Novi vijek

Prva podjela Poljske

376views

Tijekom 18. stoljeća pod slabim vladarima iz saske dinastije Wettin Poljsko-Litvanska Unija proživljavala je teške trenutke. Moćni susjedi Rusija i Pruska, u manjoj mjeri i Austrija, sve su se snažnije miješali u njezine unutrašnje poslove. Još je 1717. godine tzv. “nijemi sejm” pod ruskim pritiskom prihvatio smanjenje poljske armije na samo 24.000 vojnika. Zastupnicima je bilo zabranjeno uzeti riječ, trebali su samo prihvatiti nametnute zakonske projekte. Zasjedanje je potrajalo jedan dan.

Tri godine kasnije pruski kralj Fridrik I. i ruski car Petar Veliki obvezali su se sporazumom u Potsdamu da će brinuti o “plemićkim slobodama”, prije svega o liberum veto (pravo svakog plemića – zastupnika u sejmu da se usprotivi bilo kojem zakonskom projektu i poništi njegovo donošenje) i o slobodnom izboru vladara, te o vjerskim slobodama u Uniji. Suverenitet poljskog kralja bio je time uvelike ograničen. Korak dalje u ograničavanju poljske nezavisnosti bio je sporazum «tri crna orla» iz 1732. prema kojemu su se Rusija, Austrija i Pruska obvezale na zajedničku vojnu akciju kako bi nakon smrti kralja Augusta II. spriječile dolazak francuskog kandidata Stanisława Leszczyńskog ili saskog kneza izbornika na poljski tron. Ovaj je savez postao simbolom antipoljske djelatnosti njezinih triju moćnih susjeda.

Gospodarstvo i društveni odnosi u Poljsko-Litvanskoj Uniji bili su tijekom 18. stoljeća u sve lošijem stanju, pa su temeljite reforme cjelokupnog sustava bile jedini put za izlazak iz krize. U traženju toga puta, tj. u prijedlozima da li i kako reformirati Uniju nastale su dvije političke grupacije – konzervativna, hetmanska stranka, na čijem su čelu bili Franciszek Salezy Potocki i Jan Klemens Branicki, te tzv. “familija” na čelu s kneževima Czartoryskim. Dok su prvi bili za zadržavanje postojećeg političkog i društvenog ustroja te za jače oslanjanje na Francusku i Austriju, od kojih su očekivali pomoć u slučaju ruskog napada, pristaše “familije” bili su za reformu sejma i – što je bilo posebno važno jer je ta institucija već cijelo stoljeće otežavala politički život države – za ukidanje liberum veto. U vanjskoj su se politici oslanjali na Rusiju.

Godine 1763. umro je kralj August III. Obje su se političke grupacije uključile u borbu za izbor novog vladara, a kao pobjednik izašla je “familija”. U tomu ih je aktivno podržala ruska vojska koja je na poziv stupila na poljski teritorij. Sljedeće je godine na prijestolje zasjeo Stanislav August Poniatowski. Taj pripadnik jedne sitnije plemićke obitelji, inače u srodstvu s Czartoryskima, imao je golemu prednost pred svojim konkurentom saskim knezom izbornikom – bio je miljenik i u mladosti ljubavnik carice Katarine II. Rusko-pruski dogo-vor oko postavljanja Poniatowskog na vladarski položaj prihvatila je 1764. i Austrija, potpisujući s njima trostrani sporazum o očuvanju “plemićkih sloboda” u Poljsko-Litvanskoj Uniji.

Novi je kralj-prosvjetitelj bio vrlo obrazovan, podržavao je mnoge umjetnike i dao velik doprinos razvoju poljske kulture. U njegovo je doba Varšava postala istinska europska metropola, koja je između 1764.-1792. brojčano porasla čak četiri puta: s 30.000 broj stanovnika prijestolnice popeo se na 125.000. Kralj je imao također brojne želje i planove koji su se ticali političkih reformi, čak je i svoje krunsko ime uzeo kao znak htijenja da bude reformator poput rimskog cara Augusta. Odmah nakon dolaska na vlast osnovao je Vitešku školu, obrazovnu instituciju u kojoj su se školovali brojni budući vojskovođe.

No, Katarina II. imala je sa svojim izabranikom drugačije planove – nije od njega tražila da provodi reforme i jača poljsko-litvansku državu nego da izvršava njezinu volju i jača ruski utjecaj u državi. Stanislav August je do današnjih dana predmet brojnih kontroverznih ocjena – od toga da je upravo on upropastio poljsku državu, da je bio slabić, puko oruđe u rukama moćne Katarine do izraza bezgraničnih pohvala njegovoj inteligenciji, obrazovanosti, toleranciji, prosvijeće-nosti i volji da podržava razvoj znanosti i umjetnosti. Istina je kao i uvijek vjerojatno negdje u sredini – Stanislav August zasigurno nije bio velik vojskovođa i diplomat, ali ni opće prilike vremena u kojem je vladao nisu bile povoljne, pa teško daje i mogao učiniti mnogo više za spas poljske državnosti.

