Hrvatsko-ugarski kralj Matija(š) Korvin rođen je 1443. (ili 1440.) u Koloszvaru (danas Clunj, Rumunjska). Bio je sin erdeljskog vojvode Janoša Hunyadija i unuk viteza-imigranta iz Vlaške. Prezivao se Corvinus prema gavranu (lat. corvus) koji se nalazio na njegovom grbu.(Enciklopedija XIII: 149) Pripremali su ga za ulogu princa. Njegov otac vodio je mnogo računa o njegovom obrazovanju. Jedan od najučenijih ljudi srednjovjekovnoga hrvatsko-ugarskoga doba, Ivan Vitez od Sredne bio je odgajatelj i učitelj Hunyadijevih sinova Matije i Ladislava. Ivan Vitez, čovjek velikog intelektualnog kapitala, osim klasičnim znanostima podučavao je svoje učenike i aktualnim humanističkim dosezima. Matija je izabran, doduše, aklamacijom, ali je ipak izabran na smrznutom Dunavu, blizu Pešte, gdje je okupljeno plemstvo odlučilo 24. siječnja 1458., da sin junaka Beograda, bude novi kralj. Oslanjao se, uglavnom, na savjete Ivana Viteza. (Kontler: 126)

Ono što je prethodilo dolasku novog vladara na vlast, vrlo je intrigantno. Kako su pozicije u srednjovjekovnoj Europi bile, u principu, zacementirane, odnosno nasljedne i doživotne, nastojala se smrt ubrzati. Stoga skraćivanje nečijeg života nije bila rijetkost. U beogradskoj tvrđavi 1456. suradnici Matijaševa oca ubili su moćnog grofa Ulrika II. Celjskog. Njega je ugarsko – hrvatski i češki kralj Ladislav Posmrče (1409.-1457.) postavio za vrhovnog vojnog zapovjednika, kako bi umanjio moć Hunyadija. Zbog Ulrikovog ubojstva je stariji Hunyadijev sin uhićen, zatvoren i odveden u Budim (Grgin: 24), dok je Ivan Vitez zadržan u beogradskom zatvoru. Vitezovi europski prijatelji založili su se za njegovo puštanje na slobodu te je Vitez ubrzo i pušten. (Grgin: 46) Ladislav Posmrče dao je pogubiti Matijinog brata, a Matiju je zatvorio. Nedugo zatim je i tata Janoš, kojemu se pripisuju velike zasluge u obrani Beograda od Osmanlija, umro u Beogradu od kuge. Matijina majka Elizabeta i ujak Mihael sukobili su se sa kraljem te je on pobjegao u Prag i uzeo Matiju sa sobom. U Pragu je kralj Ladislav ubrzo umro i, navodno, je bio otrovan. (Grgin: 24) Na čelu izaslanstva koje je pregovaralo o puštanju Matije iz pritvora i njegovom dolasku na prijestolje bio je njegov učitelj Ivan Vitez. (Grgin: 46)

Politika centralizacije administrativnog aparata podsjeća na neke njegove zapadnoeuropske suvremenike, poput francuskog kralja Luja XI ili engleskog kralja Henrika VII. Sabori su bili česti, ali je povećana uloga administracije, birokracije, sudova te vojske suzbila moć konzervativnih velikaša. Kao rezultat sudskih reformi pojavio se osjećaj pravne sigurnosti. Osobito u pravnoj službi svoje sposobnosti mogli su dokazivati sitni plemići, ali i «obični» građani. Jedan mali sloj stanovništva osposobljavao se na sveučilištu, no većina ih se izbrusila u praksi. Pojavio se i prvi, značajniji sloj svjetovne inteligencije u Ugarskoj. (Kontler: 127-128)

