Smještena na otvorenoj stepi istočne Europe, Ukrajina je stoljećima predstavljala nejasno definirano područje na kojem se preklapaju Istok i Zapad, pri čemu je sraz različitih društvenih i političkih faktora uvjetovao iznimno težak put prema formiranju samostalne Republike Ukrajine, nastale raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine.

Suvremena Ukrajina pati od mnoštva problema tipičnih za bivše sovjetske republike, no niti jedan od njih nije veći od problema ukrajinsko-ruskih odnosa. Veći i moćniji susjed još je krajem srednjeg vijeka u Ukrajini vidio most za približavanje Europi, pri čemu je tradicija Kijevske Rusi moskovskim vladarima služila podjednako kao temelj i kao opravdanje širenja na zapad. Zamijenivši Poljsko-Litavsku uniju u ulozi najveće sile istočne Europe i pripojivši velike dijelove Ukrajine matičnom teritoriju moskovske države, Rusija je od druge polovice 17. stoljeća provodila izvanredno dosljednu politiku rusifikacije ukrajinskih zemalja, nudeći privlačnu sliku pravoslavnog univerzuma pod vrhovnom vlašću moskovskog cara. Stvarnost je, međutim, bila poprilično drugačija od te slike.

Specifičnost Ukrajine proizlazi iz činjenice da je njeno političko i teritorijalno određenje do današnjeg dana ostalo podložno ekstremno različitim interpretacijama. S promjenama centara moći koji su u određenim periodima novovjekovne i moderne povijesti kontrolirali manje ili veće dijelove Ukrajine, mijenjala se i uloga Ukrajine unutar različitih saveznih i imperijalnih koncepata. Kao dio Poljsko-Litavske Unije, kojoj duguje svoj naziv (riječ Ukraina poljskog je porijekla i označava krajinu, rubnu oblast[1]), Ukrajina je predstavljala prostranu tampon-zonu na istoku te multietničke države, mjesto na kojem se sukobljavaju interesi Varšave, Moskve, Krima i Istanbula. Kad je sredinom 17. stoljeća nakon niza iscrpljujućih poljsko-kozačko-ruskih ratova prostor Ukrajine istočno od Dnjepra (uključujući Kijev) došao pod vlast Moskve, Ukrajina se iz vojno-poljoprivredne periferije transformirala u najrazvijeniji dio dotad iznimno izoliranog moskovsko-ruskog carstva, postavši ishodišna točka za buduće vanjskopolitičke pothvate Romanovih. Osim toga, Ukrajina je predstavljala trijumf nastojanja ruskih vladara da pod okrilje Moskve vrate sve zemlje „izgubljene“ tijekom razdoblja mongolske invazije, pri čemu je caristička Rusija ustrajala na negiranju višestoljetnog različitog razvojnog puta Ukrajine u odnosu na Rusiju. Slična praksa, unutar promijenjenih ideoloških okvira, nastavila se i za Sovjetskog Saveza.

Stoljeća strane vlasti i nezahvalan geografski položaj pretvorili su Ukrajinu u predmet trgovine između sila, pri čemu su se kao najustrajniji pretendenti na „povijesno pravo“ nad Ukrajinom istaknule Poljska i Rusija. No gdje su u toj priči Ukrajinci? U potrazi za točkom u kojoj Ukrajina iz geografske postaje politička odrednica nužno je osvrnuti se na turbulentne događaje iz sredine 17. stoljeća, tijekom kojih su pravoslavni Kozaci – preci modernih Ukrajinaca – po prvi put u povijesti nastupili kao homogena političko-vojna sila. U tim događajima ključnu je ulogu odigrao kozački vođa Bogdan Hmeljnicki, čiji su postupci i odluke, osobito one između 1648. i 1654. godine, imali golem utjecaj na budućnost Ukrajine i formiranje nacionalne svijesti Ukrajinaca u kasnijim stoljećima.

Kozak – utjelovljenje Ukrajine?

Romantičarski pogled na kozaštvo, specifičnu društvenu formaciju kasnosrednjovjekovne i ranonovovjekovne Ukrajine, donosi sliku žestokih stepskih ratnika naviknutih na težak rad i vječitu borbu za preživljavanje. Sloboda, odsustvo centralne vlasti i demokracija klasične su kozačke vrline, utjelovljene u labavo organiziranim družinama, na čijem su čelu većinski izabrani starješine. Kozaci su bjegunci od feudalne tlake, slobodnjaci u svakom smislu turske riječi qazaq kojoj duguju svoje ime,[2] a prostranstva Ukrajine, premda surova i opasna, predstavljaju idealno mjesto za vođenje života daleko od kraljevske vlasti i plemićkih sudova. No, koliko su romantičarske predodžbe bliske istini?

Za početak, treba naglasiti da rođenje kozaštva uistinu proizlazi iz sve rigidnijih feudalnih odnosa u istočnoj Europi kasnog srednjeg vijeka. Jačanje poljskog, litavskog i moskovskog plemstva nagnalo je mnogobrojne seljake na sezonsku selidbu na jug, pri čemu je opasnost od padanja u tatarsko ropstvo bila zasjenjena privlačnošću plodne i rijetko naseljene ukrajinske zemlje. S vremenom, selidba je iz sezonske postala trajna, a broj Kozaka u Ukrajini se tijekom 16. stoljeća konstantno povećavao.[3] Zahvaljujući demografskom rastu i nekolicini sposobnih ratnih vođa – hetmana, Kozaci od početka 17. stoljeća okreću smjer ratnih akcija i sve smjelije upadaju na Krim, pri čemu svaki novi pohod privlači sve veći broj kozaka. Na taj način, žitelji Ukrajine iz glavnog izvora robova za tržnice Osmanskog carstva postepeno postaju značajan faktor u iznimno nestabilnom okruženju istočne Europe, a glas o kozačkom vojnom umijeću ubrzano se širi istočnom polovicom kontinenta.

Svakodnevni život kozaka svodi se prije svega na rat i obrađivanje zemlje. Treći bitan faktor u oblikovanju kozačkog identiteta je pravoslavlje, duboko ukorijenjeno u Ukrajini i kultivirano radom nekoliko iznimnih vjerskih škola, osnovanih u prvoj polovici 17. stoljeća.[4] Spoj ratničke vještine i odanosti istočnoj crkvi temelj je kozačke samosvijesti, dodatno ojačane postepenim stvaranjem lokalne vojne i crkvene hijerarhije u Ukrajini. Istovremeno, u sve brojnijim ukrajinskim gradovima rastu trgovina i kozačka obrtnička djelatnost.

