Kriza Carstva početkom dvadesetog stoljeća

Neuspjeli Ilindenski ustanak koji je izazvao velike pogrome u Makedoniji iznova je na stol postavio pitanje provođenja reformi u Osmanskom Carstvu. Balkanski komitet u Londonu nastao je 1903. godine kao reakcija na pokolj koji se dogodio nad makedonskim stanovništvom nakon Ilindenskog ustanka. Skupina britanskih intelektualaca je Veliku Britaniju vidjela kao jednog od glavnih krivaca za te pokolje jer je bila jedna od sila koja je inzistirala na promjeni Sanstefanskog ugovora i vraćanju Makedonije u ruke Osmanskog Carstva. Djelovanje Komiteta bilo je probugarsko i radili su na tome da se ili provedu reforme koje su bile propisane Berlinskim kongresom, ili da se stvori autonomna Makedonija koja bi se u kasnijim projekcijama pripojila Bugarskoj. Na prvom sastanku održanom u Londonu pod predsjedanjem parlamentarca Jamesa Bricea i uz prisustvo brojnih drugih britanskih uglednika stvoren je Komitet, a jedna od prvih aktivnosti bilo im je objavljivanje brošure Makedonija.[1] U toj brošuri optužili su britansku politiku vezanu uz istočno pitanje. Velika Britanija je radila konstantno na očuvanju Osmanskog Carstva i ometanju Rusije u pokušaju prodora na zapad. Velika Britanija je proglašena svodnikom koji je zaslužan za to što je veliki dio europskog tla u Berlinu vraćen Osmanskom Carstvu. Njena je odgovornost bila velika i u tome što britanska politika nije dovoljno inzistirala na reformama nego je sve prepušteno Monarhiji i Rusiji. Balkanski komitet je od svog osnivanja konstantno vršio pritisak na britansku vladu da ustraje na reformama u Makedoniji. Njegovi članovi, kao braća Noel i Charles Roden Buxton, sir Artur Evans, spomenuti James Brice, Edward Grey dok je još bio član parlamenta i razni biskupi, isticali su u mnogo navrata brojna zvjerstva nad egzarhijskim makedonskim stanovništvom.  Novinar Timesa James David Bourchier je čak i sudjelovao u stvaranju Balkanskog saveza spojivši bugarskog premijera Gešova i grčkog premijera Venizelosa.[2]

Reakcija Rusije i Austro-Ugarske, u bojazni da bi Velika Britanija mogla preuzeti inicijativu oko kršćanskog stanovništva Carstva, nije izostala. Uveden je program Mürzsteg reformi kojim je, pod izravnim nadgledanjem Rusije i Austro-Ugarske Monarhije, postavljen civilni upravitelj Makedonije Hilmi-paša. Trebale su biti provedene reforme u žandarmeriji, u podjeli administrativnih područja u skladu s nacionalnom slikom te je trebalo osnovati miješanu komisiju za političke zločine.[3]

Reforme su se polako počele provoditi, ali to nije spriječilo ogorčene komitske borbe u kojima su ratovali svi protiv svih štiteći „svoje“ od onih „drugih“ i pokušavajući postići što bolji položaj kod očekivanog raspada Osmanskog Carstva.

Armensko djelovanje uoči mladoturske revolucije

Armensko stanovništvo Osmanskog Carstva možemo dijeliti u dvije oštro odijelene skupine. Većina Armenaca je sudjelovala u svakodnevnom životu Carstva, bavila se poljoprivredom i surađivala s lokalnim nearmenskim stanovništvom. Oni su trpili upade kurdskih plemenskih vođa koji su im oduzimali zemlju, ali kako to pokazuje rad Janet Klein, oduzimali su zemlju i Kurdima iz slabijih plemena te su se Armenci i Kurdi povremeno i udruživali protiv nasilnika kao što je bio vođa jednog od kurdskih plemena Hüseyin-paša.[4]

