Gettysburg 2. srpnja: tri brda

Četiri mogućnosti

Budući da je nakon sukoba 1. srpnja Vojska Potomac stavljena u defenzivni položaj treba razmotriti mogućnosti strane koja je držala inicijativu – mogućnosti Vojske Sjeverne Virginije:

1. ostati pasivan i čekati neprijateljev potez;
2. zaobići neprijatelja i postaviti se između njega i Washingtona;
3. povući se, ili bolje rečeno premjestiti se, na zapad prema Chambersburgu i obroncima South Mountain (Južna planina);
4. preuzeti ulogu napadača i surovom snagom osvojiti trenutačni neprijateljev položaj.

Prva mogućnost to uopće nije niti bila, jer pasivnost Konfederata bi Unionistima ostavila slobodne ruke za bilo koju i bilo kakvu akciju. Pasivnost bi u danoj situaciji zapravo značila strateški poraz i kraj ofenzive jer bi inicijativa bila prepuštena protivniku. Lee bi mogao odstupiti u Virginiju taktički neporažen, ali izgubljenog rata, budući je Konfederaciji trebala odlučujuća pobjeda na bojnom polju (vidi: Bitka kod Gettysburga (1. dio)).

Druga mogućnost, za koju se Longstreet zalagao, bila je primamljiva jer bi značila nastavak strateške ofenzive i priliku za izbor bojišta na kojem bi Južnjaci mogli voditi obrambenu bitku uživajući taktičku prednost takvog položaja (posjed uzvisina, zaklon, kompaktne vanjske i kraće unutarnje linije itd.). Zapravo takav izbor ne bi bio sasvim bezopasan za Konfederate jer bi neprijatelju ostavio mogućnost blokiranja komunikacija sa zaleđem koja bi, iskoristi li se pametno, značila potpunu propast Vojske Sjeverne Virginije, a posljedično i brzu kapitulaciju Konfederalnih Američkih Država. Ipak, treba uzeti u obzir da Meade nije imao jednaku slobodu djelovanja kao Lee koji je bio duboko u neprijateljskoj zemlji bez kontakata sa svojom Vladom, a time i bez takve vrste pritiska. Meade se ne samo nalazio relativno blizu Washingtona, već je bio i lako dostupan telegrafom. Političke odluke, na koje je neizostavno utjecalo kolebljivo javno mnijenje, imale su ključni utjecaj na sve unionističke zapovjednike prije, a i poslije Meadea. Nesumnjivo, Predsjednik bi tražio brzu i uspješnu ofenzivu unionističkih snaga i tako natjerao Meadea da ispuni Longstreetovu želju.

Osim toga, Južnjacima je bilo važno i odgovoriti na pitanje kojim smjerom izvesti takav pokret. Pri analizi ove odluke treba uzeti u obzir da Stuartova konjica još uvijek nije stigla na bojno polje, nalazeći se sjeverno od Gettysburga u posljenjoj fazi kruženja oko Vojske Potomac. To je utjecalo na Leejevu obaviještenost o točnom položaju unionističkih korpusa i naravi zemljišta koje bi trebao preći, a ne spominjući kako bi bez konjičkog «zastora» Sjevernjaci lako mogli udariti u bok marširajuće vojske.

Specifičan problem južnog pravca, odluče li se za nj, bio je slabija prometna povezanost s većinom glavnih putova pozicioniranih u inačicama ekspozicije sjever-jug, dok bi Konfederati u prvom i najkritičnijem dijelu manevra morali nastupati po osi zapad-istok, što bi pogubno utjecalo na brzinu kretanja topništva i komore.

Sjeverni je pravac uživao izvrsnu prometnu povezanost s pravom paukovom mrežom putova raznih kategorija, ali problem je bio u tome što bi za prekid kontakta s neprijateljem prvo trebalo krenuti na sjeveroistok, tako da bi Meade bio u mogućnosti svoju vojsku pomaknuti dovoljno brzo da se ispriječi Južnjacima na putu za Washington. Opet, Stuartova konjica bi morala odigrati ključnu ulogu usporavajući Unioniste, no Stuartove konjice nije bilo.

