Povratak zbjega

Ljeto 1944. donijelo je ključne promjene na europskom bojištu. Nijemci su na istoku potpuno izbačeni iz SSSR-a, a savezničkim  iskrcavanjem u Normandiji otvoreno je i zapadno bojište. Nacistički planovi o tisućljetnom Reichu rušili su se kao kula od karata. Iako je njemački ratni stroj bio i dalje vrlo snažan i opasan protivnik polako se počeo nazirati kraj rata u Europi. Postrojbe NOP-a su također 1944. krenule u ofenzivu u cijeloj Jugoslaviji, pa tako i u Dalmaciji. Već u rujnu 1944., dakle nepuna tri mjeseca nakon polaska posljednjeg većeg transporta za Egipat, snage 8. korpusa, ratne mornarice i 26. divizije  NOVJ-a započele su borbe za oslobađanje Dalmacije koje su okončane 3. prosinca teškom i krvavom bitkom za Knin. Oslobođenjem Dalmacije prestala je izravna ratna opasnost i stvoren je osnovni preduvjet za repatrijaciju zbjega. Ipak će proteći još mnogo vremena do ožujka 1946. kada je zadnji izbjeglica stigao iz Egipta.

13.1. Povratak iz Italije

Povratak Dalmatinaca iz talijanskih logora tekao je bez većih poteškoća i zastoja čemu se nije za čuditi budući da nije riječ o velikoj udaljenosti. Najprije je trebalo napraviti pripreme za povratak zbjega te je COZ za Italiju pristupio izradi popisa ljudi i prtljage, ali pravi posao je čekao ONOO za Dalmaciju koji je trebao organizirati prihvat izbjeglica. Polazna luka za povratak bila je Monopoli, a iskrcavalo se u više dalmatinskih luka. Prvi su u domovinu upućeni maslinari kako ne bi propustili mjesec studeni i berbu maslina što je bilo vrlo bitno za gospodarsko stanje Dalmacije.[1. Bratanić, 2009., 178] Sigurnosna situacija u studenom je omogućavala povratak stanovnicima Dugog otoka, Ugljana, Hvar, Brača, Korčule i Makarskog primorja. [2. ibid.] Transporti za Hrvatsku upućeni su već 7. i 16. studenog 1944. parobrodom „Ljubljana“. [3. ibid., 179] Prvi transport prevozio je 672 osobe i pristao je u Komiži, Korčuli, Hvaru i Milni na Braču. [4. ibid.] Drugi transport je u Splitu, Visu i Milni je iskrcao približno 500 ljudi. [5. ibid.] Pristajanje broda na više lokacija bilo je za povratak zbjega iz Italije vrlo dobro rješenje jer su tako smanjene gužve, a i ljudima je olakšan put do kuće. Tijekom studenog su upućena još tri transporta sa ukupno 1.004 osobe, a sa tri transporta u prosincu još približno 3.000 ljudi. [6. ibid.] Nakon toga je u Italiji ostalo još približno 2.000 naših izbjeglica koji su prebačeni u više manjih transporta tijekom siječnja i veljače 1945. [7. ibid., 180] Svečanost okončanja talijanskog zbjega je održana 23, veljače 1945. kada su uručene nagrade brigadiru Oldfieldu i satniku Bloomfieldu, a posljednja je 6. ožujka otišla radna skupina te u Italiji nije ostao ni jedan hrvatski izbjeglica. [8. ibid.] Vraćeni su i ljudi iz Like i sa Banije kojima su se domovi još uvijek nalazili pod neprijateljskom okupacijom te su u Dalmaciji pričekali oslobađanje tih područja. [9. ibid.]

