je Genie često stvarala zvukove i tražila još hrane. U sobici u kojoj je bila zatvorena je mogla slušati zvukove prometa, susjeda koji je vježbao klavir i kroz malo otvorenog prozora je imala pogled na susjedov zid i malo neba.

Kuću je smio napustiti samo otac ili sin kada je krenuo u školu. Otac je često sjedio u dnevnom boravku s sačmaricom u krilu i nikome nije dopuštao da uđe u kuću. Da cijela priča bude bizarnija otac je vodio dnevnik u kojem je opisivao “brigu” za svoju obitelj. Majka je već bila potpuno slijepa, a sina je držao u pokornosti čestim prebijanjem i prijetnjom što će se desiti majci ukoliko progovori. Otac je bio uvjeren da će Genie umrijeti prije nego navrši 12 godina.

Spas

Krajem listopada 1970. nakon velike svađe Geniena majka je iskoristila odsustvo oca i zajedno s Genie pobjegla k svojim roditeljima. Sin je do onda već pobjegao od kuće. Na nagovor bake Geniena majka je 4. studenog zajedno s Genie krenula u socijalnu službu kako bi dobila naknadu za slijepe. Tom je prilikom socijalni radnik zamijetio da se Genie neobično ponaša. Smatrao je da ima 6 ili 7 godina, te da je možda autistična. Šokiralo ga je kad je majka rekla da Genie ima 13 godina. Pozvana je policija, roditelji su uhićeni, a Genie odvedena na liječenje.

Psiholog David Rigler je ustvrdio da je Genie najteži primjer zanemarivanja koji je vidio. Izrazio je sumnju da će Genie ikada napredovati.

Uhićeni roditelji nisu željeli pričati, ali je brat u nekoliko navrata pričao o sve više detalja. Otac je počinio samoubojstvo prije suđenja. Optužbe protiv majke su odbačene zbog sljepoće i batina koje je dobivala od supruga.

Otac pri izlasku iz policije
Otac pri izlasku iz policije

Liječenje

Kod primitka u bolnicu Genie je imala samo 27 kilograma i bila je visoka 137 centimetara. Motoričke sposobnosti su bile vrlo slabe, nije moga uspravno stajati ni potpuno ispružiti udove. Izdržljivost je bila nikakva i mogla je poduzimati samo male fizičke aktivnosti. Zbog prehrane koju je primala nije mogla prožvakati niti gutati krutu hranu. Hranu je stavljala u usta i cuclala sve dok je slina ne bi rastvorila. Ukoliko je to trajalo predugo hranu bi ispljunula. Premda je imala normalan vid nije mogla fokusirati stvari na udaljenosti većoj od 3 metra (dimenzije sobe u kojoj je bila zatvorena). Bila je potpuno inkontinentna i nije reagirala na promjene temeprature.

Genie u šetnji nakon oslobođenja
Genie u šetnji nakon oslobođenja

U bolnici je pokazivala interes za osoblje premda se uz nikog nije emocionalno vezala. Pokazivala je još veći interes za bolničku sobu. Nije dopuštala da se je dotakne. Na prvim testiranjima mentalne dobi ostvarila je rezultat 13. mjesečne bebe. Zadržavala je kontakt očima i prepoznavala je facijalne ekspresije. Premda je ponekad imala napade bijesa njeno lice nikada nije izražavalo emocije niti je ispuštala zvukove. Istraživači su dva mjeseca nakon hospitalizacije ustanovila da razumije 15-20 riječi. Njen vokabular u to vrijeme je bio sastavljen od dva izraza “stop it” (prestani) i “no more” (ne više, dosta). Nakon dosta ispitivanja, koja su pokazala da ne postoje tjelesne prepreke, istraživači su zaključili da nikada nije naučila prvi jezik. Sveučilišni profesor Jay Shurley je tijekom promatranja u prve dvije godine utvrdio da Genie ne pokazuje znakove autizma. Više istraživača se ne slaže oko toga je li rođena s retardacijom, ali se slažu da su godine izolacije utjecale na njenu funkcionalnu retardaciju. Obzirom da je djevojčica bila maloljetna i u vrlo osjetljivoj poziciji istraživači su je prozvali Genie.

