Sedamdesete godine 20. stojeća bile su obilježene valom ljevičarskog terorizma skupina poput njemačkog RAF-a (bande Baader-Meinhof) i talijanske Brigate Rosse (Crvene brigade). Nakon završetka hladnog rata njihovu ulogu su na neki način preuzele skupine sa islamističkim predznakom, što je svakodnevno prisutno u medijima, pa se islam posljednjih desetljeća najčešće povezivao sa ratovima, nasiljem i bombašima samoubojicama. Islam ipak ne propagira bezrazložno nasilje i kao religiju i civilizaciju ga ni u kom slučaju ne možemo suditi kroz djelovanje ekstremista ništa više nego što možemo suditi Nijemce kao narod kroz djelovanje bande Baader-Meinhof. Često se i zaboravlja kako ni nakon hladnog rat sav terorizam usmjeren prema zapadnim zemljama nema islamski predznak i kako je SAD u posljednjih petnaestak godina bio meta i terorista iz redova američkih ekstremnih desničara, poput Timothya McVeigha koji je 19. travnja 1995 izveo napad u Oklahoma Cityu.

Danas su zahvaljujući revoluciji diljem arapskog svijeta Arapi i islam još jednom u centru pozornosti svjetske javnosti. Budući da arapskim autoritarnim režimima glavnu i najbolje organiziranu oporbu predstavljaju islamisti, pojavio se na zapadu i strah od ponavljanja islamske revolucije u Iranu. Autoritarni vladari poput Mubaraka, pa i Gadafija, su objeručke prihvatili američki rat protiv terorizma budući da im je to dalo mogućnost obračuna sa oporbom uz blagoslov svjetske javnosti. Nema sumnje da su u pobune protiv tih režima uključeni islamisti, pa čak i pojedinci koji pripadaju džihadističkom pokretu, no čini se kako su događaji krenuli u sasvim oprečnom, demokratskom, smjeru.

Egipatsko Muslimansko bratstvo, najstarija, najbrojnija i prilično umjerena islamistička organizacija također se službeno zalaže za demokraciju i civilnu državu[1] Osobno smatram da se Muslimanskog bratstva, ne treba bojati i da bi mogli odigrati pozitivnu ulogu u budućnosti Egipta i arapskog svijeta. Islamizam je politička ideologija koja se sastoji od organizacija sa prilično širokim spektrom političkih mišljenja kojima nasilje nije uvijek način djelovanja ali ipak, iako su u manjini, unutar islamizma postoje pojedinci i grupe čiji je krajni cilj uspostaviti šerijat putem oružane borbe[2]. Ovaj rad se bavi razvojem ideologije i prakse upravo tog dijela islamističkog pokreta.

Oružani sukobi u prvim godinama islama

Islam je kao najmlađa abrahamska religija nastao u 7. stoljeću. Osnivač Islama je poslanik Muhamed kojeg muslimani smatraju posljednjim u nizu proroka među koje ubrajaju većinu biblijskih starozavjetnih i novozavjetnih proroka. Muhamed je bio i osnivač religije, prorok preko kojeg je Allah objavljivao Kur`an, ali i državnik i vojskovođa koji je vodio prvu zajednicu (umu) muslimana u ratu i miru[3]. Islam, već od samih početaka nije bio samo religija, već i društveni pokret, a od hidžre (622.g) , Muhamedovog preseljenja iz Meke u Medinu, islam je postao i država. Preseljenje nikako nije bilo dobrovoljno, već su Muhamed i njegovi pratitelji (muhadžiri) otišli u Medinu pod pritiscima vladajuće korejšitske elite[4], te na poziv dijela stanovništva Medine, tj. pomagača (ansar). Kako bi obranio i proširio novonastalu državu u Medini, Muhamed je bio prisiljen povesti borbu protiv svojih neprijatelja iz Meke i njihovih saveznika. Kombinacijom mudre politike i vješte vojne strategije vratio se 630. godine kao pobjednik u svoj rodni grad, koji se predao bez borbe, a mnogi dojučerašnji ogorčeni protivnici su prihvatili islam i Muhamedovo vodstvo. Odlazak iz „nepobožne“ sredine kako bi se povela borba i srušio nepravedan režim je glavna misao vodilja svim islamističkim radikalima, budući da smatraju da tako slijede primjer poslanika Muhameda[5].

Iako ratnik koji je ponekad znao biti okrutan Muhamed i njegova skupina prvih muslimana rijetko su se upuštali u bezrazložno nasilje, te su po osvajanju Meke prema dojučerašnjim smrtnim neprijateljima postupili razmjerno blago. Srednjovjekovni osvajački pohodi muslimana koje je započeo Muhamed su bili ratovi za širenje islamske države, no nikada nisu bili ratovi za širenje islamske vjere budući da je u Kur`anu širenje vjere nasiljem zabranjeno. Kršćanske i židovske zajednice održale su do danas diljem islamskog svijeta, a u islamskim srednjovjekovnim društvima je postojala znatno veća razina vjerske tolerancije nego u tadašnjoj Europi. Treba spomenuti i da islam u Indoneziju, danas najmnogoljudniju državu sa muslimanskom većinom, nisu donijeli ratnici već miroljubivi trgovci. Džihad, riječ koja se često na zapadu pogrešno shvaća kao sinonim za sveti rat se može prevesti kao borba ili napor, te ne mora nužno uključivati nasilje.

Muhamed je umro 632.godine, bez da je izričito odredio svog nasljednika. Mlada islamska država povećavala se zavidnom brzinom, ali unutarnji sukobi su bili neizbježni pa je došlo do raskola[6]. Situacija je dostigla vrhunac nakon ubojstva trećeg kalifa[7], Osmana, kada je za kalifa izabran Alija[8]. Šiiti[9] su smatrali da je Alija, kao muž poslanikove kćerke, jedini zakoniti kalif[10] i da je već tri puta nepravedno zaobiđen pri izboru. Muaviju, upravitelja Sirije i Osmanovog rođaka, mnogi su podržali kao kalifa pa je počeo građanski rat. Kako bi se izbjeglo daljnje krvoproliće među muslimanima, nakon bitke kod Sifina došlo je do arbitraže koja nije bila povoljna za Aliju. Aliju je u Kufi , iz osvete za vojne poraze, 661. godine ubio pripadnik haridžitske sekte nakon čega je Muavija, kao jedini pretendent, postao kalif[11].

Šiiti nisu namjeravali odustati pa su pokušali osporiti izbor Jazida, Muavijina sina, za kalifa. Muhamedov unuk i Alijin sin Husein[12] je 680. godine poveo ekspediciju i sukobio se sa mnogo brojnijim Jazidovim postrojbama kod Karabale u Iraku, te poginuo kao i većina njegove pratnje. Motiv Huseinove herojske borbe i mučeničke smrti je od presudne važnosti za šiitski islam i šiiti ga se svake godine prisjećaju na Ašuru (deseti dan islamskog mjeseca muharema). Uspomena na događaj koji se dogodio prije četrnaest stojeća je još toliko snažna među šiitima da mnogi iskreno plaču prilikom hodoćašća na mjesta povezana s njim. Huseinovo mučeništvo u borbi protiv (sunitskih) ugnjetavača je suvremenim šiitskim revolucionarnim misliocima i pokretima poslužilo kao inspiracija znatno više nego Muhamedanska paradigma.

