Samuilo je bio makedonski car (noviji izvori govore o njemu sve češće kao bugarskom caru) koji je vladao u drugoj polovici desetog, odnosno prvoj polovici jedanaestog stoljeća (ne zna se točno kada se proglasio carem). Jedan je od vladara koji je svoju vladavinu obilježio nizom osvajanja, te borbom protiv Bizanta, gdje je u to vrijeme vladao Bazilije II koji je ujedno bio i najveći Samuilov protivnik. Iako je Samuilova država teritorijalno bila zaista velika, pred kraj vladavine pojedini dijelovi izuzimaju se iz njegove vlasti i prihvaćaju bizantsku vlast; što je uz poraz koji je Samuilo pretrpio od Bizanta, još jedan razlog propadanja njegove vladavine. U ovom radu pokušati ću što točnije i preciznije prikazati stanje u državi prije nego je Samuilo došao na vlast, razdoblje njegove vladavine, te što se dogodilo sa  državom nakon njegove smrti.

Knjiga koju sam najviše koristila za literaturu i po kojoj sam napisala veći dio rada je “Historija naroda Jugoslavije “ skupine autora. Knjiga je vrlo dobro napisana, pregledno i kronološki. Također sam koristila i knjigu Miroslava Brandta “ Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka “, koja je također, po mome mišljenju,  vrlo dobra. Uz te dvije knjige, kao pomoćnu literaturu koristila sam knjigu “Rani i razvijeni srednji vijek“ izašlu u dnevnom listu, a urednik hrvatskog izdanja je prof.dr. Ivo Goldstein.

Borbe Bizanta i Bugarske oko vlasti nad makedonskim Slavenima

Plemena makedonskih Slavena na kraju VII. st. priznavali su vrhovnu vlast Bizanta, ali su i dalje bili pod svojim knezovima ( arhontima ), te su imali vrlo slabe odnose s predstavnicima bizantske vlasti u Carigradu i Solunu. Takvo stanje bilo je do kraja VIII. i početka IX. st. kada je uvedena bizantska državna organizacija. Upravo zbog te slabe zavisnosti makedonskih Sklavinija potaknula je bizantske careve da učvrste svoju vlast u Solunu i okolici. Međutim, kako je snaga bugarske države sve više rasla, te su oni proširivali svoj teritorij, težnje bizanta naišle su na težak otpor Bugara oko vlasti nad makedonskim Slavenima. Oko 758.godine bizantski car Konstantin V. podvrgnuo je Slavene u Makedoniji svojoj vlasti, ali kasniji događaji dokazuju kako se odnos makedonskih Sklavinija nije bitno promijenio. Upravo za vrijeme vladavine Konstantina V. prvi puta se očituju bugarske težnje za osvajanjem makedonskih oblasti. Borbe Bizanta i Bugara nastavile su se do IX.st., tj. do novih navala Bugara, ali tada se već Bizant proširio na pojas duž Egejskog mora, pa i oko Soluna, te je time pojačao i svoj nadzor nad Sklavinijama. Jače širenje Bugara u prvim desetljećima IX.st. započinje nakon što su Bugari zavladali teritorijem propale avarske države. Avari  koji su živjeli na tome području zajedno s Bugarima započeli su borbu protiv Bizanta i makedonskih Slavena. Već 809. godine Bugari su zauzeli Sofiju, najsjeverniju bizantsku tvrđavu, te su se dolinom rijeke Strume počeli spuštati u Makedoniju. Međutim, 814.god. Bugari su s Bizantom sklopili tridesetogodišnji mir, te su time ograničili svoju vlast na područje sjeverno od Adrianopola, Serdike i Niša. U IX. st. dolazi do unutrašnjih borbi u Bizantu ( ustanak seljaka i gradske sirotinje zbog sve većih danaka ) koje su znatno oslabile državu, pa su Arapi sa juga, a Bugari sa sjever počeli otimati bizantske posjede.[1]

