Poziv učenicima srednjih škola hrvatske i njihovim profesorima povijesti za radove na temu “Uzroci Prvog svjetskog rata” i “Hrvatske prosudbe i reakcije na nadolazeći rat”. Među povjesničarima jedva da ima dvojbe da je Prvi svjetski rat bio najbremenitiji događaj prošlog stoljeća. Iz njegovih razaranja i tragedija “proizašle su sve druge katastrofe XX vijeka” (F. Stern). Istovremeno, taj rat je pospješio niz društvenih transformacija i prisilio građane europskih država da na nove načine počnu razmišljati i odnositi se prema političkim zbivanjima, i prema svijetu i životu uopće.

Povodom stogodišnjice izbijanja rata izašli su dodatni povijesni i ini radovi o brojnim njegovim aspektima, od uzroka, vojnog tijeka, te mnogih proizlazećih ekonomskih i civilizacijskih previranja za vrijeme i poslije rata.

Što da predavač povijesti u srednjoj školi odabere iz ovog mora činjenica i dugoročnih perspektiva?  Što je par najvažnijih stvari koje učenici trebaju/mogu spoznati, od činjenica i procesa koje su do rata dovele, pa do načina razmišljanja o povijesti?

Pokretači ove inicijative imaju dojam da, uprkos obilježavanja stogodišnjice nismo, ni kao struka a pogotovo ne kao obrazovana javnost, ni u Hrvatskoj niti u Europi, izvukli dovoljno saznanja i pouka o tom prijelomnom i još uvijek prisutnom događaju. Stoga želimo potaknuti dodatno promišljanje. Raspisujemo natječaj za učenike, da uz mentorstvo svojih profesora povijesti, napišu 6-8 stranica (1800 – 2400 riječi, s ne više od 7 citata) na jednu od slijedećih tema:

• Uzroci Prvog Svjetskog rata Najvažnija činjenica jest da je do rata uopće došlo. Dugo vremena taj se rat smatrao neminovnim, zbog imperijalističkih proturiječja (marksisti), ekspanzivne politike svjetskih sila i njihove podijeljenosti u suprotstavljene saveze, ili pak zbog austougarskog agresivnog diletantizma, ili njemačkog militarizma (napr. Fritz Fischer). No zadnjih godina neki vodeći povjesničari nalaze da je ovaj rat bio više slučajan nego neminovan (Clark, MacMillan, itd). Iako su pojedini krugovi prihvaćali, ili se čak i nadali, izbijanju paneuropskog rata, ipak ga niti jedna od političkih elita europskih velesila većinski nije željela, niti javnost većinski podržavala. Kako je onda bilo moguće da razni povjesničari svakoj od pet europskih Velikih Sila uvjerljivo pripisuju da je svojim djelima aktivno i ključno doprinijela izbijanju rata? Kako su lideri mogli krenuti u rat kada ni unutar njihovog vlastitog sistema razmišljanja “nijedan dobitak kojem su se političari nadali nije ni približno vrijedio kataklizme koja je uslijedila”(Christopher Clark) i koja se mogla očekivati. Margaret MacMillan smatra važnom poukom da, “kad nacije počnu zazivati čast, prestiž i vjerodostojnost, onda krenu iracionalno djelovati”. Evo kako je to sažeo Douglas Newton: “Raspodjela krivnje na one koji su bili krivci ne pomaže nam da vidimo ono što je bilo krivo. Dublja istina tragedije 1914. je da su ekonomski, politički I diplomatski sustavi sirom Europe bili defektivni, i da su sve Velike Sile imale udjela u tim manama”. Što to govori o stupnju organiziranosti, demokratičnosti i civilnom, civilizacijskom dometu tadasnjih vodećih svjetskih društava/država? Možete li ukazati na političke ili društvene mehanizme u jednoj ili više velesila, i na vanjske odnose te velesile s jednom ili više suprotstavljenih država, koji su je uveli u rat? Što je drugačije ili slično u suvremenom svijetu?