Godine 1768. sejm je – i ovaj put pod ruskim pritiskom baš kao 1717. – ozakonio formalno jednaka prava pripadnicima svih vjeroispovijesti i potvrdio tzv. “kardinalna prava”, tj. ona koja su se smatrala najvažnijima: pravo na slobodan izbor kralja, liberum veto, isključivo pravo plemstva da obavlja upravne funkcije i posjeduje zemljišna do¬bra, pravo plemstva da u određenim slučajevima otkaže poslušnost kralju i dr. Ta je prava jamčila Katarina II., što je praktički značilo potpunu ovisnost Unije o Rusiji jer je bilo kakvu promjenu “kardinalnih prava” morala potvrditi ruska carica. Zastupnici koji su se protivili odlukama sejma internirani su i poslani, na intervenciju ruskog veleposlanika u Varšavi, u progonstvo u Rusiju.

Posljedica toga bilo je udruživanje plemstva u protukraljevsku i proturusku koaliciju poznatu pod nazivom Barska konfederacija. Koalicija je stvorena u Baru u Podolju u veljači 1768. godine, a u nju su ušli gorljivi pobornici katoličkog karaktera Poljsko-Litvanske Unije i njezine potpune nezavisnosti te protivnici bilo kakvih temeljitijih reformi države. Na čelu saveza nalazio se Józef Pułaski. Njegov sin Kazimierz bio je jedan od najsposobnijih vojskovođa Barske konfederacije. Kasnije je otišao u Ameriku te se istaknuo kao jedan od heroja rata za nezavisnost, u kojem je i poginuo. Program Barske konfederacije bio je neobična mješavina najrazličitijih ideja. Zanimljivo je spomenuti da je na temelju izvješća koja je dobio od izaslanika konfederacije u Francuskoj Jean Jacques Rousseau uskoro potom napisao djelo Razmatranja o poljskoj vladi u kojemu je hvalio ustroj Poljsko-Litvanske Unije. Vjerojatno mu se, u usporedbi s u Europi dominirajućim apsolutističkim sustavom vlasti, činio bliskim idealu državne organizacije iz Društvenog ugovora.

Barski su konfederati zahtijevali abdikaciju Stanislava Augusta, a u borbi protiv kralja i ruske vojske koja mu je pomagala, uz njih je stalo Osmansko Carstvo. To je uskoro dovelo do višegodišnjeg rusko-turskog rata. Istodobno, na području Ukrajine došlo je do seljačkog ustanka, koji je – osim što je bio poguban za tisuće plemića, građana i Židova – presjekao teritorijalnu vezu između barskih pobunjenika i Osmanskog Carstva. U jesen 1770. godine barski su konfederati detronizirali kralja Stanislava Augusta. Ubrzo potom pokušali su atentat na njega i ranili ga. Pokušaj atentata utjecao je na gubitak simpatija dijela plemstva prema konfederatima, a još u većoj mjeri na gubitak vanjske podrške na koju su računali.

Nakon četverogodišnjeg ratovanja Rusija je odlučila stati na kraj kaosu i anarhiji. Još je ranije Fridrik II. predlagao Katarini podjelu Poljske, ali se ova nije na to odmah odlučila smatrajući da će moći zadržati ruski utjecaj na cijelom području poljsko-litvanske države. No, budući da su na Balkanu porasle napetosti između Austrije i Rusije, a barski konfederati i dalje pružali snažan otpor, Katarina je 1772. pristala na projekt podjele. S tim se vrlo brzo suglasila i Marija Terezija, koja je tri godine ranije anektirala područje Spisza (na granici s današnjom Slovačkom).

U kolovozu 1772. godine u Sankt Petersburgu potpisan je sporazum o podjeli Poljske između njezina tri susjeda: Rusije, Pruske i Austrije. Unatoč svim tobožnjim “povijesnim pravima“ na pripojena područja i objašnjenjima da djeljitelji zapravo žele spriječiti “rasap poljske države”, ta je podjela bila jasan primjer pobjede sile nad zakonitošću i legitimitetom. U Europi se tom nasilju nije suprotstavio gotovo nitko. Suvremenicima je možda i bilo jasno da je riječ o važnom narušavanju međunarodnih političkih odnosa, ali su se rijetki odlučili na osudu. Jedan od takvih izuzetaka bio je engleski filozof Edmund Burke koji je javno osudio podjelu. Od europskih država jedino Osmansko Carstvo nije prihvatilo niti prvu, kao niti kasnije podjele Poljske.

