Odgovor na Očitovanje Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, objavljeno prvo na portalu Narod.hr (10.5.2016.), a potom i na službenoj stranici Sveučilišta u Zadru (6.6.2016.), indirektno upućeno Stručnoj radnoj skupini za izradu Prijedloga predmetnog kurikuluma Povijest (dalje: Prijedlog).

U svojem Očitovanju zadarski odjel za povijest piše o „ogromnoj većini akademske zajednice“ koje se usprotivila Prijedlogu kurikuluma Povijesti. Ne znamo na čemu se temelji ta tvrdnja. U diskusiji na Hrvatskom institutu za povijest (HIP-u), održanoj 22. travnja, sudjelovalo je svega nekoliko znanstvenika, a svoje negativne stavove o prijedlogu iznijelo je – ako se ne varamo – njih četiri. Ravnateljica je na kraju pročitala već pripremljene zaključke, što govori o karakteru diskusije. Osim zadarskog odjela, ne sjećam se da je ijedan drugi odsjek ili odjel iznio primjedbe o neprihvatljivosti Prijedloga. Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu ga je podržao. Ne sjećam se niti da je ijedan od Akademijinih zavoda iznio mišljenje o neprihvatljovsti prijedloga, pa tako ni Razred za društvene znanosti HAZU. Koja je to onda “ogromna većina” o kojoj govorimo?

S druge strane, ogromna većina županijskih aktiva nastavnika povijesti dala je Prijedlogu podršku uz izrečene sugestije za njegovo poboljšanje.

U diskusiji u HIP-u bili smo kritizirani i s ideoloških pozicija (Prijedlog je navodno “jugoslavenski”, ideološki obojen, insinuirano je da smo radili pod utjecajem nekih inozemnih krugova), a nitko od kolega znanstvenika nije ustao u našu obranu. Primjedba da je prijedlog “jugoslavenski” ponovljena je i na Hrvatskoj televiziji i u Hrvatskom saboru. Jeste li javno nastupili i rekli da takva razina rasprave nije primjerena stručnoj raspravi, a niti javnoj? Ili Odjel za povijest u Zadru dijeli mišljenje o “jugoslavenskom” karatkteru Prijedloga? Ako da, voljeli bismo čuti neke bolje argumente od brojanja spomena Jugoslavije u našem tekstu (koji je, usput budi rečeno, u novoj inačici promijenjen). Zanimljivo je da se u sadašnjim Nastavnim programima iz 1995., 1997. i 2006. Jugoslavija spominje znatno češće nego u Prijedlogu, pa to do sada nije nikome smetalo niti se isticalo.

S obzirom na to da tvrdite kako je nezamislivo da oni koji su radili na dokumentu odlučuju o tome što će od primjedbi pristiglih stručnom raspravom uvrstiti u konačni tekst prijedloga, voljeli bismo da nam navedete i jedan jedini primjer javne rasprave o nekom dokumentu, bilo u Hrvatskoj, bilo u inozemstvu, nakon koje je netko drugi, a ne sastavljači dokumenta, unosio korekcije i nadopune u vlastiti tekst. Kurikulum nije znanstveni rad, ali kada bi i bio znanstveni rad, opet bi autori unosili ispravke na temelju pristiglih recenzija. Ili u Zadru vladaju neki drugačiji znanstveni uzusi, pa u vaše radove izravno interveniraju recenzenti? Tko onda potpisuje radove kao autor? Vi ili vaši recenzenti?

Nakon što dovršimo rad na dokumentu, nakon javne rasprave, netko drugi, a ne mi, donijet će odluku o tome prihvaća li naš Prijedlog ili ne. Ono za što se Vi zalažete nije recenziranje, nego cenzuriranje.

Izbornost i autonomija škola i učitelja, čemu se vi protivite, tvrdeći da u kurikulumu moraju biti propisane teme i za srednjoškolsko obrazovanje, određeni su Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije, prihvaćenom u Hrvatskom saboru u listopadu 2014. Princip autonomije naglašen je u Strategiji zato jer je hrvatski obrazovni sustav među najpreskriptivnijima u Europi i svijetu te učiteljima ne omogućava kreativnost i inicijativnost. Za razliku od njega, najuspješniji obrazovni sustavi su fleksibilni, građeni na povjerenju prema učiteljima. Primjerice, kurikulumi Novog Zelanda ili Engleske (za uzrast od 14 do 16 godina) uopće ne propisuju teme, dok ih švicarski kurikulum propisuje vrlo široko (svi ti obrazovni sustavi postižu znatno bolje rezultate od hrvatskog). Osim toga, kurikulum i nastavni program dva su neusporediva dokumenta, dapače isključujuća. Dosad smo imali nastavne programe, a sada ih mijenjamo kurikulumima.