Haradžiti, koji nisu ni šiiti ni suniti[13], su kombinacijom radikalno egalitarne ideologije i krajnjeg nasilja radili ogromne probleme prvim islamskim vladarima, te ih s pravom možemo nazvati prvim pravim islamskim ekstremistima. Muslimane koji se nisu slagali sa njima haridžiti su proglasili nevjernicima pa su ih stoga smatrali legitimnom metom za napad i pljačku. Stav prema kojem su muslimani neistomišljenici nevjernici će kasnije u povijesti zauzeti mnogi islamski ekstremisti.

Ideolozi militantnog islamizma

Islamizam je moderna politička ideologija koja teži uvođenju šerijata, tj.islamizaciji svih državnih zakona i svih segmenata društva. Tarik Kulenović smatra da početke islamističke političke misli možemo pronaći u djelima muslimanskih autora iz 19. stoljeća[14]. Masovni islamistički pokret je rođen 1929.[15] godine kada je mladi egipatski učitelj Hasan al-Bana (1906. – 1949.) sa skupinom radnika osnovao Muslimansko bratstvo. Za razliku od vahabita al-Bana nije se protivio sufizmu, te je i sam bio sufij. Iako u početku malobrojna u trenutku ubojstva Hasana Al-Bane (1949.) organizacija je doista bila masovna[16]. Program Muslimanskog bratstva[17] nije bio nasilan već su najveće napore ulagali u obrazovanje, ali ipak je postojalo i paravojno krilo koje je bilo uključeno u političko nasilje u Egiptu 1949., pa je organizacija zabranjena, a Al-Bana ubijen. Muslimansko bratstvo je relativno miroljubiva politička organizacija, ali i neki vrlo radikalni islamisti, primjerice Said Kutb i Abdulah Jusuf Azam, bili su članovi Bratstva. Zasluga Hasana al-Bane u svakom slučaju je početak islamističke političke borbe na Bliskom istoku.

Muslimansko Bratstvo je u početku podržavalo Naserov dolazak na vlast, no njegov sekularizam nije bio kompatibilan sa zahtjevima za šerijat. Nakon neuspjelog pokušaja ubojstva Gamala Abdela Nasera 1954. godine Muslimansko bratstvo je još jednom zabranjeno te je započela represija nad članovima organizacije. Utočište su dobili u Saudijskoj Arabiji čijem gospodarstvu je, kako navodi Gilles Kepel[18] , trebala obrazovana radna snaga, pa ih je to dovelo u neposredan kontakt sa vahabizmom kao državnom ideologijom te kraljevine.

Vahabiti su radikalna militanata sekta nastala na Arapskom poluotoku u 18. stoljeću. Osnivač sekte, Muhamed ibn Abd al-Vahab rođen je u al-Ujajni u Nedždu (u današnjoj Saudijskoj Arabiji) 1703. godine. Temelj njegova učenja je da su muslimani njegovog doba (i kojih 600 godina ranije) uveli u religiju inovacije (bida) koje nisu postojale u doba Muhameda, te se time udaljili od istinskog monoteizma i postali krivci za „politeizam“ (širk). Posebno se okomio na šiite i islamske mistike sufije (derviše). Studirao je u Medini, gdje se posvetio proučavanju djela ibn Tejmija[19]. Učenje koje je širio naišlo je uglavnom na neodobravanje, no sreća mu se osmjehnula kada je stigao u selo al-Diriju kojom je vladao Muhamed ibn Saud, i sa kojim je 1744. godine sklopio savez između pustinjskih vladara i vjerskih fanatika koji u obliku Saudijske Arabije traje do danas. Tijekom većine svoje povijesti dizali su pobune protiv Osmanskog Carstva i vršili pokolje muslimana neistomišljenika (npr. 1803. su osvojili Karbalu, masakrirali tamošnje šiitsko stanovništvo i uništili grobnicu imama Huseina). Savršeno su se uklapali u tadašnje britanske planove te su zahvaljujući tome dobili dozvolu za osvajanje Arapskog poluotoka. Kraljevina Saudijska Arabija osnovana je 1932., a 1938. je američka naftna kompanija Aramco tamo pronašla naftu, što je bio početak dugoročne strateške suradnje Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije.

Na indijskom podkontinentu je islamizam kao politički pokret utemeljio Maulana Maududi (1903. – 1979.). Maududi je imao militanatan pogled na islam i zalagao se za islamsku globalnu revoluciju[20], te je osnovao stranku Džamaat-e-islami koja je trebala predvoditi tu revoluciju. Maududi je želio putem džihada[21] stvoriti islamsku državu koja su u svom zakonodavstvu i cjelokupnom društvenom životu oslanja isključivo na šerijat, ali je smatrao da je to moguće postići jedino postupno. Pakistanski predsjednik Zia ul-Hak je prihvaćao Maududijeve ideje i u svojoj je vladavini (vladao je od 1977. do 1988.), u kojoj je nametnuo šerijat, surađivao sa strankom Džamaat-e-islami. Maududi je u velikoj mjeri utjecao na mnoge islamističke mislioce.

Egipatski islamist, član Muslimanske braće Said Kutb (1906. – 1966.) bio je pod utjecajem Maududija[22]. Tijekom studija je boravio u Americi, i po povratku je kritizirao dekadentnost američkog društva. Kao član Muslimanske braće dobar dio života je proveo u zatvoru[23], te je na kraju i obješen 1966. godine. Kutb je i na islamska društva primjenio pojam džahilijeta[24] koji se odnosi na predislamsko, barabarsko stanje Arapa, te se zalagao za rušenje suvremenih muslimanskih vladara putem džihada[25]. Tarik Kulenović navodi da su Kutbove ideje slične idejama ljevičarskih revolucionara[26].

Šukri Mustafa je na njegovim učenjima[27] temeljio djelovanje svoje ultraradikalne neoharadžitske skupine Takfir val-Hidžra (Izopćenje i hidžra) koja je 1977. otela i ubila uglednog klerika Šeika Dababija sa prestižnog islamskog sveučilišta Al-Azhar. Said Kutb je svojim naukom udario ideološki temelj svim suvremenim sunitskim džihadističkim skupinama, a ideje su mu stekle široku publiku nakon što je njegov brat Muhamed Kutb upoznao sa njegovim djelima javnost u Saudijskoj Arabiji[28].

Glavne ideje sunitskog islamizma u bivšoj Jugoslaviji iznio je Alija Izetbegović (1925. – 2003.), prvi predsjednik Bosne i Hercegovine. Izetbegović nije izbjegao sudbinu većine islamističkih ideologa, pa je i on zbog svojih uvjerenja dio života proveo u zatvoru.

