Diplomski rad Mirne Glavan iz 2013. godine pod nazivom Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije podijeljen je za potrebe ovog feljtona u 5 dijelova. Cjeline se razvijaju kronološki u razdoblju od smrti Josipa Broza Tita, u svibnju 1980. godine, do prvog zasjedanja Sabora Republike Hrvatske, u svibnju 1990. godine.

3. Izbijanje albanskog nacionalnog pokreta

3.1. Počeci nemira

U proljeće 1981. godine, nepunih godinu dana poslije Titove smrti, izbili su nemiri u obliku demonstracija u glavnom gradu Kosova, Prištini i u gotovo svim većim mjestima na Kosovu. Glavna je politička parola u demonstracijama, u kojima su uglavnom sudjelovali studenti, bila Kosovo-Republika. Nemiri su izbili na sveučilištu u Prištini čijih je 20 000 studenata činilo 10% stanovništva Prištine. Demonstracije iz 1981.godine nisu bile prve u povijesti Prištinskog sveučilišta. Dana 27. studenog 1968. godine albanski su se studenti također okupili sa zahtjevima da Kosovo postane republika, ali su se mirno razišli idući dan, kada su u Prištinu došle jedinice JNA.

Rukovodstva Saveza komunista Kosova, SR Srbije i Jugoslavije ocijenila su nemire 1981. na Kosovu kao kontrarevolucionarni iredentističko – nacionalistički pokušaj stvaranja etnički čiste albanske republike u sastavu jugoslavenske federacije s perspektivom sjedinjenja s Albanijom na osnovi prava koje po Ustavu iz 1974.godine imaju jugoslavenske republike. Tako zamišljena albanska republika obuhvatila bi i dijelove SR Makedonije i SR Crne Gore, nastanjene albanskim stanovništvom (njih oko 1700000).[1]

Politika rukovodstva Kosova, koja se uglavnom orijentirala na fondove federacije za razvoj, naglašavala je nedovoljnu pomoć Jugoslavije. Uputili su protestno pismo Predsjedništvu SFRJ i Predsjedništvu CK SKJ u kojem su izrazili nezadovoljstvo trenutnim stanjem te naglasili da će protestom i nezadovoljstvom ići u javnost.[2]

Nemiri su, prema literaturi navedenoj na kraju rada, počeli 11. ožujka i uz povremene prekide trajali do travnja iste godine. Nisu uspjeli, prvenstveno zbog intervencija JNA koju, prema kasnijim tvrdnjama njezinih pripadnika, nemiri nisu iznenadili. Godinu dana prije, Jugoslavija je zbog sovjetske intervencije u Afganistanu procijenila da joj prijeti opasnost od susjednih komunističkih država. JNA je pojačala snage na jugoistočnom bojištu prema Bugarskoj, kao i prema Albaniji, iako Albanija nije bila članica Varšavskog pakta. Na području Kosova osnovan je 52. korpus čije je sjedište bilo u Prištini. Nakon što su albanske demonstracije počele, JNA je intervenirala jer su pokrajinske snage sigurnosti zakazale.[3]

Ivo Banac u knjizi Raspad Jugoslavije razdoblje od 1981. do 1989. naziva kosovskom fazom te tvrdi da su komunisti Srbije u protestima kosovskih Albanaca našli izliku za rušenje Ustava iz 1974. godine. Navodi da je u čistki smijenjeno kosovsko partijsko vodstvo na čelu s Mahmutom Bakallijem, no rasprava je o položaju Kosova unutar Srbije bila aktualna do raspada SFRJ. Beogradski je tisak preuveličavao navodno nasilje albanske većine nad Srbima u toj pokrajini. Tijekom demonstracija, prvi je puta, u srpskim optužbama o namjerama Albanaca, upotrijebljen izraz etničko čišćenje.[4]

Demonstarcije su se ubrzo pretvorile u sukobe s policijom, a kako nemiri nisu slabili, intervenirala je i vojska. Proglašeno je izvanredno stanje koje je potrajalo tri mjeseca, a u sukobima je poginulo desetak Albanaca.[5]

3.2. Korijeni i uzroci albanske pobune

Već krajem Titove epohe ni Albanci ni Srbi nisu bili zadovoljni situacijom koja je vladala u pokrajini. Albanci su bili ogorčeni činjenicom da podaci o gospodarskoj proizvodnji pokazuju kako pokrajina u usporedbi s jugoslavenskim prosjekom tone sve dublje u neimaštinu, unatoč partijskom uvjeravanju da se životni standard i gospodarstvo pokrajine moraju približiti jugoslavenskom prosjeku. [6]

