Diplomski rad Mirne Glavan iz 2013. godine pod nazivom Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije podijeljen je za potrebe ovog feljtona u 5 dijelova. Cjeline se razvijaju kronološki u razdoblju od smrti Josipa Broza Tita, u svibnju 1980. godine, do prvog zasjedanja Sabora Republike Hrvatske, u svibnju 1990. godine.

6. SFRJ i njezin obrambeni sustav

Obrambeni sustav SFRJ temeljio se na koncepciji naoružana naroda. Politička je značajka koncepcije predviđala masovno sudjelovanje svih snaga društva u obrani i zaštiti, jedinstvu oružane borbe i svih oblika općenarodnog otpora. Godine 1968., nakon upada oružanih snaga članica Varšavskog ugovora u Čehoslovačku, prihvaćena je opcija kombiniranog ratovanja (kombinacija frontalnog i partizanskog ratovanja) koja je prozvana Koncepcijom općenarodne obrane. Sustav je imao i svoje obrambene snage, koje su po njemu nazvane snagama općenarodne obrane. Uz oružane snage SFRJ, to su bile civilna zaštita i služba motrenja i obavještavanja. Najvažniji su dio bile dvokomponentne oružane snage koje su se sastojale od JNA i Teritorijalne obrane (TO). Za razliku od JNA, koja je bila klasična operativna vojska, TO nije bila jasno definirana, već je to bio neki oblik organiziranih ljudi i građana spremnih za oružanu borbu. TO je mogla djelovati samostalno ili zajedno s postrojbama JNA. Prihvaćanjem Koncepcije započela je intenzivna militarizacija jugoslavenskog društva koja je nazvana podruštvljavanjem obrane, što je bio eufemizam za militarizirano društvo. Strategijska zadaća oružanih snaga bila je obrana zemlje i zaštita ustavnog poretka. Armija je osigurala učvršćivanje SKJ na vlasti te se obračunala s ostacima poraženih protivnika. Uključivala se po potrebi, odnosno po procjeni da se na drugi način ne može riješiti krizno stanje.[1]

6.1. Organizacija JNA i brojno stanje 1990. godine

JNA se sastojala od triju grana: Kopnene vojske, Ratne mornarice i Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne obrane (RV i PVO). Kopnena je vojska trebala provoditi temeljne zadaće Armije: borbu protiv glavnih snaga protivnika te mobilizacija i razvoj oružanih snaga. RV i PVO prošli su nekoliko radikalnih promjena s glavnom zadaćom za prevlast u zračnom prostoru te kvalitetne potpore Kopnenoj vojsci i Ratnoj mornarici. Posljednje godine svoga postojanja JNA je dočekala s najmanjim brojnim stanjem ljudstva u svojoj povijesti. Prvi siječnja 1990. JNA je imala 275 341 vojnika. JNA je nastavila tradiciju vojske prethodne, Kraljevine Jugoslavije. S obzirom na karakter druge Jugoslavije kao zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti, u JNA se očekivala ravnomjerna nacionalna zastupljenost, koje nije bilo. Već osamdesetih godina u JNA, kao i u policiji, članovi su pretežno bili srpske nacionalnosti. Dakle, srbizacija JNA je postojala, samo nije jasno je li bila planska ili slučajna.[2]

6.2. Osamostaljivanje JNA

U kriznim vremenima, nakon smrti Josipa Broza Tita, JNA je bila previše isprepletena s civilnim dijelom društva da bi ostala po strani. Djelovanje JNA u navedenom razdoblju posljedica je njezina svjetonazora i izbor njezina vrhovništva, konkretno tadašnjeg saveznog sekretara admirala Branka Mamule, a kasnije njegova nasljednika, generala Veljka Kadijevića. Titova smrt nije JNA ostavila bez vrhovnog zapovjednika već joj je otvorila put prema osamostaljivanju i pretvaranju u političkog čimbenika za što je u najužem vrhu JNA bilo dovoljno ambicija. Ubrzo se pokazalo da JNA ima ista politička stajališta kao i Srbija. Pod Mamulinim vodstvom osmišljena je nova bojišna organizacija oružanih snaga koja je nazvana Jedinstvo. Ime organizacije bilo je sinonim za sve ono što je Armija željela postići: jedinstvo cijelog prostora Jugoslavije kao ratišta. Osamdesetih godina cilj Savjeta za narodnu obranu Predsjedništva bio je modernizacija sustava oružanih snaga SFRJ. Dana 6.veljače 1987.godine Predsjedništvo SFRJ prihvatilo je Odluku o dogradnji organizacije oružanih snaga i sistema vođenja i zapovijedanja oružanim snagama SFRJ.[3]