Povrh toga, izbornost tema postoji u Prijedlogu samo u srednjoj školi, dok su u osnovnoj školi teme jasno propisane. Takav osnovnoškolski kurikulum temelj je za sve što će učenici potom raditi u srednjoj školi. Međutim, nastavnici ni u srednjoj školi nemaju potpunu slobodu u oblikovanju tema. Definirana su i opisana tematska područja za razdoblje predmoderne povijesti i za razdoblje moderne i suvremene povijesti. Upravo opisi tematskih područja, kao i ishodi, usmjeravaju i ujedno ograničavaju učitelja u oblikovanju teme.

Predbacujete prijedlogu da onemogućava izradu jedinstvenih udžbenika, a time i njihovo recenziranje i odobravanje. Niti danas ne postoje jedinstveni nastavni materijali, jer se udžbenici međusobno razlikuju. Recenzentski postupak ne ovisi o tome je li sadržaj svih udžbenika (i ostalih materijala) jedinstven, nego o tome je li kvalitetan i metodički primjereno razrađen. Osim toga, kvaliteta predmetnog kurikuluma ne može ovisiti o udžbenicima, nego se oni, kao i ostali nastavni materijali, moraju prilagoditi kurikulumu. U središtu obrazovnog sustava trebaju biti učenici, a ne problemi izrade udžbenika. U Očitovanju se ne spominje činjenica da se suvremena nastava treba odvijati uz pomoć niza nastavnih pomagala, od kojih je udžbenik samo jedno. Suvremena nastava nije moguća bez audio- i vizualnih materijala, što udžbenik ne može osigurati. U razvijenim, poglavito zapadnoeuropskim zemljama udžbenici su tek jedno, a ne jedino, pa čak ni glavno, nastavno sredstvo.

Nejasno je i na kakvu se recenziju odabranih tema za srednju školu u Očitovanju misli i tko bi tu recenziju trebao provesti. Čini se da se pretpostavlja da su učitelji nesposobni odabrati prikladne teme, odnosno da postoji opasnost namjerne zloporabe predviđene autonomije. U prvom slučaju to znači i nepovjerenje u sustav inicijalnog obrazovanja učitelja, odnosno u vlastiti rad autora Očitovanja koji su odgovorni za kvalitetu diplomiranih nastavnika povijesti. Zloporabu učiteljskog položaja ne možemo spriječiti niti danas, jer nitko ne kontrolira, osim rijetko, što pojedini učitelji govore na satima povijesti, bez obzira na to što su teme sadašnjim programom strogo propisane. Takve zloporabe može spriječiti samo razvijena služba nadzora, ali to ne ovisi o kurikulumu. Ne tako davno bili smo svjedoci oštrih prigovora manjinskih, vjerskih i drugih zajednica na tumačenje Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj i Jugoslaviji, iako je sve u svezi s tom temom bilo propisano, a postojali su i recenzirani udžbenici, ali je u njima povijest Drugog svjetskog rata na ovim prostorima bila djelomično neprihvatljivo interpretirana.

Postoje europske zemlje u kojima nema postupka odobravanja nastavnih materijala – primjerice Velika Britanija i Italija. Umjesto toga, u tim se zemljama zna što je čija odgovornost – odgovornost je autora i izdavačke kuće da pripremi što bolje nastavne materijale (udžbenike, priručnike), a odgovornost je učitelja da odabere materijale koje smatra najprimjerenijima za svoje učenike. Autonomija ide ruku pod ruku s odgovornošću, kao što je u Strategiji i istaknuto. Moguće zloporabe treba spriječiti što bolje inicijalno osposobljavanje učitelja, kao i razvijanje profesionalne odgovornosti za svoj posao. Za to su odgovorne visokoškolske institucije, a moglo bi se raspravljati o tome koliko one savjesno i odgovorno danas obavljaju taj posao. Također, objavljivanje kritički obrađenih izvora posao je historiografije, pa je pitanje zašto hrvatski povjesničari ne rade ili ne rade u dovoljnoj mjeri ono što im je zadaća.