Odstupiti prema Chambersburgu? To bi u svakom slučaju bilo, i strateški i taktički gledano, najbolje rješenje. Konfederati bi priredili položaj na obroncima South Mountain i vodili obrambenu bitku kakvoj su i težili. Strateški, ostali bi u ofenzivi, duboko u protivničkom teritoriju održavajući vojsku na neprijateljevim zalihama koje su bile iznimno velike. San svakog zapovjednika! Već bi ta okolnost prisilila Meadea na ofenzivu, prisilila ga na ples uz Leejevu melodiju, a da se politički pritisak i ne spominje. Povrh svega, nesretni bi se JEB Stuart sa svojom konjicom napokon priključio glavnini.

Zašto Lee to nije učinio može se samo nagađati. Razlog može biti strah da će vojnicima pasti moral «povuku» li se, ali ta se vojska već više puta povlačila bez ikakvog gubitka borbenog duha, a pametna uporaba «informativne službe rekla-kazala» pomogla bi običnim vojnicima u shvaćanju biti takvog manevra i time pobudila ponos na Leejevu lukavost kao na svoju vlastitu. Može li razlog biti taj što je Lee precijenio mogućnosti svojih ljudi pod dojmom Fredericksburga, Chancellorsvillea i okršaja 1. srpnja? Može li biti da se smatrao nepobjedivim ili mu možda ego nije dopuštao jasno razmišljati?

General Longstreet je, što mu mnogi (Konfederati) zamjeraju, opisao Leeja kod Gettysburga kao «vidno uzbuđenog i neuravnoteženog popodne prvoga» (srpnja, op. a) nastavljajući kako je zapovjednik «radio pod pritiskom takvog stanja sve dok nije proliveno dovoljno krvi da ga smiri».

Četvrta je mogućnost, zapravo, bila druga po kvaliteti. Neprijatelj je bio hametice potučen u borbi iz susreta prvoga dana. Velik dio njegove vojske marširao je veći dio noći, vojnici su bili umorni i već načetog morala zbog pretrpljenog poraza. Južnjaci su, također, morali dugo i brzo marširati ne bi li se okupili za veliki okršaj 2. srpnja, no četiri su divizije imale dosta vremena za oporavak od napora bitke, po jedna divizija iz II. i III. korpusa pristigle su još za večeri 1. srpnja, a jedini korpus koji je bio izložen većem naporu bio je Prvi, poznat po dugim i teškim marševima na koje je ljudstvo uvijek bilo spremno. Longstreetovi su vojnici bili poznati po brzini, jer su putovali lako opremljeni, bez komore, a svaki je čovjek nosio upravo toliko hrane koliko mu je bilo potrebno za dan-dva forsiranog hoda.

Napad bi u svakom slučaju uklonio opasnosti kojima bi Konfederati bili izloženi prilikom obilaska neprijatelja, a opasnosti proizišle iz navale su ionako prisutne u svakom okršaju i naposljetku očekivane. Bez obzira na sve druge mogućnosti, ili upravo s obzirom na njih, Lee je izabrao napad.

Dispozicije i planovi

Za razliku od prethodnog dana, bitka 2. srpnja zahtijevala je precizan plan djelovanja, a taj je bio uvelike određen dispozicijom Unionista. Ujutro 2. srpnja Vojska Potomac je na bojištu imala šest od svojih sedam korpusa pješaštva, uključujući i dva teško poražena prethodnog dana. Meade je svoje korpuse rasporedio u obliku udice duge oko 5 km, na uzvisinama južno od Gettysburga:

1. na krajnjem (sjevero)istoku unionistički je položaj obuhvaćao Culp’s Hill (Culpovo brdo) čiji su istočni obronci završavali u potoku Rock Creek koji je pružao dodatno osiguranje od obuhvata postava;
2. sjeverozapadno od tog uporišta smjestio se položaj na Cemetery Hillu na čijim je zapadnim obroncima linija skretala na jug;
3. duž hrpta Cemetery Ridgea, a završavala je kod brdašca Little Round Top (Mali okrugli vrh – napominjem da se južno od tog brdašca, a odvojen sedlom nalazi nešto veći brijeg Round Top).