Međunarodni džihadistički pokret

Sovjetski Savez je 1979. izvršio invaziju na Afganistan kako bi sa vlasti svrgnuli Hafizullaha Amina iz komunističke frakcije Khalq i instalirali Babraka Karmala i njegovu frakciju Parcham. Protiv socijalističkog „bezbožnog“ režima je još pod Aminovom vladavinom izbila islamistička pobuna. Sovjetske nade o brzom gušenju pobune su se izjalovile, te se njihova intevencija pretvorila u krvavi rat koji je po mnogočemu bio „sovjetski Vijetnam“. Mudžahedine, islamske svete ratnike su u sklopu hladnog rata podržale SAD, te Pakistan koji je želio ostvariti utjecaj u Afganistanu i Saudijska Arabija koja je tu vidjela priliku za rješavanje svog ultraradikalnog elementa i širenje vahabizma. Domaćim mudžahedinima koji su pružlili otpor okupatorima pridružili su se i dobrovoljci iz raznih islamskih zemalja[29].

Idejni vođa stranih boraca, takozvanih „Afganistanskih Arapa“, bio je Abdulah Jusuf Azam (1941. – 1989.). Azam je bio Palestinac i član Muslimanskog bratstva, jedan od rijetkih islamista koji je boreći se u ratu 1967. sudjelovao u borbama protiv Izraela i prije 1988. (godine osnutka Hamasa). Bio je religijski vrlo obrazovan te je posjedovao doktorat sa Al-Azhar sveučilišta i predavao je na sveučilištu u Džedi u Saudijskoj Arabiji. Ideje su mu bile pod utjecajem Kutbovih i Maududijevih djela, ali i vahabizma, a mogao je svoju ideologiju širiti među već naoružanim postrojbama. Ako je za Homeinija islam bio revolucija, za njega je islam značio rat. Njegovo najpoznatije djelo je knjižica sa naslovom Obrana muslimanskih zemalja, prva obaveza nakon vjere (sam naslov govori sve o sadržaju). Pri dolasku u Pešavar u Pakistanu 1984.ustanovio je Uslužni biro radi pomoći mudžahedinima i iste godine je počeo izdavati časopis Al-Jihad. Njegovo djelovanjem među stranim mudžahedinima bilo je usmjereno na globalni džihad[30] i tako je nastao novi, ultramilitantni smjer u islamizmu pod utjecajem vahabizma[31] koji Gilles Keppel naziva džihadizam-salafizam[32].

Azamu se pridružio i njegov student sa sveučilišta u Džedi u Saudijskoj Arabiji Osama bin Laden (1957. – 2011.), pripadnik jedne od najbogatijih obitelji u kraljevstvu. Mladi bin Laden je svojim bogatstvom pomogao mudžahedine, prvenstveno gradnjom kampova za obuku i kupnjom oružja, ali je i sam sudjelovao u borbama.

Nakon povlačenja Sovjeta dio se mudžahedina vratio u svoje zemlje gdje su nastavili borbu protiv tamošnjih režima. Jedno od prvih bojišta bio je Alžir gdje je islamistički pokret FIS dobio izbore, ali ih je vladajuća socijalistička stranka poništila pa je 1991. izbio građanski rat. Tijekom alžirskog građanskog rata je nastala ultrardikalna skupina GIA (Groupe Islamique Armé) sa džihadističko-salafističkom ideologijom koja je sastavljena i od povratnika iz Afganistana[33]. GIA se istakla izuzetno brutalnim metodama koje su često bile usmjerene prema muslimanskim civilima koji se nisu slagali sa njima, pa čak i njihovim ženama i djeci. Poput organizacije Takfir val-Hidžra i GIA-u možemo okarakterizirati kao neoharadžitsku skupinu.

Dio mudžahedina je također nastavio borbu na novim bojištima nastalima nakon pada komunizma poput Bosne i Hercegovine, Čečenije, Uzbekistana i drugih područja u Srednjoj Aziji i na Kavakazu. Njihova prisutnost je redovito popraćena religijskim stručnjacima sa saudijskih sveučilišta koji rade na pridobivanju lokalnih muslimana za vahabizam[34] i koji redovito dolaze u sukob sa tradicionalnom ulemom. Mogli smo i u hrvatskim medijima pratiti izjave Jusufa Barčića u Bosni i Hercegovini koji je nakon povratka iz Saudijske Arabije djelovao po takvom obrascu i ušao u sukob sa tamošnjom službenom ulemom[35]. Slična situacija je i u Somaliji, Indoneziji, Jemenu, Filipinima itd, i danas vjerojatno nema zemlje sa značajnijim islamskim stanovništvom u kojoj, iako većinom u marginalnom broju, nema pristaša međunarodnog džihadizma.

Osama bin Laden se vratio u Saudijsku Arabiju, no ubrzo je došlo do napetosti između mudžahedina i monarhije i morao je otići, budući da se kao i većina povratnika iz Afganistana protivio dolasku američkih snaga u zemlju u kojoj su Meka i Medina, islamska najsvetija mjesta. Utočište su dobili u Sudanu gdje je na vlasti bio kontroverzni islamist Hasan al-Turabi. Ubrzo je zbog međunarodnih pritisaka bin Laden postao smetnja za sudanski režim, pa je 1996. otjeran i iz Sudana. Vratio se u Afganistan gdje je 1998. sa Egipćaninom Ajmanom al-Zavahirijem, mentorom i starim znancem iz afganistanskog džihada, osnovao Međunarodnu islamsku frontu protiv križara i židova. Iste godine dogodio se istovremeni napad na američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji koji su pripisani bin Ladenovoj mreži. Napad na američki ratni brod USS Cole u Jemenu 2000. godine također je, kao i mnogi drugi napadi, pripisan tom Saudijcu.

Nakon napada na američkom tlu 11. rujna 2001. Amerika je napala bin Ladena i njegove udomitelje Talibane, no time nije riješila problem međunarodnog terorizma iako je uništila kampove za obuku u Afganistanu. Džihadističko-salafistička ideologija terorizma nije uništena ni u svibnju 2011. ubojstvom bin Ladena, budući da on nikada i nije bio ideolog niti prirodni vođa, a mnoge džihadističke skupine i pojedinci nisu nikada priznavali njegovo vodstvo niti surađivali sa njim, iako su u medijima prikazivani kao dio njegove organizacije[36]. Postoji ipak nešto što je Osamu bin Ladena činilo različitim od sličnih džihadističkih vođa i što mu je omogućilo nešto veći utjecaj, a to je činjenica da je kao pripadnik jedne od najbogatijih obitelji u Saudijskoj Arabiji raspolagao ogromnim materijalnim sredstvima kojima je mogao financirati terorističke akcije. Međunarodni džihadistički pokret se često poistovjećuje sa Al Kaidom[37], no on se ne sastoji od jedne grupe sa vođom i članstvom već je na tragu Kutbove ideje o malim i posvećenim grupama, što je u skladu i sa strukturom samog sunitskog islama u kojem nema vrhovnog autoriteta ni hijerarhije.