Nije nam poznato koji stručnjaci za vrednovanje uspjeha učenika rade na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru i na temelju čega su utvrdili da je nemoguće provesti jedinstveno vrednovanje uspjeha učenika, ali članovi Stručne radne skupine za izradu prijedloga Okvira za vrednovanje procesa i ishoda učenja u osnovnoškolskome i srednjoškolskome odgoju i obrazovanju izradili su dokument iz kojeg je vidljivo da je vrednovanje vrlo složen postupak koji ne ovisi u prvom redu o nastavnim sadržajima, a u Prijedlogu kurikuluma Povijesti postoje ishodi koji trebaju usmjeravati vrednovanje. Zbog kompleksnosti tematike upućujemo na dokument objavljen na stranici kurikulum.hr. U svakom slučaju, moguće je provesti jedinstveno vrednovanje rada učenika čak i kada su nastavni sadržaji različiti.

Prijedlog, kao i drugi predmetni kurikulumi, zahtijeva drugačiju državnu maturu, sa zadacima problemskog tipa, koji ispituju sve kompetencije učenika, a ne samo poznavanje sadržaja. Slično kao i kod udžbenika, ne možemo kurikulum i nastavni process prilagođavati državnoj maturi, nego matura treba biti koncipirana kao oblik neovisnog vanjskog vrednovanja škola, učitelja i učenika. Ne vidimo kako bi to moglo utjecati na samoisključivanje nastave povijesti iz sustava državne mature, a pogotovo nije jasno kako bi to ugrozilo položaj nastavnika povijesti i povijest kao znanstvenu discipline u sustavu znanosti. Nejasno je na kakvu se vezu znanosti i državne mature mislilo u očitovanju. Samo usputna napomena: prijedlog da se u završne razrede gimnazije uvede modularna izbornost oštro je napadnut od dijela akademika iz područja prirodoslovlja, napose fizike, jer su mišljenja da će svi učenici birati na maturi povijest i druge društvene i humanističke predmete, a da će malo njih htjeti uzeti STEM područje. Oni, dakle, misle da će STEM područje doći u loš položaj, pa tako i znanstvene discipline tog područja. Ne vjerujemo da su obje varijante moguće.

Nadajući se dobronamjernosti primjedbi u kojima se ističe da prijedlog ne pridaje dovoljno prostora i pažnje temama koje trebaju služiti učvršćivanju (oblikovanju?) nacionalnog identiteta, ističemo da se kroz osnovnu školu učenici upoznaju s cijelom hrvatskom povijesti u mjeri u kojoj to dopušta satnica, te dobivaju dovoljno informacija o nacionalnom identitetu hrvatskog naroda. S obzirom da se predviđa nov način učenja i poučavanja, treba očekivati da će tako usvojena znanja biti trajnija od onih koja se stječu sadašnjim načinom. U srednjoj školi kroz složeniju obradu pojedinih tema ta se znanja samo produbljuju. Kako izbor tema nije potpuno slobodan, nego je određen razdobljima, tematskim područjima i neophodnim udjelom nacionalne povijesti (50%), ne postoji bojazan da učenici ne bi razvili nacionalnu svijest i izgradili patriotske osjećaje prema državi u kojoj žive. Savjetnici Agencije za odgoj i obrazovanje trebali bi svojim savjetima pomagati učiteljima u odabiru tema.

Osim toga, Hrvatska je u gotovo cijelom 20. stoljeću imala školske sustave koji su vrlo agresivno nastojali formirati identitet i osobnost učenika. Nerijetko su to činili mimo volje i roditelja i učenika. To je pristup u kojem se kolektivno nameće individualnom. Nasuprot tome, u Prijedlogu zadaća školstva nije formiranje učeničke osobnosti, već pružanje onih znanja i vještina koje će učeniku omogućiti da oblikuje vlastiti identitet, da razumije što sve na njega utječe, da shvati koji su odnosi i veze između individualnog i kolektivnog, koja su njegova prava i obveze kao pojedinca i kao člana zajednice. Nacionalni identitet samo je jedna od sastavnica identiteta – ljudi nisu samo pripadnici određene etnije ili određene nacije, već su i nečiji sinovi, kćeri, majke, očevi, braća, sestre, pripadnici određenih profesija, članovi vjerskih zajednica, članovi određenih interesnih skupina i sl. Sve to određuje nečiji osobni identitet. Osim što je pluralna, identitet je i promjenjiva kategorija – u različitim razdobljima svog života ljudi mogu imati različite prioritete. U društvu koje njeguje pluralnost (a nadamo se da je hrvatsko društvo takvo), ljudima treba dopustiti vlastite prioritete u izgradnji i oblikovanju identiteta.

U Očitovanju nije iznesen niti jedan jedini argument u prilog tvrdnji da je Prijedlog metodičko-didaktički neprimjeren, pa se očito radi o paušalnoj ocjeni. Također je nejasno zašto bi bio neprovediv, ako postoje zemlje u svijetu koje provode vrlo slične kurikulume, a obrazovni su im sustavi uspješniji i učinkovitiji od hrvatskog.