Ekonomski i ljudski potencijal Ukrajine krajem 16. i početkom 17. stoljeća bio je velik, no ideja centralizirane države bila je u potpunom neskladu sa slobodnjačkim mentalitetom kozaštva. Nedostatak jasne državotvorne inicijative značio je da Ukrajina, bez obzira na vidljivu  snagu, nije dosegnula stupanj političkog razvoja dovoljan za osamostaljenje. Umjesto toga, kozačko vojno umijeće i ukrajinska pšenica postali su poželjan plijen za sve susjedne države, zbog čega će se Ukrajina naći u vrtlogu višedesetljetnih ratnih sukoba.

Teško iskustvo Poljsko-litavske unije

Borba protiv Tatara obilježila je glavninu ranonovovjekovne povijesti kozaštva, no ključnim procesom za povijesni razvoj Ukrajine pokazala se ekspanzija Poljsko-Litavske Unije. Poljski kraljevi su već tijekom 16. stoljeća redovito koristili kozačke usluge u brojnim ratovima protiv Moskve, Tatara i Turaka. Istovremeno, poljski i litavski magnati postepeno zauzimaju goleme teritorije s obje strane Dnjepra, nastojeći kozačko stanovništvo svesti na položaj identičan položaju poljskih i litavskih kmetova. Zahvaljujući moći magnata, Ukrajina je tijekom nekoliko desetljeća tiho kolonizirana i inkorporirana u Poljsko-Litavsku uniju, a golemi profiti od trgovine ukrajinskim žitom pretvorili su Ukrajinu u teritorij od prvorazrednog značaja za Rzeczpospolitu.[5]

Jačanje poljskih magnata u Ukrajini uvelike mijenja političku i društvenu dinamiku čitavog prostora. Oslonjeni na goleme privilegije koje im je dopuštao centrifugalni ustroj Poljsko-Litavske Unije, magnati provode otvorenu polonizaciju i feudalizaciju Ukrajine. Unatoč tome što privatne magnatske vojske uvelike otežavaju tatarske pljačkaške pohode, plemićka samovolja izaziva sve glasnije nezadovoljstvo kozaka. Zbog toga će kozaci, naviknuti na rat na vlastitu inicijativu i nepostojanje tlake, u svrhu obrane svojih sloboda prema sredini 17. stoljeća sve češće posezati za oružjem.

Situaciju u Ukrajini komplicira povremeno nastojanje poljskih monarha da uz pomoć kozaka ojačaju vlastiti položaj u državi. S obzirom na načelnu nalonost kozaka kralju, savez kralja i kozaka činio se prirodnim, no pravoslavni karakter kozaštva bio je nespojiv s interesima moćnog isusovačkog reda, usko vezanog uz dvor i samu osobu vladara. Ne manje važno, isusovačke obrazovne institucije bile su tradicionalna okupljališta mladih poljskih plemića, koji nisu pristajali ni na kakav kompromis koji bi ugrozio njihovu zlatnu slobodu.[6]

Problem je bio dodatno potenciran Registrom i Unijatskom crkvom, institucijama koje su krajem 16. stoljeća nastale kao pokušaj Unije da uvede kontrolu nad kozacima i Ukrajinom. Suprotno od željenog efekta, ove su dvije institucije postepeno dovele do potpunog udaljavanja kozaka od Rzeczpospolite. Osim toga, Registar i Unijatska crkva doveli su do podjela unutar samog kozaštva, a posljedice tog razdora imale su iznimno negativan utjecaj na daljnji tijek ukrajinske povijesti.

Kozački Registar, stvoren u posljednjoj četvrtini 16. stoljeća, pretvorio je manji dio slobodnih kozaka u plaćeničku kraljevsku vojsku. Vrbovani uglavnom iz redova kozaka koji su obitavali u gradovima, registrirani kozaci predstavljali su kozačku društvenu i vojnu elitu, no njihova prava i privilegije – prije svih imunitet od plemićkih sudova i izjednačavanje s poljskim plemstvom – nikada nisu ratificirani u poljskom plemićkom saboru, Sejmu. Broj registriranih kozaka kretao se, ovisno o prilikama, između šest i osam tisuća, što je značilo da su preostali Kozaci bili prepušteni vlasti poljskih magnata u Ukrajini. Svaka kozačka inicijativa koja je bila usmjerena na povećanje registra ili oslobađanje neregistriranih kozaka od tlake rezultirala je oružanim sukobima s poljskim plemstvom, pri čemu su kozački ustanci (osobito oni najveći, iz 1637. i 1638. godine) redovito bivali krvavo ugušeni.[7]

Suzbijanje kozačkih sloboda dovelo je do masovne migracije seljaka i neregistriranih kozaka na jugoistok, u područje Zaporožja. Djelujući izvan dosega poljsko-litavske države, Zaporošci su postepeno postali najutjecajniji čimbenik među ukrajinskim kozaštvom. Njegujući kozačku slobodnjačku tradiciju, Zaporošci će do 1648. godine postati najagresivniji zagovornici rata protiv Unije, a zaporoška Sič, teško dostupna utvrda na brzacima donjeg Dnjepra, pretvorit će se u sigurno utočište za sve bjegunce od plemićke tlake. Ne manje važno, samostalne akcije Zaporožaca protiv Krima dvadesetih i tridesetih godina 17. stoljeća uvelike će zakomplicirati vanjskopolitički položaj Poljsko-Litavske Unije i suočiti je s protestima osmanskog sultana, seniora krimskog kana.

Valja naglasiti da je dio kozaka odlučio migrirati dalje na istok i naseliti takozvanu  Slobodnu Ukrajinu, prazan prostor između rijeka Donjeca i Dona. Za razliku od ostalih dijelova Ukrajine, Slobodna Ukrajina se nalazila pod vrhovnom vlašću moskovskog cara, pri čemu su kozaci koji su nastanili Slobodu bili oslobođeni od poreza i tlake. Njihova primarna uloga bila je obrana moskovske države od Tatara, a praksa careva da kozacima omoguće privilegije koje nisu imali unutar Rzeczpospolite bit će od nemalog značaja za približavanje Bogdana Hmeljnickog Moskvi.[8]

Unijatska crkva, osnovana 1595. godine u Brest-Litovsku, predstavljala je pokušaj poljskih katoličkih struktura, prije svih isusovaca, da kozačku elitu podvrgnu vrhovnoj vlasti rimskog pape. Prelazak pod okrilje Unijatske crkve nudio je istaknutijim kozacima mogućnost napredovanja u državnoj i vojnoj službi, uz pripadajuće privilegije istovjetne onima poljskog plemstva. Oportuni dio kozačke elite nije se libio na ovaj korak, a dobar dio njih otišao je i korak dalje, potpuno prešavši na katoličanstvo. Proces prelaska na katoličanstvo bio je vrlo raširen i prije osnivanja Unijatske crkve, što je značilo da je do sredine 17. stoljeća značajan dio ukrajinske elite bio pokatoličen, poloniziran ili pod okriljem Unijatske crkve. Otpor koji je ovakvo stanje izazvalo među starješinama vjernim pravoslavlju postepeno je udaljavao elitu od Zaporožaca, dok je pravoslavno svećenstvo počelo pogledavati prema Moskvi kao potencijalnom zaštitniku istočnog kršćanstva u Ukrajini.[9]