Talibani

Iste godine (1989.) kada je Abdulah Jusuf Azam ubijen u nikad razjašnjenom antentatu umiruće Sovjetsko carstvo povuklo je svoje postrojbe iz Afganistana. Naredne tri godine mudžahedini su nastavili svoju borbu protiv komunističkog režima predsjedinka Nadžibulaha. Mudžahedini su bili podijeljeni na frakcije koje se nisu mogle dogovoriti oko podjele vlasti pa je izbio građanski rat. Prvenstveno su se sukobile snage predsjednika Burhanudina Rabanija i njegovog vojnog zapovjednika Ahmeda Šaha Masuda iz stranke Džamiat-i-islami sastavljene većinom od Tadžika sa paštunskim borcima Gulbudina Hikmetjara iz stranke Hizb-i islami. Masud i Hikmetjar bili su istaknuti mudžahedini u džihadu protiv Sovjetskog Saveza i obojica su bili gorljivi islamisti. Građanski rat je teško pogodio ionako napaćeni narod Afganistana koji se pretvorio u niz malih teritorija pod kontrolom lokalnih, često vrlo nasilnih i samovoljnih zapovjednika.

Talibanski (taliban je množina od talib, učenik medrese) pokret je 1994. godine započeo Muhamed Omar, mula (nsastavnik u medresi, islamskoj vjerskoj školi) i bivši mudžahedin iz sela Singesar u blizini Kandahara kao direktan odgovor na nasilje lokalnih mudžahedinskih zapovjednika[38]. Pokret je u manje od dvije godine nakon svog osnutka osvojio Kabul i pokazao se kao najjača milicija u zemlji.

Saudijska Arabija i Pakistan su tijekom rata protiv Sovjetskog Saveza podržavali islamističke mudžahedinske stranke, prvenstveno Hizb-i islami Gulbudina Hikmetjara koji je imao snažne veze sa pakistanskom Džamaat-e-islami bliskoj vladi Zie ul-Haqa, kao i Ittehad-al-Islami (http://en.wikipedia.org/wiki/Ittehad-al-Islami) Abdula Rasula Sajafa koji je dugo živio u Saudijskoj Arabiji i bio gorljivi vahabit. Budući da afganistanski mudžahedini nisu podržali Saudijsku Arabiju u ratu protiv Sadama Huseina Saudijci su obustavili svoju pomoć, ali se pakistanska nastavila još neko vrijeme. Talibani su pokazali da će vjerojatno biti u mogućnosti osvojiti cijeli Afganistan, što je odgovaralo Pakistanu pa su svoju pomoć preusmjerili talibanima. Saudijci su nakon lovačkog posjeta pripadnika saudijske aristokracije Kandaharu također odlučili početi pomagati talibane. Pomoć Saudijske Arabije je donijela i neke vahabističke prakse kod talibana, primjerice osnivanje Odjela za promicanje vrlina i sprečavanje poroka, vjerske policije talibanskog režima koja je ustrojena po uzoru na istoimenu i istonamjensku instituciju u Saudijskoj Arabiji. Jedina država osim Pakistana i Saudijske Arabije koja je priznala talibansku vladu u Kabulu bila je Ujedinjeni Arapski Emirati.

Talibani su uspjeli osvojiti veći dio Afganistana, no građanski rat nije prestao. Antitalibanski savez (Sjeverni savez) predvodio je živuća legenda antisovjetskog džihada, vrlo talentirani strateg Ahmed Šah Masud [39]. Strah od talibanske opasnosti natjerao je na suradnju sukobljene mudžahedinske frakcije, tako da su na stranu predsjednika Rabanija stali čak i Hizb-i islami Gulbudina Hikmetjara i organizacija šiitskih Hazara Vahdat i-islami (pod pokroviteljstvom Irana) unatoč prijašnjim žestokim oružanim sukobima. Glavnu potporu Sjevernom savezu su pružale Rusija koja i sama ima poteškoće sa islamističkim militantima na Kavakazu, Indija kako bi naudila pakistanskim interesima i zbog talibanske podrške militantima u Kašmiru, te Iran kako bi zaštitio Hazare i svoje granice. Posebno ogorčen na talibane bio je Iran i to u najvećoj mjeri zbog masakra nad Hazarima i ubojstva iranskih diplomata 1998. Iran se također bojao prenošenja sukoba preko granice pa su iranske vojne snage u rujnu 1998. izvele veliku vojnu vježbu uz afganistansku granicu te je postojala i mogućnost iranskog napada na talibanski režim.

Dva dana prije napada na Ameriku 11. rujna 2001. dvojica marokanskih terorista su se, predstavljajući se kao novinari, uspjeli približiti Ahmedu Šahu Masudu i u samoubilačkom napadu mu nanijeti smrtonosne ozljede, ali to nije spriječilo pad talibanske vlasti. Prije američkog napada potpora Talibanima počela se uvelike topiti i talibani su izgubili dobar dio podrške u narodu koju su stekli uvođenjem reda i zakona. Ubrzo se pokazalo da talibani favoriziraju svoje sunarodnjake Paštune, te da u svojoj verziji šerijata sa elementima paštunvalija, paštunskog plemenskog zakona, ne pokazuju nikakav obzir prema običajima nepaštunskih naroda. Talibani su zabranili ženama izlazak iz kuće, te im praktički uskratili pravo na obrazovanje i zdravstvenu zaštitu što nije zabilježeno nikad u islamskoj povijesti. Svjetsku su javnost još dodatno zgrozili divljaštvom pri ubojstvu bivšeg predsjednika Nadžibulaha[40], kao i uništavanjem svjetski cijenjenih Budinih statua u Bamijanu. Njihovi strani zaštitnici su također povukli svoju pomoć, Saudijska Arabija zbog talibanske potpore njihovom disidentu Osami bin Ladenu, a Pakistan jer je počeo uviđati opasnost takvog režima na svojoj granici. Američkim napadom na Emirat Afganistan (tako su talibani prozvali Afganistan, a mula Muhamed Omar se okitio titulom „al-amir al-muminun“, što znači zapovjednik pravovjernih) talibanska vlast se srušila kao kula od karata, ali talibani su se poput svih afganistanskih gerilskih ratnika pokazali vrlo žilavima te nisu nestali i svojim akcijama, koje sve više uključuju samoubilačke napade i dalje uspijevaju pridonositi destabilizaciji Afganistana, Pakistana i cijele regije.

Talibani i džihadisti-salafiti, prvenstveno Osama bin Laden, su unatoč početnim neslaganjima uspjeli uspostaviti suradnju, te su ubojstvo Ahmeda Šaha Masuda izveli strani borci[41]. Također su, prvenstveno zbog potpore Saudijske Arabije, došli i pod utjecaj vahabističkih ideja. Talibani ipak nisu ni džihadisti-salafiti ni vahabiti već ekstremni izdanak reformističkog pokreta Deoband medresa koji je nastao u Indiji u 19. stoljeću kao reakcija na britansku vlast. Deobandistički pokret u Pakistanu politički djeluje kroz stranku Džaamiat ulema-e-islam (JUI) koja je 1993. stupila u koaliciju sa Pakistanskom narodnom strankom (PPP) premijerke Benazir Buto. JUI je svojim lobiranjem pridonio preusmjeravanju pakistanske pomoći sa ISI-evog (ISI je pakistanska tajna služba) saveznika Hikmetjara na Talibane, te im je pružio znatnu pomoću ljudstvu slanjem boraca iz svojih medresa[42] u Pakistanu. Osim talibana JUI podupire skupinu Harakat ul-mudžahedin (bivši Harakat ul-ansar) koja je poznata po terorističkom djelovanju u Kašmiru.