Nerijetko su zbog sveučilišnog obrazovanja mnogi mladi plemići odlazili u Beč ili Krakov, gdje su mađarski studenti imali vlastite kolegije ili su pak odlazili na talijanska sveučilišta, no rijetki su se upuštali u studij prava ili teologije, još rjeđi u studij medicine. Ivan Česmički, latinski pjesnik školovan u Italiji bio je dvorjanin Matije Korvina i žalio se na grubost i barbarstvo kod kuće. Oni koji su se školovali samo u zemlji pohađali su seoske, gradske ili kaptolske škole. (Kontler: 133) Unatoč svim tim nastojanjima Ugarsko- hrvatsko kraljevstvo sastojalo se i dalje od malih gradova. Dobar dio plemstva živio je u siromaštvu, a velikaši u većini slučajeva nisu posjedovali ni temeljna znanja pismenosti i računanja. Pa ipak, Korvinovo kraljevstvo može se pohvaliti nezanemarivom grupom ljudi koji su solidno ovladali latinskim jezikom, iako je ugarsko-hrvatsko kraljevstvo bilo zaostala država u odnosu na europske centre humanizma i nalazila se na periferiji latinske civilizacije. (Grgin: 43 – 44)

Ivan Vitez produkt je humanističkog obrazovanja, nečeg što je duboko pustilo korijenje i u svijest svakog učenog Europljanina današnjice. Taj sjajan doseg Europe počeo je učiti ljude razmišljati, prisjetio se blistavih dosega grčke Antike i dao zamah kulturi, ekonomiji i umjetnosti. Ivan Vitez školovao se na bečkom sveučilištu, kojeg nije završio. Bio je izvanredan govornik te je obavljao mnoštvo diplomatskih zadataka pa je, između ostalog, vratio Matiji krunu svetog Stjepana. Postao je ostrogonski nadbiskup. Skupljajući knjige, nije pitao za cijenu, a s njegovim nadbiskupskim dvorom u Ostrogonu mogao se mjeriti samo Matijašev u Budimu. (Grgin: 45 – 52) No, dobro je vidio i onu „mračniju“ stranu Europe. U jednom od pisama iz 1450. godine, upućenom zagrebačkom prijatelju, Vitez kritički progovara o krizi europskih razmjera, kao što su bezakonje, anarhija, častohleplje, nasilja i lomljenje obiteljskih i rođačkih odnosa. (Grgin: 49)

Čovjek snažne volje i energije često se razlikuje od ostalih suvremenika. Još za života stekao je Matija Korvin uvažavanje širih društvenih slojeva. Cijenilo ga je ondašnje sitno i srednje plemstvo, građanstvo, a dijelom i seljaštvo. (Grgin: 21) Nakon što se učvrstio na vlasti, s istoka mu je prijetila opasnost od Osmanlija, a na zapadu mu je opasan takmac bio Fridrik III. Habsburgovac (1452.-1486.), koji je imao podršku jednog dijela ugarskog krupnog plemstva (kojima je Matija bio neprihvatljiv zbog skromnog podrijetla) i posjedovao je krunu svetog Stjepana. (Grgin: 24-25)

U trenutku stupanja Matije Korvina na prijestolje državni prihodi iznosili su sitnih 250 000 forinti godišnje, što je bilo jedva dostatno za obranu zemlje. Reforma financijske uprave i njegova učinkovita provedba učetverostručila je prihode na gotovo milijun forinti. Ubiranje poreza mu nije bila nikakva prepreka za popularnost u narodu, što je san gotovo svakog današnjeg političara, bilo u zemlji, bilo u inozemstvu. Narod ga je još i nagradio nadimkom «Matija Pravedni». Gušenje korupcije i obračun s lokalnim moćnicima potaknulo je narodne legende u kojima Matija putuje prerušen među svojim podanicima kako bi sankcionirao one koje čine zlo. (Kontrler: 128) Imidž pravednog vladara pratio ga je još stoljećima nakon smrti. (Grgin: 21)