Genie 1971. godine
Genie 1971. godine

Genie je ubrzo po hospitalizaciji samostalno počela učiti kako se se obući i odlaziti na WC, ali su je problemi s inkontinencijom nastavili pratiti (posebno u trenucima uznemirenosti). Napredak je bio vidljiv i ispitivanja tijekom 1971. su pokazala da je u nekim područjima bila na razini 1-3 godine, na drugima oko 5 godina starosti, a u nekim područjima na razini svoje normalne starosti od 13 godina. Počela je lagano dobivati na težini, sigurnost u pokretima i poboljšala je koordinaciju oko-ruka. Zavoljela je šarene, plastične stvari. U roku šest mjeseci je počela pokazivati osjećaj za svojinu oko stvari koje su joj se sviđale. Voljela je slušati i gledati sviranje klavira. Polako je počela pokazavati emocije kad su joj poznate osobe dolazile i odlazile od nje. Do kraja godine dva puta tjedno ju je počela posjećivati majka. Genie je nakon nekog vremena pokazivala uznemirenost kada je znala da majka dolazi – ne toliko radi prisjećanja na prošlost već radi činjenice da majka dolazi i da će opet otići, da će je napustiti. Istraživači koji su tada radili s njom su konstatirali da je Genie uspijevala komunicirati s njima na neobjašnjiv, neverbalan način. Na primjer, kada su je vodili u trgovinu s igračkama često je na neverbalan način uspijevala od stranaca dobiti baš onu igračku koju je željela.

Nakon nekih 5 mjeseci u bolnici počela je samostalno i bez poticaja jednom rječju odgovarati na jednostavna pitanja. Pokazivala je i da prepoznaje mnoge riječi koje samostalno nije koristila. Do kraja boravka u bolnici savladala je govor toliko da je bolničkom osoblju mogla izraziti jednostavne želje. Poseban posao za liječnike je bilo povećanje protoka zraka kroz glasnice i jačanje mišića koji pomažu govoru. Taj je dio tijekom izolacije bio potpuno potčinjen i zato je govorila piskutavo. Do svibnja 1971. godine u mentalnom razvoju je dosegla starost od 4 godine i 9 mjeseci. Napredak je bio i kada je tijekom zemljotresa potrčala u kuhinju i potražila zaštitu i utjehu od kuhara s kojima se već sprijateljila. Genie je bila veliki izazov za liječnike i terapeute jer se u dotadašnjoj praksi nisu susreli s takvim slučajem.

U drugoj polovici 1971. Genie je počela boraviti u domu istraživačice Jean Butler, koja je s njom intenzivno radila na razvoju govora i rješavanju problema inkontinencije. Taj su problem uspjele rješiti s pojavom prve mentruacije kod Genie. No, Butler je uskoro počela sve jače izražavati želju da dobije skrbištvo nad Genie i počela je onemogućavati pristup drugim liječnicima i istraživačima.

Genie je nakon toga provela 4 godine u obitelji Rigler koja je imala troje djece. Rigler je bio s Genie od samih početaka hospitalizacije, a njegova supruga je bila socijalna radnica specijalizirana za ljudski razvoj.

Kod Riglerovih Genie se socijalizirala i uz psa i mačku. Premda je isprva pokazala veliki strah prema psu uskoro je naučila kako samostalno voditi brigu o njegovim potrebama. Genie je i dalje često grebala sama sebe kao oblik kazne kada se desilo nešto loše poput prolijevanja tekućine. Kako bi je odučila od samoozljeđivanja skrbica je iskoristila činjenicu da je Genie voljela primiti komplimente za izgled. Stoga joj je lakirala nokte i pojašnjavala da neće biti lijepi od grebanja. Početkom 1972. Genie je počela verbalizirati osjećaje ljutnje, ali su tek početkom 1975. uspjeli riječima smiriti njen izljev bijesa. Do kraja 1972. savladala je žvakanje krute hrane. I dalje nije pokazavala razlikovanje temperatura i tek je krajem 1973. pokazala minimalno razlikovanje osjetljivosti na promjenu temperature. Do kraja 1972. je počela pokazivati da može slušati razgovore koji nisu bili upućeni direktno njoj i povremeno se uključiti. I dalje je uzimala tuđe stvari, ali je shvaćala da to nije u redu.