Polonizacija kozačke elite, broj kozaka unutar registra, plemićka tlaka i rastući pritisak Unijatske crkve na pravoslavlje predstavljali su glavne uzroke konstantnog rasta nezadovoljstva u Ukrajini. Pa ipak, do 1648. godine kozački ustanci nikada nisu ozbiljnije ugrozili integritet Poljsko-Litavske Unije. Svako obećanje priznavanja kozačkih privilegija značilo je da su apetiti registriranih kozaka privremeno zadovoljeni, dok se ostatak ukrajinskog žiteljstva morao suočiti s odmazdom poljskog plemstva ili pobjeći u Zaporožje. Istovremeno, sami Zaporošci pokazivali su nedosljednost u odnosima s Unijom, ratujući povremeno protiv, a povremeno na strani Rzeczpospolite.[10]

Okolnosti prije 1648. godine nisu dozvoljavale Ukrajini da iz vojno-zemljopisnog evoluira u politički entitet. Za nešto takvo, kozaci su trebali jasan cilj, samostalan vojno-diplomatski angažman i snažnog vođu, sposobnog za okupljanje i sinkronizirano djelovanje svih kozačkih grupacija unutar teritorija Ukrajine. Drugim riječima, kozačka Ukrajina je morala prerasti fazu disperziranog buntovništva i organizirano ući u otvoreni sukob protiv poljske hegemonije.

Sjeme nove velike krize u Ukrajini posijano je 1646. godine, kad je poljski kralj Vladislav IV u Kijevu započeo tajne pregovore s istaknutim kozačkim starješinama. Cilj ovih pregovora bio je angažman velikog broja kozaka za križarski rat protiv Tatara i Turaka. Plan je uključivao značajno proširenje registra i velikodušno povećanje kozačkih privilegija, što su objeručke prihvatili i registrirani kozaci i Zaporošci. Mogućnost uske suradnje krune i kozaka alarmirala je poljsko plemstvo koje je, doznavši za ambiciozan kraljev plan, odlučno odbilo ratificirati isti u svemoćnom Sejmu. Pohod je time propao prije nego što je počeo, a razina napetosti u Ukrajini dosegnula je vrhunac.[11]

Sabotaža pohoda na Krim trajno je narušila poljsko-kozačke odnose. Suprotno od nastojanja poljskog plemstva, revoltirano kozaštvo na vlastitu je ruku nastavilo s pripremama za ratni pohod, no ubrzo se pokazalo da kozačka vojna sila neće biti usmjerena protiv Krima. Početkom 1648. godine kozačko je nezadovoljstvo eruptiralo, pretvorivši naizgled uobičajenu pobunu u otvoreni kozačko-poljski rat. Paralelno, akcije novoizabranog kozačkog hetmana Bogdana Hmeljnickog označile su novi smjer razvoja kozačke povijesti i ulaz Ukrajine u period hetmanata.

Vladar ili podanik?

Suvremena ukrajinska historiografija sklona je upravo u Bogdanu Hmeljnickom vidjeti prvog nositelja ukrajinske nacionalno-državne ideje. I premda nema nikakve sumnje da je Bogdan Hmeljnicki najznačajnija osoba ukrajinske ranonovovjekovne povijesti, njegov doprinos u višestoljetnom procesu stvaranja Ukrajine treba analizirati s određenom rezervom. Kompleksna ličnost kozačkog hetmana ispoljavala se u mnoštvu proturječnih odluka koje je donio tijekom rata protiv Poljsko-Litavske Unije, zbog čega je teško pobjeći od dojma da su njegovi uspjesi, iako značajni, bili skromniji od onih koji mu dio ukrajinskih povjesničara danas pripisuje.[12]

Put Bogdana Hmeljnickog do hetmana Ukrajine započeo je u Čigirinu, u srcu Ukrajine. Kao potomak imućne pravoslavne obitelji Hmeljnicki je iz prve ruke bio upućen u sve probleme kozaštva, dok mu je obrazovanje u isusovačkim školama dalo intiman uvid u mentalitet poljskog plemstva. Ratno zarobljeništvo u Istanbulu iskoristio je za učenje turskog jezika, a vrativši se u Ukrajinu zauzeo je položaj časnika u redovima registriranih kozaka. Degradacija nakon sudjelovanja u ustanku 1638. godine i privatni sukob s poljskim velikašem Danielom Czaplińskim (u kojem Hmeljnickom pogiba sin) uvelike će utjecati na razvoj Hmeljnickog kao političara i vojskovođe, pri čemu će njegov animozitet prema poljskom plemstvu ostati izražen do kraja njegovog života.[13]

Inteligentan i ambiciozan, Hmeljnicki četrdesetih godina 17. stoljeća postaje jedan od najistaknutijih kozačkih zapovjednika i glavni akter tajnih pregovora s izaslanicima krune 1646. godine.[14] Podjednako cijenjen u čitavoj Ukrajini, Hmeljnicki je bio iznimno zaslužan za približavanje Zaporožaca i registriranih Kozaka nakon propasti ratnih planova Vladislava IV. Iskoristivši poodmakle ratne pripreme za konsolidaciju kozačke vojske, Hmeljnicki početkom 1648. godine odlazi u Sič, gdje ga vrhovno kozačko vijeće – Rada – izabire za hetmana. Diplomatski talent Hmeljnicki demonstrira neposredno nakon što je izabran za hetmana, sklopivši u tajnosti vojni savez s Krimskim kanatom, tradicionalnim kozačkim neprijateljem.

Kozačko-tatarski savez uvelike mijenja vojnu ravnotežu čitavog istočnoeuropskog prostora te početkom ljeta 1648. godine suočava Poljsko-Litavsku Uniju s dotad neviđenom razinom razaranja. Katastrofalni porazi poljskih vojski u prvoj godini rata izazvali su šok u Rzeczpospoliti, tim više što su vojni uspjesi Bogdana Hmeljnickog motivirali registrirane kozake na napuštanje kraljevske vojske i prelazak u hetmanov tabor.[15] U trenutku kad se na kolaps poljske vojske nadovezala smrt kralja Vladislava IV, Hmeljnicki je pod svojom kontrolom držao čitavu središnju i zapadnu Ukrajinu, što prije njega nije uspjelo niti jednom kozačkom hetmanu.