Šiitski islamizam

Šiitski islamizam kao revolucionarnu ideologiju utemeljio je Iranac Ali Šariati (1933. – 1977.). Politika tradicionalno nije zanimala šiitski kler u Iranu budući da su živjeli u isčekivanju dvanaestog imama Muhameda al-Mahdija što je koncept sličan kršćanskom očekivanju Mesije. Šiitski islam[43] se od sunitskog razlikuje i organizacijski, te ima hijerarhijski ustrojen kler na čelu sa ajatolasima koji imaju status sličan biskupima u katolicizmu. Šariati se, poput svojih sunitskih kolega Maududija i Kutba oštro suprostavio ulemi[44] i smatrao je da bi šiiti trebali slijediti primjere svojih prvih imama Alije i Huseina i suprostaviti se ugnjetavačima. Obrazovavši se u Francuskoj Šariati je došao pod utjecaj marksističke teorije klasne borbe i antikolonijalizma[45]. Umro je u Londonu 1977., dvije godine prije islamske revolucije u Iranu.

Šarijatijeve ideje su u velikoj mjeri utjecale i na do danas najuspješnijeg islamista, ajatolaha Homeinija (1902. – 1989.). Ruholah Musavi Homeini je za razliku od ostalih islamističkih vođa bio visoko istaknuti šiitski alim, i Gilles Kepell smatra da je upravo zbog te činjenice bio toliko uspješan[46]. Homeini je uspio čitavu oporbu režimu šaha Reze Pahlavija staviti pod svoje vodstvo. Uspješno oborivši šaha 1979. godine obračunao se sa oporbom i uredio Islamsku republiku Iran prema svom shvaćanju. Izvoz revolucije nije bio osobito uspješan, ali je ipak uplašio tradicionalne vladare, naročito u Saudijskoj Arabiji budući da se iste godine kad je izbila revolucija jedna naoružana beduinska ultravahabistička skupina zabarakadirala u Velikoj džamiji u Meki. Saudijska vladarska kuća krizu je riješila uz pomoć francuskih specijalnih postrojbi, te je bilo mrtvih i ranjenih. Bilo je to prvi put od sukoba sa pripadnicima ikhvana[47] da je neka vahabistička skupina dovela u pitanje legitimnost monarhije. Vladajuću elitu kraljevine također je plašila činjenica da je revolucija šiitska i bojali su se utjecaja Irana na šiite unutar svojih granica. Isti razlog ih je motivirao i prilikom intervencije u Bahreinu 2011. Saudijci su u strahu od revolucije podržali i Sadama Huseina, na kojeg inače nisu gledali sa simpatijama, u njegovom ratu protiv Irana. Homeini je sa svoje strane rat iskoristio kako bi učvrstio revolucionarni režim i obračunao se sa oporbom.

Homeinijev utjecaj se, iako marginalno, osjetio i među sunitima. Muslimansko bratstvo se prije 1988., kada je tijekom prve intifade njihov član Ahmed Jasin osnovao pokret otpora Hamas, na palestinskim teritoriju bavilo obrazovnim i socijalnim radom. Glavni teret borbe snosio je Arafatov PLO i ostale sekularne skupine, često lijevog predznaka. Prva skupina sa islamističkom ideologijom koja se oružano sukobila sa Izraelom, Islamski džihad , bila je pod snažnim utjecajem Homeinija[48].

Islamska revolucija u Iranu je snažno odjeknula među libanonskim šiitima i Hezbollah je jedini primjer uspješnog izvoza Homeinijeve revolucije. Tamošnju šiitsku populaciju počeo je politički okupljati klerik Musa al-Sadr. Al-Sadr je prije svog misterioznog nestanka u Libiji 1978. osnovao Pokret obespravljenih i paravojno krilo pokreta Amal[49]. Pokret obespravljenih je bila sekularna organizacija, a organiziranje šiita pod islamističkom zastavom počelo je sredinom 1980-ih[50] kada je uz iransku pomoć osnovana skupina Hezbollah (Božja stranka). Prvi vođa te organizacije bio je Subhi al-Tufayli, koji je vodio organizaciju do 1991. ali je 1992. napustio Hezbollah i započeo borbu protiv svoje bivše organizacije, budući da se nije slagao sa izlaskom na libanonske izbore. Nakon njega je vodstvo preuzeo Abbas al-Musawi kojeg su izraelci ubili 1992. Njegovo mjesto je preuzeo Hassan Nasrallah koji je još uvijek na čelu Hezbollaha, a pokazao se kao iznimno sposoban i uspješan vođa.

Hezbollah je osnovan u jeku građanskog rata u Libanaonu koji je trajao od 1975. do 1990. kao izravan odgovor na izraelsku okoupaciju (Izrael je 1982. izvršio inavaziju na Libanon). Hezbollah je organizacija pod snažnim utjecajem Irana, te je mnogi vide kao iransku vojsku unutar Libanona. Saveznik Hezbollaha osim Irana je u prvom redu Sirija koja je bila i vojno prisutna u Libanonu do 2005. Teško je odgovoriti na pitanje kako će se razviti sirijska pobuna i kako će to utjecati na odnos prema Hezbollahu, ali je sasvim sigurno da će doći do nekih promjena.

Danas je ta organizacija vrlo snažna i dobro organizirana. Zaslužila je poštovanje u Libanonu budući da je svojim djelovanjem utjecala na izraelsko povlačenje 2000. godine. Budući da je njihovo vojno krilo jedna rijetkih oružanih skupina sastavljenih od Arapa koja se uspješno nosi sa Izraelom, u arapskom svijetu imaju status heroja i prodavaonice u Damasku su prepune suvenira sa njihovim oznakama. Isprovociravši Izrael 2006. dokazali su da mogu ući u otvoreni oružani sukob sa Izrelcima i, iako ne bez žrtava, preživjeti. Osim vojnog krila Hezbollah djeluje i kao snažna libanonska politička stranka te pruža i civilne usluge[51]. Organizacija također vrlo veliku pažnju pridaje odnosima sa javnošću i medijima i pod svojom kontrolom imaju libanonsku satelitsku televizijsku postaju al-Manar, a čak se potpisuju i kao izdavači računalne igre Special Force [52]. Svojim djelovanjem su se pokazali kao vjerojatno najnaprednija islamistička organizacija danas.