13.2. Povratak iz Egipta

Iako su se Hrvati doista svim silama trudili napraviti od sinajske pustinje dom nikada nisu prestali razmišljati o povratku u domovinu. Ubrzo nakon oslobođenja Dalmacije COZ je  započeo pripreme za povratak te je  27. prosinca 1944. osnovan Centralni štab za repatrijaciju. [10. Andrijić, 2007., 144] Već 14. i 16. veljače 1945. u domovinu su otputovala prva dva posebna transporta. Prvi je prevozio 200 teških ranjenika, a sa drugim je u domovinu otišla dobrovoljačka brigada sa približno tisuću ljudi među kojima je bilo 400 medicinskih sestara, vozači, borci NOB-a kao i 50 stručnjaka čiji rad je bio potrebniji u domovini, a među njima je bio i dio vodstva zbjega. [11. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 37; Andrijić, 2007., 144]

Povratkom zbjega se bavio i NKOJ čije je Povjerenstvo za socijalnu politiku 9. veljače 1945. izradilo Plan za repatrijaciju zbega iz Afrike. [13. Bratanić, 2009., 182; Nataša Matušić iznosi da je plan objavljen 7. veljače 1945. (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 38)] Mato Jakšić je dobio zadatak u ime NKOJ-a pismeno obavijestiti UNRRA-u kako će Jugoslavija biti spremna za prihvat izbjeglica u svibnju, te izraziti nadu kako će se svi do srpnja vratiti u domovinu. Izvršenje plana u Egiptu je nadgledala Vojna misija NKOJ-a, a u domovini ONOO za Dalmaciju. Prema planu je u El Shattu na sjednici COZ-a 28. ožujka imenovana Komisija za repatrijaciju sastavljena od pripadnika COZ-a, logorskih odbora i članova JNOF-a, a u domovini je ONOO za Dalmaciju ustrojio Komisiju za prihvat zbjega. [14. Bratanić, 2009., 182; Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 39] Komisija za repatrijaciju je podijeljena na odjele po uzoru na COZ. [15. „Tako je na čelo Upravno-administrativnog odjela imenovan Dimitar Machiedo, na čelo prosvjetnog odjela Novica Letica, na čelo Kulturno-informativnog odjela Lina Kuničić, na čelo Tehničkog odjela Nikola Arnerić, na čelo Zdravstvenog odjela Ivo Mariani i na čelo higijenskog odjela Ivo Ivelja. (Bratanić, 2009., 182 – 183)] Brigu o troškovima povratka i nabavi plovila vodila je UNRR-a pa je ta organizacija osmislila i proces repatrijacije sa kojim se složila Komisija za repatrijaciju [16. Bratanić, 2009., 183]. Stanovnici prvog rajona logora I. su se trebali prvi vratiti u domovinu, nakon njih su trebali ići stanovnici drugog rajona tog logora, pa trećeg rajona i tako dalje, dok je zadnji trebao biti vraćen radni logor. Naravno, postojale su i iznimke jer je nečiji rad bio potrebniji u domovini, a bez drugih se u zbjegu nije moglo. Obitelji se nisu razdvajale ako za to nije postojao opravdani razlog. Ljudi čije je zdravstveno stanje zahtijevalo što skoriji povratak u domovinu mogli su se uz liječničku potvrdu vratiti „preko reda“, dok je oboljelima od zaraznih bolesti i ušiju povratak bio zabranjen do ozdravljenja. Prije puta bilo je obavezno obaviti liječnički pregled i cijepljenje. Svakim pojedinim transportom je cijelim putem upravljao Transportni odbor, a osiguravali su ga pripadnici Partizanske straže, dok je brigu o prtljazi vodio Odbor za prtljagu. Svatko je osim osobne prtljage mogao u domovinu ponijeti 130 kilograma stvari. [17. Andrijić, 2007., 144; Bratanić, 2009., 183; Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 40] Osnovna jedinca za repatrijaciju bila je „putna grupa“ od 22 člana kojoj je na čelu stajao „odgovorni grupe“. [18. Bratanić, 2009., 184] Prvi veliki transport isplovio je već 11. travnja 1945. sa 1.298 povratnika uglavnom iz okolice Makarske. [19. Bratanić, 2009., 186; Podaci koje o datumu odlaska pojedinih transporata i broju ljudi na njima iznosi Nataša Matušić tek se neznatno razlikuju od Bratanićevih. (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 40-48)] Isti mjesec otišla su još dva transporta, prvi 22. sa 1.731 povratnikom  i 27. sa još 1.290 ljudi. [20. ibid.] Povratak se nastavio kao je bilo planirano te je 11., 14 i 22. svibnja otputovalo još ukupno 7.020 ljudi i činilo se kako će sve proteći bez većih zastoja. [21. ibid., 