Južnjačka je linija ugrubo slijedila sjevernjačku, a rastegla se na oko osam kilometara. Tako dugačka linija značila je manju koncentracju snaga i otežano manevriranje dok je neprijatelj uživao blagodati kraćih unutarnjih linija i veće koncentracije vojske.

Očigledno, napad čitavom širinom fronta nije dolazio u obzir, a budući je Ewell odlučio ne napasti Cemetery Hill kasno popodne 1. srpnja neprijatelj je na sjeveru imao već dovoljno vremena kvalitetno se utvrditi. Logičan je izbor bio napad na južni dio neprijateljskog postava. Ukline li se Južnjaci u neprijateljske linije na jugu i postave li tamo topove čitav bi unionistički postav bio izložen razarajućoj uzdužnoj topovskoj paljbi i bočnom napadu pješaštva. Savijanje južnog dijela unionističke linije prema sjeveru bi Konfederatima donijelo kontrolu nad putovima kojima bi Meade mogao povući svoje korpuse, te bi moglo završiti i potpunom kapitulacijom Vojske Potomac. Najbolji Leejev general, James Longstreet, trebao je svojim korpusom osigurati veliku južnjačku pobjedu.

Dvije su Longstreetove divizije, ona generala Hooda i generala McLawsa bile na bojištu ujutro drugi srpnja osim jedne brigade iz Hoodove divizije koja je bila udaljena nekoliko sati, ali Pickettova je divizija još uvijek bila daleko i očekivala se tek uvečer 2. srpnja. Longstreet je smatrao da nema dovoljno snaga za takav pothvat i zatražio je pojačanja iz drugih dvaju korpusa, no njihovi su zapovjednici prijedlog odbili iz niza, uglavnom nevažnih razloga. Lee je mogao problem riješiti jasnom i nedvosmislenom zapovjedi, ali nije. Umjesto da volju svojih pobočnika potčini svojoj, Lee kompromitira plan napada i modificira ga u navalu na oba krila. Udarna snaga od samo dvije divizije na osnovnom (južnom) pravcu napada bila je, kako god gledano, nedovoljna. Najbolje studije kampanje slažu se u tvrdnji da je Lee mogao i morao skratiti svoju liniju istočno od grada i time oslobođene snage prebaciti privremeno pod Longstreetovo zapovjedništvo bez obzira na protivljenja korpusnih zapovjednika. Korpus od četiri ili pet divizija bi imao skoro pa siguran uspjeh ne samo brojem i kvalitetom ljudstva, već i time što bi mogao započeti s navalom puno ranije nego li je Longstreet stvarno i započeo prisiljen čekati svoju posljednju brigadu (bez koje ne bi imao niti dvije potpune divizije).

Prema izmijenjenom planu problem je bio i usklađivanje Longstreetovih i Ewellovih pokreta, a konfiguracija zemljišta ga je dodatno otežavala, tako da bi napad na samo južnom dijelu omogućio glavnom zapovjedniku stalno nadgledanje razvoja događaja, kao i veću koncentraciju topništva. Zajednički problem svim inačicama navale bio je nedostatak konjice, zbog čega su južnjački planovi za drugi dan bitke temeljeni na oskudnim podacima o neprijateljskom rasporedu. Tim više je bilo potrebno Longstreetu dodijeliti još snaga, kako bi imao dovoljno pričuve za savladavanje bilo kakvih iznenađenja.

Meade je, naprotiv, znao uglavnom sve o rasporedu i snazi Konfederata, ali mučio ga je stari problem obrane – gdje će me i kada udariti. Budući da je na bojište stigao tek iza ponoći mogao je samo potvrditi sve poduzete obrambene mjere i položaje korpusa. Raspored sjevernjačke vojske od istoka prema zapadu bio je:

1. XII. korpus (Slocum) zaposjeo je Culp’s Hill;
2. XI. korpus (Howard), tj. njegovi ostaci istočni dio Cemetery Hilla;
3. I. korpus (Newton zamijenio Doubledaya), tj. njegovi ostaci zapadni dio Cemetery Hilla;
4. II. korpus (Hancock) smjestio se duž sjevernog i centralnog dijela Cemetery Ridgea;
5. III. korpus (Sickles) dobio je položaj duž južnog dijela Cemetery Ridgea, s lijevim krilom na Little Round Topu;
6. V. korpus (Sykes) se okupljao unutar linija, mnoge njegove postrojbe bile su još uvijek udaljene sate oštrog hoda;
7. dok Sedgewickov VI. korpus nije imao nikakve mogućnosti stići za dana jer se tog jutra nalazio na oko 40 km južno od Gettysburga.