Pobuna na Kosovu iznenadila je ne samo jugoslavensku javnost nego i političke vrhove republika. Političari i povjesničari demonstracije su objašnjavali kroz ideju o nastanku samostalne albanske države. Tvrdili su da se kod većine balkanskih zemalja proteklih stotinjak godina javila želja za stvaranjem samostalnih država koje su, vrlo često, prelazile dotadašnje granice. Istovremeno je Srbija nastojala potčiniti Albaniju svojim idejama, spriječiti formiranje vlastite države, kako bi dobila izlaz na more preko albanskog tla. Početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća na Kosovu je formirana nova privredna i socijalna struktura. Udio poljoprivrednog stanovništva smanjen je s oko 80% pedesetih godina, na 36% osamdesetih. Industrijska je proizvodnja, u istom razdoblju, povećana 18 puta, svaki treći stanovnik bio je na školovanju, izgrađen je moderan radio-televizijski centar, osnovana je Akademija znanosti i umjetnosti, a broj se zaposlenih povećao 4,7 puta. Najveći dio sredstava za razvoj dolazio je iz fondova Federacije. Od ukupnog iznosa saveznog fonda za nerazvijene 42,5% prima Kosovo, a ostalo su dijelile tri nedovoljno razvijene republike. Ipak, iako je Kosovo ostvarilo znatno veći napredak nego bilo koji dio Jugoslavije, zaostajanje Kosova povećavalo se. Posebno dugotrajan problem bila je velika stopa nezaposlenosti. U društvenom je sektoru bilo zaposleno samo 20%  radno sposobnog stanovništva. „Problem Kosova pokušavao se rješavati političkim odlukama čiji je cilj bio spriječiti odvajanje Kosova od Srbije i Jugoslavije i povezati ga s ostatkom države kako bi se podrezala moć birokratskih cenatara vlasti. Srpsko rukovodstvo otvorilo je pitanje redefiniranja položaja autonomnih pokrajina u Srbiji, što je istodobno otvorilo i pitanje jugoslavenskoga federalizma.“[7]

3.3. Posljedice demonstracija

Branko Petranović i Momčilo Zečević u tematskoj zbirci dokumenata o Jugoslaviji navode govor Lazara Mojsova, sekretara vanjskih poslova SFRJ i prvog predsjednika SKJ nakon Titove smrti, na Dvadesetoj sjednici CK SKJ, u kojem iznosi izvješće o stanju na Kosovu 1981.godine. Mojsov navodi da je neprijateljska akcija od samog početka imala kontrarevolucionarni karakter, zamišljena da se postupno širi i ugrozi osnove postojeće bratske zajednice – bratstvo i jedinstvo, ravnopravnost, ustavni poredak i samoupravljanje. Nadalje, tvrdi da je cilj bio rušenje ustavnog poretka i proglašavanje albanske republike. Tzv. neprijateljski centar rukovodio je akcijama na Kosovu i prodro je u redove školske i studentske omladine. Prema Mojsovu, vandalizam koji su Albanci spojili sa kontrarevolucionarnim elementima i materijalne štete koje su nanijeli pokazuju da se Srbija sukobila sa organiziranim neprijateljem.[8]

Nakon gušenja nemira, organi sigurnosti (UDBA) uhitili su mnoge Albance. Prema sužbenim priopćenjima, otkrivena je tajna politička organizacija pod nazivom Marksističko-lenjinistička partija Albanaca u Jugoslaviji, koja je označena kao glavni inicijator nemira. Tvrdilo se da je organizacija identična partiji na vlasti u Albaniji pod vodstvom komunističkog lidera Envera Hodže. Kao cilj organizacije navodilo se ostvarenje etnički čiste albanske republike u okviru jugoslavenske federacije, ali s perspektivom sjedinjenja s Albanijom, na osnovi prava na samoodređenje do otcjepljenja (Ustav 1974.). Nemiri, koji su zahvatili cijelo Kosovo, uznemirili su i CK SKJ koji je donio dokument pod naslovom  Politička platforma za akciju SKJ u razvoju socijalističkog samoupravljanja, bratstva i jedinstva i zajedništva na Kosovu. Uslijedila je organizirana kampanja i čistke sudionika i pristaša proalbanskog pokreta. Nakon nekog vremena situacija se smirila, ali je broj osuđenih, posebno studenata, učenika i intelektualaca bio velik.[9]