Razvoj događaja nakon 1648. godine pokazat će, međutim, da je najbolja prilika za stvaranje nekog oblika kozačko-ukrajinske države propuštena već na samom početku rata protiv Rzeczpospolite. U mjesecima između ljeta 1648. i proljeća 1649. godine Bogdan Hmeljnicki uživao je potporu većine kozačke vojne elite i ukrajinskog pravoslavnog svećenstva, a do nogu potučena Poljska gušila se u vlastitim unutarnjepolitičkim problemima. Suvremeni izvještaji o kozačkim vojnim uspjesima govore o „ujedinjenju Rusi“[16], a Hmeljnicki je pri ulasku u Kijev krajem 1648. godine među kozaštvom dočekan kao „Mojsije“. Sam Hmeljnicki se u dokumentima početkom 1649. godine naziva „Autokratom Rusi“, a kijevski metropolit na svečanoj mu misi, u ceremoniji svojstvenoj za krunidbe monarha, oprašta grijehe.[17]

Veliki uspjesi Hmeljnickog u prvoj godini rata ostali su zasjenjeni činjenicom da njegov primarni motiv nije bila nezavisna Ukrajina, već potvrda kozačkih privilegija unutar političkih okvira Poljsko-Litavske Unije. U prilog toj tvrdnji ide činjenica da je Hmeljnicki u momentu najveće političke krize u dotadašnjoj povijesti Rzeczpospolite zaustavio kozačko-tatarski ratni stroj i posvetio se lobiranju na kraljevskim izborima, računajući da će izbor kozacima sklonijeg monarha rezultirati većom šansom za ostvarenje određenog stupnja autonomije. Povlačenje iz zapadne Ukrajine, u kojoj je pravoslavno stanovništvo masovno prelazilo Hmeljnickom, bila je prva u nizu hetmanovih odluka s dugoročno negativnim posljedicama za kozačku stvar.

Tijekom čitavog perioda između 1648. i 1654. godine, Bogdan Hmeljnicki postupao je u skladu s trenutnim odnosom snaga, zbog čega je Ukrajina konstantno lavirala između statusa de facto autonomne političke jedinice i predmeta otvorene vanjskopolitičke aukcije. Svjestan da ponude novoizabranog kralja Jana II Kazimira (koje su uključivale opću amnestiju za sve sudionike sukoba, ukidanje kozačkog registra, imunitet od plemićkih sudova, izjednačavanje Kozaka sa Šljahtom, ukidanje Unijatske crkve, kozačku administraciju na teritoriju pod kontrolom Hmeljnickog te slobodan izlaz na Crno more) nikada neće biti ratificirane u Sejmu, Hmeljnicki je primirjima kupovao vrijeme potrebno za nastavak sukoba i konsolidaciju svoje vlasti na kozačkom teritoriju.[18]

Nastavak ratnih sukoba 1649. godine donio je promjenu ratne sreće, uspostavivši tako uzorak događaja koji će biti karakterističan za čitavo razdoblje između 1648. i 1654. godine. Kozačka pobjeda rezultirala bi ponudom primirja, a nakon što bi Sejm odbio ratificirati uvjete primirja, krenuo bi novi ciklus sukoba, u kojem su Kozaci obično izvlačili deblji kraj. Poraz u bitci kod Zbaraža sredinom ljeta 1649. godine anulirao je većinu kozačkih uspjeha iz prethodne kampanje, pri čemu se Hmeljnicki, osim ljudskih gubitaka, morao suočiti s dva dodatna problema. Prvi je bio prekid saveza s Tatarima, koji su se, zabrinuti zbog narasle moći hetmana, odlučili na sklapanje separatnog mira s Poljskom. Drugi, značajniji problem, bio je gubitak potpore od strane dijela kozaštva, uzrokovan podjednako ratnim porazom i pristankom na uvjete mira u Zborivu.

Mirovni sporazum u Zborivu odaje dojam uspjeha Hmeljnickog, no kao i ostali modeli ukrajinske autonomije unutar Rzeczpospolite, imao je vrlo male šanse za ostvarenje. Prema ugovoru, Bogdan Hmeljnicki postaje hetman Ukrajinskog hetmanata, čime Ukrajina po prvi put u povijesti unutar granica Rzeczpospolite dobiva pravni položaj jednak onom Poljske ili Litve. Uz standardno odbijanje Sejma da potvrdi ugovor, problem za Hmeljnickog predstavlja i činjenica da je Ukrajina definirana u Zborivu svedena na tri teritorijalne jedinice (Kijev, Černigov i Braclav, uključujući i Zaporožje; prijestolnica u Čigirinu), a da ostali dijelovi Ukrajine, prije svih većinski pravoslavna zapadna Ukrajina, ostaju izvan utjecaja hetmanata.[19] Drugi veliki problem proizlazi iz činjenice da ugovorom nije ukinut Registar, a premda je povećan na četrdeset tisuća ratnika, taj broj predstavlja tek manji dio stvarnog broja stanovnika Ukrajine koji su 1648. i 1649. godine aktivno sudjelovali u ratnim događajima.[20]

Mir u Zborivu potvrdio je status Hmeljnickog kao de facto vladara Ukrajine, no vlast hetmanata se od samog početka morala suočiti s nizom problema. Zbog nezadovoljstva seljaka i Kozaka koji nisu ušli u registar, Hmeljnicki se suočava s prvim pobunama, dok nepouzdani Tatari, unatoč obnavljanju saveza s kozacima, ponovo započinju s upadima u Ukrajinu. Surovost s kojom se obračunao sa seljacima i odluka da Tatare umiri davanjem pobunjenog pravoslavnog stanovništva u ropstvo narušavaju popularnost Hmeljnickog, zbog čega hetman nakon Zboriva više nikada nije uživao potporu poput one s početka 1649. godine. Kako bi učvrstio svoj položaj, Hmeljnicki na ključne civilne pozicije u hetmanatu postavlja vjernu kozačku vojnu elitu, dok istovremeno započinje s aktivnim vanjskopolitičkim angažmanom.

Analiza diplomatske aktivnosti Bogdana Hmeljnickog pokazuje dvije tendencije kozačkog hetmana. Prva, osobna, odnosila se na pokušaj pretvaranja Ukrajine u nasljedni hetmanat, pri čemu je kroz dinastički brak Hmeljnicki poziciju hetmana želio osigurati za svog sina.[21] Druga, daleko važnija, bila je odraz sve jače svijesti Hmeljnickog o nemogućnosti uspostavljanja autonomije unutar Poljsko-Litavske Unije, zbog čega hetman kreće u potragu za saveznicima.