Preobražaj JNA u instrument srpske agresivne politike počeo je osamdesetih godina, nakon smrti Josipa Broza Tita. Krajem 1986. i početkom 1987. godine napuštena je armijska struktura koja je područno pokrivala republike i pokrajine. Do tada je svaka republika imala svoju armiju, a pokrajina svoj korpus. Reorganizacijom JNA ukinute su divizije i pukovnije, a umjesto njih formirane su vojne oblasti (bojišta), korpusi i brigade. Armija je nastojala srbizirati nesrpska područja, pa je tako 1990. godine broj časnika srpske i crnogorske nacionalnosti dostigao gotovo 70 posto. Armija je i na razne druge načine nastojala srbizirati područja u Hrvatskoj – uporabom isključivo srpskog jezika u komunikaciji, naseljavanjem časnika i dočasnika srpske nacionalnosti u hrvatske gradove i slično. Posljednje spajanje JNA i političkog srpskog vrha u ostvarivanju političkih i vojnih ciljeva postignuto je sredinom i u drugoj polovini 1990., a učvršćeno 1991. godine kada su srpski generali Veljko Kadijević i Blagoje Adžić obećali Miloševiću da JNA neće dopustiti hrvatskoj policiji ulazak u Knin i u druge hrvatske gradove koje su pobunjeni Srbi već zaposjeli.

Veljko Kadijević, jugoslavenski savezni sekretar za obranu od 1988. do 1992. godine, u svojoj knjizi „Moje viđenje raspada“ izlaže ciljeve Jugoslavenske armije u ratu protiv Hrvatske: Zadatak upotrebe JNA…u Hrvatskoj je bio: zaštititi srpski narod u Hrvatskoj na način što će se svi krajevi s većinskim srpskim stanovništvom osloboditi u svakom pogledu od prisutnosti hrvatske vojske i hrvatske vlasti; JNA povući iz Hrvatske, ali tako da se prethodno osigura izvršenje prvoga zadatka….[4]

U navedenom odlomku Kadijević jasno navodi da je cilj JNA zaposjedanje hrvatskog teritorija, mijenjanje granica i proširivanje srpske države na tuđem, hrvatskom, teritoriju.

Slovenci su prvi shvatili opasnost od saveza Srbije i JNA. Zato se u Sloveniji razvilo snažno antiarmijsko raspoloženje. Građani su tražili služenje vojnog roka u svojoj republici, optuživali JNA da izvozi naoružanje, da se stavlja na stranu konzervativnih političkih snaga itd. Na stranu JNA stala je Srbija i poneki političari iz Hrvatske kao, npr. Stipe Šuvar koji je 1988.godine osudio Slovence za antiarmijsku kampanju. Obrani JNA također su se priključile sve tri nerazvijene republike.[5]

Dakle, pokazalo se da krajem osamdesetih nijedno političko vodstvo nije moglo kontrolirati JNA. Postojale su dvije struje: projugoslavenska i prosrpska. Činjenica da su u JNA prevladavali vojnici srpske nacionalnosti, samo je jačalo nacionalno ujedinjavanje Hrvata, Makedonaca, Slovenaca i Muslimana. Tijekom ključnih mjeseci 1989. i 1990. godine, JNA je potvrdila da se iz jugoslavenske vojske pretvorila u vojsku za obranu srpskih ciljeva.

Bilješke

[1]Marijan, D., Slom Titove armije – JNA i raspad Jugoslavije 1987.-1992., str.30.-34.

[2]Marijan, D., Slom Titove armije – JNA i raspad Jugoslavije 1987.-1992., str.105.-108.

[3]Marijan, D., Slom Titove armije – JNA i raspad Jugoslavije 1987.-1992., str.108.-109.

[4]Rudolf, D., Rat koji nismo htjeli, str.367.-374.

[5]Bilandžić, D., Hrvatska moderna povijest, str.759.-760.