187] Svibanj je donio reorganizaciju UNRRA-e čije vodeće položaje umjesto vojnih časnika preuzimaju uglavnom civilne osobe, ali direktor UNRAA-e za Bliski istok postaje potpukovnik Hyde. Bekker, komunistima naklonjen zapovjednik svih logora, smijenjen je također u to vrijeme, a njegovo mjesto je preuzeo Amerikanac Jack Conway. Razlog Bekkerovog uklanjanja bilo je neslaganje sa pomoćnikom direktora UNRRA-e za Bliski istok Pirerceom koji je želio provoditi antikomunističku politiku i pružiti podršku rojalistima. Smjena je izvedena prilično nepošteno, a Bekker je čak lažno optužen za ženskarenje i alkoholizam. [22. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 42] Redoslijed repatrijacije je također promijenjen pa će se ljudi iz logora III. vratiti prije od onih iz logora II. Promjene će se vrlo negativno odraziti na proces repatrijacije i od tada će često dolaziti do neizvjesnosti i zastoja. Kašnjenja su počela sa sedmim transportom koji je trebao 27. svibnja prebaciti preko dvije tisuće ljudi, no umjesto toga isplovio je 5. lipnja sa 1.306 ljudi. [23. Bratanić, 2009., 187-188] Idući, osmi po redu, transport je krenuo 9. lipnja sa 2.010 osoba, a deveti 2. srpnja sa 2.008 ljudi. Deseti transport je nakon kašnjenja u domovinu 18. srpnja vratio 1.327 Dalmatinaca. [24. ibid., 188] Kašnjenja i neizvjesnost su kod ljudi izazivali nevjericu i šok te je često dolazilo do protesta. Ponekad su ljudi znali ostati i bez prtljage koja bi otputovala sa transportom prije njih što im je dodatno zagorčavalo život. Povratak kući je poslije desetog transporta nastavljen je nakon tri vruća pustinjska mjeseca tek 20. listopada kada je otputovalo 1.830 ljudi, dobrim dijelom stanovnika Tolumbata koji je „ugašen“ početkom mjeseca. [25. ibid., 190] Zastoji oko repatrijacije su zabrinule i jugoslavensku vladu koja je više puta po tom pitanju pokušala intervenirati kod britanskog veleposlanika. Usprkos svom trudu i negodovanju dvanaesti transport je krenuo tek na Novu godinu 1946. i prevozio je 782 osobe, a u siječnju i veljači je otišlo još šest transporata sa ukupno 5.230 ljudi. [26. ibid., 192-193] Ljudi koji su čekali posljednji transport zasigurno su proživjeli psihičke traume budući da je nekoliko brodova otkazano, a kada je ta situacija riješena u Port Saidu i Aleksandriji je izbila epidemija kuge zbog koje je NKOJ htio odgoditi povratak. Srećom epidemija nije bila ozbiljna kako se isprva mislilo, pa je posljednji transport isplovio 20. ožujka 1945. britanskim brodom „Dunnotar Castle“ noseći 1.472 osobe. [27. ibid., 195] Logor u El Shattu tada nije prestao postojati jer su u njemu ostali ljudi koji se nisu željeli vratiti u komunističku Jugoslaviju, a pridružili su im se četnici iz El Arisha, te izbjeglice iz Grčke, Poljske, Austrije i Italije koji su do tada boravili u raznim logorima na Bliskom istoku. Upravu logora je u lipnju 1947. je od UNRRA-e preuzela organizacije IRO (International Refugee Organization), a logor je radio do kraja 1948. [28. ibid.] Transporti su odlazili uglavnom iz Port Saida i Aleksandrije, a pristajali su u Splitu i Kaštel Starom. Prijevoz od luke iskrcaja do kuće je bio organiziran brodovima, cestom i željeznicom. Nažalost bilo je ljudi kojima je u ratu sve porušeno i nisu se imali gdje vratiti pa im je Stambeni odjel splitskog Narodnog odbora osigurao privremeni smještaj u gradu. [29. ibid., 196] Povratak zbjega iz Egipta potrajao je gotovo godinu duže nego iz Italije, što je bilo osam mjeseci više nego je planirano. Glavni razlog tako sporoj repatrijaciji svakako je bio nedostatak brodskog prostora, no Nataša Matušić smatra kako je opstrukcija povratka bila dio savezničke politike prema komunističkoj Jugoslaviji budući da su u svibnju 1945. kada su počela kašnjenja prijevoza počele i razmirice oko Trsta. [30. „Obustava repatrijacije mogla je, u tom svjetlu, biti samo još jedna mjera opomena jugoslavenskoj vladi dokaz stvarne britanske nadmoći, a elshatske izbjeglice taoci većini nerazumljive politike.“ (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 45)]

