Kaže li se klavir ili glasovir? Što je onda pianino? A piano? Zbrka nastala miješanjem naziva iz različitih jezika jednostavno se dade razriješiti, pročitajte.
Klavir je naziv instrumenta s tipkama, koji je nastao 1709. godine zahvaljujući graditelju instrumenata Bartolomeu Cristoforiju. Cristofori je bio graditelj instrumenata iz Padove u Italiji i služio je na dvoru princa Ferdinanda de Medicija u Firenci. Živio je od 1655-1731. godine. Prije tzv. suvremenog klavira, kod kojeg zvuk nastaje doticanjem tipke koja mehanizmom podiže mali drveni čekić obložen filcom i udara o žice, bilo je prethodnika – klavikorda, čembala, spineta i dr. kod kojih se zvuk postizao drugačije – udarcem metalne trzalice o žicu, udarcem pera o žicu i dr. Danas međutim govorimo samo o suvremenom klaviru, kakvog možete vidjeti u nekoj koncertnoj dvorani ili glazbenoj školi ili možda u nečijem stanu.
Klavir je riječ njemačkih korijena – u suvremenom njemačkom piše se ‘Klavier’, a u starijem njemačkom pisala se ‘clavier’. Još raniji korijeni te riječi dolaze od latinske riječi ‘clavis’ što znači ‘tipka’.
Naziv klavir određuje vrstu instrumenta – dakle, instrument o kojemu sada pričamo nije po vrsti ni violina ni gitara, već upravo klavir. Ako napravimo usporedbu s automobilom – vozilo je po vrsti automobil (dakle nije kamion i nije motocikl), a model može biti sportski, gradski, terenski, mali, veliki, sa 5 vrata ili sa 3 vrata itd.
Glasovir je izvorni hrvatski naziv za klavir, što znači da je to sinonim – istoznačnica. Svejedno je da li se kaže klavir ili glasovir. Glasovir dolazi od ‘vira glasova’ →’glaso – vir’, instrument koji proiozvodi vir, vrtlog glasova ili zvukova. Glasovir je književno-hrvatska riječ, dok je klavir uobičajeniji u govornom jeziku, no isto tako je pravilan izbor riječi.
Pianino je naziv jedne od varijanti – modela – klavira, namijenjenog prvenstveno za vježbanje i držanje u kući ili u stanu, gdje nema velikog prostora. Upravo zato što je to ‘mali klavir’, u talijanskom jeziku klavir se kaže ‘piano’, pa su Talijani ‘malom klaviru’ dali naziv ‘pianino’ ili, na hrvatskom, klavirčić ili klavirček. Na engleskom se pianino kaže ‘upright piano’ ili ‘uspravni klavir’. Naziv opisuje položaj žica koji je kod pianina okomit, za razliku od klavira u kojima su žice polegnute vodoravno. Pianina su pristupačna po cijenama.
Piano je engleska riječ za klavir, a ujedno ima i drugo značenje – piano je u glazbenom rječniku oznaka za dinamiku (jačinu sviranja) i znači ‘tiho’. Piano kao oznaka za dinamiku talijanska je riječ i izvorno znači ‘polagano’, te se sa značenjem ‘ polagano’ upotrebljava u svakodnevnom suvremenom talijanskom govoru, no u glazbi se ustalila kao oznaka za ‘tiho’. Postoji i oznaka za ‘najtiše’ sviranje – pianissimo, s istim korijenom.
Modele klavira možemo podijeliti u koncertne i kućne – po veličini i po svrsi upotrebe.
U koncertne klavire ulaze veliki modeli klavira – tzv. koncertni klaviri, ponekad zvani i ‘pravi klaviri’ ili ‘dugački klaviri’ zbog svog ‘ repa’. ‘Rep’ je rezonatna (zvučna) kutija klavira. Što je rezonatna kutija veća, i zvuk je moćniji, jači. Duljina klavira (od tipaka do repa) može biti od 155 cm pa sve do 275 cm!
Na engleskom se koncertni klaviri zovu ‘grand pianos’, tom se nazivu ponekad doda i ‘concert grand piano’ pa oznaka modela – primjerice Concert Grand Piano Model D. Spomenuti model primjerice širok je 154 cm, a težak 480 kg! Zvučne kutije koncertnih klavira rade se od vrlo kvalitetnog drva. Ovaj model izrađen je od drva breze.
U klaviru postoje žice te okvir u koji su žice postavljene. Žice i okvir izrađeni su od posbne vrste čelika. Izrada klavira je izuzetno složena, skupa i dugotrajna, zato su i koncertni klaviri vrlo skupi. Za milijun (!) kuna mogao bi se nabaviti jedan koncertni klavir.
Postoje i manji modeli koncertnih klavira – od 211 cm pa do 170 cm koji, ukoliko pijanist ima dovoljno novaca da kupi takav klavir, i ima veliki stan ili kuću, mogu stati i u kuću, pa time postaju kućni klaviri – po svrsi upotrebe, dok po veličini ostaju koncertni klaviri.
Postoji poseban naziv, ili bolje rečeno, nadimak, za klavir duljine 155 cm (kod nekih prozvođača ima i duljih modela) – polukoncertni klavir, ili na njemačkom ‘Kurzflügel’ ‘kratkokrilni’ ili na engleskom ‘baby grand piano’. Taj ‘baby grand’ je od milja prozvan tako – ‘beba-koncertni klavir’, gotovo da mu se tepa na taj način.
Svi opisani klaviri pripadaju grupi akustičnih klavira – klavira koji zvuče zahvaljujući akustici – odzvanjanju zvuka u svojoj konstrukciji. Postoji još jedna grupa, najnovijih klavira – 20. i 21. stoljeća – a to su digitalni klaviri. Digitalni klaviri zvuče zahvaljujući električnom pogonu, dakle da bi svirali moraju biti uključeni u struju. Neke od velikih prednosti digitalnih u odnosu na akustične klavire su cijena (još su pristupačniji od pianina), lakši su (i do deset puta lakši!), prenosivi, još manje mjesta zauzimaju pa su prikladni i za vrlo skučene prostore, imaju ugrađene opcije snimanja i raznih dodatnih funkcija (metronom, različiti zvukovi – orgulje, čembalo itd.) te se ne moraju ugađati. Akustični klaviri moraju se ugađati (‘štimati’) najmanje 2 – 3 puta godišnje, a ponekad i češće ovisno o učestalosti i intenzitetu sviranja. Koncertni klaviri u pravilu se ugađaju prije svakog koncertnog nastupa.
Osobe koje se profesionalno bave sviranjem klavira zovu se pijanisti – za osobe muškog spola i pijanistice – za osobe ženskog spola. Ponekad se pojavljuje i naziv klavirist, koja nije međutim potpuno književna, pa je bolje upotrebljavati riječ pijanist/ica. Riječ glasovirač ili glasovirist je potpuno neprihvatljiva i ne koristi se.
Pogledajte nekoliko kratkih video zapisa slavnih pijanista ‘u akciji’:
