Zdravstvo i higijena

Klimatske razlike i naporan put u prenatrpanim brodovima su učinili svoje, tako da je zdravstveno stanje zbjega u početku bilo doista alarmantno. Osim već spomenutog vjetra ghibli veliku poteškoću predstavljale su i ogromne razlike između dnevne i noćne temperature koje se u pustinji ponekad mogu kretati i do 50⁰C. Ubrzo nakon dolaska, u veljači 1944., započele su epidemije zaraznih bolesti,[1. „…influence, hripavca, zaušnjaka i svraba…“ (Bratanić, 2009., 170)] a posebno je teška bila epidemija hripavca. Cijepljenje su iscrpljeni ljudi prilično teško primili, pa su mnogi danima ležali u temperaturi. Nakon djelomičnog poboljšanja zdravstvene slike zbjega u travnju i svibnju ljetne vrućine su već u lipnju donijele povećan broj slučajeva konjuktivitisa, dijareje, upale pluća i posebno smrtonosnu epidemiju ospica, zbog koje se i rodila ideja o smještaju bolesne djece u Tolumbat. [2. „U lipnju je zabilježeno 123 umrle djece do desete godine života.“ (ibid., 171)] Epidemija je uglavnom zaustavljena tijekom ljeta 1944., a 1945. se zdravstvena situacija već znatno popravila ali se i dalje umiralo od ospica i drugih bolesti. [3. Prilično česte bolesti bile su: „…tuberkuloza, trbušni tifus, šarlah, rubela i različite vrste kožnih oboljenja zbog utjecaja jakog sunca.“ (ibid.)] Prilično česta bila je neurološka bolest neurastenija (sindrom kroničnog umora), a bilo je i psihičkih bolesnika. [4. ibid., 173] Smrtnost izbjeglica je 1944. bila nažalost iznimno visoka, te je do 15. prosinca umrlo 589 ljudi, a tijekom 1945. 104 izbjeglice. [5. ibid., 172; Neven Bogdanić o umrlima u El Shattu piše: „Odlazeći iz El Shatta, ostavili smo na elšatskom groblju 715 naših mrtvih. Ako su sačuvani podaci točni, onda je u El Shattu umrlo 517 osoba; u El Khatadbi su umrle 164 i u Tolumbatu 34 osobe, koje su kasnije prenesene u El Shatt. Posljednji pokopani u El Shattu (5. 5. 1945) su : Ina Ivčević i Niko Žitko, obojica iz Visa.“ (Bogdanić, 1996., 57); Rhea Ivanuš navodi da je na groblju zbjega „…uklesano 856 imena preminulih u El Shattu…“. (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 67)]

Higijena je u zbjegu gdje je mnogo ljudi spavalo u jednom šatoru i gdje su vladali pustinjski uvjeti bila od životne važnosti. Pored savezničke vojne higijenske službe pod vodstvom dr. Duffa postojala je i higijenska služba sastavljena od izbjeglica koja je provodila i higijenske inspekcije i smotre. Higijena je bila uvrštena i u program škola, a Pučko sveučilište je održavalo predavanja na tu temu kako bi i starije uputili u važnost održavanja higijene. Higijenske navike izbjeglica iz unutrašnjosti Dalmacije koji su uglavnom bili smješteni u El Khatatbi su bile na nižoj razini nego kod onih pristiglih iz primorja i sa otoka, što je dodatno pogoršavalo situaciju u tom logoru. [6. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 33; Bratanić, 2009., 167] Smeće se obavezno moralo bacati u za to predviđene bačve koje su se redovito čistile, a odvoz smeća je obavljao egipatski poduzetnik. [7. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 33] Povremeno su se održavale i akcije čišćenja logora od nametnika. Postojala je opasnost i od malarije jer je u logoru bilo komaraca koji prenose tu bolest, te su Saveznici održavali antimalarične tečajeve za higijenske djelatnike. [8. Bratanić, 2009., 168] Kanalizacija je postojala jedino u logorima II. i III., a u ostalim logorima je to pitanje riješeno zatrpavanjem starih jama ispod pomičnih zahoda koji su se nakon toga premještali iznad novoiskopanih jama. Vode je unatoč pustinjskim uvjetima bilo dovoljno i dobivala se iz rukavca Nila, te je bila sedimentirana i klorirana, a potrošnja je bila ograničena na 50 litara dnevno. [9. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 35] Kako bi se izbjeglice zaštitile od dehidriranja u vodu za piće koja je bila smještena u bačvama zakopanim u pijesak ispred šatora dodavala se sol.

