Antun Branko Šimić, hrvatski pjesnik i esejist. Rođen je 18. studenog 1898. u selu Drinovci kod Gruda. Pučku školu je završio u Grudama, tri razreda franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, nakratko prešao na školovanje u Mostar, četvrti i peti razred gimnazije položio 1914. u Vinkovcima, šesti i sedmi razred u Zagrebu. U osmom razredu napustio je školovanje zbog izdavanja književnog časopisa, a to je učenicima bilo zabranjeno, i postao slobodan književnik i publicist.

Prvu svoju pjesmu “Zimska pjesma” je objavio 1913. u časopisu Luč. U Vinkovcima je napisao zbirku pjesama “Cibaliana”. Godine 1917. u Zagrebu pokreće ekspresionistički list Vijavica kojim se pridružuje U. Donadiniju i novom stilu pjesništva. Novi književni časopis Juriš,  pokreće 1919. pod utjecajem bečkog ekspresionističkog Der Sturma, a 1924. izdaje i treći pod naslovom Književnik.

Najveći doprinos novoj hrvatskoj književnosti, posebno pjesništvu, dao je kratkom zbirkom pjesama “Preobraženja” (1920.) Mnogi ga književni kritičari i znanstvenici smatraju najboljim hrvatskim pjesnikom.

Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman “Dvostruko lice”. Brojni su mu izdavači kasnije objavili izabrana djela, sabrana djela, prozu i poeziju kao “Tjelo i mi”, Croatica, Vinkovci, 1998.

Teško je obolio od tuberkuloze, umro u Zagrebu 2. svibnja 1925.