Bugarsko napredovanje i zauzimanje makedonskih krajeva nije u potpunosti poznato, jer o tome ima vrlo malo izvora i podataka. Međutim, iz Klimentova žitija jasno se vidi kako se bugarska vlast tijekom 80-ih godina IX.st. proširila dolinom Vardara i zapadno od Ohridskog i Prespanskog jezera. Na toj se činjenici temelji mišljenje kako je Bizant to područje, gdje ionako nije imao čvrstu vlast, dao 864. Godine Borisu, kako bi ga pridobio da primi kršćanstvo i Bugarsku u crkvenim stvarima podloži carigradskom patrijarhu. [2]

Pokrštavanje – Kliment i Naum

Nakon što su zauzeli Makedoniju, Bugari su počeli snažno utjecati na društveno i ekonomsko uređenje makedonskih Slavena. “Za vrijeme bugarske uprave u Makedoniji ubrzao se u seoskim općinama proces diferencijacije i njihova jačeg raspadanja.“[3] Makedonija je podjeljena na oblasti i u njima su postavljeni domaći namjesnici, zvani komese. Negdje su i dalje potvrđivani knezovi, koje su birala njihova plemena.

S druge strane Bizant je želio pokrstiti Bugare, jer je tako barem u crkvenim stvarima mogao učvrstiti svoj položaj u Bugarskoj. Cijeli proces pokrštavanja usko je vezan za rad Konstantina i Metoda koji su širili kršćanstvo. Boris se obratio Francima radi pokrštavanja jer se bojao kako će u crkvenim stvarima biti podrvgnut carigradskom patrijarhu, pa ga je bizantski car, pod prijetnjom rata, primorao da 864. Primi kršćanstvo iz Carigrada. Nakon Metodove smtri 885.god. njegovi učenici su došli na Balkanski poluotok, većina njih u Bugarsku. Stvorili su dva kulturna centra, jedan u prijestolnici bugarskog vladara, a drugi u Makedoniji. Djelo Ćirila i Metoda dobilo je velik zamah nakon Klimentova i Naumova dolaska u Makedoniju, a njihov rad bio je usmjeren na suzbijanje bizantskog utjecaja, koji se sve više počeo nametati putem crkve i zakonodavstva.

Poslije sedam godina kulturnog i prosvjetiteljskog rada, Kliment je 893. godine postavljen za episkopa Veličke episkopije, koja je obuhvaćala gotovo cijelu Makedoniju. Međutim, kršćanstvo se niti u X.st. nije u potpunosti još učvrstilo u Makedoniji, te su se pojavila različita heretička učenja, a s time u vezi i sredinom X.st. bogumilstvo. Naziv je dobilo po imenu svećenika Bogumila. Vjeruju kako je sve vidljivo stvorio đavo, te da sve postoji po volji đavla; odbacivali su sve kršćanske obrede i simbole, priznavali samo Novi zavjet, a od molitava Očenaš. Iako je gotovo prešlo u pokret, bogumilstvo nije bilo toliko snažno da bi se oduprlo ipak ukorjenijem kršćanstvu.[4]

Makedonska država pod Samuilom – Samuilovo carstvo

Poslijednjih godina vladavine cara Petra, Bugarska je prolazila kroz unutarnju krizu; koja je bila pojačana vanjskom opasnošću. Prvo je bila ugrožavana od strane bizantskog cara Nikefora Foke, a zatim i osvajačkim pothvatima ruskog kneza Svjatoslava. Godine 968. Svjatoslav je u svom prvom pohodu osvojio sjeveroistočni dio Bugarske, a 969.god. kada se vratio u Bugarsku osvojio je cijelu Podunavsku Bugarsku, te ugrožava i sam Bizant. Bugarska tada postaje poprište rusko – bizantske borbe, koja završava pobjedom novog bizantskog cara Ivana Cimiska. U isto vrijeme došlo je do bizantske okupacije bugarskog teritorija , te 971. Godine i do ukidanja bugarske nezavisnosti. [5]