Glavne bolnice nalazile su se u El Shattu i, dok je postojala, u El Khatatbi, dok je u Tolumbatu postojala manja prihvatna bolnica. Bolnica u El Shattu je do listopada 1944. narasla do kapaciteta od 400 kreveta, od čega je 60 bilo u zgradi NAFFI-a, a imala je muški i ženski odjel te odjele za zarazne bolesti, tuberkulozu, dječji odjel i rodilište. [10. Bratanić, 2009., 169; Nataša Matušić piše kako je kreveta bilo „…260 u zidanoj zgradi…“. (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 32) ] Postojale su i  poliklinike za liječenje svraba, dječje poliklinike i manje bolnice u svakom logoru koje su imale kapacitet od približno 25 kreveta. [11. Bratanić, 2009., 169] Teži bolesnici su se liječili u aleksandrijskim bolnicama i savezničkoj vojnoj bolnici u Suezu, a psihički bolesnici u bolnici u okolici Beiruta. [12. ibid.]

Svaki logor je imao nekoliko dnevnih ambulanti koje su imale posebno sagrađene čekaonice, a s vremenom su uvedeni i kartoni pacijenata i kartoteka. Stomatološku ambulantu u logoru I. vodio je Josip Pavelić, a djelovala je i ginekološka ambulanta. [13. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 33] Sanitetska služba brinula se o prijevozu nepokretnih pacijenata, a logorska ljekarna, iako u početku vrlo ograničenih mogućnosti, s vremenom je zahvaljujući pomoći Saveznika, UNRRA-e i Crvenog križa postala zadovoljavajuće opskrbljena.

Liječnika nikada nije bilo dovoljno za toliki broj izbjeglica, a od hrvatskih liječnika tijekom 1944. u zbjegu su bili samo dr. Visković, dr. Feldman i dr. Pansini. [15. Bratanić, 2009., 168] Pored njih su brigu o zdravlju zbjega vodili saveznički liječnici i nekoliko liječnika iz Palestine. Saveznički liječnici su imali dosta poteškoća u radu, kako zbog jezične barijere, tako i zbog toga što su uglavnom bili vojni liječnici nenavikli na rad sa civilima. Bolničkog osoblja također u početku nije bilo dovoljno, iako je UNRRA poslala nekoliko medicinskih sestara, ali se do kolovoza 1944. zahvaljujući pokretanju medicinskih tečajeva barem po tom pitanju stanje znatno popravilo. [16. ibid., 169]

Zdravstveni odjel COZ-a je u početku vodio dr. Milivoj Visković, koji je bio zadužen i za Sanitetski odjel dok je Higijenski odjel bio pod čelništvom prof. Frane Bulića. [17. ibid., 166] Početkom 1945. Viskovića koji se vraća u domovinu na čelu Odjela zamjenjuje dr. Ivo Mariani, a na čelo Sanitetskog odsjeka dolazi Miroslav Aleksić. [18. ibid.] Higijenski odsjek je od povratka Aleksića i Bulića vodio Ivo Ivelja, a dr. Mariani osim vodstva cijelog Odjela preuzima i Sanitetski odsjek. [19. ibid.] Pored Zdravstvenog odjela COZ-a postojao je i Sanitetski odsjek MERRA-e, odnosno UNRRA-e, pod zapovjedništvom brigadira Wrighta. [20. „Voditelj saniteta u El Shattu bio je dr. Fyndleon, u El Khatatbi dr. Eliot, a higijenskom službom upravljao je dr. Duff.“ (ibid., 167)]

Zdravstvo je bila bolna točka našeg zbjega, budući da se improvizacijom tu nisu mogli postići takvi rezultati kao primjerice na području obrazovanja ili kulture. Stanje je dodatno otežavalo nepovjerenje izbjeglica prema savezničkim liječnicima, kao i niske higijenske navike kod nekih pojedinaca. Zdravstveni sustav je ipak donekle funkcionirao i sasvim sigurno je mnogima spasio život i zdravlje.