I dok je ženidba mlađeg Hmeljnickog za moldavsku princezu u konačnici imala tek manji utjecaj na zbivanja u i oko Ukrajine, potraga za saveznikom pretvorila se u ključan faktor za opstanak hetmanata. Ciklus ratnog iscrpljivanja od 1649. do 1651. godine uvelike je oslabio i Ukrajinu i Poljsku, pri čemu su uvjeti primirja, ovisno o poziciji na bojištu, varirali između onih iz Zboriva i onih za kozake daleko nepovoljnijih, postignutih u Bijeloj Crkvi nakon velike poljske pobjede kod Berestečka 1651. godine.[22]

Prvotna zamisao Hmeljnickog bilo je stvaranje široke koalicije u koju bi bile uključene sve strane zainteresirane za slamanje Poljsko-Litavske Unije. Još početkom 1649. godine Hmeljnicki šalje izaslanike u Transilvaniju, Moldaviju, Vlašku i Brandenburg, no niti jedna od diplomatskih misija ne postiže značajniji uspjeh. Istovremeno, na sugestiju jeruzalemskog patrijarha koji se tada nalazio u Kijevu, Hmeljnicki uspostavlja prve kontakte s Moskvom, no ideja o podčinjavanju Ukrajine Moskvi teško je mogla zaživjeti u momentu kad se hetman nalazio na vrhuncu moći, a u kojem je Moskva bila preslaba za uplitanje u kozačko-poljsko pitanje.[23]

Mnogo teži položaj Ukrajine nakon događaja iz 1650. i 1651. godine uvjetovao je zaokret u diplomatskoj praksi Hmeljnickog. Privremeno odustavši od stvaranja velike protupoljske koalicije, hetman se okreće potrazi za saveznikom spremnim na priznavanje kozačkih privilegija unutar granica hetmanata određenih u Zborivu. Imajući u vidu situaciju u istočnoj Europi, jedinim realnim kandidatima za takvu suradnju pokazali su se Osmansko Carstvo i Moskva, u međuvremenu konsolidirana pod vlašću cara Alekseja.

S obzirom na svoj konzervativni pravoslavni karakter i povijesne veze s ukrajinskim prostorom, oporavljena Moskva je predstavljala logičan izbor u borbi protiv Rzeczpospolite. Hmeljnicki od 1652. godine sve intenzivnije komunicira s Moskvom, no oprez cara, proizašao iz teških poraza Rusije u prijašnjim ratovima s Poljskom, sugerirao je tek djelomičnu spremnost na surandnju. S druge strane, davanjem privilegija kozacima naseljenim u Slobodi Moskva je već ranije osigurala manevarski prostor za rast utjecaja u Ukrajini, pri čemu je moment ruskog uplitanja u kozačko-poljski rat ovisio o brzini opremanja nove moskovske vojske.[24]

Konkretna akcija Rusije dočekana je u listopadu 1653. godine, kada zemaljski sabor u Moskvi, zabrinut mogućnošću kozačko-osmanskog približavanja, sugerira caru aktivno uključivanje u događaje u Ukrajini. Uz veliki doprinos moskovskog patrijarha Nikona, svjesnog golemog potencijala pravoslavne Ukrajine, car se odlučuje na objavu protektorata nad hetmanatom, nakon čega početkom 1654. godine rusko poslanstvo stiže u Perejaslav.[25] Dvostruka igra Hmeljnickog u kojoj je pokazivanjem interesa za savez s Osmanlijama ubrzao odluku Moskve da uzme kozake pod svoju zaštitu demonstrirala je hetmanovu profinjenost u diplomatskim spletkama, no konačni rezultat takvog razvoja događaja, pokazat će se, uvelike je išao na ruku Moskvi.

Pri ocjenjivanju značaja Bogdana Hmeljnickog u povijesnom procesu stvaranja ukrajinske države najveću kontroverzu izaziva upravo njegovo približavanje Rusiji. Podjednako kao i u slučaju Osmanskog carstva, radilo se o autokratskoj državi za čijeg je vladara obraćanje od strane drugog vladara ili države automatski značilo podčinjavanje.[26] Samim time, dugotrajnija autonomija Ukrajine unutar njezinih granica bila je vrlo teško ostvariva. Ratno pustošenje i određeni nedostatak povjerenja u vlastite snage doveli su Hmeljnickog do situacije u kojoj je rizik ulaska Ukrajine pod okrilje apsolutne vlasti cara bio prihvatljiviji od nastavka borbe za autonomiju unutar Poljsko-Litavske Unije, pri čemu njegov hetmanski položaj, unatoč ključnom utjecaju na akcije Kozaka, više nije značio vrhovnu vlast u Ukrajini.

Prihvativši protektorat Moskve, Bogdan Hmeljnicki doveo je Ukrajinu u poziciju u kojoj je priznavanje kozačkih privilegija plaćeno višestoljetnom ruskom dominacijom. Naivno inzistirajući na partnerstvu, Hmeljnicki Kozake i Ukrajinu predaje u ruke vladara iste vjeroispovijesti, no u odnosu na poljske monarhe daleko manje tolerantnog na njihovu buntovnu prirodu. S obzirom na to da je prelazak pod okrilje Moskve izvršen dobrovoljno, Bogdan Hmeljnicki, unatoč poziciji kozačkog vođe i neospornoj vladarskoj ambiciji, prvenstveno ostaje podanik, pri čemu je njegov doprinos u kasnijoj podjeli Ukrajine na poljski i ruski dio, utemeljen na ugovoru u Perejaslavu, a ostvaren mirom u Andrusovu 1667. godine, poprilično oprečan percepciji Ukrajinskog hetmanata kao nacionalno-državnog entiteta.[27]

Sporazum u Perejaslavu – submisija s licem autonomije

Glavni problem sporazuma u Perejaslavu proizlazi iz primarne motivacije dvaju uključenih strana. Suprotno od tendencije Bogdana Hmeljnickog da s Moskvom sklopi vojno-politički savez, car Aleksej je kozačke zahtjeve interpretirao kao priznavanje svoje vrhovne vlasti nad Ukrajinom, pri čemu mu je izuzetno pogodovao težak položaj u kojem se hetmanat u tom trenutku nalazio.