Druga skupina Armenaca bili su revolucionari okupljeni u strankama Hncakian i Dashnaks i bili su mnogo mobilniji te su sudjelovali u revolucionarnom životu Rusije, Osmanskog Carstva i Irana. Mnogi revolucionari su kretali iz Ruskog Carstva, održavali treninge u Iranu te kasnije odlazili na područje Osmanskog Carstva. Tim putem se transportiralo i oružje. Postoje zabilješke o sudjelovanju istih ljudi u ruskoj revoluciji 1905., iranskoj 1908.-1911. i pripremi mladoturske revolucije i kasnijem parlamentarnom životu Osmanskog Carstva.[5] S tim ljudima kolale su i ideje. Neki od osnivača obiju armenskih osmanskih partija bili su dio ruskog političkog života te su bili zahvaćeni populizmom i socijalizmom. Kako je industrija u Osmanskom Carstvu bila u povojima teško je bilo u potpunosti slijediti marksistički nauk. Ipak, na kongresu Hncakian stranke 1905. odlučeno je da će se ona boriti za političku demokraciju baziranu na marksističkim principima u Osmanskom Carstvu te za proletersku revoluciju na Kavkazu. Iste godine Dashnaks stranka širi svoje djelovanje na borbu protiv jednog i drugog carizma. Kako su mladoturci bili društveno konzervativni i nisu željeli pomoć od socijalista, efektivno sudjelovanje armenskih organizacija u mladoturskoj revoluciji nije bilo moguće.[6]  No, od samog početka djelovanja Komiteta za jedinstvo i napredak postojale su veze i pozivi Armencima da se priključe borbi za ustavno Osmansko Carstvo. Izzet-beg, Murad-beg i Ahmed Riza (vođe različitih frakcija mladoturskog pokreta) već 1895. pozivaju Armence na suradnju. Kako je u mladoturskom pokretu došlo do razilaženja i pojave panturskih ideja (Ahmed Riza), Armenci su saveznika tražili u onim snagama koje su se tom panturcizmu protivile. Princ Sabbahedin, vođa jedne od frakcija mladoturaka, pozivao je Armence na suradnju što se nastavilo do jedinstva mladoturaka postignutog 1907. godine. Suradnja se uglavnom nudila Dashnaks stranci koja je tu suradnju uglavnom i prihvaćala. [7] U razdoblju suradnje s mladoturcima dogodilo se još jedno krvoproliće Armenaca. U Sasunu je godine 1904. Dashnaks stranka pokušala napraviti ustanak šaljući svoje gerilce i naoružavajući lokalno stanovništvo. Posljedice su bile strašne. Ubijeno je između 3 i 8 tisuća ljudi, a tijela su im izrezana i puštena Tigrisom ne bi li se sakrili tragovi. Uništeno je 45 sela.

Parlamentarno razdoblje

Ono što se u historiografiji zove mladoturskom revolucijom u stvari i nije bila revolucija. Podatak da je u preuzimanju vlasti od strane mladoturaka ukupno poginulo 20 ljudi, govori nam da je sve bilo dobro pripremljeno i da nije bilo velikog otpora. Najveće nezadovoljstvo bilo je u Makedoniji gdje su se pojačavali komitski napadi. Sultan je slao svoje doušnike u Makedoniju, a poslao je i jednog od svojih vojnih savjetnika Şemsi-pašu kao zapovjednika Makedonske armije. On je ubijen od strane pripadnika Komiteta Jedinstvo i napredak potporučnika Atif-bega što je izazvalo prelazak velikog dijela vojske u redove pobunjenika. Počeli su masovni skupovi za povratak ustava po makedonskim gradovima što je prisililo sultana Abdülhamida II da sazove parlament 24. srpnja 1908. Mladoturci su se u prvih nekoliko mjeseci iskreno pokušali obračunati s prvacima starog režima, a pokrenuli su i pregovore s predstavnicima manjinskih naroda u Carstvu. U Solunu su krenuli u pregovore s prvacima VMORO-a, srpske i grčke zajednice, a već u srpnju 1908. stvorena je komisija radi koordinacije kod ispitivanja programskih dokumenata. Platforma nakon tih pregovora bila je sljedeća. Povećala se predstavnička moć i smanjio autoritet sultana, uvedena je odgovornost vlade parlamentu, sloboda tiska, udruživanja i političkih organizacija te jednakost pred zakonom. Glavno neslaganje bilo je oko prava neturskih zajednica koje su zahtijevale neovisan kulturni, ekonomski i politički razvoj. Ono što su im mladoturci ponudili bio je rast moći lokalnih vlasti i rada vilajeta bez etničkih granica.  U osmanski parlament izabrano je 147 Turaka, 60 Arapa, 27 Albanaca, 26 Grka, 14 Armenaca, 10 Slavena i 4 Židova.[8]

Izjednačavanje stanovništva pred zakonom vodilo je odustajanju od dotadašnjeg islamizma i prihvaćanju osmanizma kao vladajuće ideologije, uz nadu da će svi stanovnici prihvatiti Carstvo kao svoj dom i prestati u susjednim zemljama gledati nadu za oslobođenje od Osmanskog Carstva. Revolucionarni komiteti su u početku mladoturske vlasti prestali s komitskim borbama i svoje djelovanje ustrojili kao regularne političke partije. Među Armencima isticao se Dikran Zaven koji je u svojem novinarskom radu potaknuo Dashnaks stranku na suradnju s mladoturcima u rušenju sultanove vlasti te je kasnije bio aktivan na uspostavljanju dobrih odnosa svoje stranke s mladoturskim režimom.