14. Sudbina jedne obitelji u zbjegu

Srećom još uvijek postoje preživjeli sudionici zbjega te sam imao prilike razgovarati sa članovima jedne obitelji koja je proživjela sve dionice zbjega. [31. Poglavlje se temelji na usmenim svjedočanstvima sudionica zbjega Jelisave Letinić (rođ. Hrunčev) i Milice Karabatić (rođ. Letinić). Razgovor sa svjedocima je obavljen 15. srpnja 2007.] Riječ je o obitelji Letinić iz sela Savar na Dugom otoku, a najviše mi je bilo od pomoći svjedočanstvo Jelisave Letinić (rođ. Hrunčev) koja je 1944. kada je otišla u zbjeg imala 30 godina. Jelisava i njeno troje tada malodobne djece, Bruno Letinić, Milena Karabatić (tada Letinić) i Anđelka Mladinić (tada Letinić), prošli su sve užase rata i okupacije, a posebno teško im je bilo proći sve to bez muža i oca Šime Letinića koji je kao mornar na jednom od trgovačkih brodova Kraljevine Jugoslavije isplovio 1939. i od tada do odlaska u zbjeg nisu čuli ništa o njemu. Sličnu sudbinu su proživjele i tisuće drugih obitelji u zbjegu. Dugi otok je, kao i svi otoci zadarskog akvatorija osim Paga, Rimskim ugovorima postao sastavni dio Italije. Većina muških stanovnika Savra se do proljeća 1943. priključila NOP-u te su započeli sa protuokupatorskim akcijama na otoku. Fašistička odmazda stigla je u svibnju 1943. kada su u selo upali talijanski vojnici vodeći sa sobom i četnike (Jelisava Letinić mi je rekla: „Došli su Talijani i oni bradati vrazi.“). Selo je do temelja spaljeno i okupatori  su namjeravali strijeljati sve stanovnike sela smatrajući ih partizanima, ali srećom jedan talijanski časnik je imao dovoljno ljudskosti da spriječi ubijanje žena i djece. Jedina građevina koja nije spaljena je seoska crkva, dok je župni dvor također spaljen jer je i svećenik podupirao NOP. Župni dvor je jedina zgrada u selu koja do danas nije obnovljena, te i dalje svjedoči o fašističkim zločinima. Ubijeno je 29 odraslih muškaraca, među kojima Jelisavin otac Ante Hrunčev koji je tada bio poglavar sela. Jelisava je sa djecom, kao i ostatak preživjelih stanovnika sela, završila u koncentracijskom logoru na Molatu. Sjećala se da u logoru nije bilo dovoljno hrane niti bilo kakvih higijenskih uvjeta, a Talijani su ih sve ošišali na ćelavo. Nakon kapitulacije Italije pušteni su iz logora pa su se vratili u svoje spaljeno selo. Jelisava se sjećala da su u selo navraćali i njemački vojnici, ali nisu bili stalno tamo niti su zlostavljali civilno pučanstvo. Jednog dana, početkom proljeća 1944. u selo su došli partizani i obavijestili stanovnike da sutradan dođu na sastanak u susjedno mjesto Brbinj. Seljani su se okupili te ih je jedan partizanski časnik obavijestio da je osiguran smještaj u zbjegu za sve koji žele poći, ali odlazak nije bio prisilan i tko je želio ostati u domovini ostao je. Upozorio ih je na opasnosti koje vrebaju putem i spomenuo je kako su nedavno Nijemci avionima napali brod sa izbjeglicama kod mjesta Sali na Dugom otoku prilikom čega ih je dosta smrtno stradalo. Jelisava se sa djecom odlučila na odlazak, a njena majka i tri sestre su ostale u domovini, dok joj je brat bio u partizanima. Srećom su svi preživjeli rat. Preko Murtera su stigli na Vis gdje su se zadržali desetak dana. Jelisava se sjeća kako ju je na Visu jedna partizanka prilikom dezinfekcije upozorila da prvo okupa sebe, a onda djecu. Odgovorila je da ne može tako jer su joj djeca važnija, a partizanka ju je pustila da radi po svom. Nakon toga su sa Visa otišli za Bari, a u Italiji su prema Jelisavinom sjećanju ostali približno dva tjedna. Put do Egipta je bio prilično mukotrpan i često su ih budili usred noći sa vježbama za uzbunu. Jednom prilikom se cijeli konvoj zaustavio jer je netko u moru ugledao minu, no ispostavilo se da je riječ o najobičnijoj odbačenoj staklenoj boci. Iskrcali su se u Port Saidu i svi su se nadali da će ostati u gradu, no ubrzo je slijedio ukrcaj u vlak. Jelisava se sjeća da su svi plakali od šoka kada su ih iskrcali u El Shattu, a netko je proširio i paniku od umiranja od žeđi jer u pustinji nema vode. Britanske vojnike je Jelisava upamtila kao izuzetno susretljive jer su joj često pomagali na putu noseći djecu.