Nakon smrti cara Petra ( u siječnju 969.god. ), u Bugarskoj nije bilo nikakve vlasti, jer su sinovi preminulog cara bili taoci u Carigradu, te je u Makedoniji izbio ustanak četvorice sinova komesa Nikole: Davida, Mojsija, Arona i Samuila.  Tim ustankom formiran je slobodan teritorij, jednako nezavistan i od Bizanta i od Bugarske. Međutim, unatoč tome morali su priznati vrhovnu vlast Bizanta do smrti Ivana Cimiska; a tada se, novim ustankom početkom 976. goine, ostvarila potpuna nezavisnost države. Kako je Carstvo u to vrijeme bilo zauzeto    unutarnjim zbivanjima, ustanak se brzo širio. Već u prvoj godini ustanka poginula su dvojica od četvorice braće, a Arona je dao ubiti najmlađi Samuilo ( možda jer je Aron bio sklon pomirenju sa Bizantom, a možda zbog želje za samovladavinom ). Samuilo je ostao sam na čelu pokreta, te je u desetogodišnjim borbama osvojio južnu Makedoniju do nadomak Soluna, Trakiju s njezinim glavnim gradom Larisom, te Bugarsku između gorja Balkan i donjeg Dunava. [6]

Samuilova osvajanja i kraj vladavine

“Prvi Samilovi napori bili su usmjereni prema jugu, prema Tračkoj i Makedonskoj temi, a osobito prema Solunskoj oblasti i Tesaliji. “[7] Borbe u Tesaliji završile su 985. Godine osvajanjem Larise, glavnog grada Tesalije, te tada cijela Tesalija pada pod Samuilovu vlast. Bazilije II. prvi pohod protiv Samuila poduzeo je 986. godine, kada je pokušao osvojiti Sofiju. Međutim, taj njegov pokušaj završio je neuspjehom, te je njegovu vojsku na povratku dočekao Samuilo kod tzv. Trajanovih vrata i potukao je; dok se Bazilije II. jedva spasio bijegom. [8] Samuilo je odlučio povećati svoje dotadašnje vojne uspjehe, te je svojoj vlasti podvrgnuo Epir, Srbiju i Duklju; nedugo nakon toga Travunju i Zahumlje, a na sjeveru je Mađarima oteo Srijem. [9]

Na vrhuncu svoje moći Samuilo se proglasio carem, osnovao prijestolnicu u Prespu, a u Ohridu je uspostavio samostalnu ( autokefalnu ) makedonsko-bugarsku arhiepiskopiju.

Samuilo je tada odlučio napasti Hrvatsku bizantskog saveznika Držislava, te je dopro do Zadra. Međutim, u tom trenutku, početkom 991.godine, Bizant je započeo četverogodišnje borbe na Balkanu, što je natjeralo Samuila da odustane od daljnjeg nadiranja u Hrvatsku i da se preko Bosne i Srbije vrati u svoju državu. Tako je od svih bizantskih saveznika na Balkanu nepokorena ostala samo Hrvatska.  S time je u vezi i navod Tome Arhiđakona da je Bizant u to vrijeme Držislavu poslao znakove kraljevske vlasti i priznao mu da njegovi nasljednici nose naslov “ rex Dalmatie et Croatie “. [10]

U razdoblju od 991. – 994. godine Bazilije II. ponovno se sukobio sa Samuilom. Borbe su se odvijale na jugoistoku Balkanskog poluotoka, a Baziliju II. nisu donijele većih uspjeha jer su napadi Arapa iz Egipta počeli ugrožavatinjegova davno osvojena područja u Siriji. To je bio razlog Bazilijeva napuštanja Balkana, kako bi se posvetio obrani Aleppa.  Godine 996. Samuilo je poduzeo pohod na Solun, pred gradom je potukao bizantsku vojsku, ali nije pokušavao ući u grad, nego preko Tesalije, Boecije i Atike krene na Peloponez. U međuvremenu, Bizant je uspješno obranio Alepp, ponovno se angažirao na Balkanu, te su već slijedeće godine ( 997. ) postigli sjajnu pobjedu u srednjoj Grčkoj, gdje je i sam Samuilo      (kada se vraćao na Peloponez) jedva preživio. [11]