Zaključak

Islamizam ni u kom slučaju nije sinonim za nasilje i terorizam, no njegovim je međudjelovanjem sa vahabizmom nastala ekstremistička militantna ideologija. Iako je u temelju islamizma religija to je moderna politička ideologija, i džihadisti-salafiti svojim ustrojstvom i načinom djelovanja više podsjećaju na ljevičarske skupine iz 1970-ih nego na bilo koje ratnike iz islamske povijesti. Uloga stranih mudžahedina u Afganistanu nije bila od većeg vojnog značaja, no boravak tamo im je dao mogućnost da se upoznaju, kao i da „izbruse“ svoju ideologiju i borbene vještine. Uspjesi afganistanskih mudžahedina u doista oslobodilačkoj borbi protiv komunističkih okupatora široko su odjeknuli kroz cijelu islamsku javnost i nije slučajno što je Hamas osnovan 1988. dok je trajao rat u Afganistanu. Nakon povlačenja Sovjetskog Saveza mnogi strani borci su, ohrabreni pobjedom, odlučili nastaviti džihad gdje god je bilo moguće ali sveobuhvatna radikalizacija muslimana u svijetu je izostala budući da je tako nasilno tumačenje islama strano ogromnoj većini islamske populacije. Svojim pobunama protiv autoritarnih režima 2011. većina arapskog svijeta je dokazala da su im demokracija i blagostanje znatno važniji od rata protiv nevjernika.

Najveća prijetnja islamističkog ekstremizma, unatoč krvavim napadima u posljednja dva desetljeća, nije usmjerena prema zapadu. Glavni cilj radikalnih skupina, od talibana do džihadista u Iraku su drugi muslimani, bilo da su službenici „nepobožnog“ režima ili šiiti na hodočašću.

Danas, od somalijskog Al-Šabaaba do Abu Sajaf grupe na Filipinaima, postoje naoružane skupine sa džihadističko-salafističkom ideologijom, no unatoč tome mala je vjerojatnost da će neka od tih grupa preuzeti vlast u svojoj državi i, poput talibana, pružiti utočište međunarodnim džihadistima. Ipak, nedostatak „slobodnog“ teritorija ni u kom slučaju ne znači da će terorizam sa islamističkim predznakom nestati. Džihadizam-salafizam je ideologija prisutna u cijelom svijetu, a u borbi protiv takve ideologije informiranje i obrazovanje su od veće koristi nego stealth bombarderi i bespilotne letjelice.