Proglašavanje ruskog protektorata nad kozacima stiglo je u trenutku kad je Hmeljnicki na stolu već imao vrlo konkretnu ponudu Porte, no zbog pravoslavne vjere, a zatim i poslovične nepouzdanosti sultanovih tatarskih vazala, hetman se odlučio za moskovsku opciju.[28] Računajući da će savez s Rusijom i zajednički animozitet prema Krimu i Rzeczpospoliti kozacima biti korisniji od svrstavanja pod sultana, Hmeljnicki i kozački starješine u siječnju 1654. godine u Perejaslavu dočekuju rusko izaslanstvo, a zatim započinju Radu, čija je zadaća bila odrediti formu kozačko-ruske suradnje.

Komotna situacija u kojoj se u tom trenu nalazila moskovska država uvelike je utjecala na dinamiku pregovora. Početkom 1654. godine Rusija nije bila u ratu niti s jednim susjedom, ojačana južna granica uvelike je otežavala tatarske pljačkaške prodore, a golema i moderno naoružana moskovska vojska brojčano je višestruko nadmašivala armije Poljske i Litve. S druge strane, rat hetmanata i Poljske ulazio je u sedmu godinu, pri čemu se Ukrajina paralelno morala suočiti s uobičajenim tatarskim pustošenjima i pograničnim čarkama s Moldavijom i Transilvanijom. Hmeljnicki je za preživljavanje hetmanata hitno trebao rusku vojnu pomoć, čega je glavni moskovski pregovarač, iskusni diplomat Vasilij Buturlin, bio potpuno svjestan.

Sredinom siječnja 1654. godine Rada, sastavljena od kozačke vojne vrhuške i ukrajinskih vjerskih velikodostojnika, objavljuje raskid veza s poljskim monarhom i prihvaća ruski protektorat, u formi vojnog saveza između Ukrajinskog hetmanata i Moskve. Problem je predstavljala činjenica da Vasilij Buturlin nije bio opunomoćen za sklapanje saveza, tim više što je kozački uvjet za takav savez bila potvrda kozačke autonomije u obliku carske prisege. Budući da je iz perspektive Moskve, naviknute na apsolutnu moć cara, takav čin bio je potpuno nezamisliv, usmena prisega koju je Buturlin dao u Perejaslavu nije imala nikakav pravni značaj.[29]

Ignorirajući činjenicu da Buturlin ničime nije jamčio ravnopravno partnerstvo, Hmeljnicki i kozaci sastavljaju listu od dvadeset i tri zahtjeva (koji su se odnosili na administrativni i sudski ustroj Ukrajine, kozačke autonomije, veličinu zaporoške vojske, pravo na izbor hetmana i slobodnu diplomaciju, ubiranje poreza i isplatu plaća, samostalnost kijevske metropolije, ruske posade na Dnjepru i objavu rata Poljsko-Litavskoj Uniji), o čijem je ispunjenju ovisila kozačka zakletva na vjernost caru. Nespretni način uvodnog obraćanja moskovskom vladaru („Do lica zemlje čelom bijemo pred carskim veličanstvom“) čak se i iz neutralne perspektive bez problema mogao protumačiti kao iskaz podaništva, čime su se Hmeljnicki i kozaci, premda to nisuželjeli, praktički stavili na milost carskoj volji.[30]

Aleksejev odgovor, sročen u jedanaest točaka, načelno potvrđuje sve kozačke zahtjeve, nakon čega Moskva objavljuje rat Poljsko-Litavskoj Uniji. Zaklevši se na doživotnu vjernost caru, Hmeljnicki ishitreno prihvaća uvjete nedovoljno definiranog sporazuma, zanemarujući činjenicu da sporazum niti u jednoj točki nije garantirao autonomiju hetmanata nakon njegove smrti.[31] Istovremeno, kozačka vojska od šezdeset tisuća ratnika stavlja se na raspolaganje vrhovnom zapovjedništvu Moskve.

Sporazumom u Perejaslavu, potvrđenim u ožujku 1654. godine u Moskvi, Ukrajinski hetmanat ulazi pod zaštitu ruskog cara. Ovim činom, vanjskopolitički ciljevi Hmeljnickog su, barem u teoriji, ostvareni. Razorna snaga rusko-kozačke invazije, započete na proljeće 1654. godine, dovodi Rzeczpospolitu na rub propasti, naznačivši tako početak kraja poljske dominacije nad ukrajinskim prostorom.

Kratkoročna vojna korist proizašla iz sporazuma u Perejaslavu uvelike je zasjenjena činjenicom da se hetmanat od prvog dana rusko-poljskog rata morao suočiti sa stvarnošću ruske prisutnosti u Ukrajini. Tradicionalno paranoični ruski vladar, neuvjeren u snagu prisege Hmeljnickog, već je tijekom pregovora po Ukrajini razaslao stotine moskovskih činovnika, nastojeći prikupiti tisuće osobnih zakletvi kozaka caru. Takav postupak Moskve naišao je na neodobravanje velikog dijela Zaporožaca, pri čemu su neki kozački pukovi svoje nezadovoljstvo demonstrirali ubijanjem carskih poslanika. Sve veći broj ruskih vojnika u Ukrajini rezultiralo je postepenim rastom tenzija, koje će se uskoro početi pretvarati u otvoreni kozačko-ruski animozitet.[32]

Podjednako veliki problem predstavljalo je nastojanje Moskve da kijevsku metropoliju, najviše crkveno tijelo Ukrajine, potčini moskovskoj patrijaršiji. Prednosti protektorata pravoslavnog vladara ubrzano su gubile na važnosti nakon što je postalo jasno da iza programa zaštite pravoslavlja vrebaju narasle političke ambicije moskovskog patrijarha Nikona. Potpavši pod utjecaj Moskve, ukrajinski svećenici bili su prisiljeni suočiti se s daleko konzervativnijim i neobrazovanijim ruskim svećenstvom, istovremeno uvjerenim u legitimitet svjetovne i crkvene vlasti Moskve nad Ukrajinom.[33]

Poslovična strpljivost Moskve, vidljiva na političkom, vojnom i vjerskom planu, pokazala se dugoročno neusporedivo efikasnijom od ad hoc rješenja kojima je bio sklon Bogdan Hmeljnicki. Našavši se unutar okvira ruske države, kozaci su se suočili s daleko suptilnijim metodama asimilacije u odnosu na magnatsko nasilje demonstrirano tijekom poljske kolonizacije Ukrajine. Otpor Zaporožaca i pravoslavnog svećenstva vrhovnoj vlasti Moskve dodatno je nagrizao već uzdrmano kozačko jedinstvo, ostavivši hetmana Hmeljnickog u trajnom procjepu između odanosti pravoslavnom monarhu i nastojanja da sačuva teritorijalnu cjelovitost hetmanata.