Rad, svakodnevica i prehrana

Komunističko načelo „svatko prema mogućnostima, svakome prema potrebama“ u El Shattu se prilično približilo praksi. Svatko tko je znao i mogao nešto raditi dao je doprinos poboljšanju života u zbjegu. Rad je također imao i političku ulogu, kao sredstvo stvaranja osjećaja jedinstva i dokazivanja pred saveznicima, ali i psihološku jer je pomagao ljudima kako bi se osjećali potrebni i korisni. Radne grupe su imale pune ruke posla od dolaska izbjeglica u Egipat pa gotovo do kraja postojanja zbjega. Građene su prometnice između pojedinih logora i razni objekti poput kupaonica i blagovaonica, betonirani su podovi šatora, uređivani su sportski tereni, postavljane su bine za kulturna događanja, ali vjerojatno je najvažnije bilo održavanje vodovoda koji je bio u nadležnosti Saveznika, no i Hrvati su često radili na proširenju i održavanju vodoopskrbne mreže. [21. ibid., 143] Projektanti Tehničkog odsjeka izradili su ukupno 112 nacrta za izgradnju ili uređenje objekata u logorima. [22. ibid.]

Ljudi u El Shattu, za razliku od grčkih izbjeglica, nisu bili plaćeni za svoj rad, a smatrali su kako bi bilo nečasno tražiti plaću, jer ni partizani nisu plaćeni za borbu. [24. ibid., 142; Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 33] Izbjeglice ipak nisu bile sasvim bez novaca za osobne potrebe budući da su saveznici u rujnu 1944. počeli isplaćivati džeparac od 50 pijastara mjesečno, a mnogima su novac slali rođaci. [25. ibid., 35]

Osim izbjeglica u El Shattu su radili i egipatski radnici. Način na koji su se Britanci odnosili prema tim radnicima danas bi sasvim sigurno smatrali kršenjem ljudskih prava i stavljanjem u ropski odnos, budući da je osnovno motivacijsko sredstvo za te jadne ljude bio bič.

Obrtničke radionice su radile u svim logorima i brinule su se za proizvodnju i popravak stvari za svakodnevnu uporabu poput odjeće, obuće i pokućstva, kao i predmeta za javnu uporabu kao što su školske ploče i klupe ili crkveni oltari. [26. „…zabilježeno je postojanje 48 radionica od čega je bilo 8 brijačnica, 7 stolarija, 6 postolarskih radionica, 3 kovačnice, 3 radionice za igračke, 2 urarske, 2 šivalačke, 2 bojadisere i po jedna mehaničarska i pekarska radionica. Tu se, također, ubrajaju knjigovežnica i garaža.“ (Bratanić, 2009., 144)] Radionice su vodili kvalificirani obrtnici, a pomoćnog osoblja nije nedostajalo budući da je bilo ljude razmjerno jednostavno obučiti za takav oblik posla. [27. „U svim ovim radionicama radilo je 945 radnika, od čega je bilo 216 sa kvalifikacijama, 166 pomoćnika, 272 šegrta, 32 vozača, 2 mehaničara, 1 kovač, 14 vozačkih pripravnika, 8 mehaničarskih pripravnika i 134 manualna radnika.“(ibid.)] Pogoni za proizvodnju sapuna i cigle u El Shattu su pokrivali sve potrebe zbjega, a njihovi proizvodi su se prodavali i na egipatskom tržištu. [28. Plenča, 1962., 333] Sirovine za rad su se dobivale preko saveznika i reciklažom vojnog otpada i bunkera, a od drveta izvađenog iz Sueskog kanala su se izrađivao namještaj.

Platneni grad dalmatinaca na Sinaju imao je i svojevrsnu industrijsku zonu u obliku radnog logora. Unutar tog logora nalazila se pekara koja je pekla kruh za cijeli zbjeg i još neke radionice, kao i smještaj za  polaznike tečajeva za vozače i mehaničare, te svo medicinsko osoblje. [29. Bratanić, 2009., 144] Logor je imao istu unutarnju organizaciju kao i svi ostali logori, a nije izostao ni kulturni život.

Životni prostor naših izbjeglica bili su veliki britanski vojni šatori u kojima su se obavljale sve dnevne i noćne aktivnosti. Ljudi su nastojali svoj život u zbjegu učiniti što ugodniji, pa su ispred šatora počeli nicati vrtovi, a šatori su iznutra ukrašavani koliko su to prilike dopuštale. Pojedini ljudi su odlazili ribariti na Sueski kanal, više iz nostalgije za ribarenjem u domovini nego zbog hrane.