"Kraljevski kolač" - alegorija Jean-Michel Moreaua na prvu podjelu Poljske
“Kraljevski kolač” – alegorija Jean-Michel Moreaua na prvu podjelu Poljske

Najmanji, no gospodarski najrazvijeniji teritorij – područje Varmije, Gdanjskog Primorja i dijelovi poznanjske regije (Velikopoljske), ukupno 36.000 km² s približno 600.000 stanovnika – pripao je Pruskoj. Gubitkom tog teritorija središnji su dijelovi poljske države ostali odsječeni od Baltičkog mora. Glavna poljska luka na Baltiku Gdańsk ostao je u sastavu Poljske, ali bez kopnene veze s državnim teritorijem. Prusi su to iskoristili i uskoro su ograničili trgovački promet uvodeći visoku tranzitnu carinu. Godišnje su od te carine ubirali oko pet milijuna zlota. Istovremeno je godišnji proračun poljske države iznosio samo tri puta više.

Austrija je dobila oko 83.000 km² između gornjeg toka Visle i Zbrucza s više od dva i pol milijuna stanovnika, najviše Poljaka. U istočnim predjelima toga područja, kasnije nazvanog Galicija, većinsko je stanovništvo bilo rusinsko (ukrajinsko). Glavni je grad Galicije bio Lavov. Krakov je ostao u sastavu poljske države.

Najveći je teritorijalni dobitak u prvoj podjeli ostvarila Rusija. Pod carsku je vlast potpao teritorij istočno od rijeka Dvina i Dnjepar, ukupne površine 92.000 km² s otprilike milijun i trista tisuća stanovnika. Nakon slamanja otpora Barske konfederacije Rusi su u sibirsko progonstvo protjerali nekoliko tisuća osoba, a zemljišne su posjede izgnanog i izbjeglog plemstva konfiscirali.

Nakon prve podjele Poljsko-Litvanska Unija i dalje je ostala jednom od najvećih i najmnogoljudnijih zemalja Europe – imala je više od pola milijuna kvadratnih kilometara, što joj je osiguravalo četvrto mjesto po veličini, te oko osam milijuna stanovnika, po čemu je bila na šestom mjestu. No, pala je u još veću zavisnost. Sada su tzv. “kardinalna prava” jamčile sve tri zemlje-djeljiteljice, koje su usto prisilile sejm da prizna podjelu. Pod pritiskom izabrani zastupnici 1773. godine priznali su petersburški sporazum o podjeli. Nije bilo većeg otpora, prosvjedovala je samo manja grupa zastupnika.

Isti je sejm proveo i reformu administracije, uredio porezne odnose i odredio brojnost poljske armije na 30.000 vojnika. Uspostavljena je vlada – Stalno vijeće, u čiji su sastav ulazili kralj, 18 senatora i 18 zastupnika sejma. Vlada je bila podijeljena na pet odjela (ministarstava). Glavna svrha formiranja Stalnog vijeća bilo je osiguranje ruskih interesa na čiji je poticaj i nastala. No, Vijeće je zapravo dalo poticaj ograničavanju samovolje velikaša i označilo početak centralizatorskih nastojanja kralja. Doprinijelo je i formiranju moderno obrazovanih državnih činovnika.

Osim Stalnog vijeća, taj je sejm 1773. godine formirao i Komisiju za narodno obrazovanje, koja se često naziva i prvim ministarstvom prosvjete u svijetu. Ta je Komisija nastala na inicijativu kralja i bila je podređena isključivo njemu. Sredstva za njezino djelovanje pronađena su u dobrima isusovačkog reda koji je odlukom pape Klementa XIV. netom bio ukinut. Komisija je vodila brigu o svim školama u zemlji – od dviju tzv. “glavnih škola”, tj. sveučilišta u Krakovu i Vilnu, preko srednjih do pučkih i djevojačkih škola. Važno polje djelatnosti prosvjetnog ministarstva bili su i obrazovanje nastavnika, nastavni programi i udžbenici, od kojih su neki bili u upotrebi sve do polovice 19. stoljeća. Komisija je u velikoj mjeri pridonijela modernizaciji školskog sustava u duhu prosvjetiteljskih ideja. U nastavu su uvedeni prirodoslovni predmeti, ograničeno je naučavanje latinskog jezika, a uvedeno učenje modernih stranih jezika. Nastavni jezik u školama bio je poljski.

Prva podjela, kojom je započet proces nestanka poljske države, pokrenula je tako i brojne društvene reforme koje su možda i mogle promijeniti izgled Poljsko-Litvanske Unije. Uostalom, u razdoblju što je slijedilo bilo je i drugih naznaka koje su ukazivale na put izlaska iz krize.

Poglavlje iz knjige “Podijeljena Poljska”. Dostupna u cijelosti u pdf formatu na www.srednja-europa.hr

Damir Agičić
Od 1989. godine radi na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu kao asistent, odnosno kao docent (1999-2004), izvanredni profesor (2004-2009) i redovni profesor (od 2009). Od 1996. do 2008. urednik je udžbenika i priručnika za nastavu povijesti u Profil Internationalu. Bio je urednik opće povijesti novog vijeka u prvim svescima Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Od 2001. uredio je brojne knjige s područja povijesti i nastave povijesti objavljenih u izdanju Srednje Europe, Profila i FF Pressa. Sudjelovao je na brojnim seminarima i znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, ukupno na više od trideset skupova.