Bilješke

[1] http://www.ikhwanweb.com/article.php?id=28065&ref=search.php (pristupljeno 25. veljače 2011.)
[2] Šerijat je riječ koja bi se mogla prevesti kao „put“ i označava pravni sustav koji proizlazi iz islamskih svetih tekstova Kur`ana i hadisa tj. zapisa o izrekama i postupcima poslanika Muhameda.
[3] „U tom nenaravnom i patetičnom traganju za besmrtnošću, koje pokreće tako velik dio čovječanstava, utemeljitelji ideologija ili država su u izrazitoj prednosti. Njihove akcije i njihove ideje su stvari koje su tijekom stoljeća oblikovale povijest. Muhamed je bio istodobno oboje, kombinirajući u jednoj jedinoj osobi i Isusa Krista i Karla Velikog“. (Maxime Rodinson, Muhamed, Zagreb, 1998, str. 345.)
[4] Korejšiti su arapsko pleme, ondašnja vadajuća elita u Meki. Poslanik Muhamed je također pripadao plemenu Korejšita, ogranku Banu Hašim.
[5] Jason Burke naziva takav postupak Muhamedanskom paradigmom : „Muslimanski reformisti od Haridžita preko Asasina do bin Ladena svjesno su oponašali hidžru i povlačenje iz društva koje ih sprječava da žive kao „istinski“ muslimani, i pokretanje kampanje za koju vjeruju da će, poput Muhamedove, naposlijetku biti uspješna. Slijedeći Muhamedansku paradigmu oni razumiju da će biti iskušani razdobljima ugnjetavanja i poteškoća, ali kako slijede Allahovu volju i Muhamedove naloge, oni, ili generacije koje ih nasljeđuju, naposlijetku će trijumfirati“. (Jason Burke: Al-Qaeda; The True Story of Radical Islam, London 2004, str 30.)
[6] Uzrok raskola u islamu nisu bile vjerske dogme, već isključivo politički sukob oko nasljeđivanja vlasti, no tijekom povijesti razvile su se i dogmatske razlike, kao i mnogobrojne šiitske sekte.
[7] Muhamedovog nasljednika. Prvu četvoricu, Abu Bekra, Omara, Osmana i Aliju suniti nazivaju rašidun, tj. pravednima, budući da su primili božju objavu od samog Muhameda.
[8] Alija je bio prorokov sinovac i zet, muž Muhamedove kćerke Fatime
[9] Od Ši`a Ali, Alijeva stranka.
[10] Šiiti kalifat nazivaju imamatom, te smatraju da imam nasljeđuje Muhameda i kao poglavar zajednice (Ume) i kao vjerski autoritet. Šiiti također smatraju da Muhameda može nasljediti isključivo potomak Alije i Fatime, te da nasljeđivanje ne podliježe izboru. Suniti priznaju zakonitost prve četvorice kalifa, uključujući Aliju, te smatraju da kalif nasljeđuje poslanika isključivo kao poglavar zajednice i da je nasljeđivanje podložno izboru. Šiiti su danas manjina te čine 10 – 15% svih muslimana na svijetu.
[11] Time je osnovana Umajadska dinanstija sa prijestolnicom u Damasku.
[12] Treći šiitski imam, Alijin i Fatimin sin. Drugi imam je bio njegov brat Hasan kojeg su šiiti nakon Alijine smrti izabrali za kalifa, no on se odrekao vlasti u Muavijinu korist.
[13] Miroslav Brandt ih opisuje kao „…sektu vjerskih fanatika, haridžita, koji su zahtjevali da o pitanjima vrhovne vlasti odlučuje cijela vjerska zajednica muslimana, koja kalifom može učiniti svakog vjernika, ako to odredi božja volja, pa stoga izbor kalifa ne može biti povlastica ni Prorokove obitelji ni korejšitske aristokracije.“ (Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb, 1980, str.314)
[14] „Korijene islamizma kao moderne političke ideologije nalazimo već u 18. Stoljeću, u predmodernim reformističkim pokrerima poput vahabizma. No tek autore koji se javljaju u 19. Stoljeću, poput Jamal al-Dina al-Afganija, Muhammeda Abduhua i Rašida Ride, možemo smatrati začetnicima političkog islama.“ (Tarik Kulenović: Politički islam, Zagreb, 2008, str. 89.)
[15] „Stariji reformatori oblikovali su se u konzervativnom etosu i, kao mnogi predmoderni filozofi bili elitisti.“(ibid. Str. 97.)
[16] „Važno je zapamtiti da je mislio i radio u 1930-ima i da je bio zainteresiran za masovne pokrete u Sovjetskoj Rusiji i na zapadu. Al-Bana je regrutirao iz svakog sektora društva premda posebno među ruralnom, ili nedavno urbaniziranom sitnom buržuazijom“ (Jason Burke: Al-Qaeda; The True Story of Radical Islam, London 2004, str 49.)
[17] (a) interpretacija Kur`ana u duhu vremena,
(b) jedinstvo islamske nacije,
(c) podizanje životnog standarda i postignuće društvene pravde i reda,
(d) borba protiv nepismenosti i siromaštva
(e) emancipacija muslimanskih zemalja od tuđinske dobinacije i
(f) promocija islamskog mira i bratstva širom svijeta. (Tarik Kulenović: Politički islam, Zagreb, 2008, str. 99.)
[18] „U to vrijeme Saudicijci su počinjali stvarno profitirati od svojih naftnih prihoda, i Braća iz inozemstva stigla su u pravo vrijeme da opskrbe klasu organizator i intelektualaca koji su bili bolje obrazovani od njihovih saudijskih kolega“. (Gilles Kepel, Jihad: The Trail of Political Islam, Cambridge, 2002, str 51.)
[19] Ibn Tejmija je bio islamski teolog sa prijelaza iz 13. u 14. stoljeće. Posebno je napadao inovacije u vjeri, te je smatrao da su muslimani koji se ne drže šerijata najgora stvorenja. Glavni cilj njegovih napada bili su Mongoli koji su osvojili Bagdad, prijestolnicu Abasidskog kalifata i nakon toga i sami prihvatili islam. Ibn Tejmija ih je proglasio nevjernicima i stoga pogodnim ciljem za napad i pljačku. Učenja mu nisu naišla na odobravanje, pa je umro u zatvoru.
[20] „Cilj islama je dovesti do univerzalne revolucije“ (Sayyid Abdul A’la Maududi: Jihad in Islam, Lahore 1983, str 20.)
[21] „Sad mora biti očito da je cilj islamskog džihada eliminacija vladavine neislamskog sustava i uspostava, na njegovom mjestu, islamskog sustava državne vlasti .“(ibid)
[22] Poglavito što se tiče uporabe pojam džahilijet, kako navodi J. Burke: „Maududi je također upotijebio, po prvi put, pojam džahilijet u modernom kontekstu“ (Jason Burke: Al-Qaeda; The True Story of Radical Islam, London 2004, str 51.)
[23] T. Kulenović u tome vidi razlog njegove radikalnosti: „Zatvorska iskustva su ga užasnula. Posljedično, njegove su ideje postale mnogo radikalnije nego Mawdudijeve.“ (Tarik Kulenović: Politički islam, Zagreb, 2008, str. 130.)
[24] „Mi smo također oruženi džahilijetom danas, koja je iste prirode kao što je bila tijekom prvog perioda islama, možda malo dublja. Naša cijela okolina, ljudska uvjerenja i ideje, navike i umjetnost, pravila i zakoni su džahilijet, čak do opsega koji smatramo islamskom kulturom, islamski izvori, islamska filozofija i islamska misao su također konstrukti džahilijeta.“ (Qutb, Milestone. USA: SIME journal (http://majalla.org), 2005. str. 6)
[25] „Ovaj pokret koristi metode propovijedanja i uvjeravanja i upotrebljava fizičku moć i džihad za ukidanje organizacija i autoriteta džahilijetskog sustava koji spriječava ljude u reformaciji svojih ideja i vjerovanja ali ih prisiljava da slijede njihove pogrešne puteve i čini ih da služe ljudskim gospodarima umjesto Svemogućem Bogu.“ (ibid. str. 33)
[26] „Njegova ideja o stvaranju malih, potpuno posvećenih skupina koje će svojim djelom i primjerom biti pokretač općenarodne revolucije bliska je idejama koje su zastupali, i u praksi provodil, latinoamerički revolucionari poput Fidela Castra i Ernesta Che Guevare.“ (Tarik Kulenović: Politički islam, Zagreb, 2008, str. 132.)
[27] Gilles Kepel smatra: „Šukri je pogurao Kutbove nepotpune teorije do njihovih granica.“( Gilles Kepel, Jihad: The Trail of Political Islam, Cambridge, 2002, str 84.)
[28] Gilles Kepel navodi: „…Said Kutbovi spisi, koje je uredio i izdao njegov brat Muhamed Kutb u Saudijskoj Arabiji, držani su visoko cijenjenima od tamošnjeg rastućeg kontigenta njegovih sljedbenika“ ( ibid. str 51.)
[29] „Među njima je bilo filipinskih crnaca, Uzbeka iz sovjetskih srednjoazijskih republika, Arapa iz Alžira, Egipta, Saudijske Arabije i Kuvajta i Ujgura iz Kine“ (Ahmed Rashid: Talibani: Islam, nafta i nova velika igra u Srednjoj Aziji, Zagreb 2001, str.199.)
[30] „Azam je na veterane rata u Afganistanu gledao kao na mobilnu udarnu silu koja operira islamskim svijetom“ (Jason Burke: Al-Qaeda; The True Story of Radical Islam, London 2004, str 73.)