Bio je to, hirovima prirode oblikovan, snažan položaj kao namijenjen ovakvom događaju. Culp’s Hill i Cemetery Hill, kao i Cemetery Ridge bili su obrasli šumom koja je davala izobilje građe za izradu obrambenih položaja, dok je Little Round Top, pored vegetacije, bio i strmih litica. General Sickles, odgovoran za južni dio linije, nije bio zadovoljan dodijeljenom mu pozicijom. Brinula ga je oko 1000 metara udaljena uzvisina u sklopu posjeda Sherfy, poznata kao Peach Orchard (Voćnjak bresaka). Sjećao se bitke kod Chancellorsvillea u kojoj su Konfederati žestoko izrešetali njegove brigade koristeći sličnu uzvisinu kao platformu za topništvo. Sve češće su mu misli i pogled bili zaokupljeni Peach Orchardom, da bi naposljetku oko 13:00 sati podlegao iskušenju i pomaknuo svoj korpus. Bila je to pogreška ravna jučerašnjoj Barlowljevoj: III. korpus sa svoje dvije divizije nije mogao uspješno držati novonastalu izduženu liniju koja se isturila na potezu Peach Orchard-Devil’s Den (Đavolji brlog – stjenovito područje na južnom dijelu malog grebena Houck’s Ridge, oko 700 metara jugozapadno od Little Round Topa) pružajući neprijatelju mogućnost napada iz više pravaca. Saznavši za Sicklesov manevar Meade je otišao pregledati novu liniju i izgrdio Sicklesa. Ovaj predlaže povlačenje na prvotni položaj, ali već je bilo prekasno – Konfederati su započeli napad.

Sve je to bilo nepoznato Južnjacima čiji je plan, velikim dijelom zasnovan na pretpostavkama, bio kako slijedi:

1. Na jugu će Longstreet nastupati sa svoje dvije divizije prema istoku dok ne dosegne put Emmetsburg-Gettysburg (dalje Emmetsburg Road), a zatim će zaokrenuti za oko 60º ulijevo i svoje bojne linije postaviti okomito na put, te nastaviti napad na toj osovini. Lee je procijenio, a jutarnje borbeno izviđanje je to i potvrdilo, da unionistička linija završava na južnom rubu Cemetery Ridgea. Opisanim manevrom, smatrao je Lee, I. korpus će saviti pretpostavljenu sjevernjačku liniju s južnog boka gurajući ga prema sjeveru i naposljetku osvojiti Cemetery Hill s juga. Bio mu je, međutim, nepoznat Sicklesov pothvat koji je uvelike blokirao zamišljeni južnjački manevar.
2. Na lijevom krilu će Ewell, nakon što začuje kanonadu s juga, demonstrirati na neprijateljevom desnom boku i tako spriječiti prebacivanje pojačanja protiv Longstreeta, a po mogućnosti zauzeti Culp’s Hill, te time Unionistima oteti oslonac na desnom boku.
3. Nakon što neprijatelj bude zaokupljen situacijom na bokovima III. korpus (Andersonova divizija) napast će pretpostavljeni neprijateljski centar na Cemetery Ridgeu.

Longstreetov napad

Longstreetove su dvije divizije došle na početnu poziciju tek oko 16:00 sati, da bi ispred sebe otkrile postrojbe sjevernjačkog III. korpusa koji je, zahvaljujući Sicklesovoj inicijativi, formirao liniju uz sam Emmetsburg Road i dalje prema jugoistoku slijedeći tok Plum Runa. Vidjevši novonastalu situaciju divizijski zapovjednik general Hood predlaže Longstreetu izvođenje obuhvata južno od Round Topa i u neprijateljevu pozadinu. Ocijenivši da nema dovoljno vremena za takav manevar Longstreet odbija prijedlog i šalje svoje divizije naprijed, McLawsovu sjeverno – Hoodovu južno. Longstreetova topnička potpora od 9 bitnica (36 topova) otvorila je vatru u 16:00 sati. Uslijedilo je tridesetominutno bombardiranje koje je bilo posebno teško za sjevernjačke pješake raspoređene u Peach Orchardu i bitnice na Houck’s Ridgeu.