Švedska invazija na Rzeczpospolitu, koja je 1655. godine cara Alekseja prisilila na privremeno zaustavljanje akcija na zapadu, nagnala je Hmeljnickog na promjenu kursa i pokušaj raskidanja odnosa s Rusijom, no ruske su postrojbe u tom trenutku već bile prečvrsto ukorijenjene na lijevoj obali Dnjepra. Dodavanje titule „samodršca i vladara Rusi“ u vladarsku titulu Alekseja Mihajloviča značilo je da Rusija ne namjerava odustati od nastavka posla započetog sporazumom u Perejaslavu, a s obzirom na strahovito razaranje koje je Ukrajinu snašlo u desetljeću nakon smrti Bogdana Hmeljnickog 1657. godine, potpuni gubitak autonomije bio je samo pitanje trenutka.

Između stvarnosti i mita – Hetmanat kao prva inkarnacija nezavisne Ukrajine?

Zaoštravanje rusko-ukrajinskih odnosa u drugom desetljeću 21. stoljeća najnoviji je nastavak preko tristo pedeset godina duge priče o ruskom utjecaju u Ukrajini. Postepena rusifikacija, započeta nakon sporazuma u Perejaslavu, a u mnogo intenzivnijem obliku nastavljena nakon pripajanja istočne Ukrajine (zajedno s Kijevom) Rusiji 1686. godine, rezultirala je mnoštvom distorzija pri objašnjavanju povijesnih procesa, s ciljem dokazivanja legitimiteta vrhovne vlasti Rusije nad Ukrajinom.

Kao odgovor na takvu praksu Rusije, ukrajinski su historiografi, osobito nakon osamostaljenja 1991. godine, upravo u periodu hetmanata nastojali detektirati elemente ključne za stvaranje ukrajinske države i suprotstaviti ih tendencioznosti ruskog modela. Tražeći korijene ukrajinske nezavisnosti u eri Bogdana Hmeljnickog, ukrajinski historiografi često i sami padaju u zamku tendencioznog razmišljanja, no podjednako često nalaze i dokaze koji potkrepljuju samostalni karakter hetmanata.

Promatrajući razdoblje između 1648. i 1654. godine, a osobito nakon poljsko-kozačkog sporazuma u Zborivu 1649. godine, nije teško zapaziti da je političko-administrativni ustroj kozačkog hetmanata bio baziran na vojnoj hijerarhiji, stvorenoj mnogo ranije od samog hetmanata. Tri sastavne administrativne jedinice hetmanata (Kijev, Braclav, Černigov) bile su podijeljene na ukupno 16 manjih upravnih jedinica (polkova), koje su daljnjom podjelom raščlanjene na 272 podjedinice (sotnje). Ustroj poprilično različit od onog u Poljskoj i Litvi bio je odraz dvojnog vrhovništva kozačkih časnika, koji su u civilnoj službi zadržali svoje vojne činove (polkovnik, odnosno pukovnik) i bili nadređeni nižim časnicima (kapetanima), također civilnim upraviteljima. Velika samostalnost pukovnika u odnosu na hetmana proizlazila je iz kozačke demokratske tradicije, koja je, doduše, u nemalom broju prilika remetila stabilnost hetmanove vlasti u Ukrajini.[34]

Sam pojam hetmanata odnosio se prvenstveno na vrhovno tijelo vlasti, sastavljeno od hetmana i najviših velikodostojnika, okupljenih u njegovom kabinetu. Kozački vođa u svojim je rukama imao široke izvršne ovlasti (od izbora pukovnika do kreiranja vanjske politike), pri čemu su njegove odluke potvrđivane na trajnom saboru starješina (Rada staršyn). Generalna Rada, na kojoj su mogli sudjelovati svi kozaci, prvenstveno je služila izboru hetmana, služeći povremeno i kao savjetodavno tijelo.[35]

Zanimljivo je primijetiti da je vlast hetmanata nakon mirovnog sporazuma u Zborivu 1649. godine najstabilnija bila u području centralne Ukrajine, u kojoj je vojno-civilni ustroj postojao već od kraja 16. stoljeća. U istim područjima postojala je i čvrsta crkvena hijerarhija, na čijem je čelu bio kijevski metropolit. Djelovanje manastira i pravoslavnih škola, prije svih Kijevsko-mogiljanske akademije, uvelike je utjecalo na očuvanje pravoslavlja u doba najjačeg pritiska Unijatske crkve, dok je potpora pravoslavnog klera bila jedan od ključnih preduvjeta za okupljanje kozaka oko Hmeljnickog u prvoj godini kozačko-poljskog rata. S druge strane, destruktivnost proizašla iz netrepeljivosti prema nepravoslavcima okrutno je demonstrirana u više navrata između 1648. i 1654. godine, pri čemu su najviše stradale brojne židovske zajednice na prostoru Ukrajine.[36]

Na planu samostalnog djelovanja hetmanat je najdalje otišao u sferi vanjske politike. Neprekidna diplomatska aktivnost Hmeljnickog pretvorila je Ukrajinu u bitan faktor za stvaranje novog poretka na istoku kontinenta, pri čemu su interesi hetmana, bilo da se radi o osobnima ili onima koji su se ticali čitavog kozaštva, u pravilu odudarali od interesa države čija je vrhovna vlast obuhvaćala hetmanat. Na nesreću po hetmanat, zamršeni i kratkovidni planovi Hmeljnickog u pravilu su donosili tek kratkoročne pozitivne rezultate, dok su prave posljedice saveza sklopljenih u eri Hmeljnickog (Krim, Moskva) dugoročno bili iznimno štetni za politički razvoj Ukrajine.

Osnovni problem Ukrajine u vremenu Bogdana Hmeljnickog nije proizlazio iz nedovoljno stabilnog unutarnjeg uređenja niti iz nedovoljne definiranosti hetmanovih planova, već iz činjenice da zbog mnoštva kompleksnih razloga hetmanat nikada nije dobio pravovaljano međunarodno priznanje. Paradoksalno, priznavanje kozačke autonomije, bilo unutar granica Rzeczpospolite, bilo nakon sporazuma u Perejaslavu, značilo je da hetmanat priznaje vrhovnu vlast stranog monarha, zbog čega je Ukrajina, osobito nakon uspostave ruskog protektorata, imala tek minimalne šanse za ostvarivanje stvarne nezavisnosti. Velika vjerojatnost falsifikacije dokumenata vezanih uz potvrdu kozačkih zahtjeva u Perejaslavu[37] svakako ide na ruku pro-ukrajinski orijentiranih historiografa, no stvarnost ruske vlasti u Ukrajini, osobito nakon pripajanja istočne Ukrajine Rusiji 1686. godine, uvelike umanjuje uvjerljivost hetmanata kao prve ukrajinske države.