Krenula je u školu za mentalno retardiranu djecu svog uzrasta i pokazala je napredak u iskazivanju i zadovoljavanju svojih potreba – naučila se kontrolirati potrebe. Na testovima mentalne dobi pokazivala je dobre rezultate u testovima neverbalnih sposobnosti i nešto lošije u testovima verbalnih sposobnosti. U veljači 1973. godine je prvi put poklonila nešto što je dobila od drugih, a u isto vrijeme se zaljubila u vozača školskog autobusa što je bio znak njenog odrastanja. U svibnju 1975. je samostalno započinjala igru s drugim ljudima. Čak je inicirala igru uloga u kojoj je aktivno verbalno glumila zubara i nakon toga pacijenta. Do kraja boravka kod Riglera je naučila kako samostalno spremiti jednostavne obroke. No, usprkos brojih malih koraka unaprijed Genie je i dalje bila poprilično antisocijalna. Odnos s majkom je bio relativno dobar, a uspostavila je kontakt s majkom i djedom po majčinoj strani.

Do kraja 1972. godine Genie je počela pokazivati i sve veću sposobnost da priča o tome što se dešavalo u roditeljskoj kući:

“Father hit arm. Big wood. Genie cry…Not spit. Father. Hit face – spit. Father hit big stick. Father is angry. Father hit Genie big stick. Father take piece wood hit. Cry. Father make me cry. Father is dead.”

Genie se često koristila pantomimom ili crtanjem. Skupljala je sličice koje su joj pomagale u komunikaciji, a posebno sličice stvari kojih se bojala. Nakon što je jako reagirala na sliku vuka, Rigleri su od majke doznali da je otac glumom psa napadao Genie.

Kraj istraživanja – Genie prepuštena sistemu

Godina 1975. je vrlo značajna za Genie iz više razloga. Navršila je 18 godina i majka je izrazila spremnost na zajednički život. Tu je odluku ubrzao prestanak financiranja istraživanja napretka razvoja Genie. Kasnije tužbe majke protiv istraživača i istraživača međusobno su pokazale da je izgleda interes oko Genie bio više uvjetovan samim slučajem i neistraženim područjem umjesto stvarne brige za potrebe i rehabilitaciju Genie.

Genie (Susan Wiley) snimljena 2003. godine (stoji desno)
Genie (Susan Wiley) snimljena 2003. godine (stoji desno)

Majka u međuvremenu bila operirana i vraćen joj je veći dio vida. Kada su započele zajednički život majka se nije mogla nositi s povremenim ispadima koje je Genie imala, a sama Genie najčešće nije željela slušati majku. Majka je bez savjetovanja s znanstvenicima Genie dala u sustav domova za skrb. Genie je došla u dom u kojem je živjela s dvije mentalno retardirane vršnjakinje. No, ljudi koji su vodili dom su je uskoro počeli emocionalno i fizički maltretirati što je kod Genie uzrokovalo kombinaciju inkontinencije i konstapacije, te zatvaranja u sebe i šutnje. Nakon što su je prebili radi povraćanja Geni se trudila što manje otvarati usta od straha da ponovno ne povrati. Počela je naglo psihički i fizički propadati. U jednom je trenutku potpuno prestala komunicirati tijekom 5 mjeseci. Terapeutkinja koja je nastavila redovito posjećivati Genie je uočila promjenu i započela dugotrajnu bitku sa sistemom. Genie je kratkotrajno vraćena u bolnicu u travnju 1977. i nakon toga se više manje gubi svaki svaki trag.

U vrlo rijetkim informacijama od kraja 1970-ih do danas možemo samo doznati da je prošla kroz najmanje 4 doma za retardirane osobe, te da je pritom prošla kroz teška zlostavljanja. Gotovo je u potpunosti prestala verbalno komunicirati. Posljednje novosti govore da je navodno zadovoljna u domu u kojem trenutno živi, te da komunicira znakovnim jezikom.

Danas je većina instraživača s kojima je radila već mrtva. Oni su rezultatima rada s Genie podigli svoj ugled, napisali knjige i doktorate. Majka je također preminula, a brat je živio kao samotnjak uz zdravstvene probleme do 2011. godine. Genie živi na nepoznatoj lokaciji u okolici Los Angelesa na skrbništvu države Kalifornije.

Miljenko Hajdarović
Diplomirao povijest i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2005. godine radi kao nastavnik Povijesti, Sociologije, Politike i Građanskog odgoja u osnovnim i srednjim školama. Od 2006. godine uređuje Hrvatski povijesni portal.