Nakon prvotnog šoka ispostavilo se da u El Shattu nije toliko loše. Jelisava je radila u pekari u radnom logoru i aktivirala se u JNOF-u, dok su Bruno i Anđelka išli u školu (školu je opisala ovim riječima: „Nije to bila prava škola, dica su pisala prstima po sabunu (pijesku).“ a Milena u zabavište. Sjećala da je dosta ljudi stradalo kad su se popeli na krov jednog od zahoda kako bi pratili kino projekciju, a krov se pod njihovom težinom srušio. Taj događaj se ne spominje nigdje u literaturi. Milena se sjeća nastupa njenog zabavišta u „velikoj zidanoj zgradi“, vjerojatno zgradi NAFFI-a, kada su izvodili pjesmu „Cipelice škripe, gle, svake svete nedjelje“. Politička pozicija ljudi u zbjegu bila je poznata i lokalnom egipatskom stanovništvu koji su prosili hranu od izbjeglica i pri tom pozdravljali sa „dolje kralj Petar, živio drug Tito“. Jelisava je Egipćane zapamtila kao „crne ljude u bilim veštama (haljinama)“, a sjeća se kako Britanci nisu tolerirali prošnju i prosjake su proganjali na motociklima po logoru i udarali ih bičevima kada bi ih sustigli. Milena i Anđelka se sjećaju iznimno zanimljivog događaja. Jednom prilikom su njih dvije sa sedamnaestogodišnjom djevojkom koja ih je čuvala otišli malo van logora u šetnju pustinjom. Odjednom je iza dine na devi dojurio Beduin i uhvatio stariju djevojku pokušavajući je oteti, na što su se mlađe djevojčice objesile djevojci za ruke i briznule u plač. Beduin ih je pokušao zaplašiti vitlajući sabljom po zraku, no kada je vidio da joj se i dalje drže za ruke i plaču otišao je. Sve tri su ostatak dana provele u visokoj temperaturi koju su dobile od šoka. Beduini su znali i pomagati izbjeglicama. Jedan čovjek iz mjesta Savar je psihički obolio i nije mogao više izdržati život u logoru te je pobjegao. Britanci su poslali izviđački avion u potragu, no on bi se zakopao u pijesak svaki put kada bi čuo zvuk aviona. Beduini su ga pronašli iscrpljenog u pustinji te su mu dali hrane i vode i vratili ga u logor. Jednoga dana u logor je pristiglo nekoliko ljudi iz mjesta Savar. Bili su to mornari sa jednog britanskog trgovačkog broda koji je bio usidren u Suezu te su odlučili posjetiti svoje rođake u zbjegu. Susreli su i Jelisavu i rekli joj da joj je muž Šime vjerojatno u New Yorku, te joj dali adresu jednog svog rođaka koji je također tamo. Jelisava je poslala pismo na tu adresu uz zamolbu da ga predaju Šimi ako ikako mogu. Nakon nekog vremena stigao je i odgovor. Šime je bio živ i zdrav, a zaposlio se u New Yorku kao lučki radnik. Posebno je zamolio Jelisavu da pazi na djecu kako ne bi ostala zakopana u pijesku i u kuvertu je stavio nekoliko američkih dolara. Nakon toga su se redovito dopisivali i Šime je redovito obitelji slao novac. Obitelj se vratila početkom 1946. Put natrag je unatoč neudobnosti bio pun euforije i često su pjevali „Domovina zove nas, druže Tito evo nas“, a kada su ugledali Split brodom se zaorilo „Marjane, Marjane“. Prilikom iskrcaja dočekao ih je Šime koji se tek nekoliko dana prije vratio iz New Yorka i uspio je saznati datum povratka svoje obitelji, te su se zajedno vratili u Savar.