Do srpnja 1983. godine vlasti su otkrile oko pedeset i pet ilegalnih grupa. Od travnja 1981. do rujna 1982. uhićeno je oko 700 osoba. Od tog broja, njih 320 je procesuirano na okružnim sudovima. Ugledni su Albanci razriješeni visokih dužnosti u pokrajinskom političkom životu, na sveučilištu i u medijima.[10]

Antialbanska klima u Srbiji nije se smirivala. Ravnoteža srpskih i albanskih snaga bila je poljuljana te su borbe za prevlast na kosovskom teritoriju nastavljene. Dana 3.rujna 1987. godine, novak JNA albanske nacionalnosti Aziz Keljmendi ubio je četvoricu svojih kolega u vojarni JNA u srpskom gradu Paraćinu. Ubio je dva muslimana, jednog Hrvata i Srbina te potom počinio samoubojstvo. Slobodan Milošević, vojni vrh JNA i velikosrpska inteligencija prepoznali su u ovoj tragediji priliku za pokoravanje albanskog stanovništva u Jugoslaviji. Srpski su mediji, po nalogu vlasti, izveli psihološki utjecaj na stanovništvo cjelokupne federalne Jugoslavije. Širili su antialbansko raspoloženje iskoristivši tvrdnje vojnog vrha da je Keljmendi dio šire skupine Albanaca čija je zadaća bila započeti oružani ustanak kako bi Kosovo priključili Velikoj Albaniji. Cjelokupna atmosfera dovela je do napada na Albance i njihovu imovinu. U nekoliko su gradova zapaljeni njihovi ugostiteljski objekti, a zgrade u kojima su stanovali išarane su grafitima na kojima je pisalo Smrt Šiptarima. Režim je, na Kosovu, osjetno pojačao policijsku represiju prema Albancima i uvedena je zabrana javnog okupljanja. Albanci su činili 55% ukupnog broja političkih zatvorenika u Jugoslaviji. Od početka pobune 1981.godine do kraja osamdesetih godina, gotovo pola milijuna Albanaca s Kosova bilo je žrtvama policijskih napada. Dana 17.studenog 1988.godine, nakon brojnih pokušaja, Milošević uspijeva smijeniti partijsko čelništvo Kosova na čelu s Kagushom Jasharijem i Azemom Vllasijem.[11]

Bez obzira na službene analize o stanju na Kosovu, nemiri su u toj pokrajini otkrili žarište teške političke krize. Spomenuta će se kriza u kasnijim analizama navoditi kao početak raspada federativne Jugoslavije. To je bio trenutak koji je pokazao slabosti SFRJ i ustvrdio da postoje brojna pitanja u kojima se republike ne slažu, a koja će, nekoliko godina poslije, dovesti do raspada Jugoslavije.

4. Memorandum SANU

„Sve nacije nisu ravnopravne: srpska nacija, npr. nije dobila pravo na vlastitu državu. Delovi srpskog naroda koji u znatnom broju žive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, da se služe sa svojim jezikom i pismom, politički i kulturno se organizovati, zajednički razvijati jedinstvenu kulturu svoga naroda…. Ukoliko se rešenje ne pronađe, posledice mogu biti višestruko štetne, ne samo po odnose u Hrvatskoj, već po čitavu Jugoslaviju.“ Navedeni tekst proglas je četničkog vođe Draže Mihailovića. Fragment je dokumenta Srpske akademije nauka i umetnosti pod nazivom Memorandum o položaju srpskog naroda.[12]

Memorandum (Memorandum SANU), koji je napisalo šesnaest članova, objavljen je 24. rujna 1986.godine, u izvodima, u beogradskim Večernjim novostina. Tadašnji predsjednik Predsjedništva Ivan Stambolić nazvao ga je rekvijemom za Jugoslaviju, zlosutnim znakom narastajućega nacionalizma, jer je najveću naciju u zemlji pretvorio u najopasniju. U Memorandumu je istaknuta ugroženost egzistencije Srba, a navodi se kako im je osobito težak položaj na Kosovu i u Hrvatskoj. Tvrdi se kako su žrtve političke i gospodarske diskriminacije koju nad njima provode Hrvati i Slovenci još od Drugog svjetskog rata.[13]

Sastavljen je iz dvaju dijelova. U prvom se govori o Krizi jugoslavenske privrede i društva, a u drugom o Položaju Srbije i srpskog naroda.[14]