• Kako je potčinjeni položaj Hrvatske u Monarhiji uvjetovao reakcije političara i građanstva na sarajevski atentant i izglednost rata Vođe Bečke monarhije boje se rata s Rusijom, ili općeg europskog rata, do kojeg bi napad na Srbiju mogao dovesti. No ipak idu prema ratu, jer ne vide alternativu koja, nakon Sarajevskog atentata, ne bi oslabila Monarhiju te ohrabrila Srbiju na buduća posezanja. Mnogi od njih također shvaćaju da ni Austro-ugarska nagodba iz 1867., niti nastavak marginalizacije Slavena nije održiv. No nitko u Beču, koji tada cvjeta intelektualno i umjetnički kao nikada prije ili poslije, nije politički sposoban povezati te dvije problematike, te uspješno predočiti vladajućim krugovima da bi politički preustroj Monarhije, te ekonomski i društveni dinamizam koji bi iz toga proizašao, bio najbolji strateški odgovor na unutarnje konflikte i vanjske pritiske. Tako nikome od austrougarskih moćnika nije ni na kraj pameti da zapita, da li tko u Hrvatskoj ima neku ideju o odnosima sa Srbijom (ili što Poljaci misle o odnosima s Rusijom, ili što relevantnoga traže/nude Česi ili Slovaci). Hrvatska pak inteligencija i političari podijeljeni su, često i osobno vrludaju, između pro-monarhijskih i pro-jugoslavenskih naklona, ali nitko od njih, ni osobno ni kao grupa, nema neki strateški, dugoročni plan akcije koji bi od Hrvatske stvorio faktor koji bi mogao utjecati na austrougarsko-srbijanski konflikt. Rečeno je o 1918. da hrvatska “politička elita nije u dovoljnoj mjeri uspjela anticipirati tijek i moguće posljedice svjetskog rata, te razraditi jasne strateške planove, pa su ih zbivanja u nizu trenutaka kada je trebalo donijeti ključne odluke zatekla nespremnu”. To jos više vrijedi za 1914. Nekima je problem bio očevidan jos i onda (Ivo Pilar: “…dok drugi narodi zauzimaju stavove i donose prosudbe glede budućih događaja, u domovini vlada muk i tišina”) ali odgovora nije bilo. Zašto, kad je trebalo biti jasno, barem od austrijske okupacije BiH 1878., ili od krize izazvane aneksijom 1908., i posebno nakon uzajamnih slavenskih brutalnosti Drugog Balkanskog rata 1913., da može doći do rata, koji, ne bude li političke pripreme, može samo nauditi hrvatskom narodu i interesima? Hrvatsko građanstvo bilo je šokirano sarajevskim atentatom, i preko noći se našlo u razumljivoj panici i strahu oko mogućnosti izbijanja rata. U Zagrebu i drugdje ljudi izlaze na ulicu ali njihove emocije i uzvitlale strasti nema tko usmjeriti u nekom konstruktivnom smjeru, pa su prepušteni uglavnom frankovcima koji to navode na vandalizaciju imovine lokalnih Srba i ispade protiv političara srpsko-hrvatske koalicije.
  Naravno, realni korijeni ove nemoći i pasivnosti hrvatske političke elite proizlaze iz potčinjenog, perifernog položaja hrvatskih zemalja unutar Habsburške Monarhije. Bilo je pojedinaca u Hrvatskoj koji su, barem od 1860-tih nadalje, duboko politički razmišljali. Npr., nakon raspusta Sabora 1861., Narodna stranka smatrala je da je osiguranje hrvatske autonomije uvjet za modernizaciju, dok je Samostalna narodna stranka bila spremna privremeno odustati od zalaganja za državnu autonomiju pod uvjetom da Beč dopusti modernizaciju (Mirjana Gross). Buđenje političkog djelovanja od 1840-tih, te rast politički i nacionalno osvještenih slojeva čemu je pomagao npr. polagani razvoj civilnog društva u doba bana Mažuranića 1870-tih, ipak nisu tekli dovoljno brzo i snažno da prevladaju činjenicu da su Beč, a od Austro-ugarske nagodbe 1867. pogotovo Pešta, kočili politički i društveno-ekonomski razvoj hrvatskih krajeva koliko god su mogli. “Hrvatski” sabor, “hrvatski” ban bivali su raspuštani odnosno smjenjivani čim su se pokušali zalagati za bitne hrvatske interese. Stoga ne čudi da je 1914. hrvatska politička elita još uvijek bila nedovoljno sposobna da osmisli, a kamo li da provede, potrebne inicijative.
  Većina hrvatskih političara tražila je reforme unutar Monarhije koje bi ujedinile hrvatske zemlje pod habsburškom krunom. Kako su izgledi za to bili slabi, a vlastite snage za samooslobođenje nije bilo, logično je bilo traženje saveznika. Mnogi su počeli gledati na Kraljevinu Srbiju kao na glavnog ako ne i jedinog mogućeg partnera. No, srbijanska elita koncipirala je ideju ujedinjenja prvenstveno kao proširenje Srbije a ne kao ravnopravno partnerstvo.)
  Što su hrvatski političari trebali ishoditi u pola stoljeća prije 1914. od  strane monarhijskih ili srbijanskih elita, pa da uopće imaju mogućnosti za kreativniju reakciju na sarajevski atentat i mogući rat? Jesu li uprkos nedostatku pravih partnera ipak sami mogli postići nešto više? Kakav je položaj i realna samostalnost Hrvatske danas u poredbi s 1914.?