General Hood, čija je divizija morala preći duži put prije zaokreta ulijevo, krenuo je prvi s dvije brigade u prvome redu: Robertsonovom na lijevom i Lawovom na desnom krilu. Preostale dvije brigade bile su postavljene iza čelnih, Andersonova lijevo, a Benningova desno. Bilo je 16:30 kad je Hood svojim vojnicima naredio «bajunet – stavi», a samo nekoliko minuta kasnije pao je s konja ranjen u ruku i nije sudjelovao u ostatku operacije. Divizija je ostala bez središnjeg zapovjedništva, ali general Law, Hoodov prvi zamjenik, to još nije doznao. Posljedica je bilo odstupanje sa zadanog smjera. Njegove pukovnije uputile su se istočnije nego što je planirano, ravno prema Round Topu. Robertson je pratio Lawovo kretanje što je bolje mogao, štiteći mu lijevi bok, ali težak teren je natjerao dvije pukovnije da skrenu na jug, te su se pomiješale s pukovnijama generala Lawa. Našavši se u visini Devil’s Dena dvije su se Lawove pukovnije odvojile ne bi li napale to uporište s juga istovremeno kad i Robertsonove dvije sa zapada. Preostale tri pukovnije Lawove brigade nastavile su nastupati na Round Top zajedno s dvije «zalutale» Robertsonove.

General Sickles nije mogao parirati južnjačkim pokretima s postrojbama paraliziranim teškom topničkom vatrom. Bilo je jasno da se njegov korpus mora boriti sam, jer slanje pojačanja za sada nije dolazilo u obzir. To bi uzrokovalo daljnje slabljenje glavne linije, a vjerojatno bi samo doprinijelo većim gubicima. Ono što je Meadea najviše zabrinulo je bio nastup Hoodove divizije na Round Top. Zahvaljujući Sicklesovom pomaku linije Round Top je sad bio skoro pa kilometar u sjevernjačkoj pozadini, a Little Round Top je bio nezaposjednut, izuzmemo li malu jedinicu signalista. Meade šalje svog glavnog inženjera, generala Warrena, da organizira obranu južno i iza Sicklesovog poluokruženog korpusa. Popevši se na Little Round Top Warren shvaća opasnost situacije na lijevom krilu. Osvoje li Južnjaci Little Round Top udarit će u otvoreno lijevo krilo Vojske Potomac i čitav će se položaj duž Cemetery Ridgea brzo raspasti. Odmah šalje kurira generalu Sykesu moleći za pomoć V. korpusa. Sykes odmah zapovijeda diviziji generala Barnesa da osigura položaj na Little Round Topu.

Unatoč žurbi, mala je šansa da bi Barnes stigao na vrijeme. Unionisti mogu biti zahvalni inicijativi pukovnika Vincenta, zapovjednika 3. brigade Barnesove divizije, koji je svoje četiri pukovnije pokrenuo prema Little Round Topu i prije Barnesovog odobrenja. Vincentova brigada stiže u posljenji čas. Tek što su se pukovnije razvile začuli su «rebel yell» nastupajućih Konfederata. Vincent ih je prestigao za samo 10 minuta! Tog je popodneva velika odgovornost pala na profesora retorike, pukovnika Joshuu Chamberlaina i njegovu pukovniju (20th Maine) – njih 385 bilo je na samom kraju sjevernjačke linije i tu su morali ostati bez obzira na cijenu.