Zaključak

Partizanski zbjeg u Egiptu je bitna dionica antifašističke povijesti Hrvatske. Najveća važnost zbjega je bez sumnje činjenica da se odvijao pred očima Britanaca i izravno je slao sliku o partizanima i budućoj jugoslavenskoj vlasti u svijet. Komunističko vodstvo zbjega je uspješno pridobilo i održalo podršku većinu izbjeglica. Rojalisti su se svim silama trudili umanjiti podršku zbjega komunistima, no iako su naišli na dobar prijem kod nekih savezničkih časnika sve dok su trajale vojne operacije nisu bili u mogućnosti ugroziti komunističko vodstvo, jer je vrhovno savezničko vodstvo jako dobro znalo tko je pravi saveznik u ratu i tko uništava nacističke postrojbe na Balkanu. Zbog svojih uspjeha u borbi partizani su si mogli dopustiti veliku slobodu u zbjegu, te isposlovati čak i smjenu britanskih časnika koji im nisu odgovarali. Komunisti su u zbjegu, kao uostalom u domovini, tijekom rata bili razmjerno liberalni. Katolička crkva je u zbjegu umjesto prirodnog neprijatelja postala prirodni saveznik, a u El Shattu nije vladalo jednoumlje već su se mogla čuti različita politička mišljenja iako je Partija vodila glavnu riječ. Nepotrebno ortodoksne pojedince u svojim redovima Partija je uspješno utišala. Izbjeglice su na čelu sa COZ-om u poboljšanju svakodnevnog života izvele pravo čudo u pustinji. Umjesto očaja i apatije kod ljudi nasilno protjeranih daleko od domovine zavladala je sloga, optimizam i radišnost i bili su vjerojatno bili jedni od najbolje organiziranih izbjeglica u povijesti. Slaven Letica je ove godine izjavio kako postoji mogućnost da su u El Shattu Britanci počinili ratni zločin, što je van svake pameti. [33. http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/129565/Default.aspx (pristupljeno 29. svibnja 2011.)] Partizanski zbjeg u Egiptu nije bio zločin ni sa partizanske ni sa britanske strane već humana gesta potpuno suprotna od zločina. Izbjeglice su tim činom uspjeli sačuvati od užasa rata i njemačkih ratnih zločina, kao i od gladi i beskućništva. Mnogi ljudi koji su živjeli u malim i od svijeta odsječenim dalmatinskim selima također su dobili mogućnost iskusiti sve prednosti urbanog života kao što su kino, kazalište, bolnica, tečajevi stranih jezika i slično što bez odlaska u El Shatt vjerojatno ne bi bilo moguće. Iako je mnogo ljudi umrlo u zbjegu sasvim sigurno bi ih pomrlo još i više da su ostali u domovini, a Jelisava Letinić se sjećala kako su pri povratku ljude koji su ostali u Savru tijekom rata zatekli u znatno jadnijem stanju od onog koje je vladalo u El Shattu. Zbjeg u Egiptu je svakako najhumaniji i jedan od najsvjetlijih primjera ratne suradnje između NOP-a i zapadnih saveznika.