„Manje je poznato da Memorandum SANU – bar prema riječima njezinih članova – nikada nije bio dovršen. Rad je prekinut u rujnu 1986. kad je radna verzija toga važnoga dokumenta, pod sumnjivim okolnostima, dospjela u redakciju Večernjih novosti, tada najtiražnijih beogradskih novina.“[15]

Memorandum je prvi nacionalni program nastao u socijalističkoj Jugoslaviji izvan Saveza komunista. Početak Memoranduma seže u svibanj 1985.godine kada je SANU odlučio osnovati komisiju sa zadaćom da koordinira rad na nacrtu memoranduma o stanju u Jugoslaviji. Ugledni srpski znanstvenici i književnici korijen problema vidjeli su u prvenstvu nacionalnog nad klasnim interesom, što je posljedica uvjerenja SKJ da se revolucija mora osloniti na nacionalne pokrete. Memorandum je pozvao na reviziju ustava da bi Kosovo i Vojvodina ponovno postali sastavni dijelovi Srbije, a konfederalna načela izbačena iz ustava. U prošlosti su nesrpski nacionalni pokreti optuživali Jugoslaviju zbog dominacije Srba, a sada su srbijanski intelektualci dovodili u pitanje Jugoslaviju, optužujući je za nepravde prema Srbiji. Autori su Memoranduma zacrtali jedan cilj i dva puta prema tome cilju. Prvo je bilo nastojanje da se uspostavi jedinstvena Srbija koja će se nametnuti Jugoslaviji i upravljati njome. Ako prvotni plan ne bude moguć, alternativni je bio povezivanje svih područja na kojima su živjeli Srbi, bez obzira na republičke granice, s dijelovima Hrvatske i s Bosnom i Hercegovinom.[16]

U Memorandumu se otvoreno optužuje Josip Broz Tito da je namjerno slabio Srbiju i time podilazio ostalim članicama federacije. Optužuju se sve republike, osim Srbije, da razvijaju vlastite nacionalne identitete te im se zamjera što podupiru proteste Albanaca na Kosovu. Tvrdi se da je u Hrvatskoj na djelu program asimilacije, odnosno pohrvaćivanja Srba. Osnovna je misao Memoranduma da je srpski narod u Jugoslaviji neka vrsta primarnog entiteta koji ima niz prava koja nadilaze političke i zemljopisne podjele.[17]

U prvom dijelu Memoranduma Hrvatska i Slovenija optužene su za udruženu zavjeru da bi se što dulje sačuvao podređeni položaj Srbije i srpskog naroda. Ta je zavjera iščitana iz protivljenja jedne i druge republike promjeni ustava iz 1974. i napuštanju njegovih rješenja za republike te širokih prava autonomnih pokrajina. Biti protiv oduzimanja ustavnih prava autonomnim pokrajinama bilo je dovoljno da se postane neprijatelj Srbije. U drugom dijelu Akademijina prijedloga naglašena je potreba o integraciji cjelokupnog srpskog naroda u Jugoslaviji bez obzira na republičke granice. Težište je usmjereno, prije svega, na onaj dio srpskog naroda koji živi izvan republičkih i državnih granica Srbije, osobito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prema stajalištu Memoranduma, Kosovo nije jedino područje Jugoslavije gdje srpski narod živi pod pritiskom diskriminacije i asimilacije. Poslije Kosova, Hrvatska se navodi kao zemlja gdje se na razne načine smanjuje broj srpskog stanovništva. Međutim, prema popisu stanovništva iz 1948.godine u Hrvatskoj je bilo 543.795 ili 14,48% Srba, a u vrijeme 1981. smanjen je njihov broj na 531.502, što je u ukupnom broju stanovnika Republike Hrvatske iznosilo samo 11,5%. Ali, Memorandum je ove statističke podatke odbacio iako su potpuno pouzdani. Naime, na pojavu o smanjenju broja Srba u Hrvatskoj utjecalo je više razloga. Jedan je od osnovnih da se ne mali broj Srba u Hrvatskoj, nakon 1960-ih, izjašnjavao po nacionalnosti kao Jugoslaveni. Kada je ta praksa postala nedjelotvorna, opet raste njihov broj na hrvatskom teritoriju.[18]

Prva potpora Memorandumu stigla je iz Srpske pravoslavne crkve, osobito od mlađih episkopa te, naravno, iz Udruženja književnika Srbije koji su smatrali da navedeni program ističe najvažnije probleme Jugoslavije koje što prije treba riješiti.[19]