[31] „U očima ovih militanata…salafiti su bili oni koji razumiju naloge svetih tekstova u njihovom najdoslovnijem tradicionalnom smislu. Njihov najzapaženiji predstavnik bio je veliki alim iz četrnaestog stoljeća Ibn Tejmija, čiji je rad služio kao osnovna preporuka za vahabite.“ ( Gilles Kepel, Jihad: The Trail of Political Islam, Cambridge, 2002, str 220.)
[32] „Ovaj milje bio je odsječen od društvene stvarnosti; njegovi stanovnici percipirali su svijet u svjetlu religijske doktrine i oružane borbe. To je uzgojilo novu, hibridnu islamističku ideologiju čiji su prvi doktrinalni principi bili racionalizacija postojanja i ponašanja militanata. To je bio džihadizam-salafizam. “ (ibid. str. 219.)
[33] „Zastupakući totalni rat protiv vlade i odbijajući sva primirja i kompromise, srž GIA-e sastojala se od bivših članova Mouvement Islamique Armé (1982 – 1987) Mustafe Bujalija, zajedno sa alžirskim „Afganistanskim arapima.“ (ibid. str 254.)
[34] „Mnogi postsovjetski vahabistički vođe bili su mladi ljudi koji su se obučavali u džamijama Bliskog istoka u godinma neposredno nakon kolapsa SSSR-a. Poslije povratka kućama u Srednjoj Aziji ili na Kavakazu suprostavili su se tradicionalnom sufijskom kleru… „ (Brian Glyn Williams: Crushing Wahhabi fundamentalists in Central Asia and the Caucasus u New Religious Movements in the 21st Century. Legal, Political and Social Challenges in Global Perspective. London, 2004, str.135.)
[35] http://www.index.hr/vijesti/clanak/incident-u-carevoj-dzamiji-u-sarajevu-glavni-imam-zakljucao-dzamiju-da-vehabije-ne-udju/339823.aspx (pristupjeno 26. veljače 2011.)
[36] „Nekoliko pojedinaca imenovanih kao ključne figure Al-Kaide, kao što je Jordanac Abu Musab al-Zarkavi, nisu bili povezani sa bin Ladenom već su zapravo bili suparnički militanti.“ (Jason Burke: Al-Qaeda; The True Story of Radical Islam, London 2004, str .18.)
[37] „Povezani koncept se počinje pojavljivati u pravnim dokumentima koje je pripremio FBI-a je ideja da postoje „članovi Al Kaide“ koji se zaklinju u vjernost organizaciji… Kultura FBI-a je usredotočena na postizanje presuda, i grupe koje su radili na gonjenju odgovornih za bombardiranje veleposlanstava u istočnoj Africi u kolovozu 1998. su morale raditi unutar zakona, posebno onima o uroti. Takvi zakoni su dizajnirani da se obračunavaju sa koherentnim i strukturiranim kriminalnim poduzećima, ne sa amorfnim i raspršenim političko-religioznim pokretima…“ (ibid., str .6.)
[38] „Najvjerodostojnija od svih priča, koja se često ponavlja, jest ona po kojoj su mu, u proljeće 1994., susjedi iz Singesara priopćili kako je jedan vojni zapovjednik oteo dvije maloljetne djevojčice, obrijao im glave i odveo ih u vojni logor gdje su ih mnogi vojnici silovali. Omar je okupio nekih trideset taliba, koji su zajedno imali samo šesnaest pušaka, i s njima napao taj logor, oslobodio djevojčice a zapovjednika logora objesio o tenkovsku cijev.“ (Ahmed Rashid: Talibani: Islam, nafta i nova velika igra u Srednjoj Aziji, Zagreb, 2001 str.58.)
[39] „Masud je bio jedan od najsjajnijih vojnih zapovjednika i najkarizmatskijih osoba što ih je iznjedrio džihad. Nazvan „Lav Pandžšira“ prema svome rodnom mjestu na području u kojem su živjeli Tadžici, u Dolini Pandžšir sjeverno od Kabula, bio je neuhvatljiv i potukao je sedam velikih sovjetskih ofenziva na Pandžšir tijekom osamdesetih godina“(ibid. str.92.)
[40] „Talibani su ušli u Nadžibulahovu sobu, nemilosrdno pretukli njega i njegovog brata a potom ih zamotali i terenskim vozilom odvezli u zamračenu predsjedničku palaču. Tamo su ga kastrirali, privezali za terensko voziloi vukli ga nekoliko krugova oko palače, a potom ga ustrijelili.“ (ibid. str.90.)
[41] Ahmed Rashid navodi i da su sujelovali i u pokolju nad Hazarima: „Ti su vahabitski ratnici sudjelovali u talibanskom pokolju nad Hazarima šiitima na tom području.“(ibid.str.215)
[42] Sami ul-Hak je jedan od vođa JUI-a: „Sami ul-Hak u neprestanom je dodiru s Omarom, pomaže mu riješavati pitanja s područja međunarodnih odnosa i daje mu savjete glede važnih šerijatskih odluka. On je i glavni organizator pronalaženja i novačenja pakistanskih studenata za borbu na strani talibana. Nakon talibanskog poraza u Mazaru iz 1997. Omar ga je telefonom zamolio za pomoć. Hak je zatvorio svoju medresu i sve studente poslao da pomognu talibanima. A nakon bitke za Mazar 1998. organizirao je sastanak talibanskih vođa i predstavnika dvanaest medresa u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini kako bi brojčano ojačala talibanske vojske. Sve medrese pristale su zatvoriti svoje učionice na mjesec dana pa su u Afganistan poslale 8000 studenata.“ (ibid. str 148.)
[43] To jest šiia dvanaestorice, budući da vjeruju u dvanaest imama, koji su većinska šiitska sekta u Iranu i uopće. Druga po brojnosti su ismaeliti koji vjeruju u sedam imama. (op. a.)
[44] Religijski obrazovanim ljudima koji u islamu imaju položaj sličan svećenicima u kršćanstvu. Jedina je alim.
[45] Kepel navodi: „Kada je preveo Prezreni na svijetu Frantza Fanona na perzijski Šariati je preveo razliku između „ugnjetavača“ i „ugnjetavanih“ sa kur`anskim pojmovima „mustakbireen“ (oholi) i „mustadafeen“ (oslabljeni ili obespravljeni), tako prenoseći teoriju klasne borbe u terminologiju islama i dao joj središnju važnost koju nije imala u tradicionalnoj doktrini. ( Gilles Kepel, Jihad: The Trail of Political Islam, Cambridge, 2002, str 39.)
[46] Homeini je bio u mogućnosti mobilizirati mrežu pobornika i sljedbenika mnogo učinkovitije nego intelektualci obrazovani uz moderne linije; i to je bio jedan od razloga zašto islamska revolucija nema protutežu u sunitskom arapskom svijetu.“ ( Gilles Kepel, Jihad: The Trail of Political Islam, Cambridge, 2002, str 37.)
[47] Ikhvan (bratstvo) su bili vahabistička milicija putem koje je Abdul Aziz ibn Saud, prvi kralj Saudijske Arabije pod svoju kontrolu stavio Arapski poluotok, no pokazali su se neukrotivima pa su 1929. vojno poraženi i ukinuti.
[48] „Njihov vođa, doktor medicine Fathi Shqaqi izdao je tanku knjižicu naslovljenu: „Homeini: Islamska alternativa…“ (ibid. str 122)
[49] Keppel njegovu ulogu u Libanonu uspoređuje sa Šarijatijevom: „…ovaj pokret je postigao transformaciju stavova usporedivu sa onom koju je Šariati postigao u Iranu. Sadr je zamijenio tradicionalnu šiitsku pasivnost, jadikovanje i škrgut zubima nad mučeništvom imama Huseina 680. sa pokretom pravog protesta koji je kompletno preusmjerio potisak šiitskog simbolizma.“ (ibid. str. 125.)
[50] „Iako se njegovo vodeći članovi referiraju na 1982. Kao godinu kada je grupa osnovana, Hezbollah nije postojao kao koherentna organizacija do sredine 1980-ih.“ (Augustus Richard Norton: Hezbollah: A Short History, Princeton, 2009. str.34)
[51] „Hezbollah nudi mnoštvo socijalnih usluga svojim članovima koji uključuju građevinske tvrtke, škole, bolnice, ambulante i mikrofinancijske inicijative…“(ibid. str 109.)
[52] Vidi: http://www.specialforce2.org/english/index.htm (pristupljeno 25.veljače 2011.)

Bibliografija

Maxime Rodinson: Muhamed, Zagreb, 1998.
Jason Burke: Al-Qaeda; The True Story of Radical Islam, London 2004.
Miroslav Brandt: Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb, 1980.
Tarik Kulenović: Politički islam, Zagreb, 2008.
Gilles Kepel: Jihad; The Trail of Political Islam, Cambridge, 2002.
Sayyid Abdul A’la Maududi: Jihad in Islam, Lahore, 1983.
Qutb, Milestone. USA: SIME journal (http://majalla.org), 2005.
Ahmed Rashid: Talibani: Islam, nafta i nova velika igra u Srednjoj Aziji, Zagreb, 2001
New Religious Movements in the 21st Century. Legal, Political and Social Challenges in Global Perspective, London, 2004.
Augustus Richard Norton: Hezbollah: A Short History, Princeton, 2009.