Bibliografija

1. Howard Wriggins: Picking Up the Pieces from Portugal to Palestine: Quaker Refugee Relief in World War II; Lanham, 2004.
2. Rafael Medoff: Blowing the Whistle on Genocide (Shofar Supplements in Jewish Studies) ;West Lafayette, 2008.
3. Susan E. Armstrong-Reid  i David Murray : Armies of Peace: Canada and the UNRRA Years; Toronto, 2008.
4. Vjera Nižetić: U pustinji El Shatta : o doživljenom i pročitanom; Split, 2007
5. Dušan Plenča: Međunarodni odnosi Jugoslavije u toku Drugog svjetskog rata; Beograd 1962.
6. Vladimir Velebit: Sećanja; Zagreb, 1983.
7. Danica Nola: El Shatt; Zagreb, 1988.
8. Mateo Bratanić: Hrvatski zbjegovi u Egipat 1943. – 1946. (Doktorski rad); Zadar, 2009.
9. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) : Hrvatski povijesni muzej, prosinac 2007. do rujna 2008; autorice uvodnih tekstova Nataša Mataušić, Rhea Ivanuš, Snježana Pavičić, Dubravka Peić Čaladarović; prijevod na engleski Graham McMaster ; urednica kataloga Nataša Mataušić; Zagreb, 2007.
10. Nikola Anić: Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske : 1941.-1945. ; Zagreb, 2005.
11. Ivo Goldstein: Hrvatska: 1918.-2008; Zagreb, 2008
12. Sibe Kvesić: Dalmacija u Narodnooslobodilačkoj borbi; Zagreb, 1960.
13. Marko Andrijić: Prosvjetno-obrazovna i kulturna djelatnost dalmatinskog zbjega u južnoj Italiji i Egiptu u vrijeme Drugog svjetskog rata; rad u zborniku „150 godina školstva u Veloj Luci“; Vela Luka, 2007.
14. Tonko Bračot: Jugonacionalisti na otoku Korčuli; rad u zborniku „Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru; 49“; Zadar 2007.
15. Mihajlo Ogrizović: Školstvo i prosvjeta u Hrvatskoj u jesen 1944. i u 1945. godini; rad u „Zborniku Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Vol.11 No.3“; Zagreb, 1982.
16. Neven Bogdanić: El Shatt naš nezaboravljeni : 50. obljetnica Hrvatskoga zbjega na Sinaju 1944. – 1994; rad u časopisu „Crkva u svijetu“; Split, 1996
17. Sanja Petrović Todosijević: „ПЛАТНЕНИ ГРАД“ ЈУГОСЛОВЕНСКИХ ИЗБЕГЛИЦА.* ЈУГОСЛОВЕНСКИ ИЗБЕГЛИЧКИ КАМП У ЕЛ ШАТУ 1944-1946“ („Platneni grad“ jugoslovenskih izbeglica.* Jugoslovenski izbeglički kamp u El Šatu 1944-1946.); rad u časopisu „Tokovi istorije; Časopis instituta za noviju istoriju Srbije 3-4/2008“; Beograd, 2008.
18. Slobodna Dalmacija, internet izdanje: http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/129565/Default.aspx; pristupljeno 29. svibnja 2011.
19.  http://www.hismus.hr/hrvatski/glavna.htm; pristupljeno 10. lipnja 2011.
20.  http://www.arhiv.hr/hr/hda/foto/fs-ovi/fototeka.htm; pristupljeno 10. lipnja 2011.
21.  http://personal.unizd.hr/~bratanic/ProjektdisertacijeZbjeguEl-Shatt.htm; pristupljeno 10. lipnja 2011.
22. http://popartmachine.com; pristupljeno 10. lipnja 2011. (Fotografije iz: Farm Security Administration – Office of War Information Photograph Collection (Library of Congress))
23. Usmena svjedočanstva Jelisave Letinić (rođ. Hrunčev) i Milene Karabatić (rođ. Letinić); razgovor održan 15. srpnja 2007.