Kako pridobiti učenika da uđe u ovu kompleksnu materiju?  Problem je metodološki i motivacijski. Motivacijski, tinejdžer je itekako zabrinut za svoju budućnost ali često ne doživljava povijesno znanje kao nešto što uvećava njenu/njegovu sposobnost da uspije u životu. Ipak, možda  nema povijesne teme koja nas bolje uči da političko uređenje i osobne kvalitete onih koji ga vode, vitalnost i sinergija institucija civilnog drustva, itd, nisu samo kompleksne apstraktne konstrukcije, nego i živi procesi čija kvaliteta često utječe na sreću i kvalitetu života pojedinca ništa manje od vlastitih napora i sposobnosti. Metodološki, današnji učenik često pristupa svijetu kroz svoje računalo ili mobilni telefon i ono sa interneta što stane na taj ekran. No kompleksnost zbivanja koji su do rata doveli, te višestruke strukturalne prepreke koje su onemogućile europske mirovnjake i hrvatsku ‘elitu’ da nešto više postignu, mogu se bolje dokučiti samo kroz višeslojne izvore i razne vrste narativa i medija.

Koje teme, narativi, mediji mogu učenika navesti da doživi hrvatsku odnosno europsku zbilju 1914. kao nešto što je danas relevantno i tiče se vlastitog života?

Mehanizam i rokovi natječaja:

Očekujemo da sudjelovanje na natječaju inicira profesor povijesti u gimnaziji ili drugoj srednjoj školi koji je zainteresiran za ovu temu i misli da ima učenike sposobne da napišu esej na jednu od tema. Neki nastavnici će imati tek jednog učenika koji će se prihvatiti ovog zadatka, no pretpostavljamo da će akcija biti interesantnija za sve učesnike, a i produktivnija, ako se više učenika jednog nastavnika ili škole uključi u nju. Učenici mogu pisati svaki svoj esej ili u timu od dvoje ili troje.

Rok za prijavu za natječaj od strane profesora je 15. siječnja, a do 15. veljače profesor treba imenovati učenike koji sudjeluju.

Rok za slanje eseja je 17. travnja 2016.

Organizatori natječaja su Hrvatska udruga nastavnika povijesti, predstavljena po dr. Igoru Despotu, i Hrvatsko-američka kulturna udruga (HAKU) koju predstavlja Dr. Dinko Podrug.

Tročlana komisija (njih dva i dr. Filip Hameršak) pročitati će radove i do 5. svibnja 2016. dodijeliti tri nagrade učenicima: 2000 HRK za prvu, 1500 za drugu i 1000 HRK za treću. U slučaju da je nagrađeni esej rad više učenika, iznos nagrade biti će povečan za 50%. Profesori nagrađenih ucenika biti će honorirani sa po 1500 kuna svaki, a posebno će biti honorirani profesori s najvećim brojem učesnika.

Svaki profesor i svaki učenik/tim koji sudjeluju dobiti će na dar knjigu Christophera Clarka “Mjesečari” čim hrvatski prijevod izađe (u studenome 2016), ili, ako žele na originalnom engleskom, odmah.

Nagrade će biti dodijeljene na prigodnom skupu o Prvom Svjetskom Ratu koji će se organizirati u okviru Kliofesta u svibnju 2016.

Troškove nagrada, knjiga i komisije pokriti će  HAKU.

Prijave i eseje treba poslati na sljedeće mail adrese: idespot@net.amis.hr i dpodrug@hotmail.com.