Istovremeno, oko 700 metara jugozapadnije, razvila se oštra borba za posjed Devil’s Dena. Prve su napale dvije Robertsonove pukovnije direktno sa zapada. Južnjaci su nastupali brzo i uskoro ušli u domet mušketa. Protivnici su počeli izmjenjivati plotune i trpiti obostrane gubitke. Tada je uslijedio napad dviju Lawovih pukovnija s juga. Sjevernjački zapovjednik brigade odgovoran za to područje, general Ward, postajao je sve zabrinutiji. Prebacio je svoju krajnju desnu pukovniju na lijevo krilo u svrhu protunapada i obavijestio zapovjednika divizije, generala Birneya, o razvoju situacije. Prebacivanje te pukovnije omogućilo je protunapad koji je zaustavio Južnjake na odsječku fronta kod Devil’s Dena, no time je stvoren relativno širok prazan prostor između Wardove i de Trobiandove brigade na desnom krilu koji je postao metom drugog vala južnjačkog napada. Tu je navaljivala Andersonova brigada koju je de Trobiand uspio potisnuti nakon teške borbe s velikim obostranim gubicima.

Benning je obnovio napad na Devil’s Den, a Birney, teško pritisnut na oba krila, nije bio u stanju efektivno podržati Warda koji više nije mogao izdržati pritisak. Napokon je prepustio Devil’s Den neprijatelju povukavši se na sjever, prema Wheatfield Roadu, prepustivši skupa s položajem neprijatelju i tri topa. Padom uporišta Devil’s Den linija Sicklesovog korpusa je pratila prometnice Emmetsburg Road u smjeru sjever-jug, odnosno na njega okomit Wheatfield Road u smjeru zapad-istok. Težište borbe premjestilo se sjevernije u Wheatfield (pšenično polje) i Rose Woods (Ružina šuma), južno od Wheatfield Roada, što je značilo kako je došlo vrijeme da Lafayette McLaws pođe u pomoć Hoodu.

Bilo je 17:00 sati kad je Longstreet naredio McLawsu da pokrene svoju diviziju i ovaj je to bez oklijevanja učinio. Kao i Hood, McLaws je napadao u dva reda: u prvom Kershaw desno, Barksdale lijevo, odnosno Semmes desno, a Wofford lijevo u drugom redu. Tridesetak minuta kasnije Kershaw udara neprijatelja na položaju Stony Hill (Stjenovito brdo). Iako je izdržao prvi napad Barnes povlači svoje tri raspoložive brigade (Vincentova je otišla na Little Round Top) oko 250 metara sjeverno, na novi položaj u blizini Wheatfield Roada. To je bila pogreška jer su Južnjaci osvojili Stony Hill i nagrnuli u Wheatfield, prisiljavajući i Birneyevu diviziju na povlačenje natkrilivši ju na desnom boku. Postojala je opasnost od pucanja unionističke linije i samo je pravodobni dolazak Caldwellove divizije izuzete iz Hancockovog II. korpusa to spriječio. Caldwell je potom krenuo u protunapad s tri brigade, ostavivši četvrtu u pričuvi, otjerao neprijatelja iz Wheatfielda i ponovno zauzeo Stony Hill.

Istovremeno, lijevo krilo McLawsove divizije navaljivalo je ravno na Peach Orchard. Iako su pružili žestok otpor Unionisti iz Humphreysove divizije su bili prisiljeni na kontinuirano polagano povlačenje tijekom idućih šezdesetak minuta, trpeći pritom ozbiljne gubitke. Meadeov strah za održivost Sicklesovog položaja pokazao se opravdanim. Čak je i svježa, upravo pristigla Ayresova divizija iz V. korpusa bila otjerana nekoliko minuta po ubacivanju u liniju istovremenim direktnim i bočnim napadom. Ayres se povukao na Cemetery Ridge i sjeverne obronke Little Round Topa. Time je Humphreysov položaj bio ugrožen sa zapada i juga, a uskoro su se u borbu na sjevernom dijelu Peach Orcharda uključile i pukovnije Andersonove divizije (III. korpus) koja je jurišala na centar sjevernjačke linije. Andersonov napad na Cemetery Ridge je bio brzo zaustavljen, ali je položaj u Peach Orchardu napokon kapitulirao pod napadom s tri strane. Oko 19:30 Južnjaci su u tom sektoru krenuli u konačni napad približavajući se sjevernim obroncima Little Round Topa iz pravca Wheatfielda. Iako odlučni u svojoj namjeri Konfederati su bili iscrpljeni: satima su marširali i borili se na srpanjskom suncu bez imalo odmora i to je zasigurno uzelo danak, a osim toga dugotrajna i neprekidna bitka pomiješala je njihove linije. Unionisti su to iskoristili krenuvši u protunapad koji je neprijatelja odbacio sve do Stony Hilla, a potom su se Sjevernjaci, shvativši da su opet previše razvučeni, povukli na istočni rub Wheatfilda, čime je borba na tom sektoru završila.