Vrlo je važno napomenuti da se u tekstu Memoranduma iznosi srpski nacionalni program koji će, nakon što 1987.godine dođe na vlast, usvojiti Slobodan Milošević i njegovi pristaše. Shvaćen je kao poziv Srbima na ujedinjenje. To je otvoreni program stvaranja velike Srbije i nastavak Garašaninovih Načertanija iz 19. stoljeća.[20] Prvi je dio Memoranduma usmjeren protiv Kosova, dok se u drugom dijelu jasno izražava srpski stav koji će dovesti do velikosprske agresije na Hrvatsku. Dakle, temeljne odrednice Memoranduma postale su idejno opravdanje za osvajačke ratove Srbije, Crne Gore i JNA.[21]

U vremenu nakon Memoranduma gotovo ključne riječi u političkim raspravama u Srbiji bile su grobovi, kosti, klanje i slično. Vuk Drašković[22] izjavio je: Srpske granice su tamo gde su srpske jame i grobovi, Matija Bećković[23] ustvrdio je kako su Srbi u Hrvatskoj ostatak zaklanog naroda, a dnevna reportaža Radio Novog Sada nazivala se Odjeci iz jama.[24]

Spomenutim su akcijama srpski političari i književnici slali jasnu političku poruku usmjerenu protiv nesrpskih naroda, prije svega Hrvata i Slovenaca, koje su optuživali za zatiranje srpskog stanovništva te napad na jedinstvenu srpsku državu. Iako Memorandum nije pisan kao nacionalni program, nego kao podloga za njegovo pisanje, jednostrana raščlamba srpske povijesti nametnula je odgovore prikladne rastućoj srpskoj, izrazito nacionalnoj, politici.

Bilješke

[1]Bilandžić, D., Jugoslavija poslije Tita (1980.-1985.), str.70.

[2]Bilandžić, D., Hrvatska moderna povijest, str.728.

[3]Marijan, Davor, Slom Titove armije – JNA i raspad Jugoslavije 1987.-1992., Zagreb 2008., str.73.

[4]Banac, Ivo, Raspad Jugoslavije, Zagreb 2001., str.120.

[5]Matković, Hrvoje, Povijest Jugoslavije – hrvatski pogled, Zagreb 1998., str.386.

[6]Ramet P., S., Balkanski Babilon, str.356.

[7]Marijan, D., Slom Titove armije – JNA i raspad Jugoslavije 1987.-1992.,str.74.

[8]Petranović, Branko, Zečević, Momčilo, Jugoslavija 1918/1988 – tematska zbirka dokumenata, Beograd 1988., str.1250.-1253.

[9]Matković, H., Povijest Jugoslavije – hrvatski pogled, str.386.-387.

[10]Ramet P., S., Balkanski Babilon, str.356.

[11]Viro, Dušan, Slobodan Milošević – anatomija zločina, Zagreb 2007., str.40.-41.

[12]Viro, D., Slobodan Milošević – anatomija zločina, str.29.

[13]Rudolf, Davorin, Rat koji nismo htjeli, Zagreb 1999., str.47.-48.

[14] Antić, Ljubomir, Velikosrpski nacionalni programi, Zagreb 2007., str.220.

[15]Valentić, Mirko, Rat protiv Hrvatske 1991.-1995., Zagreb 2010., str.60.

[16]Radelić, Z., Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991., str.549.-550.

[17]Goldstein, Ivo, Hrvatska povijest, Zagreb 2003., str.364.

[18]Valentić, M., Rat protiv Hrvatske 1991.-1995., str.60.-63.

[19]Viro, D., Slobodan Milošević – anatomija zločina, str.30.

[20]Načertanije je prvi Politički program Velike Srbije. Autor spomenutog programa je Ilija Garašanin, srpski političar. Godine 1844. objavio je knjižicu čiji je sadržaj služio kao ideološka osnova za stvaranje Velike Srbije (odbacuje zajedničku državu Južnih Slavena i teži obnovi srpskog carstva).

[21]Valentić, M., Rat protiv Hrvatske 1991.-1995., str.64.

[22] Srpski političar, poraženi protukandidat Slobodanu Miloševiću na izborima u prosincu 1990.

[23] Srpski pjesnik i pisac, devedesetih godina svojim je zanimanjem zalazio u politička pitanja.

[24] Antić, Lj., Velikosrpski nacionalni programi, str.225.-226.