Svakodnevni život izbjeglica je tekao svojim tokom i ljudi su se ženili, rađali i umirali. Brakovi su sklapani između izbjeglica, ali žene su se udavale i za Britance i lokalne Arape. Djeca su se rađala i vanbračno, najčešće iz veza britanskih vojnika i djevojaka iz zbjega.

Zbjeg se nije mogao napustiti bez posebne dozvole COZ-a. Razlozi zbog kojih su pojedinci tražili napuštanje zbjega su bili uglavnom sklapanje braka sa stranim državljanima i odlazak u neku treću zemlju, najčešće SAD i Australiju. Vodstvo zbjega je bilo prilično sumnjičavo prema osobama koje su željele otići živjeti u neku treću zemlju budući da su to smatrali opasnošću za jedinstvo zbjega, no molbe su odobravane ako je osoba u toj zemlji imala blisku rodbinu. [31. Bratanić, 2009., 139]

Kriminal se na mjestu gdje živi blizu trideset tisuća ljudi nije mogao izbjeći. Uglavnom su to bili imovinski delikti, najčešće sitne krađe, ali su zabilježeni i slučajevi organizirane prostitucije. [32. ibid.,141] Partizanska straža je imala ovlasti za pretraživanje šatora kako bi se našli ukradeni predmeti. Sud COZ-a bio je nadležan za izbjeglice, a ako bi Partizanska straža u prijestupu uhvatila Arape predavali bi ih savezničkim organima vlasti. [33. ibid.]

Prehrana izbjeglica je u prvim mjesecima bila prilično loša, no nakon UNRRA-inog preuzimanja brige za zbjeg situacija se donekle popravila. [34. ibid., 137] Namirnice koje su se pripremale u zbjegu bile su daleko od onog na što su Dalmatinci bili navikli, no gladi nije bilo. Kuhinja koje su kuhale obroke za izbjeglice bilo je 24 za cijeli zbjeg, a imale su dječje i dijetne odjele za osobe kojima je bila potrebna posebna prehrana. [35. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 35] Jelo se služilo u blagovaonicama koje su bile sagrađene od lima i cigle. Kreditom dobivenim od MERRA-e su otvorene i tri kantine gdje su izbjeglice mogli kupiti razne namirnice kojima su nadopunjavali svoje potrebe, a najveća potražnja bila je za voćem budući da ga je rijetko bilo na standardnom jelovniku. [36. ibid.]

Radom hrvatskih izbjeglica upravljali su Tehnički i Gospodarski odjeli COZ-a. Tehnički odjel bio je nadležan za građevinske poslove, radionice i slične djelatnosti, dok je Gospodarskih odjel brinuo za svakodnevne potrebe izbjeglica poput mijenjanja valute, odijevanja i prehrane. [37. ibid., 143]

Samostalan rad i zalaganje bili su u svakom slučaju osnovni preduvjeti za široku autonomiju koju je uživao COZ. Zbjeg nikako ne bi mogao preživjeti bez savezničke pomoći, no izbjeglice su svojim radom napravile od gole pustinje grad  sa gotovo svim urbanim sadržajima i ljudi u El Shattu se ni u kom slučaju nisu uklapali u stereotip o dalmatinskoj lijenosti. Slobodno se može reći da partizanski izbjeglice u El Shattu nisu bili ništa manje nadareni za improvizaciju nego partizanski borci u domovini. [38. „Hendersonova je pazila da ne pruži svojim čitateljima utisak kako su Jugoslaveni uspjeli stvoriti mali raj u pustinji svojom snalažljivošću. Utoliko prije, njena svijest o tome što su ti ljudi prošli i njihova oskudica u bilo čemu na svijetu učinilo je ono što su postigli još impresivnijim. Divila se nezavisnom duhu i radišnosti koji su im omogućili stvaranje predivnih uporabnih predmeta od otpadnog metala i ostvarenje osjećaja zajedništva u naseljima koja su nudila jedva nekoliko sadržaja i još manje privatnosti.“ (Armstrong-Reid i Murray, 2008., 233-234)]