Napokon, stručna rasprava provodi se zato da se dokument podvrgne kritici, kako bi ga se popravilo. Tek nakon objavljivanja inačice 2 može se konstatirati što je od primjedbi usvojeno, a što nije. Proglasiti nešto neprihvatljivim, a bez uvida u sam dokument, nije akademski prihvatljivo.

Nakon stručne rasprave slijedi javna rasprava poslije koje će se dokument dodatno dorađivati. Tek nakon toga moći će se reći je li kurikulum prihvatljiv ili nije.

U stručnoj raspravi mogli su se čuti prigovori da se Stručna radna skupina previše ugledala na kurikulume anglofonog područja. Zbog toga se u komentaru na ovu primjedbu pozivamo na nama bliži austrijski kurikulum: njega rade isključivo učitelji, bez sudjelovanja znanstvenika. Razlog tome je očit: znanstvenici nisu u stanju procijeniti što je prilagođeno kojem dječjem uzrastu, a vrlo često ne shvaćaju obrazovni proces na razini primarnog i sekundarnog obrazovanja te su skloni nametanju prevelike količine nastavnih sadržaja. Nejasno je zašto Austrija, čiji je obrazovni sustav također bolji od našega, ima povjerenja u svoje učitelje, a mi nemamo. Kurikulum nije dio znanosti, nego dio obrazovanja. U Hrvatskoj, nažalost, imamo vrlo malo stručnjaka za obrazovanje u Povijesti i razumljivo je da u izradi kurikuluma glavnu riječ imaju najbolji praktičari-učitelji.

U izradi Prijedloga bili su uključeni stručnjaci za metodiku nastave povijesti s Filozofskog fakulteta i Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, viša savjetnica za povijest u Agenciji za odgoj i obrazovanje te nastavnici koji imaju status mentora ili savjetnika. O njihovim kompetencijama govore i njihove bibliografije, pa upućujemo na bibliografiju u inačici 2.

U Nadopuni Očitovanja navodi se da „izbornost gdje nastavnik u pojedinoj školi određuje koje će se teme obrađivati razgrađuje i derogira jednu od osnovnih postavki školovanja, a to je izgradnja zajedničkog fundusa znanja, koji stvara zajedničke simbole i narative jedne nacije. To se zove meta-narativ. Bez zajedničkih simbola (pa i mitova, ali oni ne spadaju u kurikul) nema nacije, a bez nacije nema moderniteta.“

Podsjećamo da su mnogi u drugoj polovici 20. stoljeća dovodili u pitanje takvu poziciju te izražavali skepticizam prema modernističkim paradigmama i metanarativima (primjerice J. F. Lyotard), a osobito onima koji ne dozvoljavaju nikakvu sumnju i nikakvo propitivanje. Roland Barthes je rekao da je „svaka povijest s krajnjim ciljem mit“ (odnosno, svaki metanarativ ima u sebi elemente mitološkog). Rigidno propisivanje ljudima što i kako bi trebali misliti o prošlosti jedan je od vidova totalitarizma, a mitološkom – kad je riječ o nacionalnoj povijesti – doista nema mjesta u kurikulumu.

Nacionalni okvirni kurikulum, donesen 2011., definira odgojno-obrazovne vrijednosti:

1. znanje
2. solidarnost
3. identitet
4. odgovornost.

Kao odgojno-obrazovne ciljeve definira:

• osigurati sustavan način poučavanja učenika, poticati i unapređivati njihov intelektualni, emocionalni, tjelesni, estetski, društveni, moralni i duhovni razvoj u skladu s njihovim sposobnostima i sklonostima
• razvijati svijest učenika o očuvanju materijalne, prirodne i duhovne povijesno-kulturne baštine Republike Hrvatske i nacionalnoga identiteta
• promicati i razvijati svijest o hrvatskomu jeziku kao ključnom čimbeniku hrvatskoga identiteta, sustavno njegovati hrvatski standardni (književni) jezik u svim područjima, ciklusima i na svim razinama odgojno-obrazovnoga sustava
• odgajati i obrazovati učenike u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima te pravima djece, osposobiti ih za življenje u multikulturnom svijetu, za poštovanje različitosti i toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskomu razvoju društva
• osigurati učenicima stjecanje temeljnih (općeobrazovnih) i strukovnih kompetencija, osposobiti ih za život i rad u promjenjivu društveno-kulturnom kontekstu prema zahtjevima tržišnoga gospodarstva, suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija, znanstvenih spoznaja i dostignuća
• poticati i razvijati samostalnost, samopouzdanje, odgovornost i kreativnost učenika
• osposobiti učenike za cjeloživotno učenje.