Dinamika događaja na Sicklesovom desnom krilu prekinula je opis Lawovog juriša na Little Round Top s juga, te mu se sad vraćamo. Dakle, stigavši na položaj samo desetak minuta prije Južnjaka pukovnik Chamberlain razvija svoju pukovniju u oblik slova «L» izvrnutog ulijevo, duž jugozapadnog i južnog grebena Little Round Topa, a satniju B smješta na izdvojeni položaj iza kamenog zida oko 120 metara istočnije, s ciljem sprečavanja eventualnog obuhvata s te strane. Tijekom idućih sat i pol Chamberlainova pukovnija je odbacila više južnjačkih navala pretrpivši osjetne gubitke i potrošivši gotovo svo streljivo. Odlučan u namjeri zauzimanja brda Law razvlači liniju 15th Alabama (pukovnije) više na istok, nadajući se da će natkriliti branitelje s te strane. Iscrpljeni Konfederati urlajući kreću u još jedan juriš na užas jednako iscrpljenih Unionista. Chamberlain brzo saziva časnike i upoznaje ih s planom: kad to zapovijedi uvučeno lijevo krilo opalit će plotun i krenuti u juriš nizbrdo zaokrećući ulijevo; u trenutku kad se poravnaju s desnim krilom ovo će, također, opaliti plotun i jurišati ravno – tako će neprijatelja udariti i frontalno, i bočno istovremeno. Odvojena satnija B, koja je još imala streljiva, podržat će protunapad vatrom u neprijateljev desni bok. Tek što su se časnici vratili na svoja mjesta ugledali su Južnjake kako nastupaju kroz šumu. Tad se začula Chamberlainova naredba koja je bila precizno izvršena. Iznenađeni Konfederati pokušali su parirati protuudaru pojačanim napadom na desnom (istočnom) krilu, ali upali su u zasjedu satnije B koja ih je pomela bočnom vatrom. Oko polovica preživjelih iz 15th Alabama pala je u zarobljeništvo, a napad na Chamberlainov dio linije je prestao. Unatoč ovom obrambenom uspjehu bitka za brdo nije bila gotova jer su četiri južnjačke pukovnije udarale na 83. (Pennsylvania), 44. (New York) i 16. (Michigan) pukovniju, postavljene sjevernije od Chamberlaina. Još jednom su pojačanja iz V. korpusa stigla u posljednji čas spasivši sjevernjačku liniju od pucanja i odbacivši neprijatelja nizbrdo. Bio je to kraj Longstreetovog napada na južni kraj neprijateljskog položaja.

Ewellova demonstracija

Začuvši kanonadu Longstreetovih bitnica oko 16:00 sati Ewell zapovijeda svojim topnicima da otvore vatru na Culp’s Hill i Cemetery Hill, ograničivši se na bombardiranje neprijateljskih položaja tijekom iduća tri sata, čak i nakon što je vidio da se dio efektiva s tih položaja prebacuje protiv Longstreeta – sve to uz prešutno Leejevo odobrenje! Napad njegovog pješaštva započeo je tek u 19:00 sati. Divizija generala Johnsona napala je Culp’s Hill s istoka, pokušavši pronaći i smrviti krajnji desni bok sjevernjačke linije. To im je zamalo i uspjelo, unatoč teškom terenu i herojskoj obrani. Kako bi sačuvao desno krilo Slocum zapovijeda svom korpusu povlačenje u dubinu položaja na Culp’s Hillu. To je značilo Konfederatima prepustit skoro polovicu brda, ali drugog izlaza nije bilo. Na sreću Unionista Johnsonov je napad tu zastao zbog problema prouzrokovanih mrakom i zbog iscrpljenosti vojnika.