Zbog turske opasnosti veći dio prihoda odlazio je na vojne izdatke, uz banderije Korvin je imao i svoju plaćeničku vojsku. U tom razdoblju i prihodi Francuske i Engleske su se udvostručili tijekom druge polovice 15. stoljeća. To je sve bilo minorno u odnosu na Osmansko carstvo, koje se moglo pohvaliti prihodom od skoro dva milijuna forinti. To je bilo dva put, a češće i tri put više od Ugarske (daleko više od prihoda bilo kojeg drugog europskog kraljevstva u to vrijeme). (Kontler: 129) Iako su mu još za života zamjerali da zanemaruje tursku opasnost i da traga za vlastitim slavom na Zapadu, uspostavio je učinkovit sustav obrane od Osmanskog carstva, pogotovo u usporedbi sa svojim nasljednicima i s njihovim kasnijim pokušajima obrane. Matijin talijanski dvorski povjesničar Antonio Bonfini zabilježio je da se kraljevska stajaća vojska sastojala od 20 000 konjanika i 8 000 pješaka, uz 9 000 bojnih kola. Bila je to impresivna brojka po europskim standardima toga vremena. Tome još trebamo pridodati 8 000 vojnika koji su bili stalno smješteni u utvrdama vrhunski organizirane južne obrambene linije. (Kontler: 129) Osnovao je Jajačku i Srebreničku banovinu (1463.), krčkom knezu Ivanu VII. Frankopanu oteo je Senj i uspostavio Senjsku  kapetaniju 1469. Možemo zaključiti da je vrlo uspješno branio svoje kraljevstvo od odlično organiziranog Osmanskog carstva.

U ratu sa austrijsko – češko – poljskom koalicijom  izborio je mir u Olomovcu 1478. godine. Matija je dobio Moravsku, Lužice i Šlesku, to je bilo najrazvijenije područje Srednje Europe toga vremena. Habsburgovci, njemački izborni knezovi, poljski Jagelovići kao i Turci gledali su prema Beču. Vladislav je uspio zadržati užu Češku. Matija je svoje sjedište premjestio u Beč 1485. Uplašeni Matijinim vojnim uspjehom njemački izborni knezovi za rimskoga su kralja izabrali sina Fridrika III – Maksimilijana. Matija Korvin je bio arogantan i željan vlasti i nije volio da ga smatra skorojevićem. Bio je vrlo učen čovjek, govorio je nekoliko stranih jezika, a knjige nije samo skupljao nego ih je i čitao. Na pokroviteljstvo nije žalio novaca te su humanisti stavili Matiju uz bok Sforzu iz Milana, Montelfetru iz Urbina, čak i Lorenzu Mediciju iz Firence. Njegov dvor je bio središte djelovanja najistaknutijih književnih i likovnih stvaratelja humanističkoga doba. Na dvoru su stvarali i Hrvati Ivan Duknovič, Ivan Česmički, Feliks Petančić i dr. Biblioteca Corviniana jedinstveni je kulturni spomenik toga vremena. Sjaj i bogatstvo Budima, koji se nije do danas ugasio, zasluga je dvojice vladara, velikih pokrovitelja umjetnosti – Žigmunda i Matije. (Kontler: 131-134)

Matija Korvin umro je dvije godine prije početka velikih promjena za Europu nakon Kolumbovog otkrića Amerika. «Umro je Matija» – izgubljena je pravda, mislio je običan puk. Nije imao zakonitog nasljednika. U narodnim predajama i kod Hrvata i kod Mađara slovi kao pravedan i velik vladar. Nije to ništa neobično, s obzirom na podatak da su za vrijeme Matije Korvina jedan dan tlake seljaci mogli doživjeti kao velik namet od strane velikaša. Tri dana tjedno tlake postajala su uobičajena kako je odmicala vladavina Jagelovića, vladara «čije su uzde velikaši držali u svojim rukama» i koji su pristali na ukidanje «štetnih novina». Jedna od štetnih novina bila je, valjda, i učinkovita obrana od Turaka. (Kontler: 137)

Matija Korvin možda je bio mudar vladar svojim podanicima, iako je pokazivao i vrlo okrutne crte u svom karakteru. U svakom slučaju bio je utjecajan vladar – podržavao je kulturu i čitao knjige, imao uspjeha u gušenju korupcije, provodio je reforme, stao u zaštitu niže rangiranim društvenim slojevima društva i cijenio nadarenost. Povrh svega, bio je privilegiran vrsnim obrazovanjem. No, čini se, da ga je, ipak, čitav život pratio osjećaj manje vrijednosti zbog „skromnog podrijetla“. Neki ga nazivaju i „renesansnim vladarom“.

Literatura

Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, XIII. knjiga, PRO LEKSIS, Večerni list, Zagreb, 2007.

Kontler Laszlo, Povijest mađarske – tisuću godina u srednjoj Europi, srednja Europa, Zagreb, 2007.

Grgin Borislav, Počeci rasapa, Kralj Matija Korvin i srednjovjekovna Hrvatska, Zagreb, 2002.