U četiri godine Bazilije II. organizira velike pohode, kako bi Samuilu oduzeo prvo istočne i južne oblasti, a zatim i one centralne. U tim pohodima osvojio je Sofiju, gotovo cijelu Bugarsku i Skopje ( 1004.godine ), gdje je Samuilo doživio katastrofalan poraz; zatim se okreće prema jugu i osvaja Tesaliju i južnu Makedoniju, a 1005. godine i Epir se izuzeo iz Samuilove vlasti.  “ Za vrijeme te četverogodišnje borbe Samuilo je izgubio gotovo polovinu svoga teritorija…. “[12]

Međutim, Samuilov otpor trajao je još devet godina, kada je 29.srpnja 1014. godine većina makedonsko – bugarske vojske u klancu Kimbalonga, podno Bjelasice, pretrpjela konačan poraz. Samuilo je izbjegao zarobljeništvu uz pomoć sina Gavrila Radomira, te se sklonio u Prilep. Bazilije II. dao je 15 000 preživjelih Samuilovih vojnika dao oslijepiti, ostavivši svakom stotom ratniku jedno oko kako bi preostale vojnike mogli odvesti svojemu caru. Kada je Samuilo ugledao svoje ratnike osakaćene, udarila ga je kap, te je 06.listopada 1014. godine umro. Naslijedio ga je sin Gavrilo Radomir. [13]

Društveno – gospodarsko i političko uređenje Samuilovog carstva

U svom najvećem opsegu  Samuilova država obuhvaćala je Makedoniju ( bez Soluna ), Tesaliju, Epir, Albaniju, Duklju, Travuniju, Zahumlje, Rašku, Bosnu, Srijem i Podunavsku Bugarsku.  Podaci o društvenom i ekonomskom životu Samuilove države vrlo su oskudni. Znamo da su se državni porezi plaćali u naturi; a upravo ta naturalna podavanja upućuju na nerazvijenost novčane privrede, te na zaostajanje Samuilove države u odnosu na Bizant. Država je bila podjeljena na oblasti kojima su upravljali feudalci. Njihova moć u tim oblastima, kao i njihova relativna samostalnost može se uočiti iz događaja poslijednjih godina makedonske države, kada se sve veći broj feudalaca odcjepljuje i priznaje vlast Bizanta; te im Bizant potvrđuje njihove društvene privilegije. Temelj njihova društveno – ekonomskog položaja bio je posjed feudalnog karaktera. [14]

Carstvo nakon Samuilove smrti

Na vijest o Samuilovoj smrti Bazilije II. odmah je započeo nova vojna osvajanja, ali je postigao djelomičan uspjeh. U to vrijeme Aronov sin Ivan Vladislav ( Samuilov nećak ), ubio je u lovu Gavrila Radomira i uzeo carsku krunu u jesen 1015.godine. Da bi osigurao svoju vlast, iduće godine pogubio je Samuilova zeta Ivana Vladimira. Unatoč Vladislavovim pokušajima da sklopi mir s Bizantom, to se nije dogodilo, te su borbe nastavljene još dvije godine. Nakon privremenog osvajanja Ohrida, nekoliko neuspjelih napada na razne dijelove Samuilove države, Bazilije II. je tek krajem 1017.godine nanio Ivanu Vladislavu teži poraz u južnoj Makedoniji. Početkom slijedeće godine u opsadi Drača poginuo je Ivan Vladislav, te je otpor makedonske države popustio. Više plemstvo počinje pokazivati sklonost da prihvati bizantsku vlast, te bez otpora predaju Baziliju II. gradove i oblasti, a zauzvrat dobivaju potvrde njihovih privilegija, te bizantske činove i naslove.