Djelovanje armenskih zastupnika bilo je u socijalističkom klubu u kojem su se nalazili zastupnici Dashnaks stranke, jedan zastupnik Hncakian stranke i zastupnik iz Soluna Dimitar Vlahov.[9]

Pokušaj kontrarevolucije i masakr u Adani

Pripadnici Ahrar stranke (njih su u Osmanskom Carstvu nazivali liberalima iako su u borbi protiv mladoturaka surađivali s najkonzervativnijim dijelom društva) privremeno dolaze na vlast kada vojnici Prvog korpusa 12. i 13. travnja 1909. izazivaju nerede razbijanjem po gradu nakon pogreba ubijenog glavnog urednika opozicijskih novina Serbest Hasana Fehmia. Ubili su dvojicu ministara Riza-pašu i Nazim-bega i natjerali vladu da nakon toga podnese ostavku. No tada su se mladoturci pod Mahmud Şevket-pašom reorganizirali, uzvratili udarac i vrlo brzo zagospodarili Carigradom. Posljedica neuspješnog puča bila je smjena Abdülhamida II koji je podržavao pučiste i postavljanje njegovog brata Mehmeda V Reşada  za sultana. Ismail Qemali, vođa Ahrara koji je u puču postao predsjednik parlamenta, bio je prisiljen na bijeg u Atenu, a mladoturci su otvoreno preuzeli vlast postavljajući Hilmi-pašu na mjesto velikog vezira. Čak je smijenjen i şeyhülislam, osmanski vrhovni muftija.[10]

Na vijesti o izbijanju puča u Carigradu reagirali su u ostatku zemlje. Konzervativni elementi koji nisu bili zadovoljni jedankošću svih pred zakonom, ubrzano su nastojali preuzeti vlast. U Adani je situacija bila naročito opasna zbog miješanog stanovništva i ukidanja moći lokalnih velikih turskih posjednika. Prema procjenama, na tom području je bilo oko 400 000 stanovnika, kršćani su bili u blagoj većini, ali je postojalo šest kršćanskih zajednica. Broj Armenaca se povećao jer su nakon pokolja u Sasunu brojni Armenci došli u provinciju Adana. No, dolazili su i brojni muhađiri (muslimanske izbjeglice iz BiH, Bugarske, Istočne Rumelije te s Kavkaza). Bilo je puno naoružanja. Konzervativne snage predvođene bivšim šefom policije Zor Alijem i mjesnim turskim zemljoposjednicima raširile su glasine da Armenci pripremaju ustanak u Adani. Među širiteljima glasina, svjesno ili ne, bio je i lokalni vođa Komiteta Jedinstvo i napredak Fikri-beg.[11]  Došlo je do pokolja u kojima je stradalo prema službenim osmanskim statistikama 2000 Armenaca, ali brojka je očito puno veća te se radi o nekih 17 000 Armenaca. Nakon masakra parlament je poslao komisiju u Adanu, a zahvaljujući toj istrazi sud je osudio 124 Muslimana i 7 Armenaca na smrtnu kaznu. Iako se ne može reći da je vodstvo mladoturaka sudjelovalo u masakru i da je to bio planirani događaj, razlika između službenih i neslužbenih brojaka o stradalima ukazuje na to da je novi mladoturski kabinet nastojao zataškati događaj ili barem umanjiti njegov značaj jer je bilo sudjelovanja njihovih članova u masakru, a sam događaj je narušavao njihov image zagovaratelja jednakosti svih građana Carstva, kako među samim stanovništvom tako i u međunarodnoj zajednici koja je zbog jednakosti svih građana odustala od projekta Mürzsteg reformi. Armenski zastupnici su nastavili sudjelovati u radu parlamenta i raditi na pomirenju nacija u Carstvu.

Bilješke

[1]Балканският комитет в Лондон (1903-1946),Университетско издателство „Св. Климент Охридски“ София, 2003., 17-39.

[2] Stoyan DANEV, Balkánský svaz a válka s Tureckem 1912-1913, Praha, 1935, 12.

[3] Douglas DAKIN, “The Diplomacy of the Great Powers and the Balkan States, 1908-1914”, Balkan Studies, III, Thessaloniki, 1962, 2, 330.

[4] Janet KLEIN, “Conflict and Collaboration: rethinking Kurdish-Armenian relations in the Hamidian period 1876-1909”, International Journal for Turkish Studies, Vol. 13, Nos.1&2,  2007.

[5] Houri BERBERIAN, “Connected revolutions: Armenians and Russian, Ottoman and Iranian revolutions in the early Twentieth century”, “L’ivresse de la liberté”. La révolution de 1908 dans l’Empire ottoman, Francois Georgeon (ed), Peteers, Paris-Louvain- Walpole, 2012.

[6] isto

[7] Za odnose mladoturaka i armenskih revolucionarnih stranaka vidi izvrsnu doktorsku disertaciju: Garabet K. MOUMDIJAN, Struggling for a Constitutional Regime: Armenian-Young Turk Relations in the Era of Abdulhamid II, 1895-1909 University of California, Los Angeles, 2012.

[8] Igor DESPOT, Balkanski ratovi 1912.-1913. i njihov odjek u Hrvatskoj, Plejada, Zagreb, 2013, 25,26. Ove gornje brojke su iz istraživanja Basila Kondisa no tadašnji zastupnik osmanskog parlamenta Dimitar Vlahov navodi da je bilo desetak Armenaca.

[9] Димитар ВЛАХОВ, Мемоари, Скопје, 2003, 112.

[10] Igor DESPOT, Balkanski ratovi 1912.-1913. i njihov odjek u Hrvatskoj, 29.

[11]https://www.academia.edu/10827106/Adana_Events_1909_Revisited_Adana_Olaylari_1909-Makaleler