Oko 19:30 Ewell započinje s navalom na Cemetery Hill. Dvije brigade iz Earlyjeve divizije napale su brdo s istoka i sjeveroistoka, a bilo je predviđeno da čim one započnu borbu sa sjeverozapada napadne Ramseurova brigada iz Rodesove divizije. Niti noć, niti strmi obronci, niti unionistička paljba nisu mogli zaustaviti Earlyjeve ljude. Dvije su južnjačke pukovnije probile obranu i došle do vrha brda, ušutkavši sjevernjačke binice, rastjeravši ili pobivši njihovu posadu! Preostalih šest se još borilo s četiri sjevernjačke iza kamenog zida na obronku. Uspiju li Južnjaci dovući još nekoliko pukovnija na vrh brda mogli bi ga osigurati od protunapada i ugroziti liniju Unije kako južno na Cemetery Ridgeu i Little Round Topu, tako i istočno na Culp’s Hillu. Svjestan opasnosti Hancock trkom šalje Carrollovu brigadu iz svog II. korpusa u protunapad. Carroll uspijeva nanovo osvojiti sjevernjačke topove i potjerati neprijatelja nizbrdo, isprativši ga s nekoliko plotuna. Time je Earlyjeva navala završila, a Rodesova nije još niti započela! Napokon se pokrenuvši, Ramseurova brigada dolazi pod tešku vatru te zapovjednik, svjestan nedostatnosti snaga, prekida napad i povlači se na polazni položaj. Da je Ewell bolje koordinirao demonstraciju II. korpusa možda bi uspio ostvariti i bolji rezultat od djelomično osvojenih rovova na Culp’s Hillu.

Oko 22:30 tišina se spustila na bojište. Unionisti su uspjeli zaustaviti južnjačke napade, ali situacija je još uvijek bila opasna. Meade je te noći odlučio ostati na trenutačnim položajima, bez obzira na teške udarce koje je njegova vojska pretrpila, i čekati novi neprijateljev napad. Ispravno je zaključio da će Lee, odluči li nastaviti napad, udariti na centar. Na suprotnoj strani bojišta nije bilo previše razloga za zadovoljstvo. Vojska Sjeverne Virginie nije uspjela osvojiti ciljane položaje i time je pretrpila ofenzivni neuspjeh, unatoč lokalnim pobjedama protiv Sicklesovog i Slocumovog korpusa. Longstreet je još jednom pokušao nagovoriti glavnog zapovjednika na strateški pokret oko sjevernjačkog lijevog krila, ali Lee ga je odbio i odlučio nastaviti s navalom na neprijateljev centar i desno krilo idućeg dana. Do trenutka završetka sastanaka zapovjedništava na bojište su stigli sjevernjački VI. korpus, Longstreetova treća divizija (Pickett) i Stuartova konjica. Obje su se vojske pripremale za neizbježni klimaks obračuna 3. srpnja. Gubici drugog dana bitke iznosili su oko 6.800 Konfederata i oko 10.000 Unionista.

IZVORI:

• L.P. D’Orleans, Comte de Paris: The Battle of Gettysburg, DSI Digital Reproduction: 1999.
• F.A. Haskell: The Battle of Gettysburg, DSI Digital Reproduction: 2002.
• Abner Doubleday: Chancellorsville and Gettysburg, DSI Digital Reproduction: 2004.
• The Times: Atlas svjetske povijesti, dopunjeno izdanje za Jugoslaviju, Ljubljana-Zagreb 1986., str. 222-223
• Robert E. Lee, Jr.: Recollections and Letters of General Robert E. Lee, Project Gutenberg: 2000.
• James Longstreet, sur. William Garrett Piston: From Manassas to Appomattox: Memoirs of the Civil War in America , Barnes & Noble Publishing: 2004
• http://www.historyanimated.com/Gettysburgh.html
• http://www.gettysburg.com/
• http://www.army.mil/gettysburg/flash.html
• http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Gettysburg,_Second_Day
• http://en.wikipedia.org/wiki/Little_Round_Top
• http://en.wikipedia.org/wiki/Cemetery_Hill
• Gettysburg, film, Turner Classic Movies: 1993.
• Sid Meier’s Gettysburg, PC igra, Firaxis Games: 1997.