Teritorij nekadašnje Samilove države bio je podjeljen na dvije teme: Podunavska Bugarska sa središtem u Silistriji ( između planine Balkan i Dunava ), te tema Bulgaria sa središtem u Skoplju, koja je bila jezgra Samuilove države ( činila ju je Makedonije s okolinom ). Svi suvremeni izvori Samuilovo carstvo nazivaju bugarskim, a njegove stanovnike Bugarima. Često se ističe slavenski karakter Samuilove države, a u tome su presudnu ulogu imale kronološke, geografske i ideološko – državnopravne između Samuilova carstva i bugarskog carstva Simeona i Petra, koje mu je prethodilo. [15]

Zaključak

Nakon proučene literature shvatila sam da je Samuilo vladar kojeg slobodno možemo nazvati osvajačem. Pokušao je bugarsku ( i makedonsku ) državu teritorijalno proširiti. Razlog njegovim brigama bio je Bizant, koji je pokazivao interese gotovo za sva područja kao i sam Samuilo. Iako se činilo kako će sve biti po planu, bizantski car Bazilije II.  ipak je bio organiziraniji i nadmoćniji, te je na kraju u potpunosti porazio Samuila.

“ Tijekom dramatičnog tridesetogodišnjeg rata ( 986. – 1014. ) Bazilije II. je uništio Bugarsko   ( i Makedonsko ) Carstvo, koje je za vladavine Simeona i Samuila gotovo uspjelo zamijeniti bizantsku vlast na Balkanskom poluotoku. “[16]

Veliku važnost na tom području, osobito za budući povijesni razvoj europskog Balkana, imalo je pokrštavanje Slavena i Bugara. Bizantska diplomacija onemogućila je pokušaj Rima da preuzme Bugarsku crkvu od jurisdikcije Istočne crkve. Zahvaljujući spajanju Slavena naseljenih na Peloponezu i akulturaciji bugarskog naroda, omogućeno je diplomatsko širenje Bizanta do Moravske. [17]

Na kraju cijele ove priče još jednom je dokazano kako su neka carstva, neke države i neki vladari jednostavno, u jednom razdoblju, bili nepobijedivi; ali povijest je pokazala kako svemu dođe kraj, pa i onim najmoćnijim.

Literatura

1. Brandt, Miroslav: Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb 1995.
2. Goldstein, Ivo: Rani i razvijeni srednji vijek, Zagreb 2007.
3. Skupina autora: Historija naroda Jugoslavije, Knjiga I., Zagreb 1953.

Bilješke

[1] Skupina autora, Historija naroda Jugoslavije, Knjiga I., Zagreb 1953., str.287.

[2] Skupina autora, Historija naroda Jugoslavije, str.287.

[3] Isto, str.287.

[4] Skupina autora, Historija naroda Jugoslavije, str. 291.-295.

[5] Isto, str.295.

[6] Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Školska knjiga, Zagreb 1995., str. 341.

[7] Skupina autora, Historija naroda Jugoslavije, str. 296.

[8] Isto, str. 296.

[9] M. Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, str. 342.

[10] Isto, str.342.

[11] Skupina autora, Historija naroda Jugoslavije, str. 297.

[12] Isto, str. 299.

[13] M. Brandt, Srednjovjekovno razdoblje povijesnog razvitka, str. 342.

[14] Skupina autora, Historija naroda Jugoslavije, str. 300.

[15] Skupina autora, Historija naroda Jugoslavije, str. 300.

[16] Ivo Goldstein, Rani i razvijeni srednji vijek, UTET S.p.A., Zagreb 2007., str.105.

[17] I. Goldstein, Rani i razvijeni srednji vijek, str. 105.