Neka od načela određenih NOK-om su:

a) Samostalnost odgojno-obrazovne ustanove

Stupanj slobode i neovisnosti odgojno-obrazovne ustanove u osmišljavanju aktivnosti, programa te projekata za djecu, učenike, roditelje, odgojitelje, učitelje i ostale odgojno-obrazovne djelatnike kao dio kurikuluma odgojno-obrazovne ustanove i stvaranja identiteta odgojno-obrazovne ustanove; sloboda izbora sadržaja, primjene metoda i organizacije odgojno-obrazovnoga rada u ostvarivanju nacionalnoga kurikuluma

b) Pedagoški i školski pluralizam

Stupanj slobode i neovisnosti u stvaranju različitosti u pedagoškomu i odgojno-obrazovnom radu

c) Europska dimenzija obrazovanja

Osposobljavanje za suživot u europskomu kontekstu

d) Interkulturalizam

Razumijevanje i prihvaćanje kulturalnih razlika da bi se smanjili neravnopravnost i predrasude prema pripadnicima drugih kultura.

Sve vrijednosti, ciljevi i načela iz NOK-a preuzeti su u Strategiju i čine temelj cjelovite kurikularne reforme, pa tako i izrade Prijedloga. Zašto se u Očitovanju naglašava samo nacionalni identitet, a ne – recimo – i samostalnost odgojno-obrazovnih ustanova u kreiranju vlastitog kurikuluma?

Učenici kroz propisane teme u osnovnoj školi obrađuju sve navedeno, a nema sumnje da će ta znanja produbiti obrađujući teme i u srednjoj školi. Iz Nadopune Očitovanja nije jasno kakvo se poznavanje ideoloških postavki Starčevića, Strossmayera, Radića i hrvatske ljevice očekuje od učenika na kraju osnovne škole, a kako bi mogli razumjeti tekstove i izjave dr. sc. Franje Tuđmana, ali mislimo da Prijedlog jamči za to (i ne samo to) dostatna znanja. Ne možemo ovom prilikom ne spomenuti da je u raspravi u Hrvatskom institutu za povijest dr. sc. Ante Nazor predložio da se iz kurikuluma izbaci izričito spominjanje dr. sc. Franje Tuđmana (zu obrazloženje da ne vidi zašto bi se isticali neki pojedinci), na što nismo pristali.

Što se tiče Agencije za odgoj i obrazovanje, njezina je zadaća raditi na osposobljavanju učitelja, a savjetnici bi trebali raditi ono što im položaj predviđa: savjetovati učitelje kako da rade bolje. Nisam siguran da tako doista i postupaju, jer se i prema svojim očitovanjima u spomenutoj diskusiji u Hrvatskom institutu za povijest smatraju prije svega nadzornicima, odnosno inspektorima, a tako ih doživljava i velik dio učitelja.

Hitlerov Mein Kampf upravo je objavljen u Njemačkoj s komentarima koji omoguću kritičko čitanje. U Hrvatskoj takvog izdanja nema, ali postoje dva prijevoda koji se slobodno prodaju u hrvatskim knjižarama i dostupni su učenicima a da ih nastavnici ni ne moraju na njih upozoriti. Ne sjećam se da je ijedan hrvatski povjesničar iz bilo koje znanstveno-nastavne ustanove digao svoj glas protiv slobodne distribucije te knjige, pa mi nije jasno zašto se sada javlja strah da će baš novi kurikulum dovesti do toga da će neki učitelj tu knjigu koristiti kao povijesni izvor. Uostalom, ona i jest povijesni izvor za razumijevanje nacizma.

U prijedlogu kurikuluma povijesti nigdje ne piše da bi nastavnik povijesti trebao ponuditi učenicima pristup pojedinoj temi iz svih perspektiva. Takva tvrdnja predstavlja relativizam koji Prijedlog ne zastupa. Umjesto toga, Prijedlog se zalaže za kritičko procjenjivanje i vrednovanje različitih perspektiva.

Pitanje je li „prosječan nastavnik povijesti“ osposobljen nositi se s temama poput antisemitizma visokoškolske ustanove bi prvenstveno trebale postaviti same sebi, budući da je inicijalno osposobljavanje nastavnika povijesti njihov posao.

Mislimo da je iz svega navedenog razvidno da primjedbe sadržane u Očitovanju i njegovoj Nadopuni nisu zasnovane na stvarnom poznavanju problematike, njezinom ozbiljnom promišljanju i valjanim argumentima.

Stručna radna skupina za Povijest