Ukrajina Bogdana Hmeljnickog originalan je primjer vojno-političke tvorevine, suočene s ambicijama međunarodno etabliranih istočnoeuropskih sila. Stvoren na demokratskim načelima, s vlastitim staležima, vjerskim strukturama i pravnim kodeksom, hetmanat nastaje kao rezultat eksplozije nagomilanih frustracija, proizašlih iz stoljetnog kozačkog sukoba s poljskim plemstvom. Nedovoljno jak da opstane stiješnjen između tri velike istočnoeuropske sile, istovremeno utemeljen na snažnom kozačkom identitetu, hetmanat predstavlja prvi vidljivi iskorak na teškom putu stvaranja ukrajinske nacije, pri čemu odjeci događaja iz sredine 17. stoljeća, osobito onih proizašlih iz sporazuma u Perejaslavu, do današnjeg dana ostaju podjednako aktualni.

Bilješke i citati

[1] Zamoyski (1993): 161

[2] Magocsi (1996): 178

[3] Magocsi (1996): 176

[4] Magocsi (1996): 191

[5] Gieysztor, A. (et al.) (1979): 192

[6] pojam označava široke privilegije poljskog plemstva i otpor apsolutnoj vlasti monarha; Davies (1983): 218

[7] Litvin (2003): 451

[8] Magocsi (1996): 205

[9] Magocsi (1996): 211

[10] Magocsi (1996): 186

[11] Litvin (2003): 452

[12] Radovi ukrajinskih autora korišteni u pri pisanju ovog članka često Hmeljnickog prikazuju kao oca nacije; autor članka smatra da je takva titula pretjerana, osobito u kontekstu 17. stoljeća u istočnoj Europi;

[13] Hmeljnicki svoju netrepeljivost prema šlahti najzornije demonstrira nemilosrdnim pokoljem nekoliko tisuća zarobljenih poljskih plemića nakon kozačke pobjede kod Batoha 1652. godine; ovaj čin uvelike je odudarao od prakse otkupljivanja, uobičajene u 17. stoljeću; Ševčuk (2007): 279

[14] Magocsi (1996): 197

[15] Litvin (2007): 456-458

[16] Litvin (2007): 463

[17] Magocsi (1996): 204

[18] Litvin (2007): 467

[19] Granice hetmanata određene sporazumom u Zborivu predstavljaju teritorijalni maksimum (312.000km²) za vlasti Bogdana Hmeljnickog; iste granice potvrđuje i ruski car sporazumom u Perejaslavu; Magocsi (1996): 232

[20] Ševčuk (2007): 276

[21] Ševčuk (2007): 279

[22] Magocsi (1996): 205

[23] Litvin (2003): 481-483

[24] Riasanovsky (2000): 208

[25] Kokotjuha (2005): 107

[26] Pristak, Reshetar (1963): 20

[27] Najdalje u ovakvom pogledu na eru Bogdana Hmeljnickog odlazi Volodimir Litvin, nazivajući akcije Hmeljnickog „prvom formulacijom nacionalno-državne ideje u ukrajinskoj povijesti“; Litvin (2003): 470

[28] Sultan Mehmed IV sredinom 1653. godine šalje u Čigirin vladarsku bulavu i garanciju kozačkih privilegija; da ih je prihvatio, Hmeljnicki bi postao osmanski vazal najvišeg ranga; takav stupanj autonomije unutar Osmanskog carstva nije uživao niti krimski kan; Litvin (2003): 498

[29] Kokotjuha (2005): 115

[30] Litvin (2003): 519

[31] Ševčuk (2007): 281-283

[32] Litvin (2003): 501

[33] Hosking (1997): 66

[34] Primjer takve samostalnosti je istaknuti kozački pukovnik Ivan Bohun, koji je odbio dati zakletvu proizašlu iz sporazuma u Perejaslavu i pridonio stvaranju razdora između starješina vjernih Hmeljnickom i protivnika ruskog protektorata; bez obzira na potkopavanje autoriteta Hmeljnickog, njegov položaj i status u hetmanatu nisu bili ugroženi; Kokotjuha (2005): 115

[35] Magocsi (1996): 236

[36] Nemilosrdno ubijanje Židova tijekom kozačko-poljskog rata (različiti izvori govore o desecima, ponekad i stotinama tisuća stradalih) rezultat je dugogodišnje prakse zakupništva, tijekom koje su ukrajinski Židovi uz blagoslov poljskog plemstva financijski iscrpljivali ionako siromašno pravoslavno seljaštvo; to, međutim, teško opravdava ekstremnu okrutnost s kojojom su se kozaci, osobito u prvoj godini rata, obračunavali s mahom nenaoružanim židovskim stanovništvom; u židovskoj kolektivnoj svijesti period hetmanata ostaje zapamćen kao prvi moderni holokaust i preteča kozačkih pogroma u 19. i 20. stoljeću ; Magocsi (1996): 201-202

[37] Osobito je sumnjiva autentičnost carevog odgovora kozacima, poslanog u obliku 11 članaka u ožujku 1654. godine; Ševčuk (2007): 281

Bibliografija

1. Davies, Norman (1982): God’s playground – a history of Poland, vol.1; New York: Columbia university press
2. Gieysztor, A. (et al.)(1979): History of Poland, Warszawa: PWN
3. Hosking, Geoffrey (1997): Russia – people and empire 1552-1917; Cambridge, MA: Harvard university press
4. Hosking, Geoffrey (1997): Russia – people and empire 1552-1917; Cambridge, MA: Harvard University Press
5. Hosking, Geoffrey (2001): Russia and the Russians – a history; Cambridge, MA: The Belknap press of Harvard university press
6. Kokotjuha, Andrij (2005): Počemu Ukrajina ne Rossija; Harkiv: Folio
7. Litvin, Volodimir (2003): Historija Ukrajini (z najdavnijših časiv do kinca XVIII st.); Kijev: Aljternativi
8. Magocsi, Paul Robert (1996): A history of Ukraine; Seattle: University of Washington press
9. Pritsak, Omeljan; Reshetar, John S.: Ukraine and the Dialects of Nation-Building // Slavic Review XXII, No.2 (1963); str. 5 – 36
10. Riasanovsky, Nicholas V. (2000): A history of Russia; New York, Oxford: Oxford university press
11. Smolij, V.A. (et al.) (2006): Istorija ukrainskogo kozactva (Tom I); Kijev: Kijevo-Mogiljskaja akademija
12. Ševčuk, Valerij (2007): Kozac’ka deržava jak ideja v sistemi sucpiljno-političnogo mislennja XVI-XVII st.; Kijev: Gramota
13. Zamoyski, Adam (2000): The Polish way – a thousand years history of Poles and their culture; New York: Hippocrene books